Irena: Essential

subota, 27.12.2008.

DANIIL HARMS

Ovime najavljujem novu knjigu Daniila Harmsa - dramske tekstove. Radove sam prevela iz kanoniziranih, akademskih izdanja koja su u posljednjih deset godina ponudila piščeva izvorna djela. Poznato je, naime, da su Harmsovi originali dugo bili nedostupni i javnosti i istraživačima. Tekstove su među svojim rukopisima čuvali Daniilovi prijatelji koji nisu bili toliko sumnjivi KGB-u, književni kritičari i poštovatelji, a verzije tekstova koje su cirkulirale u samizdatu i potom izlazile na svjetlo dana često su vrvile nevjerojatnim tipfelerima (zbog nepažljivog prepisivanja). One pak verzije tekstova koje su u osvit perestrojke objavila sovjetska izdavačka poduzeća - prošle su neizbježnu cenzorsku torturu te ih ne možemo smatrati piščevim tvorevinama. Dakle, u 2009. godini hrvatski će čitatelji dobiti još jednog zaokruženog Harmsa! Evo jedne od karakterističnih "scenki":





FOMA BOBROV I NJEGOVA SUPRUGA
Komedija u 3 dijela


BOBROVLJEVA BAKA (slaže pasijans): Evo karte. Sve naopako! Kralj. Kamo da ga stavim? Kad treba, nema ni jedne petice. Sad trebam peticu! Sad će biti petica. K vragu, opet kralj!

(Baca karte na stol tako silovito da sa stola padne keramička vaza i razbije se.)

BAKA: Ah! Ah! Ljudi moji! Vražje karte! (Zavuče se pod stol i skuplja krhotine) Ovo se ne da slijepiti. A bila je lijepa vaza. Takvu više neću nabaviti. Kamo je samo otišlo!? (pruža se za krhotinom)

(U sobu ulazi Bobrov)

BOBROV: Bako! Pa zašto ste se zavukli pod stol?

BAKA: No, dobro, dobro. Što trebaš?

BOBROV: Ma, došao sam vas pitati imate li kineskog čaja?

BAKA: Hajde, pomozi mi da izađem ispod stola.

BOBROV: Zar vam je nešto opalo? Ah, razbili ste vazu!

(Bobrov pomaže baki da ustane. No, čim ju je pustio, baka je opet sjela na pod.)

BOBROV: Ah, opet ste sjeli!

BAKA: Sjela sa, pa što?!

BOBROV: Dopustite da vam pomognem. (Podiže baku)

BAKA: Eto, karta je loše pala. Ionako… Ma ne vuci me za ruke, uhvati me pod ruku. Znaš, stalno kralj za kraljem. Trebam peticu, a ono stalno idu kraljevi.

(Bobrov pusti baku i baka opet sjedne na pod.)

Ah!

BOBROV: Bože! Opet ste sjeli.

BAKA: Ama što si navalio: sjeli pa sjeli! Što hoćeš od mene?

BOBROV: Došao sam vas zamoliti kineskog čaja.

BAKA: Znam, već si rekao. Ne volim slušati dvadeset puta jedno te isto. Znaš samo: Ah, opet ste sjeli! I kineski čaj. Pa, što gledaš?! Digni me, kad ti velim!

BOBROV (diže baku): Dopustite da vas posjednem u naslonjač.

BAKA: Manje pričaj i radije me digni kako se spada. Htjela sam ti reći i zamalo sam zaboravila: vrata moje spavaće sobe opet se loše zatvaraju. Slabo si to napravio.

BOBROV: Ne, stavio sam skobu na vijke.

BAKA: A ti misliš da ja znam što su to skoba i vijci?! Mene se to ne tiče. Meni treba samo da se vrata zatvaraju.

BOBROV: Ne zatvaraju se zato što vijci ne sjede u drvu.

BAKA: No, dobro, dobro, to je tvoja stvar. Meni treba samo… Ah! (opet sjedne na pod)

BOBROV: Bože!

BAKA: Ama što ti je, zar me namjerno želiš bacati na pod? Misliš se sprdati? Ah, nitkove jedan! Ti si nitkov i najbolje je da odeš!

BOBROV: Ali ja sam vas, bako, časna riječ, htio posjesti u naslonjač.

BAKA: Što sam ti rekla? Da ideš van. I zašto ne ideš? Onda, zašto ne ideš? Čuješ? Izlazi! Dakle? Nosi se van!

(Bobrov odlazi)

BAKA: Van! Van! Van! Nosi se van! Koja gnusoba, hajde recite! (Ustaje i sjedne u naslonjač) A žena mu je jednostavno nedolična dama. Kući ide potpuno gola i čak joj preda mnom, staricom, nije neugodno. Zakloni nepristojno mjesto dlanom i tako hoda. A onda tom rukom za ručkom dira kruh. Jednostavno je odvratno gledati. Misli ako je mlada i lijepa da sve može. A prljavica je, nikada se dobro ne opere. Ja, veli, volim da žena miriše na ženu! Kad ona dođe ja odmah stavim pod nos bočicu s kolonjskom vodom. Muškarcima je to možda ugodno, a mene, da prostite, oslobodite toga. Koja bestidnica! Hoda gola bez imalo stida. A kad sjedi onda čak ni noge ne drži skupa, pa se sve vidi. A ono joj je uvijek vlažno. Neki put i curi. A kad joj kažeš: odi se barem oprati, ona uzvrati: pa tamo se ne treba često prati i samo se rupčićem obriše. Još je i dobro ako rupčićem, inače se obriše rukom, samo još gore razmaže. Nikad joj ne pružam ruku, ruke joj uvijek neugodno vonjaju. I grudi su joj nepristojne. Doduše, vrlo su lijepe i gipke, ali tako velike da je to, po mome mišljenju, nepristojno. Baš si je Foma našao ženu! Nije mi jasno čime ga je privukla!

<1933>

27.12.2008. u 22:09 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.12.2008.

