OČAJNIČKI SLUTEĆI COHENA (1)

subota, 07.08.2010.

"Očajnički sluteći Cohena" - eto, najavljujem nekoliko nastavaka svoje nove proze, svoje stare fascinacije glazbom i svoje vječne ljubavi prema putovanjima...

1.
Često sam sretala i Jasnu i Krešu, i u tome zapravo nije bilo ničeg neobičnog. Jasna je bila moja najbolja prijateljica iz studentskih dana, a Krešo ono što se zove – prva ljubav. Nije bilo, velim, ničeg čudnog u tim susretima iako smo se Jasna i ja svojedobno posvađale, zbog nekakvog novca, mislim, ali nam to nije smetalo da se na ulici srdačno pozdravimo i izmijenimo nekoliko ljubaznih rečenica. Krešu pak nikad nisam preboljela, njegov mi lik nikako nije blijedio i uporno sam se tješila da će ostaviti onu ludu Vandu i da ćemo nastaviti priču započetu u rujnu sedamdeset i neke. No, on se nije vraćao nego se nakon Vande, koja ga je vrlo brzo odbacila, oženio nastavnicom matematike i preselio u Zadar. Vjerojatno mu je bilo neugodno pred prijateljima koji su ga smatrali važnom facom pa se maknuo iz rodnoga grada. Inače mi je na Krešu, kao na dobru partiju, pozornost skrenula upravo Jasna, da, i to jednog poslijepodneva kad smo se vraćale s kupanja i usput svratile u slastičarnicu. Bile smo ošamućene od sunca i umorne od… no, dobro, sad je potpuno nevažno kako su se zapetljali naši životi. Svatko je krenuo nekim svojim putem. Međutim, dogodilo se da smo se svi troje posve neočekivano sreli krajem kolovoza 2008. godine, i to ni manje ni više nego na karlovačkom gradskome groblju! Bilo je toplo prijepodne, s pomalo teškim i ustajalim zrakom, upravo sam stavljala cvijeće u kamenu vazu na obiteljskoj grobnici kad se dolje, na uskom prilaznom putu pojavila žena srednjih godina s raskošnim cvjetnim aranžmanom u ruci. Odmah sam prepoznala taj hod, to sporo kretanje koje je vjerojatno pratilo otežano disanje, i zamislila da možda ljutito mrmlja zbog podmuklog uspona, uspona koji se svake godine doima sve strmijim, te da ga jednoga dana jednostavno neće uspjeti svladati. Ne znam je li bila bolesna, naime poslije one svađe nikada nismo zadirale u odveć intimne teme, ali lako je moguće da je zbog nekih tegoba morala ranije u mirovinu. U prvi mah sam je, iskreno govoreći, željela izbjeći: sagnula sam glavu vrlo nisko hineći da palim svijeću, i povukla se iza povećeg nadgrobnog spomenika na kojemu su bila uklesana imena mojih roditelja. Nešto mi je govorilo da bi se naš susret mogao pretvoriti u neugodno prepucavanje, odnosno da bi mi mogla pljusnuti u lice bujicu kritika kao nekoć, u mirno vrijeme prije naše svađe. Aha, voljela mi je reći, stalno pričaš da ćeš napraviti ovo ili ono, da ćeš postati slavna i bogata, a kad treba povući konkretan potez – izvučeš se k'o zadnja kukavica. Očito si hrabra samo na riječima, dok djela nema… Osjećala sam kako mi se od njenoga glasa, iznenada oživljenog u pamćenju, počinju znojiti dlanovi, kako se crte života i sudbine pune vrelom tekućinom jada i nemoći i, što je najgore, kako počinjem ponavljati njene misli kao svoje vlastite, kao istinu koja boli. Da, da, imala sam puno, puno praznih priča, neozbiljnih riječi koje nije trebalo izgovarati. Ili ih je trebalo plasirati drukčije, promišljenije. Zato sam se diskretno povukla još dublje u zaklon, u tijesni prolaz između dva siva spomenika, roditeljskog i susjednog, koji je pripadao obitelji uglednog mjesnog političara. Tu sam se malo smirila, disciplinirala disanje. Čak sam si uvrtjela u glavu da će Jasna nestati s obzora dok nabrojim do dvadeset, da će, dakle, za dvadesetak sekundi skrenuti na lijevi odvojak koji ide u novi dio groblja i izgubiti se među čempresima, ali nisam brojila nego sam iz tko zna kojeg razloga pogled usmjerila na ulaz: tamo je stajao čovjek koji je nevjerojatno ličio na Krešu, onog nezaboravnog Krešu! Krešu čiji lik ne blijedi u mome sjećanju… Ista skladna figura, gusta pepeljasta kosa, metalizirane naočale, pravilno lice… Ne! – pomislila sam. – Nije moguće! Pa on ovdje nema nikoga, baš nikoga! Roditelji su mu, znam da mi je jednom rekao, pokopani u Osijeku, a ona nastavnica matematike, s kojom je pobjegao u Zadar, u ovom kraju nije imala nikakve rodbine. Ne, to nije Krešo! To je netko vrlo sličan… Nakon nekoliko trenutaka oprezno sam se izvukla iz kamenog zaklona i bacila pogled na nesretni prilaz te tijesno parkiralište: na tamnome asfaltu stajala su dva automobila. Čovjek koji je tako podsjećao na Krešu krenuo je prema manjemu autu, prašnjavom, sa zadarskom registarskom pločicom. Potom je zastao, izvukao zveckavi svežanj ključeva iz džepa sivih, zgužvanih hlača, polako otvorio stražnja vrata i na pod stavio vrtni alat, male grabljice i motiku. Zatim je teško sjeo za volan, obrisao naočale rubom šarene košulje i pokrenuo motor. Djelovao je utučeno, nekako slomljeno, i uz malo mašte ga se moglo zamisliti kako guta gorke suze… Potpuno nestvarna slika! Halucinacija! I onda, i onda je između grobova najednom izronila Jasna, sredovječna žena s raskošnim cvjetnim aranžmanom i odmah me zasula riječima koje nisam željela čuti:
- Pogledaj se na što ličiš! – govorila je. – Trideset godina pokušavaš srediti svoj život i vidi gdje si završila: na groblju! Na crti od koje nema dalje! Zar je moguće da si napisala tolike knjige o smislu života a da svoj smisao nikako ne možeš naći?!
