14.11.2016.

U sredini


Jeza u kostima, zasigurno. Nastanila se, dakle, opet. Bonaca je trajala neko (blaženo) vrijeme, a onda je nastupila bura. Opet. Ne bi trebalo tako biti. Barem iza mojih prozora. S jedne i druge strane mojih prozora. Mislima sam (vjerovala, nadala se) da je bura prestala. Pa sam uživala u bonaci.

Prekratko.

Sad se opet nosim s njima, pa sa samom sobom. Možda bi redoslijed ''nošenja'' trebao biti drugačiji.

Sin s jedne strane, otac s druge strane.

Majka u sredini.
Balansiranje. Balansiranje. Balansiranje.

Čudno je to – razumijem i jednog i drugog.

Razumijem potrebu sina za odrastanjem. Za samostalnošću. Ali, prepun je ljutnje i bahatosti i ogorčenosti u odnosu na oca. Onaj kratki spoj koji je prije nekog vremena nastao još uvijek nije popravljen. Pitam se, hoće li ikada biti? Popraviti se može, ali nema volje. Jednostavno nema. Sa strane sina. On sve ''može sam''. On sve ''želi sam.'' On ''zna''.

Razumijem brigu oca. I nastojanje da mu ukaže na pogreške koje uistinu jesu pogreške. I strah. I suze u očima, nakon svega. I neprospavane noći.

Stojim u sredini.
Balansiranje. Balansiranje. Balansiranje.

Od jednog do drugog.

Svakim danom ramena su mi sve više pognuta. Tjeskoba u grudima gušća. Nevoljko sam se ustala jutros. S mukom sam došla na posao. I s jezom u kostima. Popila sam jednu tabletu za smirenje, jer se pritisak u grudima povećao. Nabujao.

Htjela bih pobjeći.
Nestati.
Prespavati stoljeće ispod djedove masline.

Neću više pisati.

Ovo su samo nabacane misli, bez ikakvog smisla. Moj najgore napisani post do sada.

Prokleto, prokleto, prokleto sam umorna. I obeshrabljena. Ona majka-stijena (ako se sjećate) je isparila. Nemam pojma hoće li se ikada vratiti.

Do čitanja,

Ana Maria


Vaše riječi... (19)

09.11.2016.

Nisam te prepoznala odmah


Nisam te prepoznala odmah. Ne, nisam.
Začarana sam bila elegancijom tvojih prstiju (poput pijaniste)
i bojom tvoga glasa (poput meda).

Nisam prepoznala privid, kratkotrajni i nedostatan mojih šećernih čežnji.
Nisam spoznala da zbunjeno lutam (poput djeteta koje je ispustilo majčinu ruku) na nepoznatom Trgu po kojem golubovi slijeću po tvojem, već odavno sastavljenom, redoslijedu. I s njima si balansirao, začudo.

Majstore obmane.

Opčinjena sam bila tvojim trepavicama koje su bacale sjenu po mojem krovu, opčinjena sam bila svakim tvojim izborom i svakom tvojom odlukom. Sve tvoje bilo je ispravno. Bezgrješno.

Nisam osjetila da me ti samo otimaš, dok se ja samo poklanjam.

U slijepoj ludosti svojoj (jer, zar drugačija može biti?) do kostiju potroših samu sebe i nađoh se odjednom, kao naivna starica, pokradena, bez ikoga svoga. Bez utjehe. Beskrajno kriva, pokošena povjerenjem vlastitim.

A sve zato jer - nisam te prepoznala odmah.
Tebe, takvog, gotovo isključivo svog. Tek neznatno mog.

Majstora obmane.

Prepoznala te ranjena zjenica moja kad je posljednji golub poletio.

I tko će mi sada reći na kojem sam Trgu ostala?

Da se vratim po sebe i spojim s dušom zagubljenom.
O, Bože.
Reci mi.

Gdje sam, zapravo, ostala?


Oznake: ja sam samo pjesma

Vaše riječi... (8)

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se