A.P. ČEHOV

O LJUBAVI


Sutradan su za doručak poslužili vrlo ukusne kolačiće, rakove i ovčje odreske; i dok su jeli, gore je došao kuhar Nikanor da vidi što gosti žele za ručak. Bio je to čovjek srednje visine, punašna lica i malenih očiju, izbrijan i činilo se da mu brkovi nisu obrijani nego iščupani.
Alehin je pričao kako je lijepa Pelageja bila zaljubljena u toga kuhara. Ali, bio je pijanac i naprasita narav pa se nije htjela udati za njega, nije htjela tako živjeti. On je pak bio vrlo nabožan i religiozna mu uvjerenja nisu dopuštala da živi tako; zahtijevao je da pođe za njega, drukčije nije htio, psovao ju je kad je bio pijan i čak ju je tukao. Kad se napio, ona se skrivala gore i plakala, i tada Alehin i posluga nisu izlazili iz kuće, kako bi je zaštitili u slučaju potrebe.
Počelo se govoriti o ljubavi.
- Kako se rađa ljubav – rekao je Alehin – zašto se Pelageja nije zaljubila u nekog drugog, nekoga tko bolje odgovara njenim duševnim i tjelesnim osobinama, nego se zaljubila baš u Nikanora, tu nakazu – ovdje ga svi nazivaju nakazom – s obzirom da su u ljubavi važna pitanja osobne sreće – sve je to nepoznato i sve se to može tumačiti na različite načine. Do sada je o ljubavi izrečena samo jedna neoboriva istina, a to je da je “to velika tajna”, a sve ostalo što se pisalo i govorilo o ljubavi nije bilo rješenje nego postavljanje pitanja koja su na kraju ostala neriješena. Objašnjenje koje, čini se, odgovara jednome slučaju ne odgovara kod deset drugih, i što je najbolje – svaki se slučaj objašnjava posebno, bez uopćavanja. Treba, kao što kažu doktori, individualizirati svaki zasebni slučaj.
- Potpuno točno – složio se Burkin.
- Mi smo, Rusi, pošteni ljudi i gajimo simpatiju prema tim pitanjima, koja ostaju bez odgovora. Ljubav se obično poetizira, ukrašuje ružama i slavujima, a mi Rusi svoju ljubav urešujemo onim sudbinskim pitanjima i to tako da izabiremo najnezanimljivija. U Moskvi, dok sam još bio student, imao sam prijateljicu, ljupku damu, koja je svaki put kad bih je držao u naručju razmišljala o tome koliko ću joj platiti i pošto je sad funta govedine. Tako si mi, kad ljubimo, neprestano postavljamo pitanja: je li pošteno ili nije pošteno, je l’ pametno ili glupo, čemu vodi ta ljubav i tako dalje. Je li to dobro ili nije – ne znam, ali da to smeta, ne zadovoljava i ljuti – to znam.
Činilo se kao da želi nešto ispričati. Ljudi, koji žive sami, uvijek imaju na duši nešto što bi rado ispričali. U gradu neženje upravo zato odlaze u banju i u restorane, samo da s nekim popričaju, i ponekad radnicima u banji ili konobarima pričaju vrlo zanimljive zgode, a na selu pak obično otvaraju srce svojim gostima. Sad se kroz prozor vidjelo sivo nebo i drveće; mokri od kiše, ljudi za takva vremena nikud nisu mogli i nije im preostalo drugo doli pričati i slušati.
- Živim u Sofjinu i već dugo se bavim gospodarstvom – počeo je Alehin – otkako sam završio fakultet. Po odgoju sam neradnik, po sklonosti – kabinetski čovjek, ali je imanje, kad sam došao ovamo, bilo u velikim dugovima. Moj otac se jednim dijelom zadužio zato što je puno trošio na moje obrazovanje, pa sam odlučio da nikuda ne odlazim nego da tu radim sve dok ne otplatim taj dug. Tako sam odlučio i počeo sam tu raditi, moram priznati, sa stanovitim gađenjem. Ovdašnja zemlja malo daje i da seosko gospodarstvo ne bi trpjelo štetu, valja imati kmetove ili nadničare, što je zamalo jedno te isto, ili voditi vlastito gospodarstvo na seljački način, to jest sam s obitelji raditi na polju. Trećeg nema. No, tada nisam ulazio u ovakve potankosti. Nisam ostavljao na miru niti komadić zemlje, dotjerao sam iz susjednih sela ženske i muške, kod mene se radilo k’o ludo; i sam sam orao, sijao i kosio, i pritom si dosađivao i prezrivo se mrštio, kao seoska mačka koja zbog gladi u vrtu jede krastavce; tijelo me boljelo, i spavao sam u hodu. U početku mi se činilo da taj radni život lako mogu pomiriti sa svojim kulturnim navikama; za to samo treba, mislio sam, u životu održavati stanoviti vanjski red. Smjestio sam se tu gore, u elegantnim sobama, i uveo da mi se nakon doručka i ručka donese kava i liker, a kad sam se spremao na počinak – čitao sam “Vestnik Evropy”. Ali, jednom je došao naš svećenik, otac Ivan, i popio sve moje likere; i “Vestnik Evropy” je isto otišao popadijama, tako da ljeti, osobito u vrijeme kosidbe, nisam uspijevao doći do svoje postelje i zaspao bih u šupi, u saonicama ili negdje u šumskoj kućici – tko bi tu čitao? Malo-pomalo preselio sam se dolje, počeo objedovati u kuhinji za poslugu, i od negdašnje raskoši ostala mi je samo posluga, koja je još služila mome ocu i koju nisam mogao otpustiti.
Prvih su me godina izabrali za počasnoga mirovnoga suca. Ponekad sam morao putovati u grad i sudjelovati na sastancima skupštine i okružnoga suda, i to me zabavljalo. Kad tu živiš izolirano dva-tri mjeseca, osobito zimi, na kraju počinješ tugovati za crnim redengotom. A u okružnome sudu je bilo i redengota i mundira i frakova, sve sami pravnici, ljudi koji su stekli opću naobrazbu, imalo se s kime popričati. Nakon spavanja u saonicama, nakon kuhinje za poslugu – sjedenje u naslonjaču, u čistome rublju, u laganoj obući, s lancem na grudima izgledalo je kao prava raskoš!
U gradu su me primali toplo, rado sam se družio. Od svih poznanstava najdublje i, da budem iskren, najugodnije bilo mi je druženje s Luganovičem, zamjenikom predsjednika okružnoga suda. Obojica ga znate: krasan čovjek. Bilo je to baš nakon znamenitoga slučaja palikuća; istraga je trajala dva dana, bili smo umorni. Luganovič me pogledao i rekao:
- Znate što? Hajdemo k meni na ručak.
Bilo je to neočekivano, jer sam Luganoviča slabo poznavao, samo službeno, i niti jednom nisam bio kod njega. Samo na trenutak svratio sam u svoju sobu da se presvučem, i uputio se na ručak. I tada sam imao prilike upoznati Anu Aleksejevnu, Luganovičevu ženu. Ona je tada bila još vrlo mlada, ne starija od dvadeset dvije godine, i šest mjeseci ranije rodila je prvo dijete. Stvar je prošla i sad mi je teško odrediti što je to na njoj bilo tako neobično, što mi se tako sviđalo, a onda, za ručkom, sve mi je bilo kristalno jasno; vidio sam ženu mladu, lijepu, dobru, inteligentnu, čarobnu, ženu kakvu ranije nikada nisam sreo; i odmah sam u njoj osjetio blisko biće, poznato, baš to lice, te tople, pametne oči vidio sam već jednom u djetinjstvu, u albumu, koji se nalazio na komodi kod moje majke.
U slučaju palikuća okrivljena su četiri Židova. Osuđeni su za razbojstvo, po mome mišljenju, posve neutemeljeno. Za ručkom sam se jako uzrujavao, bilo mi je teško, i više se ne sjećam što sam govorio, samo je Ana Aleksejevna stalno klimala glavom i govorila mužu:
- Dmitrij, pa zašto je to tako?
Luganovič je dobričina, jedan od onih prostodušnih ljudi koji se čvrsto drže mišljenja da kad je čovjek došao na sud – znači da je kriv i da se sumnja u ispravnost presude ne može izraziti drukčije negoli zakonskim putem, na papiru, a nikako ne za ručkom i ne u privatnome razgovoru.
- Mi nismo palikuće – govorio je blago – i zato nama ne sude i ne trpaju nas u zatvor.
Oboje su se, i muž i žena, trudili da što više jedem i pijem; po nekim sitnicama, po tome, primjerice, kako su oboje kuhali kavu i kako su jedno drugo razumjeli i po rečenicama koje nisu bile do kraja izgovorene, mogao sam zaključiti da žive mirno, sretno i da se raduju gostu. Poslije ručka svirali su glasovir četveroručno, zatim je pao mrak i ja sam se uputio kući. Bilo je to početkom proljeća. Nakon toga cijelo ljeto proveo sam u Sofjinu i nisam imao vremena čak niti pomisliti na grad, no sjećanje na stasitu plavokosu ženu ostalo je u meni svih tih dana; nisam razmišljao o njoj, ali kao da je lagana sjena ležala na mojoj duši.
U kasnu jesen u gradu je bila dobrotvorna predstava. Ulazim tako u gubernatorovu ložu (pozvali su me tamo u pauzi između činova), gledam – kraj gubernatorice je Ana Aleksejevna, i opet onaj isti neizrecivi, snažni dojam ljepote i nježnih, umiljatih očiju, i opet isti osjećaj bliskosti.
Sjedili smo jedno do drugoga, nakon toga išli smo u predvorje.
- Smršavili ste – rekla je. – Bili ste bolesni?
- Da. Prehladio sam rame i za kišna vremena loše spavam.
- Izgledate umorno. U proljeće, kad se došli na ručak, bili ste mlađi, bodriji. Tada ste bili poletni i puno ste govorili, bili ste vrlo zanimljivi i, priznajem, čak ste mi se i sviđali. Tko zna zbog čega u toku ljeta često sam vas se sjetila, i danas, kad sam se spremala u kazalište, činilo mi se da ću vas sresti.
I nasmijala se.
- Ali, danas izgledate umorno – ponovila je. – To vas čini starijim.
Sutradan sam doručkovao kod Luganoviča; poslije doručka oni su otišli u svoju daču, da se pripreme za zimu, i ja s njima. S njima sam se i vratio grad i u ponoć kod njih pio čaj u mirnoj, obiteljskoj atmosferi, dok je gorjela vatra u kaminu, i mlada je majka stalno išla gledati spava li njena djevojčica. I nakon toga svaki put sam obvezatno navraćao kod Luganoviča. Oni su s navikli na mene, ja na njih. Obično sam ulazio bez najave, kao domaći.
- Tko je to? – začuo bi se iz udaljenih soba otegnuti glas, koji mi se činio tako lijepim.
- To je Pavel Konstantinovič – uzvraćala bi sobarica ili odgojiteljica.
Ana Aleksejevna dolazila bi k meni zabrinuta lica i svaki put pitala:
- Zašto vas nije bilo tako dugo? Je li vam se nešto dogodilo?
Njen pogled, fina, plemenita ruka, koju mi je pružala, njena kućna haljina, frizura, glas i koraci svaki put su mi stvarali dojam nečeg novog, neobičnoga u mome životu i važnoga. Dugo smo pričali i dugo šutjeli, razmišljajući svatko svoje, ili mi je ona svirala na glasoviru. Ako pak nikoga nije bilo kod kuće, ostao bih i čekao, razgovarao s odgojiteljicom, igrao se s djetetom ili pak u radnoj sobi ležao na turskome divanu i čitao novine, a kad bi se Ana Aleksejevna vraćala, dočekao bih je u predsoblju, preuzeo od nje stvari koje je kupila i iz nekih razloga svaki put sam te stvari nosio s puno ljubavi, nekako svečano, kao dječak.
Ima jedna poslovica: besposlen pop i jariće krsti. Luganoviči nisu imali drugog posla pa su se sprijateljili sa mnom. Ako dugo ne bih dolazio u grad, znači da sam bio bolestan, ili mi se nešto dogodilo, i oni su se oboje jako brinuli. Brinuli su što ja, obrazovan čovjek, znalac jezika, umjesto da se bavim znanošću ili književnim poslom, živim u selu, užurbano trčkaram, puno radim, ali sam uvijek bez novaca. Činilo im se da patim, i ako govorim uz smijeh, onda je to samo zato da sakrijem svoje patnje, i čak u veselim trenucima, kad mi je bilo dobro, osjećao sam na sebi njihove znatiželjne poglede. Bili su osobito dirljivi kad mi je zaista bilo teško, kad me pritiskao neki vjerovnik ili nisam imao novaca za hitna plaćanja; oboje, muž i žena, šaptali su kraj prozora, zatim mi je on prilazio i ozbiljna lica govorio:
- Ako vi, Pavle Konstantinoviču, trebate novac, žena i ja vas molimo da se ne ustručavate i da ga uzmete od nas.
I uši su mu se crvenjele od uzrujavanja. A događalo se da mi isto tako, nakon došaptavanja kraj prozora, priđe crvenih ušiju i kaže:
- Žena i ja vas usrdno molimo da uzmete od nas, eto, ovaj mali dar.
I dao bi kopče, kutiju za cigarete ili svjetiljku; a ja sam im za to iz sela slao zaklanu perad, maslac i cvijeće. Uzgred, oboje su bili imućni ljudi. U početku sam često posuđivao novac i pritom nisam bio naročito izbirljiv, uzimao sam od koga sam stigao, ali me nikakva sila ne bi natjerala da uzmem od Luganoviča. Niti govora!
Bio sam nesretan. I doma i u polju i u šupi razmišljao sam o njoj, pokušavao sam shvatiti tajnu mlade, lijepe i pametne žene, koja se udaje za nezanimljivoga čovjeka, zamalo starca (muž je imao više od četrdeset godina) i ima s njime djecu – shvatiti tajnu toga nezanimljivoga čovjeka, dobričine, prostodušnoga čovjeka, koji razmišlja na dosadan zdravorazumski način, na plesovima i večernjim sjedeljkama drži se samo ozbiljnih ljudi, mlitav, suvišan, s pokornim, ravnodušnim izrazom, kao da je ovamo doveden za prodaju, koji vjeruje, međutim, u svoje pravo da bude sretan i ima s njom djecu; i neprestano sam pokušavao shvatiti zašto je ona naišla baš na njega a ne na mene, i zašto se u našem životu morala dogoditi takva užasna greška.
