Irena: Essential

ponedjeljak, 05.07.2010.

SLAVKO MIHALIĆ KAO KRITIČAR

Zasanjani evo se iznova budimo


Sa strane, iz one uvijek iste prijetnje
Padaju male lešine pune radosti
Potonu u papir, u stol, još dublje, u
postojanje
S. Mihalić, U stol, još dublje, u postojanje


Da je Slavko Mihalić jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika XX. stoljeća osvijestila sam davnih gimnazijskih dana, negdje početkom 70-ih godina, i to na pomalo nesvakidašnji način. Prije, ipak, moram napomenuti da sam za njega čula puno ranije, još u osnovnoj školi, jer su roditelji bili pasionirani čitatelji te su često iz mjesne knjižnice donosili zbirke suvremenih domaćih pjesnika. Među tim knjigama bile su i Slavkove. Potom, njegovi su se lirski zapisi ponekad mogli naći na stranicama kulture „Karlovačkog tjednika“, što sam obvezatno čitala zbog Slavkove dirljive vezanosti za zavičaj, osobito rijeke i prigradske krajolike. Tada sam otprilike shvatila da je Mihalić veliko ime, da je ugledan i da njegove riječi imaju posebnu vrijednost. Ili težinu. Mnogo se, naime, i obilato tih godina „trošila“ poezija. Čitali su je ljudi koji nisu mogli bez kulture, ali i mi djeca kojoj je poezija u svakodnevni život došla preko popularne glazbe. Sve smo tako intenzivno, tako intenzivno upijali: pjesmice iz dosadne školske lektire, poeme davnih klasika, prepjeve Beatlesa i Jacquesa Brela, sjetne melodije Arsena Dedića, nestašne kitice Pere Zupca. Vjerojatno je taj neobuzdani,„poetski“ duh vremena potaknuo nečiju zamisao da rastanak s gimnazijskim klupama obilježimo dojmljivim, poznatim stihovima koji dočaravaju uspješan završetak našega školovanja. Razred je za to zadužio mene, eto, mene, koja sam sanjala o karijeri akademske slikarice i... No dobro, prihvatila sam izazov i počela listati razne pjesničke antologije ne bih li u nekoj od njih našla zgodan materijal za našu završnu pjesmu. I naišla sam na Mihalićevu pjesmu Približavanje oluje. Stihovi su me oduševili, bio je to pravi vodoskok osjećaja prirode i ljudi, osjećaja vremena, slutnje, tišine i krika, puna snažnog dramskog naboja. Danas se ne sjećam što sam i kako mijenjala u Slavkovom remek-djelu, ali pamtim pjesmu, ritam, glazbu olujnog doba. Bilo je to, dakle, vrijeme kad sam Slavka Mihalića definitivno otkrila kao svog omiljenog pjesnika, kao europskog klasika. Postali smo najprije nevidljivi sugovornici, ljudi koji se „znaju“ po ukusu, dok smo se stvarno upoznali puno kasnije.
Godine 1995. karlovački ogranak Matice hrvatske utemeljio je zajedno s Ivanom Pucakom, ocem prerano utihlog pjesnika Zdravka, nagradu za najbolju pjesničku zbirku mladog autora Zdravko Pucak. U prosudbenome povjerenstvu našli su se pjesnici Slavko Mihalić i Gojko Sušac, i ja. Bila sam isprva sretna što je moj „idol“ predsjednik žirija i što ću s njime raspravljati o rukopisima koji konkuriraju za nagradu, no ubrzo sam se počela pitati kako će izgledati to naše žiriranje. Hoćemo li doista raspravljati o pristiglim rukopisima ili ćemo samo slušati što kaže Slavko? Dvojbe je raspršio prvi sastanak: Mihalić je iz torbe izvadio neuglednu bilježnicu na kockice, kakvu djeca u školi koriste za matematiku, i na brzinu je prelistao:
- Evo, ja sam obavio svoje, a sad izvolite vi!
