Irena: Essential

četvrtak, 15.04.2010.

ŠTO ZRAČI KAD PREVODILAC POPRAVLJA ORIGINAL?


Gospođe i gospodo, kolege i prijatelji,
U svojoj prevoditeljskoj djelatnosti nebrojeno sam puta, baš kao i Vi, nailazila na izvornike koji nisu bili savršeni. Ili završeni, ako mi dopustite sasvim malu indiskreciju. Susretala sam nelogične rečenice, neprobojne tvorenice, pogrešno napisana imena osoba s provjerljivom biografijom, nevješte umjetničke postupke i tako dalje. Nailazila sam i na tragove cenzure, neke više sile koja je opsjedala autore i u zadnji čas im izmicala prava, dobra rješenja. Prepoznavala sam stanja teškog pijanstva u tekstovima uglednih pisaca, a u novije doba, otkad se služimo osobnim računalom, točno sam znala koji se virus ugnijezdio u autorove dokumente i s kojim programom ima problema. Moje urednike te sitnice, naravno, nisu zanimale jer su se bavili drugim, naoko puno važnijim stvarima, a i da su im bila zanimljiva ta svojevrsna žutila u visokoj kulturi – zacijelo bi mi rekli: «Ha, zgodno! Tako veliki književnik a ne zna da romanika i romantika ne znače isto… Pa daj to negdje zapiši, te lapsuse, mislim, čitateljima će to sigurno biti interesantno…» Kritičari pak nikako nisu voljeli takve životne teme. Ljutili su se. Jedan mi je, sjećam se, tumačio kako uvijek treba gledati smisao cjeline, ideju i stil djela, a da čeprkanje po greškama nije ništa drugo do zloba, obična ljudska zloba i glupost. Svi mi koji razumijemo što pisac želi reći, tobože, dobro znamo da se čovjek u stvaralačkom zanosu može zabuniti te mu trebamo biti zahvalni za ono što nam je majstorski dočarao. A grešku, ako je baš tako upadljiva, «poklopimo» neupadljivom bilješkom da je «tako u tekstu» ili pak, ako je u pitanju neko učenije štivo, kratkom napomenom «sic!». Drugi mi je kritičar rekao da pisac de facto nikad ne griješi, odnosno da ako nešto i napiše krivo – tekst mu valja čitati iz začudne perspektive. Grešku, drugim riječima, treba tretirati kao legitimni umjetnički postupak. Kao autorsku intenciju. Kao jedan od načina karakterizacije likova i odnosa prema zbilji. I onda me, o kritičaru je riječ, podsjetio na Aksjonova koji je umjesto Bjelinski napisao Bijelinski i na Jerofejeva koji je jedan svoj lik u «poemi» Moskva-Petuški oslovljavao čas u muškom čas u ženskom rodu. Harmsa, naravno, ne treba niti spominjati: kod njega sve vrvi od faktografskih, logičkih, gramatičkih i pravopisnih grešaka.
Pitanje je, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, kako sam se kao prevoditeljica nosila s nesavršenostima izvornika? S onim nesavršenostima koje nisu bile dio autorske strategije, koje nisu bile namjerne i prema tome nisu imale umjetničkog opravdanja. S onim nesavršenostima, naposljetku, koje nisu bile dio neke veće igre sa čitateljima.
Prvo ću reći da sam namjerne faktografske, logične, gramatičke i pravopisne greške objašnjavala u predgovorima i pogovorima, odnosno bilješkama ispod teksta. Napisala bih, recimo, da Daniil Harms svjesno krši pravopisna i gramatička pravila kako bi ukazao na alogičnost i automatizam međuljudske komunikacije i, naravno, besmislenost života u represivnom boljševičkom društvu. Kao, na primjer, u monologu Obernibesova iz Komedije grada Peterburga:

zovem se Obernibesov
idem u prostor. Sam sam.
Parobrodom sam danas uplovio u pustu luku.
bio je ručak.
sjeo sam na palubi za prazan stol.
Gledam ide Marija.
Ja sam kadet.
Ali, rekao sam: “Marija ti si prekrasna
Dođi k meni za moj tužni stol.
Dođi ovamo”. No sve je bilo uzalud.
Ona je otišla i juha se ohladila.