Kad bih dolazio u grad, svaki put sam po njenim očima vidio da me čekala; i sama mi je govorila kako je još od jutra imala neki naročiti osjećaj, slutila je da ću doći. Dugo smo razgovarali i šutjeli, ali jedno drugome nismo izjavljivali ljubav, nego smo je bojažljivo i ljubomorno čuvali. Bojali smo se svega što bi moglo otkriti našu tajnu i nama samima. Ljubio sam nježno i duboko, ali sam i razmišljao, pitao se čemu može voditi naša ljubav ako nemamo snage boriti se protiv nje; izgledalo mi je nevjerojatno da ta moja tiha, tužna ljubav odjednom grubo prekine sretni životni tijek njenoga muža i djece, cijele kuće koja me tako voljela i gdje mi se tako vjerovalo. Je li to pošteno? Ona bi pošla sa mnom, ali kamo? Kamo bih je mogao odvesti? Druga stvar je da imam lijep i zanimljiv život, da sam se, primjerice, borio za slobodu domovine ili bio znameniti učenjak, glumac ili slikar; ovako bi je iz jedne obične, svakodnevne situacije trebalo odvući u drugu, istu takvu ili još običniju. I koliko dugo bi trajala naša sreća? Što bi joj se dogodilo u slučaju moje bolesti, smrti ili da se jednostavno prestanemo voljeti?
I ona je, izgleda, razmišljala na sličan način. Razmišljala je o mužu, djeci i svojoj majci, koja je njenoga muža voljela kao sina. Kad bi se ona prepustila svojim osjećajima, morala bi lagati ili reći istinu, a u njenoj situaciji bi i jedno i drugo bilo podjednako strašno i neugodno. A mučilo ju je i pitanje: hoće li mene usrećiti njena ljubav, neće li ona zakomplicirati moj život, koji je i bez toga težak i pun svakojakih nesreća? Činilo joj se da ona više nije dovoljno mlada za mene, da nije dovoljno radišna i energična za početak novoga života, i često je govorila mužu da bih se trebao oženiti pametnom i vrijednom djevojkom, koja bi bila dobra domaćica i pomoćnica – i odmah bi dodala da se u cijelome gradu teško može naći takva djevojka.
U međuvremenu su prolazile godine. Ana Aleksejevna je imala već dvoje djece. Kad bih dolazio Luganovičima, posluga se ljubazno smješkala a djeca su vikala da je stigao stric Pavel Konstantinovič i vješala su mi se oko vrata; svi bi se radovali. Nisu shvaćali što se zbivalo u mojoj duši i mislili su da se i ja radujem. Svi su u meni vidjeli plemenito biće. I odrasli i djeca osjećali su da po sobi hoda plemenito biće, i to je u njihov odnos prema meni unosilo nekakvu naročitu ljepotu, kao da je u mojoj nazočnosti i njihov život bio čistiji i ljepši. Ana Aleksejevna i ja odlazili smo zajedno u kazalište, svaki put pješice; sjedili smo jedno do drugoga, ramena su nam se dodirivala, ja sam šutke iz njenih ruku uzimao binokl i osjećao kako mi je bliska, kako je moja, kako ne možemo jedno bez drugoga, ali smo se zbog nekog čudnog nesporazuma, po izlasku iz kazališta svaki put opraštali i odlazili svatko na svoju stranu, kao tuđinci. U gradu su o nama već svašta govorili, no od svega što se govorilo ništa nije bila istina.
Posljednjih je godina Ana Aleksejevna počela češće odlaziti k majci ili k sestri; događalo joj se da je loše raspoložena, da je svjesna nezadovoljavajućega i promašenoga života, kad nije htjela vidjeti ni muža ni djecu. Već se liječila od sloma živaca.
Šutjeli smo i samo šutjeli, a u nazočnosti drugih ljudi osjećala je nekakvu neobičnu ljutnju prema meni; o čemu god bih govorio, ona se nije slagala, i ako bih se sporio, ona bi stala na stranu mojega protivnika. Kad bi mi nešto ispalo iz ruku, govorila je hladno:
- Čestitam.
Ako sam, kad smo išli u kazalište, zaboravio uzeti binokl, ona je kasnije govorila:
- Znala sam da ćete zaboraviti.
Na sreću ili nesreću, u našemu životu ne postoji ništa što ne bi završilo prije ili kasnije. Došlo je vrijeme rastanka, jer je Luganovič postavljen za predsjednika u jednoj zapadnoj guberniji. Trebalo je prodati namještaj, konje i daču. Kad su išli na daču i onda o povratku posljednji put bacili pogled na vrt, na zeleni krov, svi su bili tužni, i meni je bilo jasno da je došlo vrijeme rastanka ne samo od dače. Odlučeno je da krajem kolovoza pratimo Anu Aleksejevnu na Krim, kamo su je slali doktori, a malo kasnije Luganovič će s djecom otići u svoju zapadnu guberniju.
Puno nas je pratilo Anu Aleksejevnu. Kad se pozdravila s mužem i djecom i do trećega je zvona ostao samo trenutak, uletio sam k njoj u odjeljak kako bih stavio jednu njenu košaricu na policu, koju zamalo da nije zaboravila; i valjalo se pozdraviti. Kad su se tu, u kupeu, naši pogledi sreli, duševna snaga nas je oboje napustila, zagrlio sam je, ona se privila uz moje grudi i suze su navrle na oči; ljubeći joj lice, ramena i ruke, mokre od suza – o, kako smo oboje bili nesretni! – izjavio sam joj ljubav, i s oštrom boli u srcu shvatio sam kako je suvišno, sitno i varljivo bilo sve ono što nam je smetalo da ljubimo. Shvatio sam da kad čovjek voli, u svojim razmišljanjima o toj ljubavi mora polaziti od višega i važnijega nego što su to sreća i nesreća, grijeh ili vrlina u uobičajenome značenju, ili uopće ne treba razmišljati.
Poljubio sam je posljednji put i stisnuo joj ruku; rastali smo se zauvijek. Vlak je već krenuo. Sjeo sam u susjedni odjeljak, koji je bio prazan – i tu sjedio do prve stanice i plakao. Zatim sam se k sebi u Sofjino uputio pješice…
Dok je Alehin pričao, kiša je prestala i pokazalo se sunce. Burkin i Ivan Ivanič izašli su na balkon; otuda je pucao krasan pogled na vrt i na rijeku, koji je sad blistala na suncu poput zrcala. Oni su uživali gledajući i istovremeno im je bilo žao što se taj čovjek s dobrim i pametnim očima, koji je pričao tako iskreno, zapravo muvao ovdje, na tom golemom imanju, a nije se bavio znanošću ili nečim drugim, što bi mu život učinilo ugodnijim; i oni su razmišljali o tome kako je vjerojatno bilo zabrinuto lice mlade dame dok su se opraštali u kupeu, kad joj je ljubio lice i ramena. Obojica su je viđali u gradu, a Burkin ju je čak i poznavao i mislio je da je lijepa.
1898.