Pokušala sam je zaustaviti, ali njen glas bio je jači.
- Ne, nemoj ništa govoriti! – čak je blago i priprijetila kažiprstom. – Prijateljica moje kćeri Karle rekla mi je da si prije mjesec dana bila gošća njihove emisije Novo vrijeme i da si ih sve zadivila… veli da si govorila o sexy-stripovima i rock-glazbi i da su oni stari akademici jednostavno ostali bez teksta. I onda veli da je bilo nekakvo telefonsko glasovanje i da su gledatelji najviše glasova dali tebi…
- I? Što je tu sporno?
- Sve! Sve je sporno! Vjerovala bih da misliš ozbiljno da si na kraju napravila sve ono što si neprestano najavljivala…
- Da? – pogledala sam je sa čuđenjem.
- Pa da. Stalno si pričala da ćeš osnovati rock-grupu, da ćeš napraviti spektakl za pamćenje, da ovo, da ono i na kraju bi sve zapelo na tome da nekoga ne možeš naći. I ne znam koga si zapravo tražila. Mislim, je l' taj uopće postoji?
- Tko?
- Taj koga tražiš.
Rekla sam da tražim. Uvijek nekoga tražim. Ako je to netko iz prošlosti onda, recimo, najviše tražim Emila.
- Eto vidiš! – uzdahnula je Jasna. – Na tome je sve zastalo. Emil je onaj koji je s nama slušao kolegij iz teorije književnosti. Pisalo je u novinama da je svirao u sastavu Leonarda Cohena. Nađi tog Emila i za mene ćeš zauvijek ostati velika. Nađi, velim, Emila. Samo to.
- A gdje? – izustila sam jedva čujnim glasom.
Bio je to kraj razgovora jer je mimo nas projurio nekakvi kamionet i uskovitlao silnu prašinu zbog koje sam se bojala otvarati usta.
Kod kuće sam još dugo pljuckala sitne čestice prljavštine što ju je podiglo to vozilo, a s vremena na vrijeme me hvatao i bijes pri pomisli što sam sve mogla progutati: ptičji izmet, balu iz nosa, mravlja jajašca, mačju mokraću i slično. Nešto najgore. I riječi mahnite Jasne koje su ipak bile najgore od najgoreg.
Prateći sastav Leonarda Cohena, rekla je. U redu. Ako među Cohenovim glazbenicima postoji netko tko se zove Emil – odmah putujem u Montreal. Taj grad ionako nikada nisam vidjela, a ono što ljudi pričaju i pišu o njemu zvuči vrlo privlačno. Uključila sam prijenosnik, utipkala u tražilicu pojam Cohen i prelistala najvažnije stranice o životu i djelu popularnog kanadskog kantautora. Ubrzo se pokazala tamna pozadina i na njoj oglas: Available now. Songs of Leonard Cohen. 2007 Remastered (1967 Original). To me nije zanimalo te sam se istoga časa prebacila na umjetnikovu biografiju i novosti vezane za njegovu posljednju turneju. Na jednome mjestu predstavljen je, uz ostalo osoblje, i prateći sastav, jako puno ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili vezani za Cohena. Bilo je tu svakojakih imena, običnih, egzotičnih, neočekivanih, poznatih i lažnih, ali bez pobližih podataka o osobama. Međutim, nitko od nabrojenih nije se zvao Emil. Dobro, možda je čovjek promijenio ime, pomislila sam, ali niti na slikama s koncerata, koje su slijedile nakon tekstova, nije bilo nikoga tko bi podsjećao, makar i nebitnim detaljem, na Emila koji je 70-ih godina studirao književnost. Ali, nisam se predavala, jer ako je pisalo u novinama da je Emil svirao u sastavu Leonarda Cohena, kao što je rekla Jasna, onda to ima neku težinu. Treba naći Emila i vratiti ga u Karlovac te tako zauvijek začepiti usta negdašnjoj prijateljici. Pritom nisam, naravno, mislila da bi čovjek tek tako mogao doći u grad iz kojega je davno otišao, da bi se zagrijao za ideju okupljanja ljudi s kojima je svojedobno imao samo površni kontakt, a i – zašto okupljanja? Kakvog okupljanja? Ne. Pa to bi podsjećalo na nekakvu jubilarnu maturalnu proslavu na kojoj su se našle osobe koji više nemaju ništa zajedničko. Koje se, štoviše, više i ne poznaju. A sve zbog osjećaja povrijeđene taštine, zbog osjećaja smisla i besmisla, zbog straha od života i neumitnog starenja… Zapravo, živnula sam, pa bilo bi dobro naći tog Emila i uključiti ga u projekt obilježavanja 75. obljetnice života slavnoga kanadskog kantautora, tako da jedan čisto znanstvena stvar privuče pozornost šire javnosti, no problem je što se nikakav se Emil, ponavljam, nije spominjao među Cohenovim suradnicima. Stoga sam prešla na sljedeću temu, raspored pjevačevih koncerata u sklopu velike europske turneje. Bilo je to nešto grandiozno, puno imena mjesta i datuma, sve gusto složeno jedno za drugim. Za mnoge gradove nikada nisam niti čula te ih ne bih, da me netko pitao, znala locirati. Zanimljivo je da se mjesta nisu nizala po nekoj zemljopisnoj logici, na primjer, po zamišljenoj crti sjever-jug ili istok-zapad, nego posve slobodno, bez ikakvog reda i pravila: tako se vidi da je 25. srpnja 2008. gostovao u njemačkom gradu Lorrachu, dva dana kasnije bio je na Ljetnom festivalu u talijanskom gradu Lucci, dan potom nastupio je u Rimu, zatim je koncert održao u grčkoj Ateni i na kraju se našao u engleskom gradu Ledburyju. I onda je podvučena nekakva crta jer je drugi dio turneje najavljen za jesen, ali bez određenih datuma. Baš dobro, pomislila sam. Tu stanku između dva iscrpljujuća niza koncerata iskoristit ću za susret s Cohenom. Idem k njemu u Montreal.
Već sutradan uputila sam se s kolegom Haraldom Braunom, inače uglednim germanistom, u Beč. On je išao u posjetu svojoj ženi koja je u glavnome gradu Austrije snimala povijesni spektakl o usponu i padu Austro-Ugarske, a ja sam trebala podići vizu u veleposlanstvu Kanade. Bio je neobično vruć dan, sunce je nemilosrdno palilo asfalt i svako kretanje ulicama iziskivalo je izuzetan napor i nadljudsku izdržljivost. Bio mi je to treći doticaj s Bečom: prvi put sam bila prije više od dva desetljeća, intervjuirala sam jednog poznatog sovjetskog disidenta, ali sve je tako brzo prošlo da sam zapamtila samo nekoliko građevina koje se i inače često pojavljuju na razglednicama. Kao i da je tih dana skupina Black Sabbath imala veliki koncert u Areni. Disidentovo ime, naravno, nisam zapamtila. Drugi put sam u austrijskoj metropoli bila na nekom znanstvenom skupu o Srednjoj Europi i sve je bilo u znaku božićnog koncerta Patricije Kaas, Placida Dominga i Alejandra Fernandeza. Sad, treći put, našla sam se u nevelikoj prostoriji za stranke kanadskog veleposlanstva u kojoj su ugodnu svježinu održavala dva poveća klimatizacijska uređaja: jedan se nalazio iznad zaštitarova stola, a drugi na stropu, odakle je usmjeravao zrak prema vitrini s brošurama o lijepoj zemlji američkog kontinenta.
- Ah, ne moraš mi ništa reći! – rekao je Harald ulazeći u rashlađeni prostor. – Ne moraš mi ništa reći! Sve je jasno, sve! – i onda je predstavio svoju atraktivnu ženu, francusku glumicu koja nije govorila hrvatski.
- Bravo! – samo je izustila.
Germanist je za to vrijeme izvukao papir iz torbice na prsima i ispisao nekoliko kratkih rečenica.
- Izvoli, ako ti zatreba – pružio mi je ceduljicu, ali je zbog kratkovidnosti nisam uspjela pročitati. Primijetila sam tek da se u jednom retku isticao čudan znak, grb ili logo velike tvrtke te da se vjerojatno radilo o nekom sveučilištu. Zatim su njih dvoje počeli pričati na njemačkom i zapetljali se u neku strastvenu priču. S vremena na vrijeme izlijetale su riječi koje sam razumjela: «haus», «familie», «spiegel» i «wagen», ali cjelinu ipak nisam mogla složiti. Na kraju je ona nešto rekla na francuskom, nešto što nikako nije pristajalo uz njemačku priču pa sam pomislila da možda evocira poznate replike iz filmova u kojima je imala zapaženu ulogu. A igrala je, koliko znam, u Bessonovom Subwayu, s Isabelle Adjani, i Gorkome mjesecu Romana Polanskog, s Hughom Grantom kao partnerom. Ubrzo su supružnici završili svoju temu, a ja sam se, tko zna zašto, sjetila onog kolovoškog prijepodneva kad sam na ulazu u karlovačko gradsko groblje spazila najprije Jasnu, a zatim i Krešu. Krešo je, sad sam to ponovno osvijestila, djelovao jako umorno i poluraspadnuto, no možda sam ga takvim vidjela zato što više nismo bili zajedno. Možda mi se samo činilo da je propao. To je zavaravanje kojemu pribjegavaju mnogi ostavljeni ljudi, mislim, to vjerovanje da je njihovim bivšim ljubavima loše u novom životu, da su na neki način kažnjeni zbog izdaje. Ali istodobno sam i pomišljala da mu možda loše, nego je dan bio takav, težak, sparan i pun vlage koja je morala stvoriti lošu sliku svakoga tko se kreće ovako žalosnim mjestom. Pa sretali smo se i prije, odnosno poslije Vande, jednom smo čak autobusom zajedno putovali do Rijeke, ali nikad nisam pomislila da loše izgleda ili da djeluje potišteno. Baš naprotiv. Čak me i smetao taj višak radosti kod njega, jer uvijek se hvalio nekakvim velikim uspjesima. Basnoslovnim novcem. Stanovima, autima, svačime… Harald i njegova žena, poznata francuska filmska glumica, ponovno su naglo prešli na njemački, tako da sam s njima u društvu bila kao neki duh. Lebdjela sam iznad vrelog bečkog asfalta. Srećom, put nije bio dugačak: ubrzo smo se svi troje našli u vrlo otmjenom restoranu gdje su ljudi, kako se činilo, hodali na prstima i tiho, vrlo tiho izmjenjivali kratke rečenice. Harald je tankom ali snažnom rukom pokazao prema stolu u zamračenom kutu, a ljubazno osoblje začas se ustrčalo provjeriti je li sve na svome mjestu. Njihovu pozornost privukla je lijepa glumica, Francuskinja, čije sam ime začudo zaboravila, ali koju sam negdje vidjela puno prije negoli je postala Haraldovom ženom. Bila je vrlo zavodljiva, sva nekako ustreptala i blistava. Duga smeđa kosa joj se pri doticaju sa sunčevim zrakama upravo mistično prelijevala u različitim crvenkastim nijansama i neprestano izazivala pozornost okoline: hoće li jarko crveni pramen potonuti ili poletjeti? Hoće li netko glasno uzdahnuti? Hoće li pojuriti prema njoj? Ah, koliko god opčinjavala ova igra savršeno njegovane kose, majstorskog djela nekog vrhunskog frizera, toliko je promatrač bio svjestan da je u tome koncentrirana sva njena privlačna sila. Kosa i praktički ništa više. Pa je iz te perspektive doživljavao i filmove u kojima je igrala – osim Subwaya i Gorkog mjeseca – Jadnike Claudea Leloucha i Drakulu i sina Édouarda Molinaroa, gdje je bila partnerica Jeanu-Paulu Belmondu i Christopheru Leeu, dakle prvenstveno kao umjetnost u kojoj čaroliju proizvode nevidljivi kemijski procesi. Ubrzo sam se umorila gledajući je, gledajući to tjelesno savršenstvo koje nikada nisam uspjela postići i zbog kojega nikada nisam željela postati glumica. Nikad nisam maštala niti o bilo kakvom pojavljivanju na sceni, na mjestu gdje je čovjek gledan prvenstveno kao oblik. Bojala sam se svog sadržaja: nikad nisam znala hoće li se iz neke tajanstvene dubine bića pred strogo oko motritelja izvući nešto lijepo ili ružno. Harald je primijetio da mi je Juliette, tako je, da, zvala se Juliette!, uzburkala misli: nasmiješio se. Bio je to visok i skladno građen muškarac uredno začešljane sijede kose koji je u mladosti imao vrlo lijepo, gotovo dječje lice, a sad se ta ljepota pretvorila u neobičan spoj jednostavnih, strogih formi koje su ostavljale dojam ozbiljnosti i zadivljujuće unutarnje ravnoteže. Ustao je, izvukao mobitel iz džepa lanenog sakoa i povukao se prema posudama s cvijećem, a Juliette je pokušala sa mnom razgovarati na francuskom, ali bez nekog uspjeha. Na kraju se samo smijala, jer svojim odgovorima nisam uspjela sastaviti niti jednu normalnu, korektnu rečenicu. Riječi su mi pucale na najneočekivanijim mjestima. Pripisala sam to umoru i uzbuđenju zbog vize. Srećom pak su na stol počele stizati butelje najfinijeg provansalskog vina tako da smo svi troje ubrzo komunicirali očima nazdravljajući predivnim trenucima druženja. Château d'Yquem, Château de Selle… Dalje se ničega ne sjećam. Ili pak mislim da se neke stvari meni nisu mogle dogoditi.
Probudila sam se u Münchenu, na petom katu nove zgrade međunarodne zračne luke Franz Josef Strauss. Bilo je jutro. Kroz dugački stakleni koridor promicale su rijetke figure – pospani čistači i trgovci koji su otključavali staklene dućane. S vremena na vrijeme projurio bi i pokoji električni buggy. Debela staklena stijena bila je omotana neprobojnom maglenom zavjesom. Isto takvo sivilo, sjećam se, prije nekoliko godina pritisnulo je i pariški aerodrom Charles de Gaulle u Parizu: sjedila sam u dvorani za putnike i na velikom ekranu uz info-pult gledala zanimljive reklame za putovanja. Išla sam na koncert Bryana Ferryja. Imala sam dosta vremena, nikamo nisam žurila, a nisam niti imala ideju gdje bih taj višak mogla iskoristiti. Knjige mi nisu trebale, za neku ekstravagantnu odjeću nisam imala novaca, a za šetnju po Parizu nije bilo pogodno. Padala je, naime, kiša. Zato sam sa zadovoljstvom uronila u atraktivne krajolike zamišljajući da sam u toj prirodnoj ljepoti na zasluženom odmoru, odnosno da sam među tim predivnim drvećem i jezerima upravo kupila kuću koja će postati moj dom. I dok sam tako sanjarila kraj mene se odjednom stvorio znanac, jezikoslovac iz Beograda, zadihan od trčkaranja po golemom aerodromskom zdanju, te se odmah počeo jadati kako cijelu noć nije spavao zbog referata koji te večeri treba pročitati na nekom skupu na Sorbonni. Bio je vrlo pričljiv i ubrzo je prešao na glavnu ideju svoga izlaganja a to je stvaranje umjetnog jezika radi uspostave bolje komunikacije između ljudi i životinja. Čak je naveo nekoliko novostvorenih pojmova kako bi dočarao značaj svog pothvata. Bili su toliko milozvučni da sam još dugo, dugo, buljeći u beskrajni reklamni film o putovanjima u carstvo nepatvorene ljepote, vjerovala kako je to možda presudni element u postizanju sklada između ljudi i prirode. Pred večer, kad je kiša prestala, krenula sam u klub gdje je trebao nastupiti Ferry i pomislila kako jadni kolega jezikoslovac uz nadljudske napore, boreći se s tremom i umorom, tumači svoju zamisao o sporazumijevanju živih bića, pa mi je čak bilo pomalo i krivo što ne prisustvujem povijesnom trenutku prihvaćanja jedne tako ambiciozne ideje. Međutim, na ulazu u klub, i to u trenutku kad su pristizali zadnji posjetitelji, iznenada se pojavio beogradski jezikoslovac, opet sav zadihan od trčanja, i strašno se zbunio kad me spazio. Ovaj put mi se nije javio, projurio je pognute glave i nestao za jednim stolom u mračnom kutu. A u Münchenu je prolazilo mnogo ljudi koji su me na nekoga podsjećali: jedan koštunjavi starac na vrtlara iz Koprivnice, drugi na redara iz zadarske luke, treći na prodavača peciva iz Bologne. Sva ta lica negdje sam vidjela ili možda sanjala, i sva su slala neki mig da je, eto, sve istina, da se znamo i da ćemo se uvijek negdje prepoznati. Zanimljivo je da me i kasnije, kad sam se posve razbudila, držao taj osjećaj prisnosti s ljudima. Mda. O aerodromskim bi se putnicima mogao napisati vrlo nadahnut esej. Jer to su posebni putnici, to su ljudi s kojima se odlazi u nebo. Nakašljala sam se i hvatajući labilnu ravnotežu ustala, a s koljena mi je, kad sam se uspravila, ispala omotnica na kojoj je pisalo moje ime. Rukopis sam prepoznala: bio je pomalo kitnjast i smiren. Haraldov. Otvorila sam omotnicu i izvukla jedan od dva uredno složena lista:

Mi smo te, draga, dovezli u zračnu luku. Karta za Montreal je plaćena: radi se o letu LH 474 u 11 sati i deset minuta. Tvoje sjedište ima oznaku 36H. Prilikom čekiranja samo pokaži putovnicu ili kreditnu karticu. A ovaj drugi papir je preporuka za profesora Williamsa. On će ti srediti mjesec dana mirnog rada u savršeno opremljenoj biblioteci Sveučilišta McGill.

Ovaj drugi list, koji je bio preporuka za profesora Williamsa, bio je tako dobro presavijen da ga nisam htjela dirati. Bojala sam se da nešto ne pokvarim. Istodobno sam mislila kako je šteta što se ne bavim pisanjem: pa ovdje ima tako divnih sadržaja. Ljudi, prostor u kojemu se čovjek osjeća zaštićeno od prolaznosti i trošenja, pogled na maglu koja skriva čudesne krajolike. I, naravno, put u nebo kao nagrada za dobra djela. Da, velim, šteta je što ne pišem poeziju ili prozu: zauvijek bih ostala tu, u minhenskoj zračnoj luci, među svojima. Pozvala bih i profesora Williamsa iz Montreala, jer mislim da bi i njemu bilo zanimljivo sjediti u prostoru za putnike i zaneseno čitati rasprave o starijoj njemačkoj književnosti.
Poslije deset sati dugački hodnik koji je u perspektivi odlazio u maglu, u oblak od čestica rijeke Isar, podrhtavao je od glazbe, ljudskih glasova i zujanja strojeva. Rijeke ljudi otjecale su u mističnu bjelinu i u istoj točki izranjale iz nje. S lijeve i desne strane blještale su trgovine i kafići. Na mjestu koje je bilo označeno kao izlaz broj 18 stajala je pločica s natpisom «zatvoreno». Bio je to izlaz na kojemu sam trebala pokazati putovnicu ili kreditnu karticu za let do Montreala. Ah, pomislila sam, sve je bila šala. I plaćena karta i pismo za profesora Williamsa. Jer je, naravno, i ideja o putu u Montreal bila neozbiljna. Mora da sam se strašno napila u onom restoranu. I mora da sam jako uvrijedila Haralda i njegovu ženu, uglednu filmsku glumicu. Međutim, nisam se mogla sjetiti niti jednog detalja s ručka osim onog neuspjelog razgovora na francuskom. Najnevjerojatnije je to što sam se probudila u drugoj državi, u Njemačkoj, u Münchenu. A možda to i nije München nego neki drugi grad koji je za potrebe filma dobio novo ime? Sjećam se da sam jednom putovala vlakom u Zagreb na važni poslovni sastanak i da sam cijelim putem, ne bih li razbila tremu, čitala neku zabavnu reviju, a kad se putovanje približilo kraju pogledala sam kroz prozor i vidjela neobično ime postaje: Lipovac. Brzo sam zgrabila stvari i izjurila van. Vlak je nastavio put, a ja sam pitala prometnika kako bih najbrže došla do Zagreba.
