Higher than Hope...
nedjelja, 30.09.2007.
Wings of Destiny
Dolina smrti
doziva...
nevinim glasom ljubavi...
nemoj otići za njom...
Nemoj umrijeti u njoj...
Vjetar nosi..
miris crne ruže...
miris patnje...i boli..
miris suza...
uzdiže ga visoko u nebesa...
spušta u stranu...
primiče tlu...
i vitla nanovo u zraku...
Miris tebe..
igra svjetlosti i mraka...
sudbina...igra svijeta...
Jedna slika...
livada...
visoka trava savija se pod naletima vjetra...
stabla u daljini..
i samo jedna mala nestašna crnogorica usred čistine...
Klavir...pored tog usamljenog stabla..
klavir velik poput orlovih krila...
crn poput ugljena...
a glazba...
simfonija pakla i raja...
no nikog za glasovirom...
tipke se pomiču same...
I prođoh prstima po tipkama..
no ničeg..niti vjetra..niti ruku..
tipke se pomiču same...
Sjedoh i pogledah prema mjesecu...
Tamo, na brdu...
spodoba crna...
skut vijori na vjetru..
kapuljača preko spodobine glave...
mač u lijevoj ruci...
Oružje...sjajno poput sunca...
čisto poput suze...
sigurno teško poput kamena...
Tada..
spodoba ugrabi objema rukama veličanstveni mač..
i spremi ga u korice opasane na desnoj strani...
Jedan korak...
i krene prema dolini...
Dolina smrti...
dolina boli i patnje...
suza..
dolina zaborava...
Ne maknuh se s mjesta...
tek što spodoba dođe do mene...
ne vidjeh što krije kapuljača...
dok
čvrsta i nježna ruka ne primi me za dlan...
pokloni se i klekne...
ne ispustivši ruku...
Samo prsten vidjeh na njegovoj ruci...
bio je srebrni..a krasio ga je divni crni kamen
na kojem se mjesečeva svjetlost presijavala i sjala...
Poljubi ruku moju
kaže...
'' Dolina smrti...
dolina boli i patnje..
suza...
Dolina zaborava...
Jesi li zaboravila...?''
Ne nasmije se...niti pogleda me u oči...
ili barem ja ne mogoh vidjeti...
'' Zaboravila što, stranče..?''
Tada začuh podsmijeh...no kratak..
zabrinut...i reče..
''Dolina smrti...rekoh...
Jesi li zaboravila smrt..
i patnju i bol..
suze...
Zaboraviš li ponekad zaboraviti...?''
Sine mi tada...
o tome zbori stranac...
o životu mome...
no zašto...
Raj bi trebao biti mjesto za počinak..
Dolina smrti..
dolina patnje i boli..
suza..
dolina zaborava....
''Jesi li zaboravila!!!''
reče on glasnije..
a ja od straha ustah...
no stranac ne pušta moju ruku..
već ju čvrsto drži...
''Ne poznam te, stranče.
Nikada ne mogu zaboraviti ono što jesam
i ono što jednom bih..''
''Dolina smrti...
vapaj donosi smrtni...
dolina patnje i boli...
i suza...
ostavlja u tebi..
samo suze...
nikada ljubav...
Dolina smrti..
svih smrti obavija..''
Čeznuh za slobodom..
isčupah ruku iz čvrstog stiska...
i potrčih...
brzo koliko mogu..
koliko um može izdržati...
A spodoba već ispred mene stoji...
kapuljača ispade s glave..
i u mene gledaju dva crna oka..
nasmiješena..
podmuklo nasmiješena..
''Dolina smrti..
od nje nitko ne bježi..
Dolina smrti..
dolina patnje i boli..
i suza..
Dolina smrti ne oprašta..
Dolina smrti ubija..
i samo smrt donosi..''
A ja se okrenuh...
čeznutljivo tražim spas...
no nigdje stabala...gdje se mogu skriti..
nigdje pomoći..nigdje spasa...
Samo vjetar još je živio...
i kosa moja vijorila...
miris cvijeća...i voća...
pamtim taj miris..
tako svjetovan i osebujan...
miris...
A spodoba gleda u mene...
ne spušta svoja dva crna oka s mene...
podsmijeh još je uvijek na njegovom licu..
onaj strašan podsmijeh..
koji stvara jezu u žilama...
i od kojeg trnci prolaze tijelom...
Onaj zloban pogled...
strašan i zlokoban...
Zatvorih oči...
glazba dosegne i taj kutak...
pustih da me ponese...
tako je najbolje...
i rekoh...
''Proklet bio zaborav
što tjera nas da sudbinu zamjenimo s glupostima..
proklet zaborav i sudbina zajedno..
jer tjeraju nas da radimo gluposti...
Prokleta bila ljubav...
ljubav i njezina dva crna oka...
i pogled pun gorčine..
i srama...
i osmijeh zlokoban..
pun boli..
