Dobar dan dobri ljudi. Evo nema me već par dana. Nisam imala
vremena da ništa konkretno napišem. Cijelo vrijeme sam u nekoj
žurbi i trčanju tako da mi se odlazak na blog sveo na to da pročitam
one koje čitam i odmah gasim kompjuter. Prvo šta vam moram javiti,
ako već ne znate, je to da je Amorfia uspjela udomiti pseto :)))))
što me jako veseli. Ja sam u principu dobro. Neke stvari u mom životu
funkcioniraju i idu u pozitivnom smjeru onako kako dugo nisu, dok
druge opet odoše totalno na krivu stranu. Danas čak idem na razgovor
za novi posao. Ne polažem baš previše nade u to iz razloga što mi nije
prvi put da idem kod iste osobe na razgovor. Prvi put kada sam bila
ispao je teški kreten. Naime to je dečko kojeg znam jako dugo i koji je
može se reči prijatelj. Poslije prošlog razgovora se nije udostojio ni da
me nazove i kaže da nisam dobila posao a gdje šta drugo. Od tada se
uopće nije ni javljao, pa skoro godinu i pol do prošlog tjedna. I trebali
se naći u petak, pa oko pol 7 on to odgodio za ponedjeljak…
I sad sam ja živčana i luda ko pseto jer danas moram čekati poziv da
vidim hoću li se naći danas s njim il će mi opet odgoditi. Ode mi još
jedan divan sunčan dan na čekanje. Gadi mi se to. Sad ću citirat sama
sebe iz jednog od prvih postova koji sam napisala.
Nikada nisam bila osoba koja živi za posao i koja gušta pretjerano u
tom poslu. Posao mi je nešto što moram raditi kako bi dobila novce
koji su nažalost neophodni za život (bolje preživljavanje). Naravno
da bi više voljela raditi nešto što me zanima i ispunjava ali nikada
nisam i neću biti spremna žrtvovati ništa važno u svom životu za
posao. Pa čemu ?! Zar nije dovoljno što provedem 70 % svog
života na poslu i spavajuči. Šta bi trebala i ovih 30 % što mi ostane
za sve ostalo baciti u vjetar. Život je prekratak za to.
Želim živjeti svoj život a ne da on živi mene.
Ja sam još i sretna jer imam radno vrijeme od 7-15. Večina ljudi
danas radi od 9-17. Šta oni imaju od dana? Ja bi iskreno pukla u
tom slučaju. Mnogi traže izlaz i bijeg od stvarnosti u poslu.
Jer ruku na srce, puno je lakše zakopati se u posao nego suočiti
se sa stvarnošću. Stvarno ne volim ljude koji se u poslu sakrivaju
od stvarnih problema i od života. Po meni su to kukavice.
Svatko je talentiran bar u nečemu i svatko će nači bar jedan posao
u kojemu je dobar i u kojemu se može iskazati.
Na taj način ljudi liječe svoju nesigurnost i svoje komplekse.
Preko poslovnih uspjeha dobivaju pohvale i ljudi ih cijene.
A to je ono što im treba.
Puno teže je voljeti i biti voljen. Puno teže je biti dobar prijatelj,
muž, dečko, otac, nadasve dobar čovjek.
Teže ali dostojanstvenije.
U životu nema rokova, pauza za kavu ili ručak, nema bolovanja i
godišnjih, nema vikenda. Život je neprestana borba. Ali pohvala i
osječaj koji dobiješ za njega ne može se usporediti sa nijednom
diplomom i poslovnom pothvatom i pohvalom.
Ja si ne želim dozvoliti, da se kada budem stara okrenem i žalim
za stvarima koje jesam ili nisam napravila.
Kako ja volim reči – “Kasno se jebenom kajati”.
Zato ču voljeti i živjeti i prestati se brinuti o poslu i glupostima.
Jer jedan dan kada umrem, želim da ljudi o meni mogu reči –
bila je dobar prijatelj, dobra majka, dobar partner i dobra osoba.
Želim zbog svoga srca i duše i misli ostati nekome u sječanju.
Jer to je način na koji želim živjeti još dugo poslije no što moje
tijelo bude pod zemljom. Jer to je vječni život i to je raj.
U nijednom slučaju ne želim da se o meni pamti samo – bila je
dobra u onome što je radila, znala je dobro svoj posao i zaradila
je puno.
E sad da se vratim na početak tj. da povežem. Danas sam živčana
i ljuta sama na sebe jer sam si i na trenutak dozvolila da mi nešto
vezano uz posao pokvari ovaj ljepi sunčani dan.
E – ne može više.
Odoh razgovarat sa šefom da mi da novce za telefon što mi je
dužan i odoh na još jednu kavu.
Ako ne uspijem to, odoh doma. Ugodan dan svima vama želim.