- Do Zagreba? – zinuo je.
- Da, što me tako čudno gledate?
- Pa upravo ste izašli iz vlaka za Zagreb!
- Kako?! – pogledala sam prema crnoj točki koja se gubila u daljini. – Zar ovo nije Lipovac?
- Ovo je Hrvatski Leskovac – uzvratio je prometnik i okrenuo se prema zgradi na kojoj je stajao natpis. – Ah, k vragu, i ti filmaši! Zaboravili su maknuti svoj rekvizit… Znate, ovdje su jutros snimali neke scene pa je ostala ploča s nazivom mjesta…
Mislim, dakle, da sam se i u Münchenu našla zbog neke zabune, odnosno da se nisam našla u Münchenu nego u Beču, u bečkoj zračnoj luci Schwechat. Stoga sam ponovno otvorila onu omotnicu na kojoj je pisalo moje ime i u jednome od pisama pročitala: «mi smo te, draga, dovezli u zračnu luku». Sve je upućivalo na Beč. Da, to je Beč, ali s neke druge strane. Međutim, kad sam se u nekoliko trgovina raspitala koliko kilometara ima do središta Beča, svi su mi odgovorili – oko 350. Dakle, Harald i Juliette ipak su me dovezli u minhensku zračnu luku. Kako – ostat će to samo naša tajna. Kao što će promašivanje gradova ostati nekom vrstom konstante u mom životu. Sjećam se tako svog maturalnog putovanja u Firencu 1971. godine. Nakon razgledavanja umjetnina u znamenitoj galeriji Uffici trebali smo autobusom stići do hotela negdje u okolici grada, no nas nekolicina malo je više popila slatkog talijanskog vina i zalutala u onim uskim uličicama i zakasnila na autobus pa smo do hotela odlučili ići auto-stopom. Stao nam je neki rasklimani fiat, a vozač je rekao da ide baš tamo. I tako smo se vozili, nekoliko sati, pričali na lošem engleskom i na kraju došli do nepoznatog naseljenog mjesta koje je bilo oblijepljeno plakatima Led Zeppelina. Bio je to Milano. Stadion Vigorelli. Sve je bilo spremno za početak koncerta slavne rock-skupine. No, mi ne samo da nismo imali ulaznice, nego nismo imali niti novaca pa smo se muvali oko ulaza u stadion. Ljudi su se gurali i vikali, htjeli su ući, ubrzo je počelo i naguravanje i potom žestoka tučnjava. Odnekud je dojurila policija, na gomilu je bačen suzavac. Čuli su se povici «Bastardi! Assassini!». A Led Zeppelini su svirali Immigrant Song, koji se sjajno uklopio u ritam velikog nemira. Naši nastavnici su, dakako, bili zabrinuti za nas. Dugo su nas čekali u autobusu pa kako se nismo pojavljivali obratili su se policiji. No dobro, na kraju je sve sretno završilo, našli smo se s ostatkom razreda i pratnjom, a po povratku kući dobili smo ukor ravnatelja zbog pijančevanja. Obavijest o našem nestašluku obišla je sve razrede u školi. Sutradan su svi moju mamu pitali što se to tako ružno dogodilo, a ona je odgovarala da se radi o nesporazumu ili zabuni, jer kod kuće nikada ne pijem niti sam ikad odnekuda došla pod utjecajem alkohola. Mama je u stvari za sve okrivila ravnatelja škole rekavši da je čovjek bio ljut što mu tata kao predsjednik stambene komisije nije dodijelio veći stan. Eto, iz svega se mogu napraviti priče koje imaju malo veze sa stvarnošću. Tako otprilike djeluje i ovo putovanje u Kanadu: sjedim u, navodno, minhenskoj zračnoj luci i čekam let za Montreal samo zato da bih bivšoj prijateljici Jasni dokazala da mogu naći stanovitog Emila iz pratećeg sastava Leonarda Cohena. Ma ludo, nešto skroz ludo! Ili, što bi rekla moja susjeda Dunja, dobar jezik više vrijedi nego deset prstiju!
Ipak, sve je moguće, i zgrada u kojoj sam se nalazila doista je bila minhenski aerodrom. Pisalo je to na velikim plakatima. S vremenom je redove plastičnih sjedalica u trenu ispunilo šareno društvo, mlađarija, oronuli starci, brbljavi radnici. Najbučniji su bili ukrajinski školarci, možda maturanti, koji su se odnekud iz Europe vraćali kući. Troje učenika okružilo je svoju kolegicu koja je na koljenima, na poderanim trapericama, držala skupocjeni laptop i puštala glazbene spotove po željama. Annie Lennox Live, Radiohead, Sonic Youth Official Video. Rammstein. Dvije djevojke su malo po strani izvlačile stvari iz putne torbe i divile se dobrim komadima odjeće. Tommy Hilfiger, Anna Klein, Jil Sander, Sonia Rykiel, D & G, Benetton. U toj graji i svjetlucanju različitih zabavnih naprava nisam niti primijetila da se ispod natpisa «izlaz broj 18» pojavio dugački stol na kojemu su titrala dva kompjutora i ploča Montreal. Oko stola su se već gurali neki putnici s otrcanim torbama, uglavnom Rumunji. S takvim torbama smo 60-ih i 70-ih godina išli na Velesajam i trpali u njih prospekte socijalističkih poduzeća. Na njihovim su se torbama razaznavale reklame poznatih zapadnih robnih marki. Otisnula sam se u bujicu koja je potekla kroz svjetlucavi tunel.
Zrakoplov je bio prostran i nisam se odmah mogla snaći tako da mi je mjesto pokazala ljubazna domaćica. Smjestila sam se u redu s dva sjedišta, do prozora. Kraj mene se ubacio dugokosi Rumunj, jak i nemiran muškarac koji je svaki čas kopkao po pohabanoj kožnoj torbi. Nekoliko puta pokušao je sa mnom zapodjenuti razgovor, ali od toga nije bilo ništa: ja nisam znala rumunjski, a on nije govorio nijedan svjetski jezik. Kasnije se malo smirio i pokušao se usredotočiti na filmove koji su se mogli pratiti na ekranu, na sjedištu ispred, ali u svima se puno govorilo, i to engleski ili njemački. Međutim, nije se obeshrabrio nego je svoju živahnost usmjerio prema domaćicama: kad god bi se stjuardesa pojavila s kolicima punim alkoholnih i bezalkoholnih pića on bi mahnuo golemom rukom i zgrabio sve što bi mu ponudile. I onda bi dugo pio, glasno mljackajući i podrigujući od zadovoljstva, gnijezdeći se u ono malo kvadratnih centimetara i, kako mi se činilo, nijemo me prekoravajući što ne znam njegov jezik.
Da, zanimljivo je kako neki ljudi dobiju poriv za pričanjem na putovanju! Čim osjete da suputnik zna šutjeti – počnu govoriti o sebi i svojim problemima, objašnjavati stvari koje zasigurno nikad ne dotiču kod kuće ili na poslu. Možda je to strah od praznine ili nepoznatog, jer putnik iza sebe ostavlja uporište, svoj dom, ili barem simboličko polazište, točku iz koje se otisnuo duboko u prostor ili visoko na nebo. U toj situaciji izmaknutog čvrstog tla pod nogama čovjeku se kao jedini pouzdan oslonac čini priča. Sjećam se jednog putovanja vlakom u Zadar kad sam kupe dijelila s krupnim vozačem kamiona koji me neprestano obasipao pitanjima koliko imam godina, gdje radim, odakle sam rodom i slično. Isprva mi je to zapitkivanje išlo na živce, a kasnije sam pomislila da ću ga se najlakše riješiti tako da izmislim nepostojeći identitet i nekakvu skroz šašavu priču. Pa sam mu rekla da se zovem Lovorka, da sam završila studij ekonomije i da nigdje ne mogu naći posao. Čovjek je nakon toga šutio i tek me s vremena na vrijeme počastio kojim sažaljivim pogledom pa sam se poveselila kako sam ga se zauvijek riješila. Bila sam čak sigurna da neće niti primijetiti kad izađem van, no kad sam tiho ustala i iskrala se na hodnik, jer se, eto, približavalo moje odredište, golemi šofer se naglo trgnuo i potrčao za mnom van.
- Čekajte, Lovorka! Čekajte, sjetio sam se! Moj prijatelj ima gostionicu na ličkoj magistrali… mogao bih vam srediti neki posao kod njega!
Suputnik Cincar pak, s kojim sam letjela u Montreal, nakon trećeg ili četvrtog piva potonuo je u san i grubo zahrkao. Grrrkh! Na sjedištu ispred mene smjestila se postarija gospođa srebrne kose s upadljivim modrim preljevima. Bila je sitna, srećom, pa mi nije zaklanjala pogled na središnji monitor u zrakoplovu gdje su se stalno izmjenjivale informacije o letu: visina, brzina, temperatura zraka, broj prijeđenih kilometara, udaljenost do odredišta i mjesno vrijeme u Montrealu. Ponekad bi između tih brojki zabljesnula i zemljopisna karta s prikazom trenutne pozicije letjelice. Meni je ovo bio prvi let preko oceana te sam sa zanimanjem pratila sve što se ticalo leta. No, kad smo se našli iznad Irske, dotad tiha i krotka ženica počela se vrpoljiti, okretati lijevo i desno, da bi potom i ustala i svaki čas razgibavala noge. U početku je kratko stajala uz sjedalo, minutu ili dvije, a kasnije sve dulje i dulje te na kraju od njene sive vestice nisam vidjela što piše na monitoru. Smetalo mi je što ustaje baš u trenutku kad želim vidjeti kolika je temperatura zraka ili koliko je vremena ostalo do slijetanja u Kanadi. Smetalo me i kad bi išla protezati noge baš kad se dijelio neki obrok ili piće. Pomislila sam da ona to radi namjerno kako bi iritirala svoje susjede, poglavito mene. Čak mi se činilo da je i položaj njenih tankih usnica vrlo podrugljiv. Kad je jednom tako ustala i počela se ogledavati po zamračenoj unutrašnjosti zrakoplova, zamolila sam je da sjedne. Žena me pogledala i vjerojatno se htjela nasmiješiti ali su joj usne poprimile nepodnošljivo sarkastičan izraz i to me dovelo do bjesnila. Izbacila sam nekakvu ružnu psovku i tako probudila Cincara. No starica me očito nije razumjela.