Naglasila bih, potom, da Vasilij Aksjonov pojam «šezdesete» (misli se na godine) piše velikim slovom iz poštovanja prema posljednjoj velikoj utopiji XX. stoljeća, dok bih u tekstovima Viktora Pelevina, često prepunim loše prevedenih ili vješto «zamagljenih» citata iz američke pop-kulture, morala dati do znanja da je autor «iz vica» napravio niz pogrešaka i da tim njegovim «prevoditeljsko-kritičkim pasažima» ne treba nimalo vjerovati nego ih treba prihvatiti kao intelektualnu igru, kao mozgalicu recimo. U pogovoru «poeme» Moskva-Petuški više sam puta pak dala do znanja da je glavni junak pijan od prve do posljednje stanice literarnog putovanja te da valja uzeti u obzir to «izvanredno stanje» njegove svijesti, tu izliku zapravo da govori istinu u društvu koje javno komunicira na tzv. ezopskom jeziku. Evo karakteristične epizode u kojoj Venička pokušava uspostaviti kontakt s masom:

- Zbilja: kuda putuješ? Za udaju ti je prekasno, za smrt prerano. Kuda li to putuješ, draga putnice? …
“Draga putnice???!”
Stresao sam se i otišao na drugi kraj platforme. Nešto nije u redu sa svijetom. Kakva trulež je u cijelome kraljevstvu i svima je sjeban mozak. Za svaki slučaj sam se diskretno opipao: kako sam poslije toga “draga putnica”? Otkud mu to? I, zašto? Možda se, dakako, šali, ali ne treba tako ružno!
Ja sam pri sebi, a oni nisu – ili obratno: svi oni jesu a ja jedini nisam? Nemir sa dna duše stalno se dizao. A kad smo ušli u stanicu i vrata se otvorila, nisam mogao izdržati i pitao sam jednoga koji je izlazio:
- Ovo je Usad, ha?
A on (sasvim neočekivano) istegnuo se preda mnom kao struna i dreknuo: “Ne, nipošto!!!” A onda – onda mi je stisnuo ruku, nagnuo se na uho i rekao: “Vašu dobrotu nikad neću zaboraviti, druže natporučniče! …”
Izašao sam iz vlaka i rukavom obrisao suzu.


Međutim, često se događalo da su mi predgovori ili pogovori ispadali predugački pa prezaposleni novinski recenzenti i još poneki profesionalni čitatelji nisu imali vremena i živaca čitati stručna objašnjenja o osobitostima autorova pisma (u što spadaju, kao što smo se složili, i te «strateške greške») te bi se onda razni alogizmi i cerebralne vragolije brzopleto stigmatizirali kao loš urednički rad na knjizi. Recenzenti bi u svojim kratkim prikazima prvo pohvalili pisca («o, baš krasno da se Harms ponovno pojavio na knjižarskim policama, on je uvijek zanimljiv našim čitateljima»), onda bi rekli nekoliko riječi o knjizi («vrlo je zabavna») i na kraju bi se, naravno, zgrozili nad «izdanjem koje, na žalost, vrvi nevjerojatnim tipfelerima». Ja kao prevoditeljica na takve bih prikaze mogla reagirati samo jednom rečenicom: «A zašto niste, poštovani recenzenti, pažljivije pročitati popratni tekst: tamo vam sve lijepo piše o spomenutim tipfelerima?!», međutim, užurbani novinari niti tu reakciju ne bi imali strpljenja mirno pročitati nego bi me okarakterizirali kao nekakvu gnjavatoricu koja ne zna cijeniti njihov napor u promicanju kulture. I stvarno: temu iz kulture, iz književnosti koja nije senzacionalistička, danas nije nimalo lako progurati u hibridne medije. Štoviše, to je pravi pothvat. Možda i više od pothvata.
Međutim, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, vaš je interes usmjeren na neintencionalne greške, na obične gluposti i loša umjetnička rješenja. Drugim riječima na one nesavršenosti koje se u tekstu nekako moraju prikriti jer u konačnici sramote pisca. Ili čak kulturu iz koje dolazi. Da, često puta mi se događalo, kao i Vama, da u tekstu koji mora doći do hrvatskog čitatelja osvane očita glupost: pa, što onda s njom? Lako je ispraviti brojku ili jednu-dvije riječi, ali što s cijelim odlomkom? Izbaciti ga ili ostaviti takvim kakav jest? Izložiti evidentnu glupost pod krinkom «baš me briga, nije moja»? Pitanje nije nimalo bezazleno i jednostavno. Sjećam se kako sam svojedobno, prevodeći cijenjenog ruskog pisca (sada je već i internacionalna zvijezda), naišla na dvije ili tri stranice teksta na kojima se tumači kako su neki (južno)europski narodi «stoljećima skladno živjeli u Austro-Ugarskoj». Bilo bi, naravno, lako izbjeći očitu bedastoću kad bi bila riječ samo o tim nesretnim «stoljećima»: tada bih autoru mogla poslati mail i pitati ga smijem li umjesto «stoljećima» staviti konkretne godine «1867-1918», ali stvar je u tome da je on, pisac, u ta «stoljeća» upleo priče o narodima i događajima od srednjeg vijeka do kraja Prvog svjetskog rata i sve to «zavrtio» kao povijest slavne Austro-Ugarske. Zato sam, eto, da izbjegnem izravno imenovati neinformiranost, predložila autoru da još jednom pogleda tu glupu austro-ugarsku temu te da eventualne dopune potraži na specijaliziranom siteu ili čak u «dječjoj» Wikipediji. Autor je shvatio u čemu je stvar i rekao mi da te dvije-tri stranice izbacim i pričekam da složi «nešto drugo». I zahvalio mi je, duboko i iskreno. Potom i poslao to «nešto drugo» koje sam umetnula u tekst.
Ali, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, sjećam se i obrnutih situacija. Jedan (opet) ruski pjesnik napisao je uistinu čudesnu prozu, neku vrstu memoara. Pripovijedanje je stavio u prezent, kao da se, tobože, sve odvija sad, pred našim začuđenim očima, u nezaustavljivom protjecanju, a stil je posudio od krasnorječivih ljetopisaca iz XVIII. stoljeća, začinivši naraciju mnoštvom egzotičnih glagolskih pridjeva tipa «čitajući knjigu gospodin viđen od strane svog veleštovanog oca izvukavši naočale prestade razmišljati». U ruskom su tekstu, kao što nam je poznato, trpne glagolske konstrukcije jednim dijelom i danas u funkciji i proizvode očuđujući učinak na «čitajućeg knjigu» koji se pritom mora prisjeti domaćega prosvjetiteljstva i dugotrajnog procesa konstituiranja nacionalnog jezika. Rečenice poetovog verbalnog masiva bile su vrlo dugačke i zapetljane te ih je ponekad valjalo nekoliko puta pretresti da bi se shvatilo što je i gdje, recimo, subjekt, a što predikat, i jasno, ostali dijelovi cjeline. A prenijeti u hrvatski tu «nepripitomljivu» gramatiku i sintaksu značilo bi učiniti tekst apsolutno neprobojnim i nerazumljivim prosječno ili čak natprosječno obrazovanom čovjeku. Stoga sam pripovijedanje prebacila u prošlo vrijeme, oljuštila ga od (nama) neprirodnih i arhaičnih retoričkih tvorevina i tako ga «dotjerala» da je nosio stanovitu visokoparnost i izvještačenost, ali i nešto