Ne znam gdje bi uopće počela sa pisanjem. Već deset dana ne
stajem ni na sekundu. Jedino što uspijem napraviti je pročitati
blogove, eventualno komentirati i to je to. Za pisanje nemam
vremena. Sad sam se sjela da bar malo napišem, potaknuta
masom komentara dolje. Strah me da se komp ne sruši usred
pisanja. Ej, tako sam umorna da to nije za ljude. Hvala na silnim
komentarima podrške. Kad god trebam snage kao naprimjer juče,
dođem i pročitam ovo i bude mi bolje. E sad. Prvo zadnji dan na
starom poslu. Strašno. Ne bi nikom vjerovala prije mjesec dana
da mi je rekao kako će mi biti jako teško otići pa čak i da ću plakati.
Šta ostavljam iza sebe. Šugav, dosadan posao. Ljude koji me
iskorištavaju, plaću koje ili nema ili kasni, probleme s mjehurom
radi ne pišanja, smrzavanje, kupljenje govana za cuckom i
psihičkih govana za starijim gazdama... Ali eto, bilo mi teško.
Ipak je to 7 godina. Ma bilo mi je teško i zbog tog jer sam znala
da ću sada manje i blogati jer na novom poslu (bar sad na početku)
ne stignem ni mail provjeriti a gdje pisati nešto. Prva dva dana
sam bila očajna na novom radnom mjestu. Cura koja radi tamo me
naravno doživljava kao konkurenciju i automatski je nepristupačna.
Ja mrzim to. Jebote, ja sam komunikativna, pomagala bi, radila,
zajebavala se. Mene ubi napeta neka situacija gdje ni kriva ni dužna
se moram osječat usrano. Ali dobro. Za početak su mi dali da
unosim neke izvode tj. kontiram. Valjda jedina stvar koju nisam
nikada radila. Nije ni teško niti mi je problem ali eto. Pokazali su mi
5 minuta kako se radi i ostavili me sa nepoznatim programom.
Hvala Bogu što brzo kopčam pa sam poslije treće unesene stranice
skužila da krivo radim. Ali problem je što se to više u tom programu
ne može ispraviti. Rekla sam im. Rekli su da će vidjet poslije što mogu
kad dođe ta glavna knjigovotkinja i tako. Ali mene to svejedno
pogodilo. Jer nisam navikla da griješim u poslu. Pa onda čim sam
sjela za komp on rikne. Otišla grafička. I da sad ne nabrajam sve –
očaj. Ali eto, danas je već bolje, sutra će biti još bolje... Znam ja
sve to, samo stisne me tu i tamo. Za sad toliko o poslu. Bila sam
prošli vikend kod Indian Women na blog partyu. Bilo nas je sedmoro.
Meni je bilo super. Upoznala sam nove osobe. Svatko je priča za sebe.
Ima malo više o tome kod Indianke :) Ja joj se zahvaljujem na pozivu
i drugi put nek opet računa na mene. E i da ne zaboravim – koju
žena radi pitu od gljiva :) Prvi put sam to jela i predobro je.
Već dugo pokušavam sjesti i napisati jedan tekst koji mi se mota po
glavi ali nikako da uhvatim vremena za to. Nije toliko stvar ni u
vremenu koliko u tome da mi kroz glavu trenutno prolazi toliko stvari
da imam osječaj kao da ih ne mogu razdvojiti i staviti na njihovo
pravo mjesto. Nisam perfekcionista ali volim da kad imam već neku
određenu temu nju i obradim kako spada. U stanju u kakvom sam
sada vjerujem da bi taj post ispao daleko ispod mojih mogućnosti.
Totalno sam ne zadovoljna svojim pisanjem u zadnje vrijeme
( i tekstovima i razmacima između njih ). Jako mi je žao zbog toga
jer volim pisati. To me opušta i osjećam se bolje kada pišem.
Poklanjam dio sebe svima vama sa svakim dobrim tekstom koji
napišem i jako sam sretna kada vi to primite sa zadovoljstvom.
Svaki dan kada imam imalo vremena sjednem za komp i čitam sve
vas. Vaši tekstovi me potiču na razne stvari i bude u meni razna
sječanja i osječaje. Najviše od svega se volim vratiti u djetinjstvo.
Jedno vrijeme sam mislila da je to nemoguće jer sam imala velike
rupe u sječanju, baš iz tih najmlađih dana. Nedavno sam pročitala
post u kojem se spominje čovijek koji je donosio sladoled na motoru
u selo. Sjetila sam se sestre i sebe kako u šorcevima sa barbikama u
rukama trčimo po sokaku jer smo čule motor kako trubi, što je
trebalo značiti da sladoled stiže. Trčale smo do tate ili do dide da
uzmemo novce. Nevjerovatno je kako se točno mogu sjetiti okusa
tog sladoleda i uzbuđenja koje je bilo u meni. Ali opet se ne mogu
sjetiti ni motora, ni slastičara ni boje kuglica. Znam da su bile male i
točno se sječam korneta koji je bio jako mali, uzak dolje i sa gornjim
dijelom koji je izgledao kao kapica. Neki me vaši postovi mogu samo
sa jednom riječju odvesti na daleko putovanje i podsjetiti me na nešto
što nije nužno povezano uz taj post. Kao post o životu. Kako smo
od rođenja u jednu ruku programirani. Ispada da se rodimo, roditelji
nas uče pričati, uče nas hodati, voljeti, učimo se u vrtiču prvim
slovima, ponašanju u društvu, kako se spremiti za školu. Škola nas
opet uči kako bi se upisali u srednju školu koja će nas učiti za fakultet.
Pa fakultet koji nas uči i sprema za posao koji ćemo raditi. Onda
radimo taj posao i naravno učimo se na njemu da pređemo na bolji
posao sve kako bi što više zaradili i kako bi mogli preživljavati, hraniti
se i oblačiti te kako bi naravno našoj djeci mogli osigurati sva gore
navedena učenja. Radimo kako bi otišli u mirovinu u kojoj ćemo mirno
čekati da umremo. Ako imamo sreće, nećemo i u mirovini morati učiti
ponovo kako hodati, misliti i ići na WC. To je život ?! Ne hvala.
E onada post o sječanju na voljenu osobu koje više nema. Mom
dragom tata umire od neizlječive bolesti tako da me taj post bacio u
razmišljanje o tome kako će se on osječati kada njegovog tate više
ne bude bilo. Da li će uspjet ostati jak i realan ili će se prepustiti boli
i tuzi da ga slome. Da li ću moći shvatiti kolika je uistinu njegova bol
i tuga. Da li ću mu u tim trenutcima uspjet pružiti utjehu i dati mu
ono što mu treba. Kažu da čovijek živi dok žive sječanja na njega.
Da li će se mene netko tako živo sječati jednog dana kada me više
ne bude bilo. Jak dojam na mene je ostavio jedan post u kojem piše
( ne citiram točno) – voljela bih znati kada je bio taj trenutak kada
sam prestala biti djete. Puno puta sam se pitala upravo to.
Kada je to odraz u mom ogledalu počeo pokazivati jednu drugu osobu.
Osobu koju baš i ne znam dobro. Čak se usudim reči i osobu koju
najčešće ne volim i ne poznam. Fali mi ona stara ja. Opuštena,
nasmijana, nesputana, puna života, želja i ideja. Fali mi ona mala
djevojčica koja će bez imalo srama i straha stati nasred ulice,
raširiti ruke i vrtiti se u krug dok joj se u glavi totalno ne pomješaju
oblici i boje. ( Mala Mina me u rijetkim slučajevima vidi u tom stanju ).
I opet i ovo završavam sa rečenicom iz jednog posta – kada ću
stati i pomirišati ruže a ne samo prolaziti kraj njih. Kada sam se to
počela bojati same sebe i toga što jesam ili bolje reči što nisam.
Čitam mnoge postove o neuzvračenim ljubavima i ljudima koji pate
zbog toga. Mislim da se o tome nema šta više reči i da su sve priče
o tome već davno ispričane. Svatko od nas je to prošao bar jednom.
I svakom je njegova situacija bila najgora i najbolnija. I super smo
u davanju savjeta i utjehe drugima, a sebi u tim trenutcima nismo i
ne možemo pomoći. Kako objasniti osobi koja pati da razumiješ i da
će proči. I da, glupo je reći proči će i bit će bolje. Ali to je da opet
citiram Balaševića – Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali...
Joj već je pola jedan. Moram na spavanje. Bit će nastavak ovoga
definitivno. Mislila sam samo kratko napisati kako je na poslu i
zahvaliti svima vama a gle ovo. Raspisala se ko luda.
Pusa svima do nadam se nekog skorog pisanja.
