Irena: Essential

utorak, 17.02.2009.

Prosti klasik



Svima nama, ili barem velikoj većini, koji smo studirali književnost tema klasicizma nije ostala u lijepoj uspomeni. Baš naprotiv. Doživjeli smo je kao nešto hladno, mehaničko i nadasve dosadno, lišeno svake veze s radostima života i fascinantnim predjelima mašte. Klasicisti su, naime, tvrdili da je savršen proizvod ljudskoga duha grčko-rimska književnost jer su u njoj, tobože, sadržana estetska pravila koja su stalna i nepromjenjiva, univerzalna i jedina istinita. Tko zna misliti i potom se drži mjere, plana i pravila, taj može stvoriti veliku umjetnost, tvrdio je znameniti Boileau. Zato se valjda u tom vremenu i namnožio tako velik broj pisaca, jer umjetnička kombinatorika i nije predstavljala neki veći «kunst», a učeni su se muži mogli zabavljati u «brušenju» zadanih elemenata ne mareći za «umjetnički dojam» konstrukcije. Pa na kraju i nije bilo publike do njih samih.
Ivan Barkov, istaknuti predstavnik ruskoga klasicizma, nešto je posve drugo. Taj ekstraordinarni čovjek se – ako je suditi po onome što danas čitamo od njega – među proizvođačima literarnih šablona našao iz vica ili truca, kao svojevrsni terorist ili ikonoklast. Rođen je (vjerojatno) 1732. godine, a umro 1768. u Sankt Peterburgu. Učio je za bogoslova i po završetku studija radio je kao diplomat i prevoditelj. Prevodio je, kako i pristoji jednome uzorno obrazovanom tipu epohe klasicizma, antičke autore, Horacija i Fedra naročito, a u slobodno vrijeme je sastavljao vlastita djela. I to ne tekstove u dosluhu sa suvremenošću, odnosno u skladu s potrebama i očekivanjima trenutka, nego za neko buduće čitateljstvo. Barkov je, valja naglasiti, pisao sočnu erotsku poeziju, ode spolnim organima i tjelesnim užicima, poeme o seksualnim čudima i mašinerijama demonstrirajući pritom nevjerojatno leksičko bogatstvo običnoga puka umotano u vješto sročene stihove po svim pravilima «visokoga» stila. Iz tog se svijeta iznjedrio i jedan lik – potentni Luka Mudiščev (nomen est omen!), koji u maratonskom seksu zacijelo nema premca u cijeloj riznici svjetske književnosti. Nemirni Luka i još mnogo prpošnih cura i dečki ukoričeni su u knjizi «Djevojačka igračka», svojevrsnoj autorovoj «putovnici» za sva vremena. Barkovljevu je poeziju, dakako, službena kultura sve do prije kojeg desetljeća tretirala kao tešku pornografiju, no svjedoci smo da se sve mijenja – pa tako i odnos prema visokom i niskom, javnom i privatnom, pristojnom i nepristojnom. Danas se «Djevojačkom igračkom» najviše vole igrati lingvisti, nalazeći u njoj neiscrpno vrelo narodnoga genija i raspojasane mašte, a rado je uzimaju i umorni internetski surferi kojima su dosadili goli celebrityji, šablonizirani skandali u šou-biznisu i predvidljivi raspleti ekskluzivnih preljubničkih priča. Jer, ne zaboravimo da je Barkovljev utjecaj na sve moderne čitateljsko-spisateljske naraštaje bio je uistinu golem: dovoljno je spomenuti da se proteže od anonimne opscene balade «Barkovljeva sjena», koja se pripisuje ruskoj nacionalnoj ikoni Aleksandru Puškinu, preko sablažnjivih erotskih tiskovina iz Minneapolisa do postmodernistički «ubijenih» autora globaliziranog svijeta.


(Objavila u Vjesniku 17. veljače 2009.)

17.02.2009. u 23:12 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 03.02.2009.

ŠEST NAJ




GLAZBA

1. Shine On You Crazy Diamond – Pink Floyd
2. Yesterday – The Beatles
3. Whole Lotta Love – Led Zeppelin
4. Jedna žena – Korni grupa
5. A Whiter Shade of Pale – Procol Harum
6. Paint It Black – The Rolling Stones


PJEVAČI

1. Annie Lennox
2. Leonard Cohen
3. Bryan Ferry
4. Julie Driscoll
5. George Michael
6. Madonna


FILMOVI

1. Diva
2. Julia
3. Cabaret
4. Splav Meduze
5. Henry i June
6. Pret-a-porter



GLUMCI


1. Julian Sands
2. Juliette Binoche
3. Salma Hayek
4. Sean Penn
5. Relja Bašić
6. Jeremy Irons


KNJIGE

1. Kentaur
2. Moskva-Petuški
3. Betonski vrt
4. Nepodnošljiva lakoća postojanja
5. U registraturi
6. Trinaest mjeseci



PISCI

1. John Updike
2. Josif Brodski
3. Philip Roth
4. Susan Sontag
5. Antun Šoljan
6. Ilja Stogoff



MODELI

1. Agyness Deyn
2. Gisele Bündchen
3. Irena Uhl
4. Linda Evangelista
5. Elle Macpherson
6. Carla Bruni


SPORTAŠI

1. Ivan Ljubičić
2. Blanka Vlašić
3. Andrij Ševčenko
4. Evonne Goolagong
5. Gustavo Thoeni
6. Jackie Stewart



GRADOVI

1. New York
2. Moskva
3. Rim
4. Montreal
5. Samarkand
6. Riga

03.02.2009. u 13:31 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.02.2009.

O PROLJETNOME MRŠAVLJENJU




Debljina nije tjelesni ili prostorni fenomen. Barem ne u smislu spatiuma, prostora, mjesta, obujma, veličine, kako su ga primali stari Latini. Jer, spacij je neograničen, kao i svemir, a dokaz tome je engleski jezik koji je iz riječi space, prostor dakle, napravio pojam spaceship, svemirski brod, odnosno space-u je dao i značenje razmaka među riječima (slovima). I u ovom potonjem slučaju taj prostor može biti neograničen. Debljina iz donjih slojeva slavenske jezičke matrice povlači primisli na dobar, sočan, sladak i velik, a ta obilježja nose osjećaji vezani uz ljepotu, ugodu, toplinu, smisao naše komunikacije sa svijetom. Jer, kako inače objasniti da neki ljudi uopće ne primjećuju vlastiti ili tuđi tjelesni obujam, a neki su upravo opsjednuti njime. Ova populacija, ljudi dakle koji su opsjednuti nešto većim tjelesnim obujmom, najčešće ne posežu za egzaktnim pokazateljima, nego pogled na vidljivo postojanje stavljaju u ovisnost o situaciji. Ta subjektivna pozicija omogućuje im da istodobno budu i debeli i normalni, odnosno ili debeli ili normalni, ovisno gdje se nalaze. Debeli su, recimo, kad leže na plaži, a normalni kad se omataju toplim šalovima i uvlače u teške kapute. Osjećaj relativnosti tijela dolazi od pojave širenja materijala na toplini i, s druge strane, njegovoga skupljanja na hladnoći. Jer, toplina je oblik energije vezan uz statičko, kaotično gibanje molekula nekog tijela.


Godine 2002. vodila sam mali dnevnik na temu debljine.




Nedjelja, 3. ožujka 2002.
Osvanulo je tmurno jutro: magla na obzoru slasno je progutala šume. Stvarnost se ukazala kao zaleđen pogled kroz prozor jurećega vlaka. Zato, valjda, u svijesti jasnije prepoznajem san. A noćas sam sanjala Veneciju: stajala sam na obali i gledala brodove kako uplovljuju u luku. Možda je to i nije bila Serenissima, nego komad slike iz stana: kad sam u kuhinji, vidim dio modrozelene Mrežnice što se prostire ispred kuće. Sličnosti s talijanskim gradom na drugoj obali Jadrana ne smeta ništa, pa niti riječni brzac, jer podsjeća na valove, a divlje patke što se ponosno spuštaju nizvodno, vjerojatno su jahte bogatih Amerikanaca u zaklonjenome dijelu mletačke luke. Jer, patke i brodovi plovila su što nose dva različita stanja: lađa smrt, patka život. Divlja patka (Anas platyrhynchos) Goetheov je labud, epifanija svjetla:

Gordo uspravljena vrata
Glave ljuljaju i kljun…
Ali jedan ispred sviju
Ponosno nadimlje šiju
Jedri kroz ostalih red;
Pernata se nadu halja
Sama val za valom valja
Prodro je u prostor svet…

Prije nekoliko mjeseci uređena je mrežnička obala, posječeno grmlje, koje je zaklanjalo pogled na vodu i njene stanovnike, i sad je rijeka postala labud, a kopno - more. To more puno je, čini se, svakojakih nemani.


Nedjelja, 10. ožujak 2002.
U snu mi se, naoko neobjašnjivo, pojavilo gradsko kupalište u Dugoj Resi. Iako je sve u tamnosivim tonovima, čini se da je tamo organiziran svečani doček Nove godine. Za tu prigodu stigli su medičari sa svojim štandovima, vlasnici vrtuljka, prodavači plastičnih igračaka, slikoviti prosjaci i druge osobe karakteristične za velika pučka veselja. Vrevu sam, čini se, gledala s mosta. Inkognito. Nakon nekoga vremena umorila sam se od živosti i prilegla na kauč, koji se nalazio ispred obližnje prodavaonice živežnih namirnica. Na kauču sam zaspala i utonula u san. A u snu mi se ukazao stari grad Novigrad, okružen visokim borovima. Bila sam na biciklu i namjeravala se spustiti niz brijeg, po dobroj bijeloj cesti, posutoj sitnim pijeskom, koja završava poznatim Patačićkinim mostom. I dok sam gledala taj put, krajičkom oka zahvatila sam livadu na kojoj su stajala nepoznata djeca i zazvala me. Njihovu pozornost privukla je velika gljiva sa crvenim klobukom u fazi izlaska iz jajeta. U prvi tren pomislila sam da je to otrovna muhara, no kad sam malo bolje pogledala - shvatila da je blagva, najcjenjenija gljiva u kontinentalnoj Hrvatskoj. Na neki izraz mojega lica djeca su prišla i poklonila mi je.
U ovom dvostrukome snu ukazao mi se zapravo rad flamanskoga slikara Pietera Brueghela Luda Greta (Dulle Griet, 1562.), koji prikazuje paklensko-košmarni svijet sa ženskom figurom u prvome planu. S jedne strane, simbolički, ta neobična spodoba hoda preko sitnih, povaljenih tijela i stvari u pravcu dijabolične fantastike Hieronymusa Boscha, a s druge otkriva dvostruku unutrašnjost zanesene sanjačice: sjećanje na gimnazijsko školovanje, koje se prostorno odigravalo upravo pokraj gradskoga kupališta u Dugoj Resi, te neodređeni osjećaj ugroženosti u aktualnome vremenu. Ovaj neodređeni osjećaj ugroženosti spona je koja čvrsto povezuje sve tri razine postojanja: prostor iz 70-ih godina, koji je gravitirao školi, hipertrofirani ženski lik na Brueghelovoj slici i početak XXI. stoljeća kao “novo doba” (ili put prema dijaboličnoj fantastici Hieronymusa Boscha). Što se vrijedne gljive tiče, nju sam, čini se, dobila na dar zato što mi je danas rođendan. A slika dvorca iz sna u snu podsjeća na motiv začaranih krajolika s usnulim djevojkama ili tužnim kraljevićima, koji očekuju da ih probudi zaljubljeni posjetitelj odnosno da im dođe zanosna putnica. Dvorac simbolizira spoj želja, tajanstvenu i nepojmljivu moć.



Petak, 22. ožujka 2002.
Zanimljivo je da kampanje mršavljenja nekako ritualno započinju u proljeće, u vrijeme kad se priroda zapravo deblja. Iz zemlje niču biljke, grane dobivaju lišće s kukcima i pticama, obujam vidljive stvarnosti upadljivo se širi. No, dok s toplijim danima priroda pokriva svoje tlo, površinu, drugim materijalom i raste u visinu i dubinu, čovjek se zanosno otkriva i želi stisnuti svoje vidljivo postojanje na što manju površinu. Toplinske struje pritom mu pomažu da dio materijala prebaci na svoj okvir, živu prirodu. U slobodnome prostoru odjednom se pojavljuje mladunčad životinja, bezbroj sjemenki jednogodišnjega raslinja, plodonosni vjetar te cijela lepeza opojnih mirisa. Potaknut ovim posvemašnjim kretanjem probuđene nature, čovjek se nagonski ogoljuje i pokušava poslati svoje signale uskovitlanome životu. Taj dodir dvaju realnosti rezultira tamnijom bojom kože. U literaturi se pak priroda preša zajedno sa cvijećem: recimo, mlade se žene vezuju uz pojam ruže, krepki starci uz sliku hrasta. Iz životinjskoga svijeta su izabrani uzorci služe za opisivanje unutarnjih svojstava čovjeka: zmija, mačka, konj, lav, slon, puž, slavuj, osa, muha, zec, jarac, uš. Mala tipologija naravi govori pretežito o muškom i ženskom načelu koja ravnaju svijetom: puž je lunarni simbol, jer se, poput mjesečevih mijena, periodički pokazuje iz kućice. Lunarne crte ima i zec, jer van izlazi noću. Maštovitiji promatrači nebeskih tijela tvrde da se slika zeca nalazi jasno otisnuta na okruglom trbuhu Selene ili čak na cijelome platnu noćnoga neba.
Procesi odgrtanja i zaogrtanja površine na taj način teku jedan nasuprot drugome, kao kiša i suša, a zapravo je riječ o cikličkome gibanju prirode. U to ime danas sam za ručak imala samo salatu.

Ponedjeljak, 1. travnja 2002.
Evo, prošle su dvije godine otkako sam prestala obrađivati vrt. Neposredan povod ovoj teškoj odluci bio je nedostatak slobodnoga vremena, zapravo nemogućnost organiziranja slobodnog vremena u skladu s prirodnim ciklusima. Nekako se, naime, događalo da su mi se obveze povećavale baš u trenutku kad je trebalo kopati, sijati i plijeviti. U proljeće, dakle. A vremena se pak našlo na pretek u zimi, kad se zemlja odmara. Nije nevažno, isto tako, da se istodobno raspalo i društvo sa susjednih parcela, nekoliko mlađih inženjera, s kojima sam se družila u proljeće i ljeto. Oni su odlučili potražiti posao u drugim gradovima, jer im je ovdje propalo poduzeće u kojemu su radili. A to znači da su bili prisiljeni i prekinuti neposredni doticaj sa zemljom.
Ne, nije vrt kriv za moju prekomjernu debljinu. Vrt je posve virtualni prostor, sjajno mjesto za sanjarenje. U njemu sam smislila mnoge tekstove, mnoge priče, jer slika uredno obrađene zemlje sugerira ideju reda i discipline, iz čega se kasnije oblikuje plod. Iza te, rekla bih, elementarne, čiste, inspiracije krije se mogućnost kompleksnoga pjesničkoga doživljaja zbilje. Izvrnuti, ali opet uredno složeni komadi zemlje podsjećaju na morsku površinu. Sunce podupire osjećaj beskraja. Gledatelj, ako je vješt, naročitim pokretima trepavica može proizvesti kvalitetnu fata morganu – brodove na obzoru ili obrise gradova u kovitlacu sivila. Jer, fata morgana je optička pojava u atmosferi, vrsta zrcaljenja u zraku, zbog kojega se pričinja da se u daljini nalaze predjeli i predmeti. Ona nastaje, kao što je poznato, prelamanjem zraka svjetla u različito zagrijanim slojevima uzduha. Promatrač, pa prema tome i njegovi organi za vezu s izvanjskim svijetom, uvijek su topliji od plinova u kojima egzistira. Zato potkraj ljeta, kad se sve stvari (i njihovi refleksi) očituju u konačnoj i završenoj formi, vrt postaje domaći ambijent, unutarnji prostor ili doživljaj kuće: čovjek se saživi sa stvarima koje je u rano proljeće stavio u zemlju i sad ih nalazi oblikovane. Da su biljke materijal svjedoči i njihov semantički nacrt: luk podsjeća na luk, slavoluk. Njegovo mjesto uvijek je na ulazu u vrt. Luk ponajmanje napadaju štetočine, i to zbog zagledanosti u dubinu prostora, pa je on pokazatelj blagostanja. Kelj dolazi u sredinu vrta i na neki način vizualno kelji, odnosno lijepi, biljke iz prvoga reda, pri ulazu, s onima u pozadini. Od pozadinskih biljaka, onih znači što se nalaze na rubu vrta, najvažnija je repa. Ona je zbog te svoje pozicije – repa pojave – čini se dobila i ime. U sredini vrta obično su cvjetača i kupus. Cvjetača je sinonim za cvjetnjak, jer je njen razvitak išao od kupusa kojemu se okamenio raskošni cvijet, dok kupus predočuje kupole. Kupola je nebeski svod, Duh što obavija svijet. Geometrijski gledano riječ je sferičnoj površini koja nastaje kada oblik luka rotira oko centralne osi. Ovaj postupak prvotni su graditelji primijenili kod pokrivanja koliba (od šiblja, trave i ilovače) i to možemo smatrati prototipom kupole s armiranom konstrukcijom. Kupola u vrtu, međutim, ima jedan problem: drevni narodi nisu najspretnije riješili smještaj polukugle iznad kvadratičnoga tlocrta. Tek su Bizantinci otkrili kako se konstruira kupola iznad kvadratne osnove, tj. kako se podupiru točke u kojima kružnica tlocrta dodiruje odgovarajuće sredine stranica kvadrata. Rješenje se postiglo postavljanjem greda preko uglova. Tako je dobivena oktogonalna baza kupole, koja se prilagodila krugu. Kupus je u tom smislu nastavljač bizantskoga stila u vrtnoj arhitekturi. Ima i povrća koje predstavlja najvažnije dijelove tijela potencijalnoga organizma: buča je glava, peršin je svakako nazvan po perju i sigurno predstavlja kosu, ali i ukras na odjeći, znakove časti kakve nose generali i vatrogasci, a krastavac dolazi kao krasta ili kora. Cikla vjerojatno predstavlja ciklus, ali ne atmosferski, nego organski. Ime joj, vele, izranja iz pojma sikys, krastavac, što je genološki zbližuje s tikvom, koja s krastavcem tvori skladnu obitelj vodenastog povrća. Postoji u vrtu još jedan nacrt, prostorni, diktiran veličinom i rasporedom bilja. Gredice s peršinom i mrkvom uređene su kao balkon velikoga stana. S njih se vidi sve ostalo, mnoštvo ulaza u male rupe glodavaca i puževa. One se vide i odozdo, kao glavni dekorativni element, posude sa cvijećem. Zbog te funkcije među peršinom i mrkvom ne drže se druge stvari, tj. ne sadi se grubo povrće poput poriluka i korabice. Organska bi asimetrija negativno djelovala na zdravlje okoliša. Mahune i grašak proizvode ugođaj spavaće sobe. Taj dojam osobito naglašava hlad što ga stvaraju gusto nasađene biljke. Niske mahune i niski grašak postelja su u lagano zamračenoj sobi. U to se možemo uvjeriti ako u prostor zasađen mahunama i graškom bacimo štapić ili kamenčić: od udarca tog bezazlenog predmeta o tvrdu površinu (zemlju, list, stabljiku) iz zelenila će izletjeti prestrašena mačka, koja je tu spavala u vrelo ljetno popodne. Manje je, naime, vjerojatno da životinja odjednom osvijesti kako je zelena boja otrovna, barem ona što se zove švajnfurtsko zeleno, jer se dobiva od bakrenog acetata i bakrenog arsenika. Postoje još dvije vrste prirodne zelene boje: hromni oksid, koji se proizvodi iz kalijum-bihromata redukcijom s ugljenom, te maslinovo zeleno koje se stvara miješanjem olovnoga kromata i berlinskog plavog. Tlo s mahunama-graškom energetsko je i svako drugo središte vrta, jer grah i grašak posjeduju nadnaravna svojstva koja drugo vrtno povrće nema. Grah, primjerice, u Japanu štiti od zlih duhova i groma, u Indiji služi za ljubavnu magiju (valjda zato što su zrnca slična testistima). Grašak se pak u Rusiji drži sredstvom za upravljanjem energijama: stručak od 9 ili 12 komada biljaka može zaustaviti konje u galopu. U tom smislu možemo čak pretpostaviti da je to prototip današnjega daljinskoga upravljača. U narodnoj medicini grašak je znan kao djelotvorno sredstvo protiv kožnih bolesti. Dalje, kupaonicu predstavlja nekoliko kvadratnih metara zasađenih kukuruzom. Kukuruz, osobito ako su stabljike blizu jedna drugoj, s jedne strane asocira na paravan iza kojega se razodijevamo prije uranjanja u kadu, a s druge na nešto nevidljivo – splet vodovodnih i kanalizacijskih cijevi. Kuhinju u vrtu predstavljaju gredice s kojih se stalno može nešto uzimati i stavljati u usta. Takve gredice obično sadrže jagode koje neprestanu daju plod, no ima ljudi koji će možda reći da jagode uopće ne spadaju u vrt s klasičnim povrćem. Zato spomenute jagode, takozvane mjesečarke, u vrtu dolaze kao citat, odnosno intekst, strano tijelo. Uostalom, i kuhinja je u sustavu prostora za stanovanje citat. Ona upućuje na čovjekov probavni sustav, na svoj podzemni svijet, mitologiju tame.
Moć povrća ponajbolje ocrtavaju bajke. Jedna od njih dolazi iz radionice braće Grimm i zove se Čarobno zelje. Ide ovako: mlad lovac, hrabra i vesela srca, išao jednom u šumu na čekanje i sreo ružnu staricu, koja ga zamoli komad kruha. Lovac izvuče nešto iz džepa, dade ženi i htjede nastaviti put, no ona ga zaustavi:
- Čuj, dragi lovče, nešto ću ti reći: htjela bih te nagraditi za tvoje dobro srce. Idi ti samo svojim putem, za kratko vrijeme naići ćeš na drvo, na kojem je devet ptica, koje u kandžama drže plašt i tuku se za njega. Ti lijepo nanišani i opali posred srijede. Jedna ptica past će mrtva, a ostale će ispustiti plašt. Plašt ponesi sa sobom, jer je čaroban: kad ga ogrneš oko ramena, trebaš samo zaželjeti kakvo mjesto i u trenu ćeš biti tamo. Iz mrtve ptice izvadi srce i onako cijelo ga progutaj pa ćeš svako jutro, kad ustaneš, naći zlatnik ispod svojega jastuka.
Lovac zahvali mudroj ženi i nastavi put. Ubrzo iznad glave začuje ptičju graju, pogleda uvis i spazi mnoštvo ptica koje se tuku za plašt. On uzme pušku, opali, izvuče srce iz mrtve ptice i proguta ga, a plašt ponese sa sobom. Ujutro ispod uzglavlja pronađe zlatnik. I tako svako jutro. Nakon nekog vremena odluči on vidjeti svijeta. I zaputi se šumom. A na kraju šume pokažu se lijepi dvori. Na prozoru lovac ugleda lijepu djevojku i odluči svratiti u dvore. Unutra ga prime starica i djevojka, lijepo pogoste. Lovac ispije napitak i odmah izbaci ptičje srce, koje uzme djevojka i krišom proguta. I tako se novac počne pojavljivati pod njenim uzglavljem. Sutradan djevojka tužno reče kako bi htjela doći na granitno brdo, gdje raste drago kamenje. I lovac, da je utješi, uzme je pod svoj plašt i oni se oboje u trenu nađu tamo. Dok su skupljali najdragocjenije komade, starica začara lovca i on utone u san. Djevojka mu za to vrijeme uzme plašt i ogrne se njime, pokupi drago kamenje i zaželi se vratiti kući. Kad se lovac probudi, opazi da je sam na brdu. Brdo je pripadalo gorostasima, koji su tamo stanovali i živjeli. Lovac se popne na vrh, zakvači za oblak i potom se spusti na polje zasađeno zeljem. Kako je bio gladan, uzme jednu lijepu glavicu i počne je jesti. No, čim proguta nekoliko zalogaja, primijeti da se pretvorio u magarca. Tada mu se otvori tek na loćiku i on se najede loćike. Od toga mu se ponovno vrati ljudsko obličje. Zatim se uputi u dvore i reče da nosi kralju čarobno zelje. Starica, djevojka i služavka domognu se nekoliko listova i začas se pretvore u magarice. Sutradan povede magarice sa sobom i predade ih mlinaru te reče da staru magaricu, to jest vješticu, treba triput dnevno tući i jednom nahraniti, mlađu jednom tući i triput nahraniti, a treću, djevojku samo nahraniti. Nakon nekog vremena najstarija magarica ugine, a nad drugim dvama lovac se sažali i dade im loćike da se vrate u ljudsko obličje. Lijepu djevojku na kraju i oženi te njih dvoje prožive u zadovoljstvu do smrti.
U ovoj je bajci, dakako, zanimljiva simbolika magarica. Ako se prisjetimo Aristofanovih Žaba – shvatit ćemo da se one odnose na temu tajne i prolaznosti. A povrće je, eto, ispalo regulatorom procesa skrivanja i otkrivanja tajne.
No, suština svega jest da neobrađivanje vrta nije uzrok mojoj prekomjernoj tjelesnoj težini. Jer, vrt je po definiciji kultura. To je komad zemlje na kojemu se kultivira priroda i to u internacionnalnim okvirima. Prisjetimo se samo zemljopisnih atributa luka: holandski žuti, turopoljski, hercegovački i bački. A poriluk je, recimo, brabantski i erfurtski. Sve što raste u vrtu – raste i u polju, kao prirodna inačica. Samo na primjeru već spominjanoga luka otkrivamo pravo bogatstvo naturalnih formi: medveđi luk ili srijemuš, pasji luk te kozjak. Čak i kamenje, koje nekima može izgledati kao neutralni element, nosi tragove zbivanja na površini. Kamenje u vrtu sedimentnog je podrijetla, a to znači da je nastalo taloženjem komadića i čestica raspadnutoga i zdrobljenoga drugoga kamenja, vode ili kostura živih organizama. Kultura je pasivno načelo, ona se konzumira intelektom, sjedeći ili ležeći. U tom smislu bih neobrađivanjem vrta trebala skinuti koji kilogram.

Nedjelja, 7. travnja 2002.
Ustajem prilično kasno, oko pola deset. Za nedjelju je to uobičajeno vrijeme, jer svi u taj neradni dan nastoji nadoknaditi prisilno, rano ustajanje u tjednu. Na ulazu u nov dan iznenađenje: kolona mrava presijecala je kuhinju u krivudavoj, zbijenoj i užurbanoj karavani što je, čini se, strujala u dva smjera: od štednjaka prema zamrzivaču i od zamrzivača prema štednjaku. S udaljenosti od oko dva metra nije se moglo točno odrediti koja skupina mrava kamo ide – karavana se gibala iznutra i to se vidjelo tek kao grozničavo podrhtavanje tamne vrpce. Moji su koraci zbunili ovaj neobični promet i mravi su se u trenu raspali na bezbroj točkica po cijeloj kuhinji. Bilo bi najjednostavnije uzeti insekticid i poprskati kuhinjski pod. No, nisam to mogla učiniti. Ti mravi neodoljivo su me podsjećali na bezimeni narod u romanu Džan Andreja Platonova:

Išao je polako, kao da se odmara, prošao je niski saksaulnik, prešao preko maloga kanala; kasni tanki mjesec obasjavao je tekuću vodu koja se neprestano naprezala bez ikakvoga odziva. Iznad drevnoga karavanskoga puta koji ide pokraj Hive u Afganiju ili dalje svjetlucala je prašina na mjesečini. Čagatajevu je to bilo neshvatljivo. Taj put je već stoljećima napušten, on prolazi po tvrdome, nabijenome pijesku i samo na jednome mjestu ide po vapnenačkoj kori, gdje je sad, vjerojatno, suho i diže se gusta prašina od pješačenja. Deve i magarci tako ne praše, njihova se prašina diže više i zgušnjava se na repu karavane. Čagatajev je ostavio svoju stazu i uputio se poprijeko kroz nenaseljena mjesta u smjeru juga, da vidi tko ide tamo gdje ne bi trebalo biti nikoga. Dugo se probijao kroz gustiš trske, propadao u močvari, odmicao rukama bodljikavo mirišljavo grmlje, dok nije izašao na suh, čist vjetrovima ispuhan brežuljak, ispod kojega je u svojoj grobnici ležao nekakav zaboravljeni arheološki gradić.
Stari put okruživao je ovaj brežuljak po njegovome podnožju i nestajao je zatim na jugoistok - u Kinu i Afganistan, u mrak. Nepoznati pješaci ovdje još nistu stigli, oni su išli tiho, uopće se nisu čuli – možda su skrenuli s puta ili se vratili natrag ili pak legli spavati na zemlju. Čagatajev im je krenuo u susret; nije očekivao da će vidjeti ništa lijepo ili neobično, znao je da su prašinu na mjesečini mogle dizati i zvijeri, koje su izašle iz nevolje duboko u porječju Amu-Darje da bi došle do udaljenih oaza, do kolhoza, kako bi se tamo najele ovčjega mesa.
Međutim, u susret su mu išli ljudi. Čagatajev je prilegao po strani od ceste i sve ih je vidio. Rajonski opunomoćenik Nur-Muhamed vodio je za ruku slijepoga Molu Čerkezova; iza njih išla je Čagatajevljeva majka i sitnim je nožicama prebirala Ajdim. Dalje su bili drugi ljudi, među njima Sufijan, Nazar-Šakir, koji je mrmljao, njegova žena, koju je volio kao jedini dar svojega života, zatim Durdi zajedno sa ženom – ukupno četrnaest ljudi, možda – osamnaest. Ostali se narod, zacijelo, nije mogao probuditi ili je izgubio snagu i želju za premještanjem.


Utorak, 16. travnja 2002.
Kazaljka vage ne pokazuje nikakve znakove smanjenja tjelesne težine. To me prilično obeshrabruje u nastojanju da smanjim ekspanziju vidljivoga. I, kao za napast, posvuda nalazim poučne članke o tome da neuzimanje hrane ne može smanjiti tjelesnu težinu. Tako ispada da je debljina i sa stanovišta egzaktnih znanosti nešto drugo od viška mesa i masti. Debljina je onda očito materijalizirano nezadovoljstvo. Evo, na jednoj davnoj fotografiji s kraja 50-ih godina XX. stoljeća vidim Jasnu, debelu djevojčicu otprilike tri-četiri godine stariju od sebe, kako sjedi u polju punom proljetnih ivančica i gleda u objektiv foto-aparata, i kao da strepi hoće li se tko rugati njenome velikome nosu. Taj nos nikako se nije mogao sakriti – bio je to materijalni produžetak očiju i usta, njihova nadoknada, jer oči su bile dvije crtice, a usta su potonula među obraze kao udolina između dva golema vala. A ja, koja se također nalazim u tom polju raskošnih ivančica, izgledam kao da sam namjerno zaustavila dah, pritajila se: hoću li smjeti ovaj otisak stvarnosti pokazati nekim budućim ljudima? Hoće li se Jasna ljutiti?
Danas sam sigurna da iz ove male Jasne isijava nezadovoljstvo. Nakon te zajedničke fotografije u cvjetnome polju više je nikada nisam vidjela, iako su nam roditelji svojedobno bili dobri prijatelji. Sjećam se tek da je mama jednom pričala kako je Jasna operirala nos te je postala “sasvim druga osoba”.
Sjećam se, potom, koliko je neugode izazivala moja debljina u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole: učiteljica je za završnu školsku priredbu odabrala nekoliko spretnih djevojčica za baletnu točku. Mene nije uvrstila u sastav, jer sam bila dosta nespretna. Jednoga jutra mama je na tržnici srela učiteljicu. Dotad se njihov odnos temeljio na strahopoštovanju koje je moja mama gajila prema intelektualnim profesijama. Osobito prema pedagoškim djelatnicima, jer je u dobroj ličnosti i kvalitetnim odnosima s okolinom vidjela budućnost djeteta, njegovu projekciju i cilj. Moja mama se, dakle, divila učiteljicama. I bojala ih se. Uvijek ih je prva pozdravljala i raspitivala se za njihovo zdravlje. Tako je, zacijelo, i moja učiteljica zamišljala susret. No, mama joj je prišla nekako s visoka, s progutanim pozdravom, i pitala je treba li njihovoj zgradi usluga dimnjačara. Učiteljica se malo prestrašila pitanja, nije znala što dimnjačar znači u njihovim odnosima, no promucala je da su svi dimnjaci čisti i ispričala se što mora požuriti kući. Njen sin je, naime, ostavio uključen bojler i ona se bojala da predugo zagrijavanje vode ne izazove eksploziju. Tako je mama ostala prikraćena za razgovor. A htjela se, eto, pohvaliti da je uspješno položila ispite na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu. Učiteljica nije znala da mama uspješno studira, nego je mislila da mi je žao što ne plešem balet. I zato me naknadno uključila u grupu. Uvježbavanje točke za školski nastup već je daleko odmaklo i ja se, dakako, nisam uspjela uklopiti u figuru. Nastup je loše prošao: u žaru igre jednoj sam djevojčici nehotice skinula vjenčić s glave i ona se zbunila…
Kasnije, kad sam razmišljala o tom nastupu, činilo mi se da je posrijedi veliki obiteljski nedostatak: niti u jednoj obitelji, maminoj i tatinoj, nije bilo sportaša. Nije bilo ni divova. Svi su bili srednje visine i nisu se puno kretali.

Četvrtak, 18. travnja 2002.
Voda na čudan način pojačava osjećaj debljine. Tijelo intuitivno pruža otpor svemu što ga dotiče izvana i želi ga pobijediti, umanjiti. To je iskonska težnja materijala u prostoru: pobijediti drugi materijal slične strukture. Voda u tijelu protiv vode na zemlji. Da bi se pobijedila protivnička voda, treba imati gušći sadržaj i snažne struje koje ga tjeraju. Zato više i češće jedemo u mjesecima s puno oborina, u jesen i zimu.
Danas je bio kišovit dan i nisam se vagala. Znala sam da bi kazaljka više nego što treba krenula prema onoj crti u kojoj tijelo zameće boj s okolinom.
No, zanimljivo je da za višak tekućine tijelo traži čvrst oslonac, po mogućnosti s okomitim razvojem. Kad moramo iz tijela izbaciti otpadne tekućine, pomokriti se drugim riječima, nećemo to činiti u slobodnome prostoru, nego ćemo instinktivno potražiti obalu – neki grm, složena drva, plot ili automobil, i tamo obaviti ritual. Jer, kako reče Josif Brodski, voda je vrijeme. Ona pruža ljepoti njezina dvojnika.


Nedjelja, 28. travnja 2002.
Nakon poduljega lanca kišovitih dana nedjeljno je prijepodne osvanulo sunčano i toplo. Međutim, izostala je živost, jer za neradnih se dana u malim gradovima dugo spava, nadoknađuju se tjedni napori i uzrujavanja. Očekivala sam, ipak, da će netko poremetiti mir oko 11 sati, kad se obično odlazi u kraću šetnju asfaltnom stazicom uz Mrežnicu, no vani nije bilo nikoga. Vrijeme sam iskoristila perući auto koji je cijele zime nosio tragove prljavih kolnika. Corsu imam već četiri godine i čini mi se da se polako obistinjuje zapažanje jednoga susjeda da se auto redovito pere samo dok je nov, a kasnije tek jednom godišnje, i to za tehnički pregled. Taj auto zapravo i jest uzrok mojih nevolja s kilogramima: otkako sam ga kupila, slabo se krećem i kilogrami su se nagomilali. Nekad, prije četrdeset godina, tek su malobrojni sretnici u mojoj četvrti imali aute, koji su se vozili samo u specijalnim prilikama: petkom prije podne, recimo, obvezatno se odlazilo u Karlovac na veliki regionalni sajam. Tu bi se kupovale kokoši, zanatski proizvodi, kao što su metle i košarice, i povrće na veliko. Subotom poslije podne odlazilo se na selo, obići roditeljsku kuću i uzeti zalihe domaće hrane za preko tjedna, najčešće sir i vrhnje, vino i jabuke. Nedjeljom su boljestojeći službenici vodili svoju obitelj na izlet u prirodu – u Gorski kotar ili na Plitvička jezera, a o povratku kući obvezatno bi zastali u nekoj gostionici i počastili se janjetinom i pivom. Od piva su se dobivali lijepi crveni obrazi, što je cijelom tom razdoblju samoupravnoga socijalizma davalo stanovitu notu zdrave jednostavnosti i lakoće postojanja. Ljeti se, dakako, odlazilo dalje, na more, u Crikvenicu ili Opatiju. Dalje ne. Jer to je bio širi pojas u koji se ulijevala znamenita cesta Jozefina, kultna spojnica Sjeverozapadne Hrvatske s Jadranskim morem.
Naposljetku, dok sam prala auto pred garažom sjetila sam se da je travanj oduvijek bio mjesec u kojemu sam željela maknuti zimske kilograme, ali mi dijete nisu previše pomagale. Težina bi se, kao nekim čudom, normalizirala tek ljeti. Nekim čudom, velim.

Utorak, 30. travnja 2002.
Danas za ručak uzimam dva manja svinjska steaka i punu zdjelu zelene salate. Ovo potonje osobito me veseli, jer se salata oduvijek reklamira kao rezervoar maloga broja kalorija. Posebno me raduje spoznaja da sam je kupila na tržnici, od žene koja je donijela proizvode iz svojega vrta, očito okućnice, jer salata nije bila golema i uređena da zadivi, nego je privlačila prirodnošću, dojmom da ovakve primjerke možemo naći posvuda. No, kad sam salatu izrezala na komadiće, vidjela sam mnoštvo blijedoružičastih cvjetova dobričice ili koturca, i to na gusto umetnutih među listove salate. Dobričica (Glechoma Hederacea) raste po rijetkim šumama i gajevima, na livadama i drugim mirnim mjestima. Trajna je to biljka, razmnožava se vriježama, pa je zbog toga dosta česta u većim nakupinama. Visoka je 20-30 centimetara. U narodnoj medicini upotrebljava se za jačanje teka i probave.
Danas je zadnji dan psihološkoga proljeća. Sutra je prvi svibanj, dan kad tradicionalno započinje sezona kupanja na Mrežnici. A to je ritual koji jezično, u svojoj osnovi, memorira jedan drugi, zvukovno blizak pojam: kopanje. Kopanje je praslavenska riječ kojom se upućivalo na “korištenje konoplje” u parnoj kupelji. Mrežnica, izgleda, sve vidi, a možda i sve zna, pa je zato i izabrala pojam koji je unosi u veliku svečanost prirode.

Uzela sam Pomalo neobične slučajeve Daniila Harmsa i počela čitati. Posebno mi se svidjela priča pod naslovom Jedan se debeli čovjek…

Jedan se debeli čovjek dosjetio kako da smršavi. I smršavio je. Potom su na njega počele navaljivati dame i ispitivale ga kako je uspio smršaviti. No, čovjek je odgovarao damama da muškarcima pristaje mršavljenje, a ženama ne, da žene, tobože, trebaju biti punašne. I bio je apsolutno u pravu.
(Ožujak 30-ih).

Postoji jedno slavno prezime u moćnoj ruskoj literaturi koje upućuje na debljinu, štoviše, upravo znači “debeo”. To je Tolstoj. Književna enciklopedija bilježi dosta Tolstoja u XIX. i XX. stoljeću, neke poznate a neke manje poznate. I kako se oni, dakle Tolstoji, od kojih su najpoznatiji Lav, Aleksej i Tatjana, bave sličnim poslovima kao i ja, pomislila sam da je debljina na neki način i profesija.

01.02.2009. u 12:31 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se