- Što se dogodilo? – dotrčala je stjuardesa iz prednjeg dijela aviona.
Sjedokosa žena brzo se spustila u svoje gnijezdo. Cincar se, mamuran od sna,
ošmrknuo u nekakvi zgužvani papirić i bez riječi okrenuo na bok. Prljavi papirić odbacio je na prazno sjedište kraj starice. Očekivala sam da će se srebrnokosa dama zgroziti zbog ovakve drskosti i osuditi čovjeka, barem pogledom, kao stroga učiteljica, no ona je kukavički okrenula glavu i glumila da nekoga čeka. Da čeka nekoga tko, naravno, neće doći. Jedna takva glumica stanovala je i u mojoj zgradi. Trideset godina bila je udovica, ali se i dalje ponašala kao da je muž uz nju te se za svaku sitnicu mora s njime savjetovati. Muža je, naime, smatrala pametnim čovjekom, osobom koja «zna razgovarati», pa se ni sa kime nije upuštala u diskusije nego je govorila da o spornim stvarima najbolje zna njen muž. Dok je čovjek s jedne strane nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, ona je čovjeka uvijek uhvatila na djelu kad je to bilo najmanje poželjno. Izašla bi, recimo, na stubište u neke sitne sate, kao slučajno, baš kad sam se mamurna vraćala kući s neke zabave, ili bi mi prepriječila put u trenutku kad bih jurila na neki važni sastanak. Takav tip je i ova u zrakoplovu: ustane sa sjedišta baš kad na monitoru želim vidjeti koliko je vremena preostalo do kraja putovanja. Svaki put kad bi se tako krivo ustala znakovito sam pročistila grlo. Međutim, niti na mene se nije osvrtala nego je nakon svake šetnje ili ustajanja dublje potonula u svoje gnijezdo i sa zadovoljstvom izula cipele. Kad je jednom tako dovoljno duboko potonula, odnosno kad joj se glava spustila na plastični naslon, slično kao mom susjedu Cincaru, skupila sam snagu i šutnula te staračke postole u mračni prolaz između monitora s informacijama i toaleta. Potom sam klonula, zadovoljna što sam se istodobno osvetila i svojoj susjedi koja se na stubištu pojavljuje onda kad ne treba. Šteta što ovaj šut nije vidio nitko iz moje zgradi, sigurna sam da bi mi čestitali na hrabrosti. I šteta što u blizini nije bilo moje bivše prijateljice Jasne: i njoj bi se dopao ovaj čin. Malo kasnije skliznula sam u mračni prostor između sjedalica i pipala rukom uokolo ne bih li našla još nešto što bi se moglo opaliti nogom. Bilo je vrlo tijesno među tim stolcima, no imala sam sreću što sam nanjušila još jedan veći otvor, u kojemu je bilo jako ugodno, i spustila se unutra. Međutim, nisam uspjela prijeći ni sto pedeset metara kad se naprijed začuo lavež pasa i krici. Okrenula sam se i potrčala natrag. Meni iza leđa upalila su se svjetla; kad sam se okrenula ugledala sam tijela dva vučjaka, koji su skakali po tračnicama.
- Evo je! Bjelka! Strelka! Drži je!
Zastala sam kao ukopana: što ću sad? Hoću li biti kažnjena za nepodopštinu? Je li me tko gledao? Oprezno sam ustala i udobno se naslonila na naslon sjedišta. Potom sam začula i bliže i dalje glasove te osjetila prodoran zadah znoja koji je dolazio od mog susjeda. Bio je to trenutak sna, trenutak u kojemu sam sanjala ključni prizor iz romana Omon Ra Viktora Pelevina, događaj u tunelu moskovske podzemne željeznice koji su Rusi, kako piše Pelevin, snimili kamerom i predstavili ga svijetu kao tobožnji program osvajanja Svemira. Bjelka i Strelka imena su, kao što je poznato, pasa-astronauta koji su se sretno vratili iz čuvene sovjetske svemirske avanture. Nitko, međutim, nije spominjao ni Bjelu ni Strelku, nego je glas preko zvučnika najavio Montreal. Otvorila san oči i ugledala staru sjedokosu gospođu kako bosa cupka u prolazu između sjedala i nešto tumači zbunjenim stjuardesama. Gospodin koji je sjedio paralelno sa starom gospođom, u redu gdje su bila po tri sjedišta, kleknuo je na pod i nešto mrmljao putnicima koji su se pokušavali probiti prema toaletu. Tada sam shvatila da je komešanje nastalo zbog ženinih cipela koje sam šutnula u mračni kut zrakoplova. Odnosno zbog osvete svojoj susjedi koja se uvijek pojavljivala tamo gdje ne treba i koja je uvijek tako tajanstveno šutjela da sam imala osjećaj kako me neprestano ogovara po susjedstvu.

07.08.2010. u 23:17 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	kolovoz, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Irena: Essential

subota, 07.08.2010.

OČAJNIČKI SLUTEĆI COHENA (1)

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau