18.10.2016.

Majušna


Mentalno snažne žene susrećemo svakodnevno. Nisu li to one hrabre osobe koje uz redovni posao vode skrb o članovima obitelji, imaju vremena za bitne i nebitne sitnice, prihvaćaju svakodnevnicu sa svim dobrim i lošim trenucima. Kako uspijevaju u ovom turbulentnom vremenu, kada žrvanj svakodnevnih zadataka melje bez milosti, zasigurno je jedno od pitanja koje im svakodnevno upućuju. Tko su mentalno jake žene?

Izvor: Večernji list

***

Citirala sam početak članka iz Večernjeg lista. Nisam citirala odgovore na pitanje tko su mentalno jake žene, jer su svi odgovori, zapravo, sadržani u rečenici: Nisu li to one hrabre osobe koje uz redovni posao vode skrb o članovima obitelji, imaju vremena za bitne i nebitne sitnice, prihvaćaju svakodnevnicu sa svim dobrim i lošim trenucima.

Jedino ću još citirati jednu rečenicu (i to zato jer me se dojmila): Mentalno snažne žene novonastalu situaciju prije svega teže sagledati realno ostavljajući dovoljno prostora za emocionalne reakcije.

A dojmila me se prvenstveno zbog toga što je ovo, zapravo, umijeće – sagledati situaciju realno te istovremeno ostaviti dovoljno prostora za emocionalne reakcije. Kratko bih rekla da se radi o održavanju ravnoteže. I dodala, ovo je vraški teško. Biti realan i emotivan u isto vrijeme. I konačno, znati postaviti pravu mjeru. Doziranje. Jer, ako jedno ili drugo prevagne, posljedice mogu biti pogrešne.

Neke moje drage blogerice znaju me nazvati vučicom, snažnom ženom.

U izuzetno teškim trenucima doista sam pokazala snagu za koju nisam ni znala da postoji u meni. Borila sam se kao lavica.

Na koncu, izborila sam se.

A bilo je vraški teško održati ravnotežu, odnosno sagledati situaciju realno te istovremeno ostaviti dovoljno prostora za emocionalne reakcije.

Ali, uspjela sam. Možda sam mentalno snažna žena. Pronašla sam se u redovima članka iz Večernjeg lista.
Međutim, nešto nisu napisali. Ili to nije karakteristika mentalno snažne žene?

To je umor. Nakon svega – umor. Imam li pravo na njega? I imam li pravo stati i poželjeti da netko drugi nastavi voditi bitke? Barem neko vrijeme.

Imam li pravo poželjeti biti mala, majušna pod zvijezdama? Da netko drugi brine o meni? Barem neko vrijeme.

U tom smislu, objavljujem svoj stari post, jer je najbliži istini u kojoj se danas nalazim.

I pauziram, jer ... majušna sam.

Možda ipak nisam mentalno snažna žena.

***

Čitav sam život bila cjelovito svoja. U prenapučenom čovječanstvu u kojem su me na sve četiri strane svijeta razvlačili.

Čitav sam život vodila samu sebe. Putem kojim jedino ratnice idu, snažne, bez kompasa i ubojitog oružja.
Čitav sam život liječila samu sebe. Uz vučicu (samoniklu iz boli), pratilju moju vjernu, rane sam previjala.
Čitav sam život rađala samu sebe. Iz svake moje smrti, veća sam, iz jedne jedine suze, izranjala.

Umorna sam, dušo moja. Od same sebe svoje.

Molim te – zagrli me.
Isprati vučicu moju.
Želim biti tvoja. Nedovoljno snažna. Nedovoljno velika.
Dok srce ne položim u toplu zemlju ispod očeve masline.

Preklinjem te, dušo moja!
Vodi me, liječi me, rodi me – posljednji put!

U prenapučenom čovječanstvu u kojem su me na sve četiri strane svijeta razvlačili, čitav sam život
željela
ništa
drugo
nego
biti
samo
cjelovito
tvoja.


Oznake: Well, you can cry me a river, I cried a river over you

Vaše riječi... (15)

13.10.2016.

Kriva


Trećina roditelji smatra kako je špijuniranje djece nužno za njihovu dobrobit, otkrilo je istraživanje britanske tvrtke BullGaurd provedeno na 2000 roditelja. Najviše ih brine s kim djeca razgovaraju na internetu, koliko vremena provede na računalu i koje stranice posjećuju.
Svaki šesti priznaje da redovito provjerava djetetove e-mail račune, Facebook i SMS poruke, piše Daily Mail. Sadržaj poruka ih je često šokirao, a kod većine razlog za njuškanje bio je strah. Svaki treći otkrio je da njegovo dijete žrtva cyber bullyinga, a petina ih ne poznaje počinitelja. Gotovo 37 posto roditelja razgovaralo je o tome s djetetom, ali nije otkrio otkud to sve zna, potvrdila je studija.
Osim šokantnih poruka, roditelje brine i da će ih djeca razotkriti te da će izgubiti povjerenje. Upravo zbog toga trećina roditelja muči se s osjećajem krivnje.
- Roditelji se suočavaju s pravom moralnom dilemom, s jedne strane žele zaštititi svoje dijete, a s druge zadiru u njegovu privatnost. Teško je stalno paziti na djecu, pa nije ni čudo što pribjegavaju ovim metodama - istaknuo je Alex Balan iz tvrtke.


Izvor: 24sata

***

Zašto sam ovo citirala?

Jer se danima osjećam krivom.

***

Prije nekoliko dana jedno od moje dvoje djece ostavilo je na tabletu otvorenu svoju Facebook stranicu. Pisala sam prošle godine o nekim poteškoćama koje sam imala sa svojim djetetom. Oni koji me čitaju duže možda će se toga sjetiti. Dobrano me potreslo sve što se u to vrijeme događalo s njim i prilično sam dugo ravnala cestu po kojoj je hodao. Uranjala sam u razdoblja krize, kada sam poželjela podići bijelu zastavu (barem na dan-dva) i odmoriti se od nesnosne unutarnje tjeskobe i još nesnosnije brige. Noći sam probdijevala. Zavlačila se u kutke same sebe i plakala sama. Međutim, nikako, nikako nisam odustajala. Kao lavica. Baš. Borila sam se svim snagama. Kada se sada toga prisjetim, upitam se odakle sam, zapravo, crpila svu tu snagu? Nadljudsku. No, valjda je to sasvim moguće, kada je u pitanju majka koja se bori za svoje dijete.

Uglavnom, izborila sam se. Desi se, s vremena na vrijeme, da se nađem kako proučavam svoje dijete, na njemu nevidljiv način. Postavljam mu pitanja, naoko obična, iz kojih pokušavam izvući zaključke. Pa analiziram njegove riječi, tražeći nešto krivo. Eventualno krivo. Kako bih reagirala pravovremeno.

Gledam u njegove oči, pomno, kako bih, također, iz njih izvukla neke krive pokazatelje. Eventualno krive pokazatelje. Kako bih reagirala pravovremeno.

Prevencija, jer ... ne ponovilo se, dragi Bože.

Uglavnom, ostavio je otvorenu svoju Facebook stranicu. Znala sam da ga nekoliko sati neće biti kod kuće. Pa sam sjela i počela špijunirati. Prvi put u životu. Pročitala sam većinu njegovih poruka. Kažem većinu, jer ima ih beskrajno puno. Čitala sam i čitala sve te razgovore. Počevši sa 2013. godinom, pa nadalje. Čitala sam i čitala. Sadržaj neću prepričavati.

Ponavljam, danima se osjećam krivom.

Završivši sa špijuniranjem, ostala sam sjediti, gledajući u neku, samo meni vidljivu, točku na zidu. Osjetila sam vrućinu kako mi širi po vratu i licu. - Zašto sam to napravila? – upitala sam samu sebe. Špijunirala sam vlastito dijete.

Ušla sam, kao provalnica, u njegovu privatnost. Znam, do prije godinu dana to ne bih učinila. Jer, do tada je sve bilo u redu. Međutim, nakon ruba provalije na kojoj sam se, zajedno s njim (to moram naglasiti), našla, očito se nešto u meni promijenilo. Rana nije zarasla. Zar nikad ni neće? Zar se nikad neću osloboditi straha? Straha koji ledi krv u žilama. Straha da se ne ponovi.

***

Danima se osjećam krivom.

***

Špijunirala sam vlastito dijete.


Oznake: guilty as charged

Vaše riječi... (27)

05.10.2016.

Stockholmski sindrom


Vraća mi se okus, kao poslije bolesti
Strah me kad se sjetim, kuda me to moglo odvesti
Osmijeh mi se vraća, nećeš me prepoznati
Kao na slobodi, opet učim jesti, hodati


Arsen Dedić

***

Čudno je to.

Čak pomalo strašno.

Čak se i bojim.

Sve mi je novo. Nepoznato. Kao dijete, otkrivam svijet. Boje, mirise, zvukove. Prohodala sam, da. Ipak, još uvijek sam nesigurna na vlastitim nogama. Pa tražim nečiju ruku, tek da dobijem kakav-takav osjećaj sigurnosti. Do jučer si ti (koji si odlazeći pogasio sve zvijezde, ne zaboravljam!) bio moj štap na koji sam se, hodajući, oslanjala. Imala sam bol, svoju, postojanu, kolikogod to nesuvislo zvuči, bol na koju sam mogla računati. S kojom sam živjela. Koju sam poznavala. Bilo je teško, da, jasno. Ko da sam crnog vraga u torbi nosila. Čekala sam, baš kao Arsen, da prestane. Nisam, doduše, gnjavila ljude, jer čekala sam sama, duboko u sebi - da te konačno prestanem voljeti. Bilo je teško, kažem. Ali imala sam štap.

Nema ga više. Puknuo je. Tražim nečiju ruku, nedostaje mi sigurnosti. Čudno je to. U boli sam bila jača. Stabilnija. Čak u visokim potpeticama mogla sam, ne gubeći ravnotežu, hodati po Radićevoj.

Nosim tenisice, ovih dana. Lakše je u njima probiti se Radićevom. Zar je moguće, pitam se, da mi fali taj štap? Da mi fali bol na koju sam mogla računati? Prokletstvo. Prokletstvo. Prokletstvo.

Moram naučiti samostalno hodati.

Boje, koliko ih samo ima?! Sve haljine u mom ormaru prelile su se jedna po drugoj. Kaos. Crvena, zelena, žuta, plava. Gle, čak i narančasta. Što su to napravile? Gdje je nestala siva? Na nju sam navikla. S njom sam oči ofarbala. I bila sam, nekako, sigurna. (Opet ta sigurnost.)

Moram naučiti slagati boje.

Mirisi. Osjećam jesen. Zar je stigla? Kako se treba prema njoj odnositi? Ne znam. Zaboravila sam. Nekad sam, kao dijete, voljela šuškanje otpalog lišća.

Moram ponovo prepoznati miris jeseni.

Zvukovi. Previše ih je. Ne raspoznajem ih. Posebno jednu stvar ne raspoznajem – kad me netko doziva mojim imenom. Ne odazivam se. Jer, poznavala sam se samo kao maleno tvoje.

Moram se ponovo upoznati.

Čudno je to. Čak pomalo strašno. Sve mi je novo. Nepoznato.

Pravi misterij, rekla bih. Poput Stockholmskog sindroma.

Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo!

Mislila sam da će biti lakše, sada, kad sam te konačno prestala voljeti.

Ali ispada da, nekako, nije.

Zašto se, zapravo, bojim?


Oznake: otkako te ne volim

Vaše riječi... (30)

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se