suvremeniji, prirodniji ritam kako se ne bi «kočilo» ionako sporo čitanje. Mene je, moram reći, taj raskošni stil uvaženoga pjesnika, dapače ikone ruske neoavangarde, podsjećao na «jugoslavenski barok», na kićeni govor socrealističkih budnica iz vremena prije i neposredno nakon znamenitog Titovog «Ne!» Staljinu. Možda sam svojim intervencijama nekome sjajno dočarala zahtjevnog ruskog autora, a možda sam nekoga i uvrijedila gurajući mu pod nos povijesno vrijeme koje baš i nije lijepo za prisjećanje. Osobito ga ne ljube oni koji su u njemu aktivno sudjelovali «na krivoj strani». No, nezgoda ove sovjetsko-jugoslavenske paralele je upravo u tome što tematizira ta ljeta, što evocira i Staljina i sve moguće opsjene «najboljeg od svih mogućih svjetova». I to tematizira jezikom koji hini da je došao iz nekog drugog doba, od nekih drugih ljudi i za neke druge (prosvjetiteljske) potrebe. Rekla bih stoga da junaci pjesnikovih memoara nisu bili ljudi jednog vremena nego jezik. Jezik kao takav. I kultura kao takva.
A sad mi dopustite, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, da skrenem na nešto drugo. Nedavno sam, potaknuta radom na prevođenju Arcibaševljeva kultnog romana Sanjin, djela, koje je, da Vas podsjetim, početkom XX. stoljeća sablaznilo europski intelektualni svijet i priskrbilo piscu neugodne sudske procese, napisala jedan kraći tekst o statusu tekstova u dobrom i lošem prijevodu. Pisala sam, konkretno, o greškama u prijevodu i pokušala se uživjeti u poziciju običnog, neprofesionalnog čitatelja kao «potrošača» potencijalne loše robe, odnosno prijevoda s puno grešaka. Čovjek koji čita iz zadovoljstva, navečer, na primjer, prije spavanja, želeći snove zasladiti nečim «boljim od života», glatko i bespogovorno prima verbalnu bujicu sa stranica relaksirajućeg štiva. Ono što piše za njega je «zakon», jedan i jedini mogući put kojim se ide naprijed, u nove pustolovine. Običan čitatelj pritom ne zastaje nad riječima nego nad slikama. On ne primjećuje razliku između «flaše» i «boce» i ne zna je li ispravni oblik «odmarati» ili «odmarati se». Običan čitatelj djelo doživljuje kao «sadržaj», mogla bih čak reći i doslovce kao sadržaj u smislu pukoga popisa tema. Pa zar nismo mnogo puta čuli nekog «naivnog pripovjedača», nekog književnog neprofesionalca, da roman od nekoliko stotina stranica prepriča kao blagajničku specifikaciju ili sadržaj? Takvo se čitateljstvo, naime, kroz tekst kreće elementarnom razinom (koju bismo terminologijom kompjutorskih igara nazvali «level one») i pamti (označuje) važne točke račvanja glavne pripovjedne niti kao «sadržaj». Ono ne primjećuje ništa do skretanja s linije (događajna sfera) i izmjenu osoba na sceni (likovi). Ono instinktivno preskače opise vanjskih i unutarnjih krajolika (zato što su, prema njihovom iskustvu, statični), previđa materijal (slike stvari, osoba i kretanja niču «same od sebe») i živi u vječnoj sadašnjosti (vremenu čitanja teksta). Takvo čitateljstvo, pa i ono obrazovanije i istodobno jezično osvještenije, ne reagira na umjetničke postupke i logiku razvijanja teksta pa niti ne primjećuje da zbog pogrešno prevedene riječi cijela kompozicija vozi nekim zastrašujućim bespućem. U slučaju spomenutog Arcibaševljeva romana, inače prevedenog na srpski i potom kroatiziranog davne 1917. godine, primijetila sam da prevoditelj (na srpski) nije baš vičan svome zanatu, prevođenju mislim, i k tome je u ruski jezik vrlo neupućen, što je dokazao gomilom homonima (leksema jednakog izraza i različitog značenja) koje je bez ikakvih skrupula prenio u drugu jezičnu zbilju. Evo, primjerice, već na početku u oči mi upada pridjev «bjeloruki». Junak je, kasnije doznajem iz opisa, plavokos, za što u ruskom jeziku postoji izraz «belokuryj». Pa bi taj «bjeloruki» u stvari bio «belokuryj», odnosno «plavokos». Prvi prevoditelj očito je imao problema s vidom ili koncentracijom, a drugi, koji je kroatizirao tekst, možda nije niti znao ruski već je pazio samo na to da tekst bude u skladu s hrvatskom jezičnom normom. Primjera površnosti u Arcibaševljevu djelu, kao što rekoh, ima mnogo, a među najčešćim greškama je prijevod izraza «požaluj», kojemu je jedno od značenja «možda», dok su ga prvi prevoditelj i njegov kroatizator uporno navodili – zbog zvukovne (i grafičke) sličnosti - kao «nažalost». Treba reći da površnost i nekoncentriranost prevoditeljâ nije prevelika smetnja kod čitanja ovog prvog Sanjina na južnoslavenskome tlu: znatiželjniku koji je uzeo u ruke knjigu rečenice su dobro tekle, nisu nailazile na zapreke ili zahtijevale odmor za oči. Njegovu pozornost privlačila je erotika. On je vrebao opise egzaltiranih djevojaka i tajanstvenih mladića «s prošlošću». Zastajao je kod trotočja i prizivao u sjećanje neke svoje dječje fantazme. Rasplamsavao je čitateljevu maštu opisujući brata i sestru: «U Lidinoj duši zbivalo se nešto neobično, ali neizrecivo ugodno: sve je u njoj živjelo i žudjelo za još više života. Nesvjesno je obvila ruke bratu oko vrata i poluotvorenih očiju namjestila usne za poljubac. I ćutjela se beskrajno sretnom kad su je Sanjinove vrele usne ljubile dugo i bolno.» A prevoditelju je, kao što ispravno pretpostavljate, želio stvoriti milozvučje, osobit pjev književne umjetnine. Spektakl za uši i oči. No, čini se da je ljepota pletenja riječi s vremenom opila našega tumača pa je u drugoj polovici romana puno slobodnije birao neadekvatne izraze. Kao da je zadanu priču htio skrenuti u «svoje dvorište» i pokupiti nešto od stvari i raspoloženja koje nitko nigdje nije vidio. Složiti red autora, red sebe. Tako je Arcibašev na jednome mjestu napisao: «No to je bilo nasilje i nasilni osjećaj osvetio mu se neutaživom tugom i željom za životom.» To je doslovni prijevod i on, moramo se složiti, zvuči pomalo nespretno, osobito «nasilje i nasilni osjećaj». Prevoditelj je to stanje dočarao ovako: «Ali to je bilo nasilje nad svojim rođenim osjećajima i pridavljena osjećanja osvetila su mu se beskrajnom tugom i odvratnošću prema životu.» Ili još jedan primjer neadekvatnog prijevoda. Arcibašev veli: «Jurij je uvijek imao osjećaj da je rušio zid stojeći na skliskome ledu.» A prevedeno je ovako: «I uvijek je imao osjećanje, kao da se upinjao podići neki grdan kamen, a stajao je na klizavom ledu.». Iz navedenog vidimo da su značenja poprilično daleko od onoga što je «pisac stvarno rekao» pa i posve suprotna piščevoj poruci u izvornom tekstu.
Iz ovih nasumce uzetih primjera, gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, možemo izvući zaključak da se neadekvatnim i nekompetetnim prijevodima proizvode i neadekvatna i nekompetentna značenja, poruke i duh književnog teksta. Vidimo, naime, da je pisac izvorno rekao kako se liku opisani osjećaj osvetio neutaživom tugom i željom za životom, dakle jednim kompleksnim stanjem koje je očito želio nadvladati «željom za životom». Ta «želja za životom» je i ključno načelo u tumačenju osobina lika ali i kretanja cijele fabularne linije. Ona priču vuče dalje. No, prevoditelj je čitateljima ponudio «odvratnost prema životu», jasan i plošan odgovor na prepreku koja ga je snašla i s time u vezi praktično odbijanje daljeg sudjelovanja u priči. Zamislimo da se ta priča ekranizira i da gledamo osobu koja nema volje za životom. Rekli bismo da je iznevjeren roman, da junak stvarno «nije takav». Scenarist, naime, u svojoj interpretaciji protagonista uzima najmarkantnija, aktivna obilježja književnog lika. On se mora odlučiti između pozitivnog i negativnog odnosa prema životu, između želje i odbijanja. U tekstu, međutim, postoji više mjesta na kojima se dodiruju i presijecaju pozitivno i negativno, rezolutna i manje rezolutna rješenja te se greška toga tipa može i zabašuriti brojnim opisima i, možda, drugim neadekvatnim izrazima koji nekim čudom nezahtjevnoga čitatelja dovedu do «pravoga» kraja. Čitatelj ne pamti baš sve što pročita, pogotovo onaj nepažljiviji. No, književna se djela ne pišu za površne ljude. Ne pišu se za «gutanje». Prema tome, nije baš svejedno što se i kako piše, odnosno prevodi. Autor ima određena očekivanja s rješenjima koje je ponudio kao priču. A ta rješenja će ga voditi i dalje, izvan teksta, u kulturu. U društveni trenutak sadašnjosti i budućnosti. Drugim riječima – u prostor gdje će biti «čitan» ne samo kao književnik, nego i kao nešto puno šire (više)…
Možda sad očekujete da izložim gdje se sve i kako može upotrijebiti jedno «obično» književno djelo, ali ja neću ulaziti u to područje. Neću već i stoga što svatko o tome ponešto i zna. Ili to naslućuje. Pa baš ako i ne zna i ne želi znati – evo, reći ću kako je književni tekst napučen kojekakvim nevidljivim bićima koja izvode razne nepodopštine. U literarnom tekstu žive duhovi, dobre i zle vile, demoni, bjesovi, vragovi, sablasti i druge strašne kreature. One, dragi moji i drage moje, razapinju tekst do neslućenih dimenzija i čine ga čitljivim «između redaka», neprepoznatljivim. Mislim da je upravo na taj prostor čuda aludirao prije spominjani Daniil Harms u svom britkom zapažanju pod naslovom Prijevodi različitih knjiga. Kaže on:

Prijevodi različitih knjiga me zbunjuju, u njima su razne stvari opisane i ponekad one znadu biti vrlo zanimljive. Ponekad se piše o zanimljivim ljudima i događajima, a ponekad tek o nekakvom beznačajnom događaju. No događa se da ponekad čovjek pročita i ne shvati što je pročitao. I to se događa. Ili mu dolaze u ruke prijevodi koji se ne daju čitati. Nekakva čudna slova, od kojih jedna ništa ne znače, a druga ne razumiješ. Jednom sam vidio prijevod u kojemu nije bilo niti jednog poznatog slova. Nekakve kukice. Dugo sam vrtio u rukama taj prijevod. Jako čudan prijevod!

Gospođe i gospodo, kolege i prijatelji, kako efektno poentirati priču o «poštanskim kolima prosvjećivanja», kako se svojedobno izrazio Puškin? Što reći na sve zamke i duhove koje vire iz teksta na našem stolu? Što na kraju reći o nama kao pastirima nevidljivog stada i posrednicima između različitih realiteta?
Pa eto, čovjek ne treba biti ni opširan ni patetičan. Zaključit ću tek da moramo biti svjesni izloženosti djela koje je namijenjeno nekakvoj publici. Moramo biti svjesni što i u kakvom obliku dolazi pred oči drugih ljudi. Pa bih zato ova razmišljanja o greškama u prijevodu (koje tekst mogu bitno udaljiti od svega onoga što je autor rekao) prebacila na početni problem popravljanja ili uljepšavanja prijevoda. Uljepšavanje prijevoda također je iznevjeravanje autora. Načelno i praktički. U svakom pogledu. Zato mi dopustite da se vratim na početak svoga teksta, na pasaže u kojima sam pisala o susretima s nesavršenostima tekstova koje sam prevodila. Iz ove nezahvalne perspektive «lovca na greške» svojih prethodnika, prevoditelja Arcibaševljeva Sanjina, danas mogu zaključiti samo jedno, a to je da je i pravljenje grešaka i njihovo ispravljanje vrlo sličan put udaljavanja od «prirodnog stanja stvari». Pitanje je samo što svojim intervencijama «želimo reći» o autoru, o djelu, o vremenu, o čitateljima i nadasve o sebi. O sebi, o sebi, o sebi, poštovane gospođe i gospodo, kolege i prijatelji. O sebi, velim.

(Objavljeno u "Temi"))

15.04.2010. u 18:02 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2010 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se