Irena: Essential

subota, 24.01.2009.

VRATA




Ideja vrata čovjeka nehotice tjera na neku akciju: tjera ga da uđe u nešto ili izađe iz nečega, da se pomakne s mjesta – unutra u vlastiti, osvojeni prostor, ili van, u tuđi i vanjski. Na crti između te dvije mogućnosti ne može ostati jer će ga nakon stanovitog vremena obuzeti strah ili nemoć, odnosno osjetit će nešto poput razočaranja. Moglo bi se pomisliti – bezrazložno, jer na zamišljenoj granici ulaska ili izlaska ne postoji nikakva fizička sila. Ta granica je jednostavno fenomen aktivnog životnog načela, simbol koji se čita doslovce u svim manifestacijama i opisima stvarnosti. Na primjer u nogometu, gdje se preferira uporaba pojma «vrata» a ne «gol», jer gol asocira na pasivno načelo, na golotinju i golaće, a od vrata se može, uz malo truda, složiti i glagol «vratiti», koji upravo u nogometu izaziva napetost i čak pravu dramu. Je li lopta upala u mrežu ili se, odbijena od grede, vratila na teren? Je li crtu prešla centimetar unutra ili van? Pitanja koja izviru iz crte vrata u sportu su više nego važna: ona su sudbinska. A i zvuči gordo ta riječ vrata! I ne samo da zvuči gordo, nego suglasnici i samoglasnici zamjenom mjesta, kombinatorikom, mogu otvoriti nove semantičke vidike: jednom su vrata – vrata, drugi put vatra, a treći – i ne posljednji put – trava. Kad izgovorimo samo «vrata» - glasovni vodoskok izlije i mnoštvo srodnih kombinacija: «vrt», «vrtuljak» i «vreteno», koji izrijekom upućuju na živost i kretanje u zraku i pod zemljom.
Vrt je kopija ili odslik raja, mjesto gdje sve buja i leti u nebo, boje, mirisi, oblici. Ulazeći u vrt čovjek izaziva sudbinu: na vrtnoj zabavi upoznaje ljubav svog života, a u društvu vrtnih patuljaka siguran je od raznih demona.
Vreteno je, kao što znamo, pomoćni alat kod predenja vune. Služi za stvaranje niti. Njegovo okretanje u mitovima i bajkama «dočarava» zakon tzv. vječnog povratka. Moirine kćeri Laheza, Klota i Atropa okreću vreteno upravljaju životom svakog živog bića s pomoću niti koju jedna prede, druga namata a treća reže. To je simbol neumitnosti sudbine, realizacija.
Vrtuljak čovjeka odnosi u virtualni prostor, jer intenzivno okretanje izaziva poremećaj orijentacije u prostoru i čovjek ne zna gdje je.
Približavajući se, dakle, vratima – čovjek se jednostavno mora ukočiti od iskričavih «vr». Od uzbuđenja ne uspijeva čuti ništa drugo do ta dva suglasnika. Oba su zvučno nestrpljiva, i «v» i «r». «V» izlazi na svjetlo dana poput struje, zato se i zove frikativ. «R» se oblikuje vibriranjem. Kad čovjek izgovara «vr» - jako mu trepere glasnice. To treperenje stvara neugodu, jer čovjek ne zna kamo ga vodi put – u vrt, na vrtuljak ili prema vretenu. U vrtu može zgaziti neki nježni cvijet, vrtuljak je opasan zbog prevelike brzine, a kod vretena se može zalomiti kakva copra. Stoga si nametne zaključak da su vrata opasno mjesto, mjesto gdje obitava nečista sila. U strahu od mogućih zlih duhova u nekim krajevima Središnje Rusije djecu bi u kuću prebacivali preko plota ili kroz prozor, a na vrata bi, da se zaštite od negativnih utjecaja, stavljali križ ili vijenac. U nekim pak bugarskim selima ukućani bi nakon iznošenja pokojnikova tijela iz kuće zapalili vatru kako se duša ne bi mogla vratiti natrag i povesti sa sobom na groblje sljedećeg člana obitelji. Ima, isto tako, krajeva u kojima se u vrata doslovce bacalo drvlje i kamenje te razbijali o njih lonci nebi li tako otjerali zle sile. .
Otvaranje i zatvaranje vrata simbolizira dodir s vanjskim svijetom. Kako je vanjsko po definiciji drugo odnosno neudomaćeno i nepoznato, u nekim su se ukrajinskim selima vrata koristila za gatanje, osobito za božićnih blagdana. Djevojke bi tih svetih dana izašle iz kuće, popele se na ulazne dveri i po škripanju pokušavale odrediti svoju sudbinu. Preko vrata bi često prebacivale i cipele te pratile na koju će stranu pasti jer bi iz tog smjera trebali doći svatovi. Isto bi se tako pritajile i čekale tko će prvi proći pokraj kuće: ako prvi prođe muškarac – znači da je brak skoro na vidiku. One tankoćutnije napetost trenutka podigle bi i znamenitim Petrarcinim stihovima:

Što ćutim, što je ako ljubav nije,
al' ako je ljubav, Bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
ako je zla zbog čega slatka mi je?

Vrata su crta koja dijeli poznato od nepoznatog, staro od novog, sadašnje od budućeg. Ono što stoji s druge strane vrata logično je budućnost, hipostaza sakralnog vremena, nešto čemu se treba veseliti kao dragoj osobi. Stoga su i narodni stvaraoci i profesionalni pjesnici personificirali sve što je stajalo «ante portas»: duševna stanja, atmosferske pojave i blagdane, kao primjerice američka poetesa Emily Dickinson, koja je možda taj nespoznatljivi beskraj doživljavala kao nadu:

Nada je ono pernato biće
što prhne na granu u duši;
Napjev za napjevom bez riječi sriče
I nikad ne presuši.

Narodni je kalendar kanonizirao Božić kao blagi, dobar dan, kao dobru dušu ili mitsku osobu koja dolazi u goste svakome tko je dočeka čista i otvorena srca. A srce čestita čovjeka zapravo i nema vrata: ono sa svoje profane strane prima svakog dragog gosta jer u prolazu i prolaženju, u vremenu i općem kretanju živog i neživog, kako bi rekao veliki talijanski pjesnik Salvatore Quasimodo, svatko stoji sam na svom nepostojanom tlu – «a večer je već tu»…



24.01.2009. u 22:51 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.01.2009.

PARKIRALIŠTE




Parkiralište je izraz čovjekova geometrijskog pogleda na svijet, što će reći svijesti o položaju, obliku, veličini i figurama u prostoru, s osobitim pak osvrtom na njihov uzajamni odnos. Parkiralište je sadržajno i simbolički prostor, prazan prostor. Uvjetno rečeno prazan, jer prostor bez ičega i ikoga ne postoji, kako su učili već i stari grčki filozofi. Možda je bolje reći idealan prostor, zato što je subjektivan, prilagodljiv i promjenjiv.
Kad, primjerice, sjedimo u automobilu i kružimo ravnom asfaltnom površinom u potrazi da mjestom gdje ćemo na neko vrijeme ostaviti svog metalnog ljubimca, pogled nam ide iz dijela prema cjelini: naša je osnovna briga da auto što bolje pozicioniramo u totalitetu, da mu nađemo takvo mjesto gdje neće biti estetska provokacija bahatim vozačima, gdje neće privlačiti lopove i gdje neće stradati od elementarne nepogode. Drugim riječima, iznutra gledamo auto kao nešto što nas treba dočekati netaknuto. Kao dom, recimo. Stoga na parkiralištu priželjkujemo mjesto između dva bolja automobila, po mogućnosti u hladu bujne krošnje, s dostatnim manevarskim prostorom, bez prometnih znakova upozorenja i što dalje od mjesta gdje se nalazi punkt s kolicima za kupovinu. Kad imamo auto na dobroj poziciji, tada glavnu pozornost s veseljem prebacujemo na robu koju smo kupili u trgovini, na nastojanje da predmete i namirnice na kraju predstave što efektnije utrpamo u auto i dovedemo kući. Tada, dakako, ne vidimo auto, njegov lim, stakla, tvornički znak i gume, nego plijen iz trgovine, vrećice s otisnutim reklamnim porukama i račune na čijem dnu piše Hvala i dođite opet. Iz te čudne perspektive postajemo vrećica puna stvari, pretvaramo se u stvari i vodimo misli prema domu: prvo prema autu u ugodnom hladu, a onda prema kuhinji, točnije - prema stolu, ekvivalentu parkirališta, gdje istresemo zanimljive priče o kupovini riže, čaja, tjestenine, crnog vina, stolne svjetiljke, paste za zube, papirnatih maramica, roštilja, sira, plastičnih tanjura, žličica za kompot, crtaće daske, laserskog pisača, vaze, cipela, brdskog bicikla i soli za kupanje.
Kad svijest lociramo samo na trgovinu, ambijent ili, konkretno, kad se nađemo okruženi raznim artiklima, skupim i jeftinim, jestivim i nejestivim, šarenim i jednobojnim, tada neobjašnjivo, stvarno neobjašnjivo gubimo vezu s kućom kao utočištem i kao jedini spoj s realnošću imamo auto. Iz trgovine prepune stvari, koje k tome nemaju jasnog vlasnika, naš auto blista kao nevjerojatna povlastica, kao slika naše financijske snage i mi ga moramo, jednostavno moramo vidjeti. Zbog toga je s aspekta psihološke podrške u trenutku trijumfa praćenog stvarnim gubljenjem moći, dakle u procesu trošenja novca, iznimno važno da auto bude parkiran što bliže ulazu u trgovački centar, preko bijelih i žutih crta koje propisuju prostorni raspored, preko pješačkih prijelaza i raznih betonskih prepreka te ispod okruglih prometnih znakove koji obznanjuju zabrane. Unutra se, naime, osjećamo izgubljeno i jadno, kao Ivica i Marica pred zlom vješticom. Nemoćni smo pred neminovnim smanjivanjem iznosa na debitnoj kartici, a i prati nas osjećaj da to nizanje sve manjih i manjih brojeva može ići u beskraj te da će nas u trenutku nepažnje vrtlog odvući na definitivno dno. Auto na vidiku pouzdan je znak da još uvijek raspolažemo imovinom veće vrijednosti, koju u krajnjem slučaju možemo založiti za onu nesretnu rižu, čaj, tjesteninu, crno vino, stolnu svjetiljku, pastu za zube, papirnate maramice, roštilj, sir, plastične tanjure, žličice za kompot, crtaće daske, laserski pisač, vazu, cipele, brdski bicikl i sol za kupanje.
Bicikl na parkiralištu pripada drugom simboličko-vrijednosnom sustavu. On nije slika velikog novčanog potencijala, nego ponajprije predstavlja ogoljeli mehanizam kretanja u prirodi. Bicikl, za razliku od automobila, ne stvara iluziju doma i utočišta pred grabljivim svijetom. On nema pretpostavke za relacije van-unutra. Cijela egzistencija tog jednostavnog i jeftinog prijevoznog sredstva svodi se na Drugo, na čovjeka. Bicikl prati ritam vozačevih nogu: kad čovjek sjedi i okreće pedale – bicikl je u svom elementu, u vertikali, a kad čovjek siđe sa sjedalice i makne noge s pedala, bicikl kao aktivni sudionik u prometu ne postoji. Postoji samo zrak u gumama kao amblem disanja. Stoga smještanje deaktiviranog prometala mora pratiti poseban ritual s posve različitim obilježjima od automobilskih: u geometrijskoj raspodjeli prostora bicikl će naći mjesto uz neki statični objekt na koji se može vizualno nadovezivati. On će se, drugim riječima, parkirati uz drvenu ili metalnu ogradu, uz grmlje, uredno složena ogrjevna drva ili klupu. U takvoj kombinaciji dvokolica upućuje na odsutne noge. Ili na solidarnost s trajno statičnim objektima. No, ponekad se bicikli parkiraju i na samom ulazu u zgradu, uz vrata ili čak na pragu. To je znak da biciklist u mislima još uvijek sjedi na svome drugom Ja i da će se svakog trena vratiti natrag i nastaviti put. Na tom putu bicikl će postati auto i priča o parkiralištu dobit će novi, uzvišeni smisao.

18.01.2009. u 14:42 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 06.01.2009.

KNJIGA, PRIJATELJICA MOJA




Bivši ruski disidenti imaju jedan zgodan termin: dopečatnyj period, kojim označuju samizdatske godine svog djelovanja tijekom kojih nisu smjeli (ili mogli) objavljivati tekstove u oficijelnoj periodici (a o knjigama, naravno, da se i ne govori!). Za tim mitskim pojmom volim i sama pokatkad posegnuti, premda nisam imala tu sreću da se proslavim kao zabranjivana autorica ili spisateljica, kako opet vele Rusi, «široko poznata u uskom krugu». Dopečatnyj, pred-tiskarski, kod mene upućuje na nešto drugo, na «pred-pismeno razdoblje», vrijeme koje je nosilo različite pretpostavke, ali iste posljedice - a to je isključenje javnosti iz «književnog života». Drugim riječima, u to vrijeme nisam znala čitati ni pisati, ali sam intenzivno participirala u književnom životu. Moram, međutim, napomenuti da s polaskom u školu i opismenjavanjem, stjecanjem umijeća pronicanja u grafičke znakove i simbole, ipak nije automatski prestalo pred-pismeno razdoblje, nego se stanje blaženog neuzimanja u ruke knjiga latentno nastavilo i dalje. Nije, isto tako, pretjerano reći da ga znam osvijestiti i danas («samo drugim sredstvima», kako bi Brodski citirao Klausewitza). Knjige, debele i tanke, teške i lake, ilustrirane i neilustrirane, u tom su mi predškolskom, nezagađenom razdoblju trajno obilježile život. Otkrila sam naročiti postupak druženja s junacima. Jednu novu, drukčiju i drugu, dimenziju postojanja.
Naša je kuća oduvijek bila puna raznih priručnika, enciklopedija, romana i slikovnica. Tata je sa zanosom čitao povijesnu publicistiku, osobito knjige o Drugom svjetskom ratu i partijskim čistkama, a mama je u trenucima odmora najradije posezala za boljom beletristikom. Njemačke klasike čak je čitala na originalu i pritom je u posebnoj bilježnici vodila dnevnik raznih zapažanja (nepoznate riječi, mudre misli, neobični gramatički oblici). Tako znam da je, primjerice, 20. listopada 1965. godine pročitala Buddenbrookove Thomasa Manna. Tata je, osim čitanja, imao još jedan hobi: skupljanje poštanskih maraka. Bio je član mjesnog filatelističkog kluba i imao je najveću zbirku maraka na temu povijesnih osoba. Kad bi nam navratio susjed Dragić, također ozbiljan filatelist, tata je mogao satima pričati o šefovima država čiji su likovi otisnuti na pojedinim markama. Dragić se čudio mnoštvu informacija o poznatim ljudima, a tajna je bila u tome što je tata marke «čitao» uz pomoć stručne literature koju je doslovce gutao. Svoje knjige najčešće je naručivao putem kupona u tjedniku «Globus», koji je donosio velike reklame o novim izdanjima i počesto nagradne igre za najvjernije kupce. Mama je knjige kupovala od akvizitera koji su svraćali u njen Zanatsko-uslužni centar. U Dugoj Resi nije bilo prave knjižare i ljudi knjige (osim popularnih priručnika) nisu kupovali kao intelektualne proizvode. «Knjige za čitanje» posuđivale su se na rok dva tjedna (s mogućnošću produžetka) u mjesnoj knjižnici. Postojao je krug ljudi, mahom inženjera i liječnika, koji je čitao kvalitetnu literaturu. Njihovu sam strast držala posebnom povlasticom. Čitati pametne knjige, mislila sam, donosi poseban ugled u svjetskim razmjerima. Čovjek, naime, pokupi neke posebne tajne, koje onda dijeli sa sebi ravnima, s inženjerima i doktorima. Iz tog ozračja posebnosti u meni se nakon nekog vremena ipak stvorio snažan otpor prema pismenosti i intelektualizmu. Prvo – zato što nikako nisam htjela ići u školu. Mislila sam da će mi u toj ustanovi narediti da se bavim temama koje me ne zanimaju. Recimo, matematikom. (Iz posve iracionalnih razloga školu sam poistovjećivala s matematikom.) Zato mi se činilo razboritim rješenjem da knjige slušam, a ne čitam. Pa sam molila mamu, koja se ionako «pokvarila» školovanjem, da mi prije spavanja pročita nešto dojmljivo. I ona mi je onda vješto dočaravala zgode i nezgode dobre Heidi, marljivog Ivice Kičmanovića, hrabrog Feri Ácsa, spretnog Kekeca, zaigranog Petra Pana, pravednog Robin Hooda ili pouzdanog Nikoletine Bursaća. Ti likovi bi nastupali tako uvjerljivo da mi se činilo kako se pri slabom svjetlu noćne lampe odjednom širi naše nevjerojatno dvorište i prima bića koja će noću bdjeti nad mojom sigurnošću. Ako me, kojim slučajem, u snu napadnu nekakve strašne zvijeri, ta nevidljiva garda začas će ugrozu odgurnuti na rub tinjajuće svijesti. Ako netko počne luđački vikati na mene – dragi će čuvari začas isključiti ton. Naposljetku – i crno-bijelu sliku. Moje se misli zapravo niti na javi nisu odvajale od književnih junaka. Putem u školu obvezatno me pratio Ivica Kičmanović, jer je bio toliko pametan da sam s njime lako mogla ponoviti cijelo gradivo iz prethodnog dana. Kekec mi je donosio prvo proljetno cvijeće, koje sam s puno ljubavi ulagala u herbarij, kao na neku štednu knjižicu. Heidi mi je s puno smisla za red pospremala igračke. Ukratko, s tom sam se družinom osjećala uistinu sjajno, tako važno, veliko, bogato. Vjerodostojnost njihova života u umjetnosti pojačavao je mamin glas: bilo je dovoljno da zažmirim i već bih bila sigurna da to oni govore. Moji duhovi. Tu iluziju posvemašnje materijalnosti likova donekle sam oslabila u trenutku kad sam naučila sva slova: moje prijatelje, moje čuvare, dakle, moje tajne, začas su grubo ogradili nekakvi znakovi, slova, brojke i interpunkcije, koji su ih zatvorili u knjige kao u neprobojne kaveze. Ivica Kičmanović, Heidi, Feri Ács i Nikoletina Bursać povukli su se na teško dostupno mjesto i ja sam, da bih došla do njih, morala riješiti mnoštvo teških zagonetki: naslov djela, godina i mjesto izdanja, nakladnik, žanr, sintaksa, dijalog, opis, postupak, poglavlje, stranica i tako dalje. Kad bih sve to odgonetnula, srušila bih se potpuno iscrpljena na kauč i otuda im samo trepnula u znak pozdrava. No, istodobno sam u tom raskošnom literarnom parku srela i druge stanovnike, malo starije, te je moj napor bivao nagrađen novim prijateljstvima. Upoznala sam, recimo, Marguerite Gauthier, Natašu Rostovu, Tonija Krögera, Doru Krupićevu, Quasimoda, Aljošu Karamazova i Tita Dorčića. Ti zanimljivi ljudi su me pak vodili dalje i dublje po prostranom dvorištu, gdje sam uživala slušajući davni hit Radio-Sljemena «Pinocchio», a vidjela sam i Julie Christie kako pokušava biti zanosna Lara u «Doktoru Živagu». Nekakva Becky Sharp odvela me na «Sajam taštine», gdje je nastupao Mick Jagger zvan «Petar Pan rocka». Toliko atrakcija, toliko senzacija! A kad se definitivno potvrdila moja pretpostavka da je skromno dvorište zapravo beskrajni Svemir u kojemu se igraju djeca – naši dvojnici, mojoj sreći nije bilo kraja!
Danas svoja najvrednija prijateljstva zahvaljujem odluci da zauvijek ostanem disident u vlastitom dvorištu! U vlastitom, mislim, životu u umjetnosti.

(Objavljeno u "Zarezu" br. 202, 2007)


06.01.2009. u 19:09 • 0 KomentaraPrint#

subota, 03.01.2009.

JURIJ DRUŽNIKOV

Prošle, 2008., godine umro je Jurij Družnikov, jedan od prvoboraca neovisne ruske kulture sovjetskoga perioda, prozaist, dramatičar, znanstvenik. Ovdje bih podsjetila na njegov lik i djelo, jer je u hrvatskoj kulturi ipak ostavio vidljiv trag.

Jurij Iljič Družnikov rođen je u Moskvi 1933. godine, u turbulentno vrijeme koje je, između ostalog, obilježeno imenovanjem Adolfa Hitlera njemačkim kancelarom, potresom u Japanu, prohibicijom u SAD, rođenjem kontroverzne umjetnice Yoko Ono, premijerom filma King Kong, nasrtajem Paragvaja na Boliviju te kao okvirom svega – Staljinovim čistkama u «najdemokratskijoj zemlji na svijetu». Po završetku srednje škole kraće je vrijeme studirao na Latvijskom sveučilištu u Rigi i radio kao glumac u Riškom dramskom teatru. Potom se vratio u rodni grad i završio pedagoški fakultet. Dvije godine predavao je rusku književnost, da bi se potom posvetio uredničkom radu u izdavaštvu i novinama. Prvu knjigu Nešto ne ide (Čto takoe ne vezet) cenzura je zabranila 1971. godine, u vrijeme kad se partijskim dekretom od književnosti izričito tražilo bude optimistična i beskonfliktna, a njegova se priča, jedna od uporišnih u knjizi, blago referirala na mračno doba sovjetske povijesti što je činovnicima Glavlita (Glavne uprave za književnost i izdavaštvo) ličilo na «autobiografski element koji bi mogao uznemiriti javnost». Niti s drugim rukopisima Jurij nije imao previše sreće: ulomke koje je slao časopisima nijedan urednik nije htio objaviti, a jedan tekst, koji se ipak provukao – «popljuvale» su utjecajne partijske novine «Izvestija», optuživši autora za širenje «štetne filozofije». Tako je umjesto proze Družnikov ruskim sovjetskim čitateljima predstavio dvije knjige o odgoju djece, koje su se pojavile 1974. Napisao je i dvije komedije Učitelj se zaljubio (Učitel' vljubilsja) i Otac na jedan sat (Otec na čas), koje su isto odmah bile zabranjene. Međutim, Jurij se Družnikov nije dao obeshrabriti: nastavio je djelovati u undergroundu. Štoviše, tu je dao iznimno velik doprinos: u povijesti «disidentskog kazališta» ostat će zapamćen po tome što je zajedno s još jednim «nepoćudnikom», popularnim filmskim glumcem Savelijem Kramarovom (znamo ga po dojmljivoj ulozi u sovjetskom filmu Dvanaest stolica iz 1971!) osnovao književno-estradno kazalište DK (Družnikov-Kramarov). Spomenuti podzemni teatar bio je jednom od rijetkih ilegalnih «institucija» koja se u Brežnjevljevo doba usudila provocirati javnost, a Družnikov je «specijalno za hrabre» napisao tekst Tko je zadnji? Ja sam iza vas (Kto poslednij? Ja za vami). Kako je pothvat završio - ne treba opisivati, dovoljno je reći da je to bila kap koja je prelila strpljenje sovjetskih literarnih činovnika koji su pisca po hitnom postupku izbacili iz Saveza književnika i tako ga praktički izbrisali iz oficijelne književnosti. Savelij Kramarov pak brutalno je prognan iz zemlje. Družnikov je o svome konfliktu s vlastima pokušao nešto više reći 1987. godine, u osvit perestrojke, priredivši u rodnoj Moskvi izložbu o svome stvaralaštvu – Deset godine piščeve izopćenosti iz sovjetske književnosti (10 let iz''jatija pisatelja iz sovetskoj literatury), međutim, ispao je «kokot koji je prerano kukuriknuo» te je godinu dana kasnije morao emigrirati u SAD. U Americi je kraće vrijeme predavao kreativno pisanje u Austinu, na Teksaškom sveučilištu, a potom je dobio stalan posao profesora ruske književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Davisu.
Negdje sredinom 90-ih godina, kad je učvrstio svoju poziciju na sveučilištu, Družnikov se počeo povezivati s istaknutim proučavateljima ruske emigrantske književnosti u svijetu. I meni je, sjećam se, poslao pismo adresirano na Zagrebačko sveučilište, grad Zagreb (bez drugih detalja) i državu Sloveniju (!). Zahvaljujući snalažljivosti poštara pismo me našlo, ali mi pošiljateljevo ime nije ništa govorilo. Stoga sam ga ljubazno zamolila da se pobliže predstavi, da pošalje svoje radove i sl. Ubrzo su na ispravljenu adresu stigle sve važnije knjige koje je objavio u Americi, kao i hrpe kritičkih odjeka na njegova djela objavljene - pa mogu reći – po cijelome svijetu. Pokazalo se da je Družnikov vrlo značajno ime ruske književnosti 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća, a to što ja nisam čula za njega posljedica je njegovog literarnog statusa (autorske pozicije) u domovini: Družnikov je djelovao u «tvrdom» undergroundu, a radove je širio u meni nepoznatim samizdatskim kanalima. Mnogi su pojedinci, valja reći, pa i cijele skupine te čak i «škole» široj publici i istraživačima bile nedostupne i nepoznate, tako da još i sad, kad su, eto, od samoukinuća Sovjetskog Saveza prošla zamalo dva desetljeća, neočekivano izranjaju neka čudesna djela i sudbine zabranjene i zatrte «slobodne ruske književnosti». Najveći je uspjeh Družnikov kod zapadnih čitatelja postigao romanom Anđeli na vršku igle (Angely na končike igly, 1989), u kojem opisuje atmosferu straha u novinarskom miljeu poststaljinističkih ljeta, te dokumentarnim radom o Puškinovu životu Uznik Rusije (Uznik Rossii, 1992), za kojeg sam kaže da spada u žanr «vesele znanosti». Publicistička knjiga Cinkaroš 001, ili Uspon Pavlika Morozova (Donosčik 001, ili Voznesenie Pavlika Morozova), koju je Družnikov tajno pisao od 1979. do 1984., a u kojoj raskrinkava tobožnjeg uzornog pionira Pavlika Morozova, prokazivača vlastita oca, postala je 90-ih godina prošloga stoljeća kamenom smutnje među zapadnim rusistima (o tome je Jurij napisao tekst pod naslovom Mutna voda kompilacije za tematski broj "Književne smotre" posvećen vodi, Voda - nacrt za jednu enciklopediju).
U Hrvatskoj je Juriju Družnikovu 2004. objavljen roman Viza za prekjučer (Viza v pozavčera, 1998). Autorska prava ustupio je, kao pravi prijatelj, besplatno i još se potrudio obznaniti da se svjetska premijera navedenog djela događa istodobno u Londonu i Zagrebu, što je hrvatskim izdavačima (Disput i Hrvatsko filološko društvo) bila velika čast. Niti za sljedeću svoju uspješnicu, roman Superžena (Superženščina, 2004) nije tražio naknadu za autorska prava, međutim, objavljivanje se ponešto odužilo zbog nerealizirane potpore koju je hrvatskim izdavačima obećalo Družnikovljevo sveučilište. U tom čekanju iskrsnuli su, kako to već biva, drugi poslovi tako da Superžena čeka neka druga, bolja vremena. Jurij je u međuvremenu završio još jedan rukopis, svoje životno djelo, kako mi je napisao u kratkome mailu, koje je također želio besplatno ustupiti. Planirao je tim povodom (zapravo, u prigodi 75. obljetnice života) organizirati i znanstveni skup o svome stvaralaštvu. U Varni, u Bugarskoj, jer se dosta relevantnih bugarskih rusista bavi njegovim djelom. O opusu magnumu, koji je spomenuo, nismo stigli izmijeniti mailove: Jurij je utihnuo iznenada, samo nekoliko dana nakon što je poslao dva obećana teksta o svom "samizdatskom razdoblju".


03.01.2009. u 22:22 • 0 KomentaraPrint#

petak, 02.01.2009.

DANIIL HARMS (2)

* * *

Bobrov je išao cestom i razmišljao: zašto juha postaje neukusna kad se u nju stavi pijesak?
I tada je vidio da na cesti sjedi vrlo mala djevojčica, drži u ruci crva i glasno plače.
- Zašto plačeš? - upitao je Bobrov malu djevojčicu.
- Ne plačem, nego pjevam - rekla je malena djevojčica.
- Pa zašto onda tako pjevaš? - upitao je Bobrov.
- Zato da razveselim crva - rekla je djevojčica. - Inače, zovem se Nataša.
- Pa kako to? - začudio se Bobrov.
- Pa tako - rekla je djevojčica. - Do viđenja.
Djevojčica je skočila, sjela na bicikl i odjurila.
- Tako mala a već se vozi na biciklu - pomislio je Bobrov.
<1930.>

02.01.2009. u 20:27 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se