Listovi bilježnice bili su gusto ispisani sitnim slovima, rukopisom koji se mjestimice doimao nevještim i naivnim. U svakom slučaju odavao je osobu koja je s puno ljubavi obavila jedan važan posao. Slavko je, naime, precizno opisao svaki rukopis: ime i prezime autora, naslov zbirke, broj stranica, ponekad i broj ilustracija te opći dojam (uredan, neuredan, cjelovit, manjkav i slično). Potom je dao ocjenu: prvo deskriptivnu, kao niz impresija, a onda i brojčanu. Nekim rukopisima davao je i komentar u stilu „treba doraditi“ ili „izvanredne slike, ali ima dosta gramatičkih pogrešaka“. Mi, na žalost, nismo tako temeljito i nadasve zanosno prosuđivali rukopise: napisali smo tek rečenicu-dvije o svakom tekstu i dali mu brojčanu ocjenu. Na kraju smo sve ocjene zbrojili i tako izdvojili tri-četiri rukopisa s najvećim brojem bodova, odnosno najvišim ocjenama. O finalistima smo zatim dugo diskutirali i ponovno ih ocijenili tako da je pobjednik (ili pobjednici, kad bi ih bilo više) uvijek zaslužio nagradu. Ta otvorenost i nepristranost, oličena u Slavkovim đačkim bilježnicama, ostala mi je u sjećanju kao vrhunska profesionalnost u sferi koju omeđuju vrlo nepostojane granice ukusa i etike, kao mjera života.
Sve se to sad na čudesan način razotkrilo u Mihalićevim kritičkim radovima objavljenim u novinama za kulturu „Telegram“, ta famozna „dječja“ teka s pomno složenim refleksijama, usputnim bilješkama i komentarima. Riječ je o tekstovima iz 60-ih godina, člancima, osvrtima i prikazima tiskanim u razdoblju od 1960. do 1968. Ovdje je Mihalić, nastavimo li priču o bilježnici s ocjenama, izložio vrijeme, njegove ljude, djela i djela. Duh. A bilo je to, što se kaže, turbulentno doba. Vrijeme puno političkih vratolomija, ali i umjetničkih izazova, radosti i razočaranja. Slavku su Mihaliću 60-e donijele brojna priznanja za poeziju, bio je tada tajnik književničkih društava (saveznog i republičkog), osmislio je nekoliko međunarodnih literarnih projekata, no najznakovitije su ga obilježile 1960. pokrenute novine za kulturu „Telegram“, gdje je bio isprva tehnički urednik, potom i urednik. S kultnim „Telegramom“ Mihalić je unio živost u prilično siv književni život socijalističke Hrvatske, ali je s njime i pao krajem 60-ih, kad se drznuo objaviti tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Danas i na ovome mjestu nije moguće ponoviti pothvat „Telegrama“ i ljudske i profesionalne sudbine Slavka Mihalića jer je jednostavno sve drukčije – od društveno-političkih prilika preko države pa do čitateljske publike, ali je moguće mnogo toga otčitati i pratiti u vremenima koja su slijedila.
Upadljiva je, ponajprije širina Mihalićeva pristupa knjigama: iz popisa knjiga kojima se ozbiljnije pozabavio dade se zaključiti da nije imao svoje favorite. Njegov interes nisu omeđivale ni nacionalne ni žanrovske granice. Pisao je o djelima hrvatskih klasika (Miroslav Krleža, Ivan Raos, Petar Šegedin, Vojin Jelić), knjigama manjinskih autora ili pisaca iz susjednih zemalja (Heimito von Doderera, Nandor Major), radovima istaknutih imena bosanskohercegovačke, srpske i makedonske književnosti (Miodrag Žalica, Oskar Davičo, Momčilo Milankov, Bogdan Bogdanović, Vlada Bulatović-Vib, Vlada Urošević), mladim hrvatskim pjesnicima (antologija recentnog hrvatskog pjesništva, Željko Sabol) ali i djelima pisaca koji su bili zabranjenu zemljama realnog socijalizma (Aleksandar Solženicin). Pritom su ga odabrane knjige doista zanimale: jednom bi ga privukao neobičan naslov, drugi put „dobre vibracije“, treći put piščev skok u novo polje ili žanr. Slavkovi prikazi nikad nisu bili „činovnički“, blijedi i sastavljeni po zadatku, nego životni, oduševljeni i čak nekako organski vezani za svaki tekst kojega se dotakao. Čitatelj je uvijek na kraju imao dojam da to nije sve, da u prikazanoj knjizi postoji „još nešto“, možda najvažnije što će Mihalić otkriti na sasvim neočekivanome mjestu – u svojoj poeziji, kao asocijaciju ili veliku istinu. Prisjetimo se samo naslova nekih od njegovih pjesama: Vrijeme je za jedno opasno odricanje, Mladoj pjesnikinji, Postanak pjesme, List iz slikovnice, Povratak pjesnika (u dom svojih starih), Pišeš li u pijesku, Hoće li biti mjesta za tebe?, Iz dalekih provincija, U nestrpljivosti ili nadahnuću, Čarobne riječi, Što nije bilo savršeno... Nisu li to misli vodilje Slavkovih kritika? Sjećanja na pročitana djela? Ulomci, riječi, da parafraziram jedan njegov poznati stih, koje neprestano žude za gozbom slova i velikim zadivljenim očima?
Slavko Mihalić nije samo pisao i čitao visoku literaturu, on je i skrbio o njoj. Kad je pisao pjesme ili kritike uvijek ga je zanimalo tko ga čita ili sluša. Želio je upoznati svog sugovornika, sudruga, pitati ga je li razumio skrivenu poruku koju mu je uputio, interesirao se imaju li slično mišljenje o temeljnim „stvarima svijeta“, gledaju li iste filmove i, naročito, slušaju li istu glazbu. Ta ljubav prema drugome osjećala se dok je govorio svoje stihove, odnosno dok ih je šaptao, nježno, kao da se boji da će nešto srušiti u krhkom prostoru stvarnosti i tako upropastiti čaroban trenutak posvećenosti umjetnosti. Pjesnikov šapat čuo se i u običnim novinskim tekstovima, između redaka, dakako, kao poanta ili podsjetnik, kao znak da su pred čitateljem prave stvari.
U takvom su tonu složeni Mihalićevi članci iz „Telegrama“: iz njih izvire briga za sve što čini književni život, on strepi nad svakom šutnjom bojeći se da u njoj ne potone daroviti mladi pjesnik, zgranut je nad sve nižom razinom pismenosti u srednjoj školi, užasnut idejom da bi svijet mogao nestati u nekoj mahnitoj nuklearnoj eksploziji, nezadovoljan što su izdavači nezaustavljivo opsjednuti zaradom i tako dalje. Slušajući danas ta njegova (polu)glasna razmišljanja možda bismo zaključili da se tih nevjerojatnih 60-ih profinjena pjesnička duša vješto iskradala iz politikom opterećene stvarnosti upirući prstom u nesavršenosti iz svoje okoline, međutim, Slavko Mihalić nije bilo osoba koja bi čeprkala po drugorazrednim temama i gnjavila s posve nevažnim sitnicama samo zato da skrene pozornost s pravih problema. Njegovo oštro oko zaustavljalo se na onim stvarima koje nam i danas zadaju glavobolje, i to veće nego prije nekoliko desetljeća. Evo nekih od njih: slabljenje zanimanja za dobru knjigu, pošast zabavnih sadržaja u medijima, potreba za boljom promidžbom kulture, nezadovoljavajuća suradnja književnika i novina, birokratizam knjiških sajmova i manifestacija, improvizirane kulturne veze s inozemstvom, problem autorskih prava ili potreba za afirmacijom književne kritike. Nisu li to i danas goruća pitanja naše (i ne samo naše) kulture? Nisu li i u današnjim novinama spomenute teme na prvome mjestu? Družeći se sa Slavkom Mihalićem, i njegovim tekstovima iz 60-godina prošloga stoljeća, spoznat ćemo, s jedne strane, koliko je zapravo „stalan izazov umjetničkog djela“, kako je naslovljen jedan od njegovih tekstova, a s druge koliko su postojani i „vječni“ problemi neadekvatnog tretmana umjetnosti na našem prostoru. Ukratko, shvatit ćemo koliko je Mihalić aktualan i danas, pa i svevremen, no o tome će svjedočiti neki drugi naraštaji čitatelja (ili slušatelja).


Moj predgovor knjizi sabranih kritika Slavka Mihalića "Stalan izazov umjetničkog djela". Karlovac, 2010.

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv