Irena: Essential

subota, 25.04.2009.

PUTNIK NA DUGE PRUGE




Svatko tko je ikad obratio pozornost na suputnike u vlaku ili autobusu primijetio je ljude koji su se bitno razlikovali od ostalih putnika. Primijetio je ljude koji svaki čas ustaju sa sjedišta i šeću uskim prolazom na sredini vagona. Najčešće idu bez cilja, odnosno naprave pet-šest koraka gore ili pet-šest koraka dolje, odsutno pogledaju kroz prozor, glasno zijevnu ili provjere je li im putna torba dobro pričvršćena za policu. Neki se u šetnji i nervozno nakašlju ili sočno ošmrknu. Uglavnom, riječ je o ljudima koje drži nekakvo posebno uzbuđenje, treperenje ili nemir. Posebno se to osjeti kad sjede sučelice: tada bez prestanka bombardiraju pitanjima poput «kamo putujete», «odakle ste», «gdje radite» i «kako se zovete». Ili pak pričaju beskrajnu životnu priču – gdje su rođeni, kada, kako, zašto i slično. Teško, teško je biti suputnik nemirnih ljudi! Teško je putovati vlakom ili autobusom i koncentrirati se na neke svoje misli dok čovjek u blizini sočno pljucka koštice od naranče na pod, jednolično struže potplatima ili grčevito otvara prozor na svakoj stanici. Čitati je uz nemirnog čovjeka nemoguća misija, jer nemirni stalno zapitkuje što ima u novinama, a kad mu se ukratko prepriča sadržaj članka – ispostavi se da već ima svoju verziju događaja i da je puno upućeniji od novinara. Neki putnici svoj nemir stišavaju hranom. Trpaju u usta velike komade kruha i mesa, koje vade iz bijelog papira ili aluminijske folije. Guraju u bezdan piletinu, slaninu, kobasice i salamu kao da žele začepiti rupu iz koje bi moglo izletjeti neko čudovište. Poslije obrok zaliju vodom ili rakijom, valjda da se materijal lakše razgradi i brže izađe s fekalijama. To su putnici na duge pruge. Oni putuju do kraja, do zadnje stanice. I upravo im ta svijest o kraju usađuje egzistencijalnu tjeskobu, jer nakon kraja nema dalje. Gotovo. Ljudi moraju napustiti vlak ili autobus te nastaviti borbu s vremenom i prostorom u drugoj dimenziji. Moraju simbolički umrijeti da bi postojali na nekom drugome mjestu. Jer putovanje je simbolički čin, ono je potraga za istinom i pravdom.
S obzirom da se mnogim ugroženim kategorijama stanovništva integracija u društvo olakšava raznim pomagalima, i putnicima na duge pruge trebalo bi omogućiti dostojanstveno putovanje do krajnjeg odredišta. Zajedno s kartom trebalo bi im ponuditi brošuru sa zabavnim sadržajima koje bi za vrijeme vožnje mogli izmjenjivati sa suputnicima. Na primjer, umjesto da zapitkuju što piše u novinama ili da pričaju svoj težak život, mogli bi suputniku zadati zadaću da nabroji sve biljke na slovo P. A u brošuri bi pisalo rješenje: pakujac, palisandar, pamučika, papar, paprika, paprat, pasji zub, pelargonija, pelin, peršin, perunika, petunija, pinija, pirika, platana, plućnjak, pljuskavica, podbjel i potočnica. Ili životinje, koje bi također bile nabrojene: paličnjak, papiga, pas, pastrva, patka, pauk, paun, pčela, periska, pijavica, piton, plamenac, pliska, poskok i puran. Suputnik koji nabroji najviše biljaka i životinja na slovo P dobio bi kupon za besplatnu kavu. Tako bi se stimulirala konverzacija među putnicima, interkulturalni dijalog, a koristi od igre pogađanja imali bi prije svega prijevoznici, jer nervozni putnici više ne bi flomasterom šarali po sjedištima, nego bi se borili za besplatni napitak. Kuponi za kavu bili bi zanimljivi i ugostiteljima, jer bi putnici nakon dva-tri gutljaja kave osjetili žeđ te bi morali kupiti skupi voćni sok ili mineralnu vodu. Ovakva igra, međutim, nije podesna za svako putovanje i za svakakve suputnike. Postoje autobusne i željezničke linije koje prolaze kroz nekoliko zemalja, pa se putnici na duge pruge susretnu s jezičnim barijerama. Ili se dogodi takva konstelacija putnika da nitko nije zainteresiran za osvajanje besplatne kave. Kako onda pomoći putniku na duge pruge? Jedno od rješenja svakako bi mogla biti proizvodnja kovčega od prozirnog materijala, jer je jedna od omiljenih aktivnosti putnika na duge pruge otvaranje prtljage i razgledavanje stvari koje su netom kupili ili ih nekome nose. Kod prozirnog kovčega putnik bi mogao zabačene glave gledati stvari iz žablje perspektive. Ljudi s jačom imaginacijom doživjeli bi ovako viđene predmete kao nešto «daleko a tako blizu», dakle istodobno nedostupne i prisutne. One novokupljene svrstali bi u kategoriju nedostupnih, jer s njim realno putuju do cilja, dok bi stare tretirali kao neku svetinju, kao dio čovjekove intimne sfere, dakle nešto što vodi «razotkrivanju tajne». Što je najgore, putnik na duge pruge ne bi mogao utjecati na vidljivost stvari. Zbog truckanja vlaka ili autobusa na dno kovčega uvijek bi padalo prljavo rublje ili novčanice skrivene između listova knjige te bi se sa sjedišta vidjele kao stvari koje nipošto nisu za pokazivanje. Novokupljene stvari isplivale bi na površinu i tako postale dostupne strogom oku carinika. Stoga bi se putnik na duge pruge samo uzrujavao zbog prevrtljivosti fortune i svog transparentnog kovčega.
Ljudima koji ne mogu mirno sjediti prijevoznici bi mogli pomoći nekim zgodnim pomagalom. Kako većina dugoprugaša voli viriti kroz prozor na svakoj stanici, bilo bi dobro iznad ili ispod okna ugraditi display s informacijama: znatiželjnom bi se putniku neposredno prije zaustavljanja pojavilo ime grada ili mjesta u kojima će stati vlak ili autobus, dok bi se za vrijeme duljeg stajanja na ekranu nizale korisne obavijesti o temperaturi zraka, tečajnoj listi najvažnijih valuta, udaljenosti do većih svjetskih centara i horoskop. Složeniji uređaji mogli bi imati i rječnik lokalnog nazivlja, ali i reklamne poruke poznatih kompanija. Dugoprugaši tada ne bi dodijavali pitanjima putnicima na kratke staze, nego bi u miru i tišini pratili sve što ih zanima (pa i više od toga). I, što je najvažnije, nikad ne bi razmišljali o životu koji su ostavili na polazištu, kao što se ne bi bojali niti onoga što ih čeka na odredištu. Između te dvije točke Baudelaire je, naime, vidio zastrašujuću prazninu:

Gorko je saznanje svega putovanja:
Svijet je tako malen, uvijek iste drame,
Danas, jučer, sutra, slika živovanja:
Oaza užasa u pustinji čame!

Ne dopustimo stoga putnicima na duge pruge da osvijeste svoju ništavnu egzistenciju u autobusu ili vlaku! Potaknimo ih da pričaju svoje priče, da gledaju svoje slike ili trče svoje krugove kao netko drugi, netko bolji, veći i jači, jer put misli ulazi u put života kao jedan od njegovih određujućih trenutaka. Put je stvaralaštvo!

25.04.2009. u 16:26 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 14.04.2009.

ZA RAINER MARIA RILKEA



Prastari morski šum,
Rukopis vjetra u noći:
I ti nikamo ne moraš ići.
Svijet su kruzi koji se šire,
Svak njima što više obuhvatiti žudi.
Možda prastari morski šum
Šumi vremenu usuprot,
Pa snažne hridi
Prostor čupaju drsko.
Gle! Ovo kao da je otok,
Koji osjeća strasno
Maslinike što rađaju
Gore, na mjesečini…
Mjesečina i krzno medvjeda,
I zvončića tihi glas…
Lakomisleni času! – Meni je
Vrlo ozbiljan čas.
Bože! – Ja živim! – Bože! Znači da nisi umro!
Bože, ti i ja vazda smo skupa!
No, ti starac si mučan,
A ja – herold s trubom.
More postaje Marina, poetesa,
Njena Rusija, treptaj vječnosti.





Ov pjesmu posvećenu Rilkeu, prijatelju Marine Cvetajeve, napisala sam prije sedam godina.

14.04.2009. u 20:28 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.04.2009.

Daniil Harms, Komad

KOKA BRJANSKI: Danas se ženim.

MAJKA: Što?

KOKA BR.: Danas se ženim.

MAJKA: Što?

KOKA BR.: Velim da se danas ženim.

MAJKA: Što to govoriš?

KOKA: Da-nas-se-že-nim!

MAJKA: Že? Što je to: že?

KOKA: Že-nid-ba!

MAJKA: Ba? Kako to ba?

KOKA: Ne ba, nego že-nid-ba!

MAJKA: Kako ne ba?

KOKA: Pa tako, ne ba i gotovo!

MAJKA: Što?

KOKA: Pa ne ba. Razumiješ?! Ne ba!

MAJKA: Opet ti meni to ba. Ne znam zašto ba.

KOKA: K vragu! Že i ba! Pa što je že? Ni samoj ti nije jasno da je jednostavno besmisleno reći!

MAJKA. Što to govoriš?

KOKA: Že je, velim, besmisleno!!!

MAJKA: Sle?

KOKA: Pa što je to naposljetku?! Odlučila si čuti samo komadić riječi, i to još najgluplji: sle! Zašto baš sle?!

MAJKA: Evo opet sle.

Koka Brjanski davi majku.
Ulazi zaručnica Marusja.

<1933.>


(Iz knjige Harmsovih dramskih tekstova koja se polako sprema za objavljivanje.)

05.04.2009. u 19:06 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se