(Prijevod moj.)

25.12.2008. u 17:37 • 5 KomentaraPrint#

nedjelja, 21.12.2008.

ZIMSKO CVIJEĆE


U kontinentalnim krajevima Hrvatske šareno zimsko cvijeće sigurno ne postoji. Zimi priroda miruje, a taj mir servisira se snijegom, odnosno vodom, jer snijeg je smrznuta voda i u takvim okolnostima nijedna biljka ne može održavati cirkulaciju propisanih tvari u svome tijelu. Ne može se širiti u prostoru niti mijenjati boju. Ponajmanje bi to mogao neki cvijet, jer za njegov uzgoj treba puno energije, a nje nema. Zimi estetsku funkciju cvijeta preuzima snijeg: on, naime, nastaje sublimacijom vodene pare u obliku razgranatih heksagonalnih kristala i zvjezdica, koje su pomiješane s jednostavnijim ledenim kristalima. Kristali i zvjezdice inače su i modeli po kojima cvjetaju ukrasne biljke. Snijeg, dakle, postaje to cvijeće. Odličan primjer pružaju nam šare na prozoru kad je vani velika studen. Tada smrznuta vodena para cvjeta na prozoru. I kad govorimo o zimskome cvijeću onda vjerojatno pred očima imamo taj geometrijski uzoran floristerij. Sve ostalo cvijeće u razdoblju od 21. prosinca do 21. ožujka zovemo cvijećem zimi i mislimo na kultivirane biljke koje cvatu u proljeće, ljeto i jesen, a koje smo preko zime omotali krpom, najlonom ili nepromočivim platnom. Ili smo ih sklonili u prostoriju u kojoj za vrlo niskih temperatura živa ne pada ispod ništice. Cvijeće, da ponovimo, ako mora imati odgovarajući pridjev, egzistira kao proljetno, ljetno i jesensko. Zimsko ne postoji, niti je ikad postojalo, premda bi se po katalogu stvari i pojava moglo zaključiti posve suprotno. Postoji, naime, Zimski dvorac, posljednje utočište vlade Kerenskog, koji je na juriš zauzet početkom studenog 1917. Postoje zimske gume na motornim vozilima, koje imaju izraženiji profil te omogućuju sigurniju vožnju po neočišćenoj cesti. Postoji i zimska mačka, mačka koja je na svijet došla u kasnu jesen ili zimu, a odlikuje se slabijom tjelesnom građom od proljetne ili ljetne mačke koja zbog obilja hrane brzo dobiva na težini. Postoji i zimska salama, suhomesnati proizvod koji može dugo stajati na sobnoj temperaturi. Zimski sportovi su zimski sportovi, a zimski vrt je ostakljen prostor za čuvanje bilja u zimskim mjesecima. Instituciju zimskog vrta u životinjskom svijetu zamjenjuje letargični san: tada se tjelesna temperatura izjednači s temperaturom okoline, s brlogom, uspori se frekvencija disanja, rad srca i krvotoka te oslabi podražljivost. Za vrijeme hibernacije istroše se sve masne rezerve. Zimsko cvijeće je onda metafora koja upućuje na snijeg, jer mu je prastari korijen hima – snijeg, što asocira na himiju, što je latinsko, odnosno grčko ime za kemiju. Kemija je pak znanost koja proučava ustroj, osobine, sastav i pretvorbu tvari. Nju zanimaju zakoni ili pravila po kojima su tvari sastavljene i prema kojima im određuju se određuju svojstva i preobrazbe. S obzirom da se o tome mora puno pričati i svašta dokazivati, nije neobično što su predšanice kemije bile alkemija i filozofija. Kemija, dakle, himija višestruko je suzvučna snijegu, himi, koji je, kao što smo spomenuli obična voda, s obzirom da nastaje sublimacijom vodene pare u obliku razgranatih heksagonalnih kristala i zvjezdica, koje su pomiješane s jednostavnijim ledenim kristalima. Voda je po definiciji vodikov oksid, bezbojna tekućina bez mirisa i okusa. Kad bismo je raščlanjivali na elemente, i to elektrolizom, uz pomoć sumporne kiselina ili pak termičkom disocijacijom iznad tisuću Celzijevih stupnjeva, dobili bismo vodik i kisik, plinove. Upravo zbog plinovitog temelja voda je nevidljiva, a poznato je da predstavlja glavni sastojak zemaljske površine, živih organizama i atmosfere. Sve to znamo, naravno, zahvaljujući kemiji. I na kraju, ako već govorimo o zimskom cvijeću, koje ponekad sanjamo ili nalazimo u nježnim pjesničkim sveščićima, onda zapravo govorimo o vodi i njenim hipostazama. Drugim riječima: govorimo o kemiji kao poetici, o posebnom sustavu simbola koji pršti svuda oko nas. Kao voda, kao oda. Da, da!

21.12.2008. u 17:47 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 14.12.2008.

NOSAČ ZVUKA




Nosač zvuka nije metafora, kako biste možda pomislili, ili uvriježeni slikovit izraz za kompaktni disk na kojemu su pohranjene šifre različitih melodija, mahom komercijalne glazbe. Ne. Nosač zvuka je nešto drugo. Spomenuta sintagma, naime, pripada teoriji spoznaje, i to, posve neočekivano, kao pojam s krajnje ogoljelom semantičko-ontološkom strukturom. Radi se o tome da spoznaja nije viđenje, nego slušna percepcija. Um registrira svijet kao tekst “pisan” valovima zvuka, a zvukovi su, prema učenome objašnjenju, titranje koje se prenosi kroz neko sredstvo (najčešće zrak). Zvukovi prenose misli, koje se pak prepoznaju kao riječ u prostoru. Jezik opisuje svijet: on ga stvara i održava. Tako se bilježi već od Evanđelja po Ivanu:

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Zvukovi pak, odnosno glasovi, odnosno treperenje, nosi određene boje. O tome je u svojoj čuvenoj pjesmi Samoglasnici govorio Arthur Rimbaud:

A crno, E bijelo, I rujno, O plavo,
U zeleno; tajna rođenja vam tu je.

Zato su pjesnici, da uštede vrijeme i papir, opisivali svijet kao stanovitu reviju boja. Primjerice, Federico García Lorca u pjesmi Romanca mjesečarka govori o fenomenu zelenog:

Zeleno, što volim zeleno.
Zelen vjetar. Zelen-grane.

Sergej Jesenjin u jednoj od svojih nenaslovljenih antologijskih pjesama također je očaran zelenim:

Zelena frizura,
djevičanske grudi,
zašto ti, tanka brezo,
pogled po jezeru bludi?

Charles-Marie Leconte de Lisle ima pjesmu Slonovi, u kojoj predočuje beskraj kao nešto crveno:

Crveni je pijesak ko ocean: plamsa
Nijem u svom koritu.

U poemi Dvanaestorica Aleksandra Bloka boje su znakovi za ekstremna stanja, za revoluciju:

Crna večer.
Bijeli snijeg.
Vjetar, vjetar
Čovjeka sa nogu siječe.

Mihail Jurjevič Ljermontov u pregnantnome Jedru upućuje na nešto drukčiji kontrast:

Bijeli se jedro osamljeno
Na tome moru plavetnom.

Boje, dakle, dočaravaju raznolikost postojeće stvarnosti, pa nije čudo što je njihov zvučni izdanak stvorio zemljopis: Bjelovar, Crveno more, Plavno, Žutu Lokvu, Zelenortske otoke, Azurnu obalu. Od boja su, na žalost, građene i bolesti: crveni vjetar i crni prišt, na primjer. Boje su, međutim, aktivno povezale ljude u razne organizacije, u Crveni križ i Crnu ruku. Iz kemije su pak izašle modra galica i crvena kreda. Filmska industrija dala je klasična djela poput Bijelog jorgovana i Plavog anđela. U prometu postoje žute linije i zelena svjetla. U kuhinji često pripremamo crni rižoto i kunića u ružičastom umaku. Za pranje rublja ponekad koristimo Plavi radion. U politici imamo posla sa crvenom gardom, zelenim stolom i bijelom zastavom. Iz biljnoga se svijeta izdvajaju zelena pupavka i crni tulipan. Psihologija poznaje tzv. žutu minutu. Ribarstvu je namijenjeno jeftinije gorivo, tzv. plavi diesel. Na Internetu nas čekaju Yellow Pages. Sport operira s bijelom točkom i crnim pojasom. Među životinjama ima crnih ovaca, zlatnih ribica i bjelouški. Od društvenih priznanja moguće je dobiti Plavu vrpcu Vjesnika.
Zvukovi su stvorili i vrijeme, na primjer, znamenite Šezdesete godine, jer su 60-ih godina prevladavali hitovi s bojama u naslovu:

Snoopy protiv Crvenog baruna (Royal Guardsmen)
Žuta podmornica (The Beatles)
Noći u bijelom satenu (Moody Blues)
Zelena trava moga doma (Tom Jones)
Crni anđeli (Fausto Leali)
Plavetnilo (Adriano Celentano)
Plave oči (Don Partridge)
Zrelo žuto (Donovan)

Zanimljivo je da su i najznačajniji pop-sastavi spomenutih šezdesetih imali ugrađenu boju u imenu: Bele vrane, Crveni koralji, Crno-bijeli i Zlatni akordi. Prema tome, sve što postoji – postoji uz pomoć riječi, uz pomoć boja i uz pomoć zvukova – od beskrajnoga Svemira koji drži crne rupe – do onoga čega nema – bijelih mrlja.
Iz ovog jednostavnog podsjetnika moguće je zaključiti samo jedno: riječi su nosači zvuka. Otuda korijen pojma nosač –nek/nok- zrači značenja dobivati i nesti. On kaže da se svijet može dobiti, dakle stvoriti, samo uz pomoć boja/zvukova.
Dakle, nosač zvuka nipošto nije fraza nego riječ u kojoj bijaše život. On je boja svih postojanja. Zvuk svega nosivoga. Sve.

14.12.2008. u 17:51 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.12.2008.

ŽITELJ




Ponekad se čini kao da život poznaje samo dvije kategorije postojanja: tešku i laku. Jer, mnoge pojave i stvari dijele se upravo na to, na nešto teško i nešto lako. Poznata je teška voda, to jest oksid vodikova izotopa deuterija, pa teški metali odnosno kovine čija je relativna gustoća iznad pet (željezo, bakar, cink i drugi), zatim teški predmeti u školi, primjerice matematika i tako dalje. Na globalnom planu zemlje razvijaju tešku i laku industriju, na privatnom pak ljudi imaju teški karakter, policija ima posla s lakim drogama. Jesmo li se ikada zapitali što je teško u težini? Fantazmi s utezima i masom, slikovna predodžba, boja ili nešto četvrto? Nešto četvrto, dakako. Suglasnici. Suglasnici ž i t. Njihovu izvlačenju na svjetlo dana prethodi cijeli niz revolucija u govornikovoj usnoj šupljini. Zato je i riječ žitelj teška, jer je nose suglasnici ž i t. Ž je prednjonepčani ili palatal i za njegovo oblikovanje u zvuk valja pripremiti poligon na prednjemu dijelu nepca: vrhom jezika ili njegovim srednjim dijelom naprave se s pomoću prednjega dijela nepca različiti tjesnaci (poput Dardanela ili Bospora), kroz koje prolazi zračna struja. Vrh jezika usmjeri se prema desnima, tako da zračna struja zvučno projuri između jezične plohe i tvrdoga nepca. T pak spada među zubne suglasnike ili dentale, i proizvodi se tako da se rubovi jezika pritisnu uzduž cijele unutrašnje strane gornjih zuba i njihovih desni. Zračna struja probija se kroz taj zatvor i onda nastane prasak. Međutim, t je bezvučan suglasnik, i reakcija je, što se kaže - burna, ali u granicama podnošljivosti. Težina je tako po podrijetlu teška, a s njom i pojmovi na t i ž. T kao tabu, tajga, tajna, telefon, teorija, teret, teror, tigar, tijesto, totem, trajekt, trofej i tržnica. Ž kao zemljopisne činjenice Žitava, Žitna obala i Žitomir. Postoji, međutim, jedan pojam koji obrubljuje sve pojave sa znakom života, sa znakom ž i t: to je žitelj, slavenska riječ nasađena na dva teška uporišta, na t i ž. Žitelj znači stanovnik, obitavatelj,čovjek koji živi na određenome mjestu, pa mu je i gnijezdo u izrazu život, koji se u hrvatskomu jeziku opisuje kao oblik postojanja vezan za visoko organiziranu, individualiziranu tvar, nastalu na Zemlji, u određenome razdoblju njezina razvitka. Za sva živa bića karakteristično je da su mahom izgrađena od kompleksnih ugljičnih spojeva – bjelančevina, da na prilagodljiv način održavaju svoju posebnost u odnosu prema sredini u kojoj se nalaze, da se hrane (trajno obnavljaju svoj kemijski sastav izmjenom tvari sa svojom okolinom), da se razmnožavaju (proizvode sebi slične individue) i da s vremenom postupno mijenjaju i vlastitu strukturu (evoluiraju ili degeneriraju).
Bitni sastojak života je, kao što vidimo, uzimanje hrane, odnosno probava, što se može povezati s ruskim izrazom život, koji se prevodi kao trbuh, utroba. Trbuh je tjelesna šupljina, koja je u gornjemu dijelu zaštićena rebrima, u srednjem širokim trbušnim mišićima, a u donjem zdjelicom. Ispod ošita, s desne strane, smještena je jetra sa žučnim mjehurom. U sredini gornjega tijela trbuha nalazi se želudac, a ispod njega dvanaesterac, te ostali dijelovi tankoga crijeva koji ispunjavaju najveći dio trbuha. Od desne bočne udubine nastavlja se prema gore uzlazno debelo crijevo, koje se vezuje u poprečno debelo crijevo, koje se spušta lijevom stranom trbušne šupljine i prelazi u izvijeno crijevo. Iza želuca leži gušterača, a lijevo i desno od njega, na stražnjem trbušnom zidu, nalaze se bubrezi. Na njihovim gornjim polovima leže nadbubrežne žlijezde. S lijeve strane, ispod ošita, nalazi se slezena. U donjem trbuhu sprijeda smješten je mokraćni mjehur. U trbušnoj šupljini, točnije u kvartu koji neposredno sudjeluje u proizvodnji i otpremanju hrane, smješteno je središte života. Drugim riječima, mjesto u kojemu se donosi odluka o početku i kraju života. O tome je, uostalom, pisao znameniti ruski pisac Andrej Platonov u svome čudesnom romanu Sretna Moskva:

“Ne, nije samo prazni mrak crijeva upravljao svijetom u prošlim tisućljećima, nego i nešto drugo, skrivenije, ružnije i sramnije, pred čime je vapijući želudac dirljiv i opravdan, kao bol djeteta – što ne dopire u svijest i stoga nikada prije nije moglo biti shvaćeno: u svijest naime dospijeva samo njemu slično, nešto nalik na samu misao.”

Stoga je znanstvenik Sambikin, svakako najdojmljiviji lik Sretne Moskve, izveo zaključak da se čovjekova duša nalazi u crijevima između blata i novoga punjenja hrane te da otuda upravlja najsofisticiranijim procesima egzistencije. Radi se, dakako, o metafori ili, bolje rečeno – filozofskome pogledu na fenomen svjesnoga postojanja u prostoru i vremenu, o teoriji. No, ruski je jezik, za razliku od ostalih svjetskih jezika, već u svojim najranijim počecima deklarirao ideju o regulaciji procesa življenja u trbuhu, pa je za taj dio čovjekova tijela odredio adekvatan naziv – život, s naglaskom na samoglasniku “o”. Trbuh je živót, mjesto gdje počinje i završava proces života, a proces života pokreće voda. I to ne samo kao kapljica u kojoj se zameće novo biće i organizam, nego i kao smjesa koja potom dugo i kvalitetno servisira biološku činjenicu. Primjer izrečenome možemo izvući iz jezičke djelatnosti na području spravljanja hrane, odnosno iz semantike kuhinjskih recepata. Tamo, naime, često nalazimo pridjev “židak” – u smislu tekuć, razvodnjen, rijedak, koji se lako i brzo miješa. Korijenje tog slavjanizma razvučeno je, dakako, najviše po pojmovnome paru život/živót, i to prema dinamičkome načelu, sa značenjskim izdancima koji ž i t kontekstualiziraju u polje uzgoja i prerade žitarica, osnovnog izvora hrane. Dodavanjem tekućine, zapravo ubrzavanjem protoka raznih kemijski vrijednih elemenata, dobit ćemo žitko jelo, kao što je, primjerice, Kaša ječmena žitka, poznati specijalitet ruske kuhinje. Evo, uostalom, njegova recepta:

“Kaša ječmena žitka
2 čaše ječmene krupice, 3 litre vode, 1 čaša mlijeka, 1,5 čaše svježega sira, 2 velike žlice maslaca, 1 čajna žličica soli.
Krupicu uspite u hladnu posoljenu vodu i kuhajte na umjerenoj vatri te cijelo vrijeme skidajte pjenu. Čim se pojave znakovi izdvajanja guste bijele sluzi iz krupice, višak vode iscijedite i nastavite kuhati kašu u drugoj posudi dolivši mlijeko i miješajući cijelo vrijeme, sve dok ne nastane gusta žitka kaša. Kad kaša postane meka, dodajte joj sir, dosolite, promiješajte, pustite da odstoji 5 minuta poklopljena, i na kraju umiješajte maslac.”

Veza vode i žita nije ograničena samo na proces uzimanja i razgradnje hrane, dakle, održavanje života. Ona je, moglo bi se reći, njeno završno očitovanje, svojevrsni sažetak svekolikoga postojanja žive i nežive prirode: prisjetimo se samo Panonskoga mora, velike vode, koja je pokrivala nepregledni ravničarski teren današnje Slavonije i susjednih zemalja. To more opjevao je svojedobno Đorđe Balašević u popularnoj pjesmi Panonski mornar. Vojvođanski pjevač veli:

“Mog mora nema i ne znam što da radim,
Moj stari kaže da ni Dunav nije loš.
Mog mora nema, al’ ja živim u nadi
Da možda ipak negdje srest ćemo se još…”

Pjesma Panonski mornar ne govori o povijesti Srednje i Jugoistočne Europe, o nostalgiji za prošlim životom, nego upućuje na fenomen stvaralaštva, širenje novih ideja i prostora jezika. More je slika dinamike života, simbol duhovnoga života: stari su pjesnici, osobito rimski, govorili da “dižu jedra” kad bi pisali, a njihov tekst bila je plovidba opasnim, uzburkanim morem. Danas se na mjestu nestaloga Panonskoga mora talasa kvalitetno žito, koje hrani maštu žitelja diljem kugle zemaljske, od riba u rijeci Žitvi, na ušću koje je 1606. godine sklopljen mir između Rudolfa II. Habsburškog i sultana Ahmeda I., preko kornjaša iz porodice trčkova koji se zovu žitarci i žive u žitnome klasju – pa do poznatoga ruskoga pisca za djecu Borisa Žitkova, čiji literarni opus od 60 naslova reprezentira knjiga znakovita naslova Dogodovštine na moru. No, vratimo se trbuhu, živótu, teoriji da ljudska duša živi u crijevima između blata i novoga punjenja hrane te da otuda upravlja najsofisticiranijim procesima egzistencije, i zapitajmo se: Zar svoju profesiju žitelja ne osvješćujemo zamalo svaki put kad prolazimo zagrebačkim parkom Zrinjevac? Odgovor je: Da, osvješćujemo je, rado se spominjemo antologijskih Mihalićevih stihova:

“Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.
Čujem kliktaj galeba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.

To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike.

Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.”

Pjesma ima još nekoliko kitica, no ne treba je izvlačiti do kraja, jer se nakon svega izrečenoga, nakon raznih zapažanja o glasovima, žitu, moru i ostalim pokretljivim fenomenima osjećamo kao moćni trbuhozborci čiju poeziju postojanja osnažuju nevidljivi oblici žitkosti, darujući joj iluziju sigurnoga kretanja prema vječnosti. Mi, obrazovani žitelji, naime, osjećaj težine, odnosno sigurnosti prebivanja u svijetu, nosimo ponajprije kao poznatu latinsku izreku prema kojoj je život kratak, a umjetnost – duga…

07.12.2008. u 22:56 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se