Irena: Essential

utorak, 28.07.2009.

ŽURBA




Kad god se nađemo u podugačkom redu pred nekom blagajnom, gotovo uvijek, kao po nekom zloslutnom zakonu, odnekud sa strane neočekivano iznikne nepoznati čovjek i molećivim nas glasom zamoli da ga pustimo ispred sebe jer mu se, veli, jako žuri. U nama pak sam spomen žurbe odmah izazove bijes. Pa što, kažemo glasno ili u sebi, ako se čovjeku žuri? Što onda? Nije to nikakav argument za stjecanje prednosti u općem kretanju prema nekom cilju. I nama ostalima se žuri, odnosno ni mi ne želimo gubiti vrijeme čekajući priliku za plaćanje računa. Pred blagajnom je mnogo ljudi s ovakvim stavom, a osim toga – nitko nije sretan što će uz gubitak vremena izgubiti i stanovitu svotu novca. Jer novac i vrijeme su u vrlo bliskoj vezi. Gotovo da su istoznačni. Kad bi, prema tome, kriterij za dobivanje prednosti u redu pred blagajnom bila žurba, zapravo želja da se što prije obavi ne baš omiljena dužnost, tada bi u prostoru nastao kaos zato što bi svatko imao pravo tražiti povlasticu prekorednog kretanja prema blagajni. Jedan bi htio naprijed zato što mu se žuri na vlak, koji polazi točno na vrijeme, drugi žuri u banku koja ima ograničene radne sate, treći bi na neki poslovni sastanak i svjestan je da mora svladati previše puta u premaloj temporalnoj jedinici. Svi imaju isplanirane još nekakve aktivnosti te ih nastoje što prije obaviti. Stajanje u redu pred blagajnom rasipanje je dragocjenog vremena jer se ne može ispuniti nikakvim paralelnim aktivnostima: čovjek, dok čeka red, ne može prati posuđe, čitati knjigu ili gledati film. On se jednostavno susreće s fenomenom prolaženja svega na svijetu na najgori mogući način: metodom vlastite kože. Zato priča o žurbi sadrži naglašenu eskapističku dimenziju: čovjek ne želi osvijestiti opću prolaznost, on nastoji preteći svoja ili tuđa razmišljanja o kratkotrajnosti prebivanja na svijetu. No, izbjegavajući izravni kontakt s idejom trošivosti vremena čovjek u žurbi realno još brže mrvi svoju vremensku kvotu, brže se kreće prema cilju, a da to subjektivno ne knjiži kao gubitak nego paradoksalno tretira kao dobitak. Nekakvi simbolički dobitak ili barem pobjedu nad nekim ili nečim. U tom kontekstu je iz perspektive neutralnog promatrača ljudskog reda pred imaginarnom blagajnom moguće izvesti zaključak koji promovira čuvena Aristotelova Fizika: u kretanju prema – rekli smo: blagajni – čovjek koji se žuri i dobije povlasticu kretanja preko formiranog reda zapravo nikada ne pretekne čovjeka koji ga je pustio ispred sebe. Čovjek u žurbi početno je, naime, pozicioniran iza osobe koju moli ustupanje prvenstva i da bi u prostoru napredovao – prvo mora doći do točke u kojoj se nalazi čovjek kojeg moli prvenstvo. Dok on dođe u tu točku – ovaj koji ne žuri već se pomakne korak ili centimetar naprijed. Kao u priči o Ahilu i kornjači. Aristotel veli da brzi Ahil teoretski nikada neće stići sporu kornjaču zato što u kretanju prema cilju prvo mora doći do točke u kojoj je kornjača krenula na put. Pritom se smanjuju i udaljenost i vrijeme potrebno za svladavanje puta, ali Ahil nikada neće dospjeti ispred kornjače. Za takvu logiku postoji i objašnjenje: kornjača je životinja na čijem je štitu urezana slika svijeta, a svijet se, kao što znamo, najvećim dijelom sastoji od vode: čak 71 posto površine Zemlje drže razni tipovi vode, a od toga je tek jedan posto pogodan za piće, što pak znači da je 70 posto na neki način opasno po zdravlje. Uzmemo li u obzir činjenicu da Ahil ima osjetljivu petu – onda je jasno da mu nije igrati se s tako važnom stvari kao što je život. Ahil je, kao što znamo, junak iz grčke mitologije, sin kralja Peleja i nimfe Tetide. Legenda kaže da ga je Tetida, kad se rodio, uronila u čudotvornu rijeku Stiks nebi li ga učinila besmrtnim. No, prilikom kupanja nimfa nije uronila i djetetovu petu pa je taj dio tijela ostao ranjiv. Stoga se Ahil u utrci s kornjačom ne usuđuje pretjecati, bojeći se da bi se moglo dogoditi nešto po njega fatalno, nešto što se, bit će, dade naslutiti iz pjesme Jer ne stigoh američke pjesnikinje Emily Dickinson:

Jer ne stigoh zaustavit se pred Trenutkom Smrti –
On ljubazno preda mnom je zasto –
U kočiji uz nas još samo –
Besmrtnost zauze mjesto.

Polako odmicasmo – on žurbe ne poznavaše
A ja odložih posao svoj
I odmor također,
Te se prepustih susretljivosti njegovoj.

Da je posrijedi baš taj «vječni» motiv smrtnosti - potvrđuje nam posljednja kitica u spomenutoj pjesmi:

Stoljeća su tome – a ipak –
Da kraće je od dana se čini
Kad prvi put naslutih da konji
Vječnosti su glave okrenuli –

I Puškin je, prethodnik američke poetese, upućivao na negativno značenje žurbe. Karizmatični ruski pjesnik misao je dočarao slikom jurećeg kišonosnog oblaka:

Oblače zadnji oluje što minu!
Ti jedini ploviš kroz jasnu modrinu,
Jedini ti sav sumoran juriš,
Jedini ti vedrinu još tmuriš.

Ahilov strah od pretjecanja upisan je u dobar dio svjetske pjesničke baštine, i to kao motiv opasne jurnjave kopnom, morem i zrakom, ali ga nalazimo i u svakodnevnom životu, najčešće kod obilježavanja prostora, na raznim obavijestima i putokazima, s time da je možda najeksplicitnije prisutan na suvremenim prometnim znakovima, konkretno - na trokutastoj ploči upozorenja koja se nalazi na završetku svakog auto-putu, dva-tri kilometra prije naplatnih kućica. Grafički je znak komponiran kao kontura od nekoliko automobila koji se nalaze jedan iza drugog, a njime se obznanjuje da se na putu prema krajnjoj točki, odnosno blagajni, ne pretječe – dakle ne žuri. Jer auto-put je beskrajna traka koja neprestano proizvodi kretanje automobila u prostoru. I onaj koji je prvi u beskrajnoj cirkulaciji postaje zadnji, jedino što u nizu ne gleda uvijek u isti automobil ispred sebe. Ali gleda u automobil i zamišlja trenutak kad će se on naći ispred, gledan od nekoga iza sebe.
Poantu priče o Ahilu i kornjači sačuvale su i mnoge mudre narodne poslovice. Podsjetimo na dvije najpoznatije: Žuri se polako, Tko čeka – dočeka. Ova prva, žuri se polako, stvorena je iz iskustva prvog u redu, a druga – tko čeka taj dočeka – iz iskustva posljednjeg. Obje u krajnjoj liniji znače isto: sve teče, a brzina je relativna.
U umjetnosti se parabola o Ahilu i kornjači prepoznaje u izreci «Kratkoća je sestra talenta». Gospodarstvenici pak inzistiraju na filozofiji vremena kao novca. Ako je kratkoća doista sestra talenta – onda je utrka tipa Ahil i kornjača besmislena jer je put do imaginarne blagajne tako kratak da nitko nikome ne može pobjeći niti itko ikoga može sustići i prestići. Trkaču preostaje jedino novac koji može podići sa ceste ili ga ostaviti kao mamac nekome tko još nije shvatio cikličku narav prirodnih pojava.


(Objavljeno u "Vijencu" od 16. srpnja 2009.)

28.07.2009. u 00:01 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.07.2009.

Vasilij Aksjonov

Umro je Vasilij Aksjonov, jedan od najznačajnijih ruskih pisaca XX. stoljeća. Tim (tužnim) povodom prisjetila sam se njegova boravka u Zagrebu 1988. kad je je stigao iz Washingtona kako bi predstavio hrvatsko izdanje svog romana Opekotina (prijevod je moj). Šetali smo gradom i razgovarali. Razgovor je kasnije objavljen u časopisu Quorum.
Aksjonov je nakon umirovljenja neko vrijeme živio u američkome gradu Fairfaxu a potom se vratio u Rusiju.



Pitanje: Najčešće pitanje što će ti ga postaviti naši novinari bit će: da li se osjećaš disidentom? Tvoja knjiga se, naime, prodaje sa crvenom trakom na kojoj piše “roman ruskog disidenta”. Što kažeš na to?

Odgovor: Ha, disident! Taj pojam upućuje na politički angažman, na drugačije mišljenje u okviru vladajuće ideologije. Kod nas, kao što znaš, postoji i izraz “inakomysljaščij” i on je za to što pitaš precizniji nego disident. Ja, prema tome, nisam inakomysljaščij u smislu Amalrika, Saharova ili Solženjicina, ali se kao književnik osjećam disidentom u odnosu na tradiciju, to jest socrealističku normu. Tu se jednostavno ne uklapam.

Pitanje: Koncem 70-ih godina počeo si objavljivati na Zapadu i onda je puklo…

Aksjonov: Ah, bile su to užasne godine u Sovjetskom Savezu, nije se moglo disati. Kao da je netko pustio otrovni plin… Sedamdeset sedme objavio sam Čeličnu pticu, dvije godine kasnije u Americi je objelodanjen almanah Metropol, početkom 1980. pojavila se Opekotina u talijanskom prijevodu.

Pitanje: Glavni urednik časopisa “A-Ja” jednom je izjavio da su njegov časopis za promoviranje nonkonformističke likovne umjetnosti i almanah Metropol, u kojemu se našao izbor iz neoficijelne književnosti, maslo KGB-a. Državna sigurnost je na taj način pokušala uhvatiti u mrežu sve one neposlušne umjetnike koji siju svoja djela po samizdatu i tamizdatu, odnosno izlažu po privatnim stanovima. Pisci koji su se našli u Metropolu pozvani su da se odreknu svojih djela. Tko nije htio, bio je izbačen iz Saveza književnika. A biti izbačen iz Saveza književnika značilo je biti izbrisan iz povijesti nacionalne književnosti i iz svih izdavačkih planova sovjetskih nakladničkih kuća.

Odgovor: Da, da, ja sam to podrobno opisao u romanu Osmijeh, molim!. Čitala si?

Pitanje: Da budem iskrena – samo ulomke u “Kontinentu”. No, shvatila sam o čemu se radi: fotografi iz tvog romana zapravo su književnici, a neoficijelni almanah što ga kane izdati predstavlja slučaj Metropol. No, da ne prepričavam detalje, reći ću ti samo da su se u Moskvi mnogi prepoznali.

Odgovor: Voznesenski?

Pitanje: Prepoznali su se čak i oni koji s time nisu imali nikakve veze. Sad je jako moderno u biografiji sukobljavati se s birokratskim strukturama brežnjevljevske ere. A tebe je, Vasja, u stvari Opekotina otjerala u emigraciju?

Odgovor: Tako je, 1980. godine. Poslije sam u Sovjetskom Savezu godinama bio zabranjeno ime. Moje knjige su povučene iz biblioteka, povijesti novije ruske književnosti izdane 80-ih godina uopće me nisu spominjale, bio sam, dakle, izbrisan.

Pitanje: Zanima me tko ti je pomogao u prvim trenucima izgnanstva? Za pretpostaviti je da su to bili ruski književnici koji su se ranijih godina preselili na Zapad.

Odgovor: Ma vraga! Nije mi pomogao niti jedan književnik. Po njima bih ja propao. Pomogli su mi uglavnom novinari i ostali intelektualci ruskog porijekla. No, moram reći da je emigracija užas. Nemoj se nikad dovesti u situaciju da počneš razmišljati o emigraciji.
(“Quorum” 5, 1988. godine)











Vasilij Pavlovič Aksjonov (Kazan, 1932), prozaik, jedan od vodećih predstavnika sovjetske “mlade proze” 60-ih i 70-ih godina XX stoljeća. Budući da su mu roditelji dugo godina bili u zatvoru, odrastao je u domu. Diplomirao je medicinu 1956. te je nekoliko godina radio kao liječnik. Objavivši mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana, posve se posvetio pisanju. U romanima Kolege (Kollegi, 1960), Karta za zvijezde (Zvezdnyj bilet,1961), i Naranče iz Maroka (Apel'siny iz Morokko, 1963) bavi se mladim buntovnicima i osobama koje se nisu prilagodile sovjetskom društvu. U književni jezik vješto uvodi sleng i žargon ulice. Njegovi likovi očarani su zapadnjačkom kulturom, premda su prihvatili neke komunističke ideje generacije svojih roditelja. U kasnijim romana do izražaja dolaze elementi fantastike, satire i parodije, kao npr. u Pretovarenoj bačvi (Zatovarennaja bočkotara, 1968) i Otoku Krimu (Ostrov Krym, 1981). Već krajem 1960-ih zbog svoga je neovisnog duha i tekstova pao u nemilost vlasti. Sudjelovao je u izdavanju necenzuriranog almanaha Metropol, te je 1980. morao otići u egzil na Zapad. Državljanstvo mu je vraćeno 1990. Jedan od njegovih najvažnijih romana je Opekotina (Ožog,1980), u kojem je pokušao dati sliku ruskih intelektualaca i njihova odnosa spram domovine, upotrebljavajući pritom podjednako sjećanja, fantaziju i realistične motive. Roman pak Pazi, ptičica! (Skaži izjum, 1985) nemilosrdan je portret moskovskog intelektualnog društva potkraj vladavine Leonida Brežnjeva, dok je u Zimskom naraštaju (Pokolenie zimy, 1994) dao kroniku jedne obitelji intelektualaca koja je dopala šaka staljinističkom režimu u vrijeme kad je teror bio na vrhuncu. Godine 1997. kritiku je oduševio zanimljivim i slojevitim romanom Novi slatki stil (Novyj sladostnyj stil). U novome stoljeću najveći uspjeh postigao je romanom Moskva-kva-kva (2006).

09.07.2009. u 21:15 • 3 KomentaraPrint#

subota, 04.07.2009.

IZ DNEVNIKA, SNEVNIKA, RJEČNIKA (3)

Četvrtak, 26. kolovoz 2004.

Kišni dan. Puno vlage u zraku. Sanjala sam da sam šetala iza obližnje zgrade škole i tražila izgubljene stvari.
Radi se zapravo o snovima koje sam imala prije dosta godina, a koje prostorno mogu smjestiti iza obližnje zgrade osnovne škole. Tako sam, čitam u rokovniku, utorak, 4. listopada 1988. sanjala da sam našla velike količine novca iza škole i pritom pjevala Ave Maria.
Tumačenje sna nije vezano za novac, nego za pjesmu. Jednom sam na satu biologije, sjećam se, mislima odlutala u nešto što smo mi djeca iz dvorišta dan ranije napravili: osnovali smo kazališnu družinu i rasprodali susjedima karte za predstavu. Moje misli nije okupirala ta predstava, nego novac: kako ćemo potrošiti hrpu sitniša koji smo skupili za ulaznice. Gledala sam kroz prozor i razmišljala: ako u ovih četrdesetak minuta, koliko traje školski sat, na stazi iza škole ugledam tetu Mariju – novac ćemo potrošiti na kruh i salamu. Napravit ćemo sendviče i pojesti ih u slast. Ako se vani pojavi čuvar parka – novac ćemo potrošiti na odlazak u kino. Na stazi su se pojavili i teta Marija i čuvar parka, gospon Maglić.
U srijedu, 14. veljače 1990. sanjala sam da iz asfalta na cesti izvlačim sitne novčiće od pet para. Išla sam na proslavu Nove godine u hotel Four Seasons.
I ovaj san vezan je za djetinjstvo. Mislim da upućuje na jedno popodne kad sam išla u podrum po bicikl. Hodnik je bio mračan, a netko je i prolio ulje za loženje. Upalila sam svjetlo i na podu ugledala papirić. Podigla sam ga i razmotala. Na njemu je pisalo Banda „Četiri asa“. Banda Četiri asa… tako, dakle! Četiri asa! Vlado, Dražen, Anita i Vesna! Aha, četiri asa! A gdje sam ja? Nigdje! Baš lijepo! Krasni prijatelji! Vi vodite neki drugi, zanimljiv život, uživate, a ja… No, dobro, osvetit ću vam se za ovo – razmišljala sam . Osvetit ću vam se za svaki trenutak proveden bez mene, za svaki trenutak u nekoj privlačnoj pustolovini, svaki trenutak s izuzetnim ljudima, svaki trenutak, svaki… Odjurila sam kući i napisala ljutito pismo: „Bando! Sve znam! Sve sam vidjela! Zapisala sam svaku riječ koju ste izgovorili i poslala u policiju. Ovo je vaš kraj. Ostatak života provest ćete u zatvoru“. Pismo sam stavila u omotnicu i ispisala ime primatelja: Banda. Potom sam se vratila u mračni hodnik i bacila poruku u lokvicu ulja za loženje. Dok sam izvlačila bicikl iz gomile starih, prevrnutih posuda, iznenada se stvorila Anita i zamolila me da pričekam da i ona izvuče svoj bicikl. Kad ga je izvukla, spazila je papirić na podu. Bilo je to moje pismo naslovljeno „Bandi“.
- Gle – rekla je – nekakvo pismo.
Uzela je papirić i pročitala ga. Zatim ga je zgužvala i bacila ga u mračni kut. Anita i ja potom smo šutke vozile prema Karlovcu. Negdje na pola puta počela mi je pričati kako su dečki iz našeg dvorišta osnovali pop-grupu. Ne nešto ozbiljno nego tako, zabavu subotom i nedjeljom. Zapravo, već dugo sviraju kao bezimena grupa i nikako se nisu mogli dogovoriti oko imena. Onda je netko predložio da napišu prijedloge na papiriće i ono što iz hrpe izvuče mali Žarko – bit će ime grupe. I mali Žarko je izvukao Četiri asa, pa su, eto, Četiri asa.

04.07.2009. u 11:11 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se