sedmodnevni spiritualni program
05.02.2007., ponedjeljak
Priča: Moj ugao
05.02.2007.g.
Dragi moji! Pred vama je 300-ti post na ovom mom blogu. Ne znam kad ih se toliko nanizalo.. Spremala sam ih i složilo se ćak 350 stranica. Da sam spremala i vaše komentare bilo bi duplo više stranica, a žao mi je što nisam…. Kad sam počinjala nisam znala da se može dogoditi da blog padne i pojede mi vaše dragocjene komentare…od danas spremam i vaše komentare… Tajpvrajter poziva sve blog autore da u ponedjeljak objave (točno u 15 h) priču pod naslovom 'Moj ugao'…zato danas čitate priču, a Grčka mistika će čekati slijedeći ponedjeljak. Moj ugao Danas je na tom mjestu trgovački centar iz lanca GETRO. Izbetonirani prilazi, rampe i parkinzi su izbrisali svaki trag da je tamo neke19…-te godine tu bilo maleno polje na samom rubu grada, pored kojeg sam svakodnevno prolazila pješačeći od svoje podstanarske sobe do faxa, jer je prijevoz za mene bio luksuz koji si nisam mogla dopustiti. Ta jesen koja je polako već ulazila u zimu, bijaše čudna. Iako bez sredstava za život, tvrdoglavo sam odlučila studirati po svaku cijenu. Radit ću! To je bila moja čarobna rečenica koju sam ponavljala kao mantru. Izborila sam se za malenu stipendiju, uspjela je čak i poduplati, da bar pokrije troškove stanovanja, a onda su krenule muke po stvarnosti. Obećana stipendija je redovito kasnila. Poslovi u Studentskom centru su se dijelili po nekom tajnom ključu i mene su redovito mimoilazili. Između obaveznih vježbi i propuštenih predavanja glavinjala sam u potrazi za poslom. Zadnji posao, nađen preko oglasa ispisanog nevještim rukopisom i zalijepljenim na staklu ulaznih vrata je bio pranje prljavih tanjura u jednoj šiptarskoj slastičarnici trajao je samo jedan dan, Dok mi je znoj s lica curio u prljavi sudoper osjetila sam na vratu prljavi, vreli muški zadah, a mesnate ruke su sleđa krenule po mom tijelu. Okrenula sam se da vidim drskog idiota koji je nepodnošljivo mirisao na burek i luk, muka mi se dizala iz želuca u grlo i bojala sam se da ne povratim u taj čas shvatim da mi se u lice cereka svojim pokvarenim zubima, sam gazda dotične radnje (tako ju je zvao dok smo dogovarali posao). Slastičari i momci koji poslužuju ( jedva da su tek postali dječaci) su se značajno i potiho smijuljili. Počela sam se tresti od bijesa, ruke uronjene u bogatu pjenu u sudoperu su počele drhtati i lijeva je instiktivno poletjela ka tom smradnom zadahu. Zepteći od gnjeva i poniženja sam prosiktala: - Kad se odlučim prokurvati, onda neću dolaziti rovati po nečijem prljavom sudoperu! - Naravno, dobila sam momentalni otkaz. Došla je subota, zadnje novce (dio nažican) sam potrošila na kruh i jogurt još u četvrtak. Stipendija nije stigla ni ovaj tjedan, gazdarica je ceketala o stanarini i traženju novog stana. Sve moje sustanarke iz susjednih soba su za vikend otišle doma. U maloj čajnoj kuhinjici, improviziranoj u honiku, u dnu nekakvog poluormarića sa zavjesicom umjesto vratašca našla sam dva/tri poluuvela krumpirića, možda dvije žlice brašna, malo začinske paprike i malo ulja na dnu boce, jedino je soli bilo dovoljno. Sjedila sam zdvojna u svom prohladnom sobičku (gazdarica je reducirala grijanje, valjda da nas ne razmazi), već je i popodnevna subotnja tišina legla na grad, Rudeš je vani bio umotan u izmaglicu a malo polje na rubu grada, na koje inače nisam obraćala pažnju, mi se automatski vizualiziralo u glavi. Cijelo je bilo zasađeno porilukom. Mahinalno sam navukla crne samterice, cipele i svoju, za ovo doba godine pretanku jaknu, zgrabila crnu vreću za smeće i kao hipnotizirana krenula prema tom polju. Bio je neki mrtvi sat, ljudi su se zavukli u kuće pred hladnoćom, mladež još nije krenula u subotnje preovode, magla koja se ubrzano spuštala me milostivo obavijala i ja sam, čak ni ne osvrćući se previše, nabrstila pola vreće poriluka. Stigla sam doma polupromrzla i odmah se dala na kuhanje. U životu nisam skuhala bolje varivo od poriluka ni prije, ni poslije te čudne subote. Jela sam ga skoro pobožno, namačući u njega tri dana stari kruh. Taman sam pospremila , kad sam čula kucanje… U sobu mi je ušla kolegica s faxa koja je jednako kuburila s egzistencijom kao i ja. Kad god smo se posjećivale, prvo pitanje nam je bilo: - Jesi li gladna? – Odgovorila je pitanjem: - Šta imaš? - - Varivo od poriluka. – - Daj, tvoja variva su uvjek tako dobra, ti znaš skuhati od ničega, nešto dobro. – Jela je slasno, s tekom osobe koja se već dugo nije pošteno najela, kao i ja. A onda sam pogriješila. Usred jela sam je upitala može li pogoditi odakle mi poriluk i ispričala joj svoju popdnevnu „pustolovinu“…Ona se ukočila nad napola pojedenim jelom, odgurnula tanjur od sebe, sa žestokom, osuđujućom i kategoričnom rečenicom; - Ja to neću jesti, to je ukradeno! – Gledala sam je zabezeknuto, šokirana. I ne zato što što je njezina reakcija bila pretjerana, nego zato jer sam u tom trenu mislila o tome koliko će tog povrća propasti i ostati nepobrano i kako sam ja možda pobrala upravo taj dio i to sam joj i rekla, no ona je bila nepokolebljiva u svom poštenju. Bila sam zbunjena jer se doista radilo o pukom preživljavanju. No, svi pokušaji da joj objasnim razliku između obijesti, potrebe i nužde su pali u vodu. Demonstrativno se digla i otišla, ostavljajući u meni osjećaj stvarne osude. Poslije mi je druga kolegica donijela punu vrećicu graha, krumpira, brašna i sl. koje je „opljačkala“ iz špajze svoje mame (uhh…i to je bila krađa), pa sam još kasnije dobila studentski dom, i neki poslovi su mi se posrećili, i ta jadna stipendija je počela ipak redovitije stizati, a zaokupiralo me i davanje uvjeta i spašavanje godine (na toliko predavanja me nije bilo, da je bilo pravo čarobnjaštvo sve to isfurati) da ne izgubim stipendiju. I dalje smo se družile, ali taj jadni poriluk nikada više nismo spominjale. Nisam se toga sjetila ni za vrijeme divlje privatizacije kada je tajkunizacija ukrala naše živote (obje smo ostale bez posla) i kad smo se ponovo kao u studentskim danima morale snalaziti da preživimo……... Nisam se sjetila sve do prošle godine i to na groblju. Naime, neimaština i tegoban život su joj donijeli neizlječivu bolest. Operacije, zračenja i beznadnost su je dokrajčili. Zadnje dane je provela u ubožnici kod časnih sestara jer se njezin sin jedinac, koji je tek iskoračio iz djetinjstva nije znao ni mogao brinuti za nju u tom posljednjem stadiju. Sahranili smo je u isti onakav prohladni dan kakva je bila ta čudna subota. Radila je na mjestima s kojih su neki drugi ljudi vuklči nemilice k'o hrčci u svoje kuće i vikendice. Ona je proživjela život u sobičku bez kupaonice i podigla prekrasno dijete, na kraju je ostala bez posla, na socijalnoj pomoći (mirovinu za minuli staž nije dočekala) i umrla u ubožnici.Njezin osjećaj poštenja je bio nedodirljiv i nepotkupljiv. To što smo tada bile gladne nije opravdavalo moj čin u njezinim očima. Iz mog ugla (kuta) gledanja to je bio razuman postupak u nevolji. Ona ga je osudila, hoćete li i vi? |