Proklet bio ovaj svijet..
nerazumljiv..
nečitko pisan i krivo viđen..
prokleti oni koji ne misle svojom glavom..
i puštaju da ih osjećaju povedu u nebesa..
Proklete emocije..
i suze...
i bol koja nikako da napusti moje srce...
Proklet bio svijet..i sunce..i mjesec..
da nikada više ne zagrije nas sunčeva toplina...
i njegova svjetlost ne osvjetli naš put..
Proklet bio mjesec..
dok trčim cestom..
a pored mene mrtva tijela leže..
mrtav tijela prijatelja...
samo tako...napuštena..hladna...leže...
A mjesec me prati..
i opet čujem onaj smijeh pun zla i gorčine..
smijeh koji donosi samo zlo..da vlada zlime...
Proklet bio dan..
i proklete sve neispavane noći...
proklete zvijezde...
varalice...lažljivice...kradljivice..ubojice...
Prokleti snovi...
i uspomene...
no proklet bio zaborav
jer ako te zaboravim..
sama ću biti prokleta...''
nedjelja, 16.09.2007.
Notti di luce...stella incantata...
Dolce amore...
stella incantata...
notti di luce...
il buio disperso...
Fu come un sogno,
di un angelo che scese dal cielo
per me..
Eri sempre vicino..
pieno di compassione e amore..
e io non capivo..
Ma poi...
e successo...
hai toccato il mio viso
come fosse una perla di vetro...
hai baciato le mie labbra
come se fossero
lo zucchero piu dolce che esista...
Hai portato il mio corpo
guradandomi con amore...
E non sei riuscito ...
mi hai baciato...
Non mi dispiace...
era una notte incantata..
tanto dolce e serena...
e tu..pieno di amore..
di passione e sospiri...
di affetto...
Grazie per una notte favolosa..
grazie per la musica..
e le parole nel buio della tua camera..
Sapevamo entrambi cosa sarebbe successo
perche ci amavamo troppo...
sapevamo che le nostre labbra si sarebbero incontrate...
i cuori iniziato a battere forte..fortissimo...
gli occhi chiusi...
i sospiri vicino a te...
le tue labbra sulle mie...tanto vicine...
I tuoi capelli che profumavano di frutta...
il battito del tuo cuore..
mentre posavo il mio viso su di te...
E non volevo...
non volevo baciarti..
perche ero cosciente che tu non potevi..
ma sapevo...che tu lo volevi...
Lo sentii nel tuo sospiro mentre ancora posavo
il corpo duolente su di te...
nei tuoi battiti sempre piu forti...
nelle tue mani...passionate...
e capivo...che mi guardavi...
e io ho tenuto gli occhi chiusi..
per darci entrambi un po' di tempo...
per capire...
E poi..
le tue labbra sulle mie...
non volevano smettere..
mi baciavano..
sempre..e ancora..ancora...
il tuo sospiro nei miei capelli
mentre baciavo il tuo collo...
i sospiri d'amore...
E il mio cuore che non capisce..
il mio cuore che non sa...
Ma vuole ancora...
vuole stare vicino a te..
e capi perche questo desiderio di te..
d'amore...
Perche non capivo..
ma ti amavo..
da sempre...
ponedjeljak, 10.09.2007.
Samo mrtvi žive zauvijek...
Samo tuga je ostala...
tama i tuga za tobom...
I zvukovi klavira u daljini
sviraju našu pjesmu..
pjesmu što ti si mi pjevušio...
Samo vjetar još pamti zvuk tvoga glasa...
samo noć još sakuplja moja sjećanja...
Svjetla nestaju..
gube se u tami..udaljavaju...odlaze..od mene...
pokušavam dostići barem ono malo svjetla
što krije se iza brijega..
no svaki put kada pomislim da imam ga..
držim zraku u ruci...
...
pobjegne...
ispari iz ruku poput kapljice vode...
I sakrije se iza slijedeće stijene..
No sputavaju me lanci...čvrsto stegnuti oko mojih nogu..
oko srca...jedva korak, dva, napravim...
A svjetlo odlazi..svakog trena sve dalje..i dalje...
podsmjehuje se negdje u daljini..
i čujem smijeh tvoj...
onakav kakav bio je davno..u našoj sreći..
u ljubavi...
Okrenem se...
ne marim više za svjetlo..
ne mogu ga dostići..
možda jednom vratit će se...
nadam se..i tiho govorim...
Tek rijetko poneki san zaokupi moje misli...
blaženi san ljubavi...
rijetke i slatke ljubavi naše...
I ponovno vidim tebe...
nasmiješenog..sretnog..kraj mene...
No san brzo nestaje...
i hladnoća se vraća u moje samotne noći...
bez tebe...
Tek glazba ponire dublje...
zaustavlja suze i podiže glas...
tek pjesma..i zvukovi...
i tada snovi vraćaju se..
no ne više sretni kao što nekada su bili..
samo sjeta i tuga ostaje..
tek magla i kiša..hladnoća i u snovima...
I sanjam ponekad kako svo se more
zaledilo...sve je snijeg zabjelio...
sva tama sada je čista...niti suze se ne vide više...
No snijeg je mio i grije moje uvenulo srce...
crne ruže niku iz leda samotnoga...
okružuju me...
skut haljine tamne vijori na vjetru...
stapa se s bjelinom snijega...
glazba u daljini..
sve je bliža i bliža...
evo je tu..kraj mene..
no odkud dolazi...
ne vidim...
sjetni zvuci glasovira...
poneka violina...
i koraci...odkuda...
ne vidim...
i koraci još uvijek..
no ne vidim....
i ne vidim..
no čujem...
oh Erato..zašto ne vidim..
tko krije se iza bjeline...
što to sprema se..
I tada...
anđeo silazi s neba...
zraka svjetlost...zasljepljujuća....
vjetar...
i tada..ponovno mir...
a glazba je sve jača i jača...
Gdje si anđeo...
ja još uvijek ne vidim...
I ruke..tople....sigurne..nježne...
hvataju moje promrzle dlanove...
usne nečije ljube me u obraz...
glas šapuće...
''Ja sam, anđele..''
Suze teku niz moje obraze...
zašto ne vidim..
što je...
I tada...shvatih..
Anđele ne smijem vidjeti...
samo čutjeti...
i zagrli me moj dragi...
snažno..nježno...
klonuh skoro od hladnoće...
no on me zadrža...
I govori mi..slatko..tiho...
šapuće...
Prozborih jedva..na izmaku snaga...
''Anđele...vodi me..
daleko od ovoga svijeta...''
''Kraljevno nježna...
ne možeš samo tako napustiti me..
kada zbog tebe sam smrtan postao...''
I nasmije se...iz dubine duše...
no kroz suze...ćutim to...
osluškujem...
Još ne vidim...samo bjelina oko mene je..
a ja polegnuta na njegovim rukama...
osjećam kako i njegovo srce počinje da kuca...
Onda strah...
što se zbiva...ne vidim niti svjetlost više...
samo tama osta...
I glas se javi...
''Ne brini..vodit ću te...
nikada više neću ispustiti tvoju ruku
iz svoje..
niti ću dopustiti da išta dogodi se...
Vjeruj mi...''
''Vjerujem u tebe..anđele..
No što će biti s nama...s tobom''
''Ništa kraljevno moja..
samo ljubav...
no život će jednom morati završiti...''
''Nisi trebao, anđele..bio si besmrtan...
u mojim mislima...u sjećanju..
anđeo beskrajnih krila i nebeskih misli...
Samo nebo moglo mi je oduzeti te..''
No nije odustajao...
ležali su tamo...u hladnoći...
godinama...
vječno...
oko njih krila ljubavi....
nebeski svod...
i toplina...
Oblak tihih zvukova violine
i njegov glas...
u mojim mislima...
ostaje...
Nisu otišli još..neće nikada...
zauvijek će tamo umirati...
i nestajati..
dok nešto ne pobjedi njihovu ljubav...
no oblak je svakim danom sve svjetliji...
svake noći sve se više penje prema nebu..
prema vječnosti..prema beskrajnosti..
i odlazi..
putuje...
''Nisi li oduvijek željela otići, draga...''
I smijeh njegov...u njezinim mislima...
i dodir na njezinim rukama...
poljubac...i riječi...
Sve je to zauvijek otišlo u beskraj...
Da zajedno putuju..
dok vječnost ih ne razdvoji...
ili srce ne posustane...
spone će biti vezane...
ljubav nerazdvojiva...
i njezino srce sve toplije...
Jer..
''Još uvijek volim te...Flariuse...''
nedjelja, 02.09.2007.
For Paradise in which I once believed...
Should we all
trust hope anymore...
isn't it just too much to ask...
I once believed,
in a better future,
a kinder world
and pure hearts...
But no more hope
or trust
lies in my heart..
Because you betrayed me
and all you ever wanted me to feel
was pain and suffering..
What kind of love is that?
Who would handle that?
I do not wish you the same ending
that you wished for me...
but I wish you dead..
so that you could never feel
the pain you provoked in me...
Do I forgive you?
No, I do not...
why should I forgive
somebody who does not ask forgivness
and does not regret...
I just wish you dissapeared from this world...
and left me alone..
But my wishes could not be realised,
my hope was betrayed...
and all that you did
was trying to make me feel bad...
But I am no fool...
I am no that kind of person...
I will go away..
and forget you ever existed...
but you will not be able
to forget what you did to me...
Your own blood...
Goodbye..
I feel nothing for you...
not even sorry...
I am just happy
that I survived...
