Higher than Hope...
nedjelja, 28.10.2007.
Mrtvi ljubavnici...
Ponekad poželim
da ništa od svega toga
nije se dogodilo..
poželim da ti si samo san..
lijep poput pupoljka ruže
i nestašan poput leptira
na laticama...
No tvoj je osmijeh tako blizu mene..
oko mene..u meni...
ispunjava me radošću i suzama..
što postojiš...
Zaboravit ću te možda jednom..
kada drugi glas anđela dopre do mene
sa neba...
tako tih i spokojan..mio...
Sklapam oči i nestajem u san...
tvoj me glas doziva...kroz tamu i hladnoću..
no nazirem svjetlost...
tako žarku i toplu..poput vatre što bukti na horizontu...
Nazirem tebe...tvoj obris...
vidim tvoju ruku kako mi maše..
i kosu kako vijori na vjetru...
I smiješiš se...
čujem te...
Potrčim da dostignem te brže...
ti potrčiš prema meni...
uhvatiš me u svoje naručje..
uhvatiš me čvrsto..čvrsto...
uzdigneš me i zavrtiš...
nasmiješ se i poljubiš me u obraz...
Zaplačem..od sreće što napokon vidim te...
i zagrlim te ponovno...
i ponovno..
''Anđele..ne želim da ikada više napustiš me...
obećaj mi da ćeš ostati kraj mene...
obećaj..''
''Volim te..Ana...''
Ne želim više biti puka sjena svojeg bića..
jadna crna sjena nadvijena nad svojim mrtvim tijelom
koji vapi za ljubavlju...
tvojom ljubavlju budalo mala...
Noćima moji su te krikovi dozivali
i moje suze tražile oprost...
no okrenuo si se..
hladnokrvo i bezosjećajno..
poput jelena što ponosno okreće svoja pleća i
trči u divljinu...
Zaista ne želim više biti samo svoja sjena..
želim živjeti...kraj tebe ljubavi..
Ali ako ti moju ljubav ne želiš
ona neće tebi doći..
no onda ne očekuj da ti se vrati kad
budeš sam u mraku
u iščekivanju...
kao što ja sam...
uvijek bila...
Ne očekuj me...
Zaboravi me...
I tako zagrljeni..volim te..
i voliš me...
i zagrljeni..
I suze nikako da prestanu teći...
nikako da smirim se...
A oko nas...
svjetlost...vatra ...
i mi...na tratini punoj cvijeća...
ti...sa plavom kosom raspuštenom na ramenima
i osmijehom u plavim očima..
ja...vjetar se nestašno poigrava mojim kovrčama...
suze u mojim plavim očima...
drhtaj u tijelu..u rukama...
krik ljubavi u srcu i snaga u plućima...
samo ljubav za izreći...samo ljubav za podati...
ljubav za nas...
Svijet je nestao...
svo je sivilo i patnja te tmurne tvorevine uništena..
a ti i ja smo daleko..
u mojim snovima...
tamo gdje je sudbina da ljubiš moje usne
i govoriš da voliš me..
Gdje ljutiš se na mene da predobra sam...
i tjeraš me da naljutim se na tebe...
I u smijehu lupim te lagano i naljutim se..
A ti se slatko nasmiješ i poljubiš me...
Tamo..
pokraj vječne vatre ljubavi...
tratina i stabala oko nas...
negdje u daljini tama..ali nas svjetlost obasjava...
Vječna svjetlost ljubavi...svjetlost za nas..
Koliko će još gorjeti baklja..zapitam se..
i kao da je bez toga nemoguće završiti san...
Vatra odjednom bukne jače...
jače...
i ti se okreneš u mahu...zagrliš me jače..
''Neboj se malena moja...ja sam tu..''
I zakopim oči i zagrlim te jače...i tiho šapnem...
''Volim te...''
Zatim..tvoj stisak popusti..
osjetim kako tvoje tijelo gori..
beživotno..mrtvo...
pada...
kao da nikada osmijeh nije bio na tome licu...
tako spokojan...
sada..
ništa..
Samo lice...
nema osmijeha..ni boli..ni suza...
nema te...
Stojim...još uvijek uplakana...
nad tvojim beživotnim tijelom..
stojim...
I ne želim još jednom zaplakati...
kažem..
''Ljubavi....?''
No ne odgovaraš...
tvoje usne stoje mirno...ne pomiču se..
mrtve..
Odjednom...
zaplačem i ja ponovno...
kleknem pored tijela tvoga lijepog..beživotnog...
maknem ti kosu sa lica...
uplakana ...drhčući....
Uhvatim te objema rukama za dlanove
i položim na pleća...
tako mrtve...
hladne..
ruke...
teške..
i mrtve...
Zaklopim ti oči...plave..
biserne...moje najdraže...
Zaklopim to svjetlo u mojim tamnim noćima...
Pogledam te još jednom..
tako spokojnog i mirnog..
u snu...
mrtvog...
Sagnem se..
i poljubim te posljednji put...
''Zbogom anđele...''
I od tuge...umrem kraj tebe...
Od tada vijekovi su prošli...
kiša i snijeg padali po nama...
a mi nedirnuti...
spokojni..mrtvi ljubavnici...
