ish

četvrtak, 30.08.2007.

Božica trenutka



Božica trenutka
na ramenu mi leži

Ja je ne tjeram,
a ona ne bježi.

30.08.2007. u 13:52 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 29.08.2007.

Vrtić mudraca


Po plićaku koraca

Dok zemlji se smije

Kao velika faca

A znamo da nije

29.08.2007. u 08:26 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.08.2007.

Imagine










Zamislite lokvu vode
koju zagazi nečija noga
i tisuće kapi prema nebu ode

Možda smo mi te kapi
i čitav naš život od Boga
je jedan trenutak i nečija noga

27.08.2007. u 20:55 • 8 KomentaraPrint#

Ljubičasta nijansa duge (2002.)

Ne znam da li sam upravo zaspao i usnuo ili sam se upravo probudio iz dugačkog sna... Osjećao sam napetost i neku vrst mamurluka. Znao sam samo da sam u Zemlji bajki i šarenih priča i da ako želim opstati, moram napisati jednu priču...

U papuči bake Bose, u selu Grimizne duge, dva mala sunca pustila su svoje zrake na lica zelenih vilenjaka koji su se lijeno izvlačili iz svojih jazbina. Danas, isto kao i jučer i isto kao što će biti sutra i prekosutra i zakosutra, je veliki dan za naše male prijatelje. Danas je dan kad izlaze iz papuče bake Bose i penju se na ormare naših soba, pletu se u naše kose i šapću nam u uho priče o Grimiznoj dugi...

Grimizna duga nije kao druge duge. Ona je najveća i najšarenija duga koja stane u papuču. I ne samo to – svaka njena boja, svaka i najmanja nijansa je satkana od tisuću priča, tisuću šarenih zgoda... Ovo je priča ljubičasto-plavičaste nijanse – ovo je priča o Bubuu...

Bubu je bio leopardasti vilenjak šarenih pjega i dugačkih šiljastih ušiju koje su mu nestašno stršile iz njegove razigrane ljubičaste kose. Bio je on najmanji i najvragolastiji vilenjak koji je ikada živio u papuči bake Bose. Svaki dan bi, još prije nego se probude dva mala sunca, nestrpljivo tapkao ispred svoje šarene kućice prekrivene plavom mahovinom i čekao novi Veliki dan. Bio je nestrpljiv da skoči na veliki ormar u maloj studentskoj sobici i da se zaleti u kuštravu kosu djevojčice u tijelu prekrasne djevojke. Svaki dan bi dolazio, lamatao svojim malim nožicama sa velikog ormara i smišljao načine kako da se otkrije toj prekrasnoj djevojci. Naime, vilenjački zakoni zabranjuju vilenjacima da se pokažu ljudima. Možemo ih čuti, vidjeti na trenutak njihovu sjenu, ali nikako ih ne možemo vidjeti. To je jako rastuživalo malog Bubua i stalno je smišljao načine kako bi se pokazao. Jednog Velikog dana, u malu studentsku sobicu, ušao je crnokosi mladić i osvojio djevojčino veliko srce. Bubu se držao za svoj stomačić i valjao se po ormaru. Bio je sretan jer je našao način...

Bubu je danas veći nego ikad. Ima već skoro dva centimetra i živi u djevojčinu trbuhu. Sretan je jer zna da će ga djevojka napokon vidjeti.

27.08.2007. u 13:11 • 4 KomentaraPrint#

petak, 17.08.2007.

Hm, inače.. što? (2001)

Negdje na granici dviju opstojnosti, dok vrijeme još nije grizlo, nego hranilo............

Iza mene tragovi nogu ispisivali su priču po rahloj crvenoj zemlji u nedogled, a ispred ..... e, da... Ispred mene, nekako tužno, a opet gordo i nedodirljivo; iznad svega; prostirala se glava velika k'o planina. Da, glava! Činilo se - ljudska ili divovska.... Tražio sam način da je zaobiđem, ali nije bilo šanse - prostirala se na sve strane. Da pređem preko glave činilo se jednako neostvarivim, jer je vrh nosa bio debelo u zelenim oblacima. Što sad?

Nisam se ni pomakao, ali kao da je neki nevidljivi scenograf promijenio kulise i to samo tako, u tren oka.. Moja zbunjenost i začuđenost tom pojavom bila je kratka vijeka, jer je prostor u kojem sam se našao neprekidno fascinirao sva moja osjetila. Beskrajni hodnici na sve strane... Lagana svjetlost nepravilno se privijala po glatkim, mokrim zidovima, a moje noge do gležnja u crvenoj izmaglici. Kako sam se našao ovdje?

Čim sam to pomislio, dogodilo se isto. Prostor oko mene se ponovno promijenio. Ovaj puta promjena nije bila tako drastična. Sve je bilo tu - i svjetlost i mokri zidovi i crvena maglica, ali nalazio sam se dublje u tom prostoru. Bio sam u jednom od hodnika. Činilo se da moja pitanja otvaraju vrata ovog svijeta i bacaju me sve dublje u njega. Kako li ću onda izaći?

PUF! Odjednom nije bilo ničega. Na sve strane samo bijela svjetlost. Sjeo sam na oblak i uronio u konfuziju vlastitih misli. Ovo je svijet čija pravila ne poznajem. Ovdje vladaju neki drugi zakoni.. Ako si postavim samo još jedno pitanje... Ne! Moram razmišljati u izjavnim rečenicama, inače.... Hm, inače što?

17.08.2007. u 11:11 • 1 KomentaraPrint#

Ona (2001.)

Želim ti ispričati priču o jednom posebnom biću. Ljudi su joj nadjenuli ime, ljudsko ime, ali ono nije bitno. Neke stvari jednostavno ne možeš uokviriti u ime, pogotovo ne ljudsko.

Zato ću je u ovoj priči zvati "Ona", jer je to najbliže pravoj istini.

Ona je biće iz bajke, prijateljica bezbrižnih i razigranih vilenjaka i kompa duha iz boce. Ako zatvoriš oči, vidjet ćeš krila barskog konjica koja joj nježno ljube leđa. Ako pogledaš njezine oči, vidjet ćeš Oz, sav njezin svijet u duginim bojama, rasut u leopardovim pjegama. Ona je, kao što sam rekao, biće iz bajke, drugačija od svega svjetovnog, ljepša od svake zemaljske žene i hrabrija od bilo kojeg muškarca koji je ikad kročio Zemljom. Kao i neka druga bića iz bajke, ima svoje mušice, ili, bolje bi bilo reći krijesnice, koje je i čine tako bajkovitom.

Spava u debelom oblaku do Urgorovih nogu i sanja ljepše svjetove. Ako ti se ikad posreći, kao meni, da je vidiš kako spava, vidjet ćeš njezina sazviježđa - najljepši prizor s ove i one strane svemira. Ako ti se posreći da vidiš taj prizor, ne budi je. Ne budi je, jer ona sanja mene kako pišem ovu priču...

17.08.2007. u 10:26 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.08.2007.

Slučajnost (2000)

Počelo je. Ne znam kako, ali izmaklo je kontroli i jednostavno se dogodilo. Pukotina se sve više širila i Svjetlost se stidljivo počela probijati u ništavilo i ništavilo je polako počelo gubiti svoju suštinu, svoju ništavnost...

Po prvi puta u svojem postojanju nisam znao što bih. Moj svijet je nemilice curio kroz nesretnu pukotinu i preslikavao se u ništavilu kao slika u ogromnom zrcalu. Vode, planete, galaksije, sve moje igračke postupno su dobijale svoje naizgled identične preslike u ništavilu (ako ga još uvijek mogu tako nazvati). I dok sam se čudio svom osjećaju čuđenja, osjetio sam kako se i dio samoga mene odljepio i pojurio kroz pukotinu na jednu od planeta - presliku one s kojom sam se najviše igrao. Čitav moj svijet dobio je svoju sliku u novonastalom kaotičnom univerzumu. Kažem sliku, jer novi svijet je uistinu bio samo to - slika, privid; činilo se da postoji, ali u biti je bio samo odraz u zrcalu. Mogao sam ga uništiti jednim jedinim potezom - zatvaranjem "nesretne" pukotine, ali na neki način me veselio i odlučio sam ga ostaviti.

Odlučio sam se na naizgled rizičan korak. Kad se već dogodilo, načinit ću novu igračku. Na preslici planete gdje je pobjegao moj odraz, udahnut ću jednoj vrsti dio Moći spoznaje i pustiti ih nek se razvijaju i množe bez mog nadzora. Želim do kraja istražiti tu novu pojavu koju sam nazvao slučajnost.

16.08.2007. u 15:03 • 0 KomentaraPrint#

(Ne)prilagođen (2004)

Teško dišem... Lupa me po sinusima grijanje HŽ-a na relaciji Zagreb-Križevci... Pastelne boje jeseni kroz filter prljavštine prozorskog stakla traže neke davne rane – ostatke nekog starog svemira...

Lica sa plakata prijateljski se osmjehuju i jamče nam doživotnu vjernost. Doživotnu, ..do naših života, ..do samoga kraja koji rapidno stiže. Kockanje je to sa tuđim žetonima. Ništa zato! Debeli smo mi košci. Kroz trnje do kopriva sa povratnom kartom i rupom u džepu na nišanu snajpera.

Lica sa plakata skinimo sa vrata!

Čini se da su smanjili grijanje... ili... ili sam se opet prilagodio.

16.08.2007. u 09:14 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 14.08.2007.

Životne (ne)prilike (2000)

Mjesto gdje jesam nalazi se u centru svijeta, u polaznoj točci iz koje se širi univerzum - u središtu svega i ničega...

Ovdje je sve počelo, prva bića, prve ideje koje su im kapale u glavu kao kapi vode iz pokvarene slavine, prve emocije i prva rođenja. Ovo mjesto je maternica svega što postoji, ali osušena, neplodna - zaboravljena.. Nekadašnja esencija svega, danas samo prazna ljuštura.

Izuzetak koji potvrđuje pravilo čuči u srcu ostataka i piše ove redove. Mogao sam odavno napustiti ovaj zaboravljeni izvor kao što su ga napustili mnogi (svi) prije mene, ali nešto me drži. Prošla je četvrt vremena otkako sam ovdje. Navikao sam na ispucane žile, nekad pune vode života, a danas i sutra i zauvijek pune sjećanja. Ako i ja odem, nestat će sjećanja, nestat će odgovori na sve upitnike svemira - nestat će smisao.

Mogao bih započeti novi život, utopit se u masi i pustiti vrijeme da uništi ono što je započelo, ali... ne znam; ako odem dijelit ću sretno neznanje sa ostalim "ovcama" na beskrajnim kaotičnim pašnjacima... Živjeti ili sanjati, moja je dilema. Ako odem te će se dvije riječi spojiti u jednu i ...

Jednog sparnog poslijepodneva, jednog od onih naizgled beznačajnih dana, dogodilo se neizbježno - ogromni biljojed nehajno je nagazio na mali napušteni mravinjak, ili barem naizgled napušten...


Ono što jesmo, su, na kraju krajeva, naše životne prilike (ili neprilike).

14.08.2007. u 09:18 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.08.2007.

30 minuta dokolice (2004)

Brinu me ravnodušnost i nekrofilija modernog čovjeka. Ta važnost koju si dajemo i sva ta znanost i kultura.. Da li je to stvarno ono što je trebalo biti. Da li Zemlja ustvari evoluira kroz ljudsku glupost i nebrigu za tu istu Zemlju?

Da li smo dio nekog kozmičkog plana ili je sve slučajnost?

Potreba za stvaranjem i uništavanjem... postoji li red.?.. Pre-mali smo pod zvijezdama.. ali ipak radimo o glavi jednoj planeti i svim životima u njezinom sustavu. A možda smo jedinstveni u svemiru. Možda više nikad neće biti ovakve planete i šarenila živih bića. A možda smo kotačić u živom mehanizmu i sve se odvija po Kreatorovu planu. Možda je cijeli svemir koji poznajemo samo prašina u kutu nečije sobe. Možda se izvan te sobe odvijaju jako važne stvari - nama nikada pojmljive, nama nikada dokučive... Možda se ta prašina skupila u kutu te sobe u samo par sati. Samo par sati u toj sobi, možda je svo vrijeme našeg svemira. A možda..

Možda nas netko sanja i mi smo samo odbljesci stvarnosti nekog Sanjača. A možda! Možda ja sanjam i upravo ću se probuditi u drugom obličju i sve oko mene biti će drugačije u mojoj budnoj realnosti i razbijati ću glavu da se sjetim ovog uvrnutog sna. A možda!

Možda smo baš to što jesmo, što mislimo da jesmo, i nema ničega više u tom praznom bezdanu. Samo jedna šarena planeta puna života i jedna vrsta - ljudska vrsta -koja je skrenula s prirodnog puta i reže granu na kojoj sjedi ovjenčana pobjedničkim vijencem. Blago budalama! Ali brinemo se mi. Kad će plaća, da li će rasti cijene, da li će nam netko ogrebati auto, ...

12.08.2007. u 14:21 • 3 KomentaraPrint#

subota, 11.08.2007.

Suština sjene? (2006.)


U potrazi za gralom ili alephom, nekakvom kristalnom kuglom ili čarobnim zrcalom – bilo što, to nešto što bi mi otvorilo prozor, pukotinu iz ovog svijeta sjena... Tako nešto bi mi nužno i pod svaku cijenu trebalo.

Želim vidjeti Čovjeka čija sam sjena. Da li je Ono uopće čovjek? Da li je muško ili žensko ili anđeo bez spola? Da li je dobar ili zao i što to uopće znači u tom Svijetu kojega smo samo sjena? Da li su Oni uopće svjesni da se mi, sjene njihove, trudimo i mučimo dokučiti smisao svoje sjenosti? Koliko mi sjene uopće zapravo razmišljamo o svojim sjenama?

Jučer sam slušao jednog pjesnika i gledao njegovu sjenu kako govori o Bogu i vjeri, o ljudima i o onom suštinskom u svima. Rječit je bio pjesnik i vješto je baratao riječima dok je govorio o Bogu i vjeri, o ljudima i onom suštinskom i nedokučivom, ali sveprisutnom u nama. Citirao je povijest i velike filozofe i pjesnike i u zanosu mahao rukama, a ja sam gledao njegovu sjenu i razmišljao o besmislu Svijeta sjena i razmišljao o pukotini kroz koju izbija iskonska svjetlost koja stvara ovaj nas smiješni svijet u kojem sjene traže smisao i stvaraju pjesme o Bogu i vinu, o ljubavi i svemu onom nevidljivom sto je dio nas, ali teško dokučivo.

Kako umire sjena? Da li umire uopće ili je to samo pao mrak u svijetu kojega smo samo sjene? I zašto tako rijetko širi svoja krila? Dok Ono leti, mi sjene plazimo po zemlji, ali imamo krila i čini se da smo mi ti letači i godi nam ta slika. Umišljamo si taj let iako se nikad ne odlijepimo u istinske visine.

11.08.2007. u 09:35 • 6 KomentaraPrint#

petak, 10.08.2007.

Nagrizla majka i otac Sunce










kroz eone već koračam

i misle da učim

a zaboravom kročim

dok hodam od sebe

kao lopov ja bježim

a uzeo nisam ništa

Tek ništa ja nosim

i ponosno skrivam

ono malo ništa

dok snivam

10.08.2007. u 14:41 • 3 KomentaraPrint#

SomeTimes










Ponekad sam sam, a ima nas vise

Ponekad sam sam u gomili

Ponekad sam suh usred olujne kise

Ponekad sam okupan u pustinji

Ponekad sam budan u oblaku od snova

Ponekad sam u javi uronjen u san

Ponekad sam malen u zemlji divova

Ponekad sam velik kao Petar Pan

Ponekad sam sretan sa suznim ocima

Ponekad sam tuzan sa smjeskom

Ponekad sam sunce u dugim nocima

Ponekad sam andjeo sa greskom.

10.08.2007. u 12:21 • 5 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



  kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (10)
Kolovoz 2007 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Malo poezije, malo kratke proze, malo nabacanih misli...



"Budni imaju jedan i zajednički svijet, a svaki od onih što spavaju okreću se u svoj."
Heraklit

Linkovi

blog.hr


ekipa

yes

NPZ

Tai

Spirit

Reina

Emily

RedCosmicSkywalker

ish na blogeru :)

wink

Br. posjeta:




Spectral Moon day 12
Year of the Yellow Resonant Seed

kin 155: Blue Crystal Eagle
I Dedicate in order to Create
Universalizing Mind
I seal the Output of Vision
With the Crystal tone of Cooperation
I am guided by the power of Accomplishment
I am a galactic activation portal enter me.








Sve je loše
Pjesma je dobra
U životu nikad nisi bio kao žaba
Nego kao konj.

N.K. 2,5




"Mi nismo ljudska bića koja ponekad imaju spiritualno iskustvo. Mi smo spiritualna bića koja imaju ljudsko iskustvo..."
G. Zukov


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se