Irena: Essential

subota, 29.11.2008.

DNEVNIK PARALELNIH ZBIVANJA


Prije nekoliko godina počela sam pisati Dnevnik paralelnih zbivanja, svojevrsni paralelni slalom javnih i tajnih razmišljanja. Prvi zapis napravljen je jednog zimskog jutra. Današnji zimski dan nije mi dao mira i morala sam se podsjetiti tih prvih bilježaka...



Nedjelja, 12. siječnja 2003. godine.
Razotkrilo se izuzetno hladno zimsko jutro. Snijeg koji je napadao posljednjih dana škripi pod pritiskom automobilskih guma. No, iako se radi o borbi dviju vrlo čvrstih tvari, prirodne i umjetne, zvuk ispada nekako nestvaran. Zato stojim iza čađave zavjese u kuhinji i gledam van: dolje, na prenapregnutoj snježnoj stazi, tapka susjed Krešo. Stigao je iz Varaždina, gdje je sudjelovao na regionalnom šahovskom turniru. Ugasio je motor svojega novog mercedesa, izvukao pepeljaru i istresao gomilu opušaka na mjesto gdje u proljeće cvjetaju crvene ruže. Prije toga je, dakako, provjerio da li ga tko gleda. Jer, ne bi bilo zgodno doći na glas kao nekulturan čovjek. Odozgo, s prozora, ti se čikovi nisu vidjeli, a nije se osjećao niti njihov smrad, no kad se snijeg povuče, a to se jednom mora dogoditi – pokazat će se razmočeni duhan. Nešto jako ružno. Kao prljave pelene u minijaturi. Vjerojatno će se osjetiti i neugodan miris, osobito kad sunce upre u to. Ili ako si čovjek sugerira da tako odbojna stvar daje i odvratan vonj. Bit će to ružan prizor, znak neurednosti, zapuštenosti i lošeg odnosa prema okolini. Susjedi će se ljutiti. Sigurno će nabrajati tko bi to sve mogao učiniti, ali neće pogoditi da je Krešo. Ako ogorčenje dulje potraje i mene netko pita jesam li vidjela tko je istresao opuške u cvjetnjak, reći ću da je to učinio Pero. Jer, taj Pero je prošle godine susjedi cijepao drva i onako usput rekao da sam histerična. Mislim da je ovo dobra prilika da mu se osvetim. A Krešo mi uvijek upućuje komplimente i, ako se sretnemo u gradu, poziva na kavu. Kavu pak uvijek i plati.
Tema istresanja opušaka inspirirala me za sastavljanje Crne liste. Tu sam, da se podsjetim, ispisala imena ljudi kojima se zbog nečega trebam osvetiti. Ovako, dakle:

Filipović-Vojnić, R.: prije dvije godine rekla je da previše fantaziram;
Adamsky, E.: nije htio recenzirati moju knjigu priča Krvavi mjesec nad Pompejima;
Horvat, S.: dvaput se napravio da me ne vidi na ulici;
Fabijanić, T.: nije mi ništa napravila, ali u prikazu novog broja časopisa "Republika” u novinama je spomenut njen prilog a moj nije;
Lovrić, T.: nije mi čestitao Novu godinu.

Lista će biti otvorena. Kad mi se netko zamjeri – zapisat ću ga i nastojati mu zagorčiti život. U svakom pogledu i definitivno.

29.11.2008. u 20:27 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.11.2008.

VAŽNIJA JELA IZ KUHINJE (OPUSA) VENEDIKTA JEROFEJEVA




GLAVNA JELA

Haringa u kiselome vrhnju

Nabavite: 2-3 slabije slane haringe, 1-2 glavice luka, ˝ čaše sitno narezanoga kopra, 1 čaša kiseloga vrhnja, četvrt litre mlijeka.
Haringu potpuno očistite i filetirajte, rastavite na dva dijela. Filet namačite u mlijeku 10-12 sati, zatim narežite na komadiće širine 1-1,5 cm i posložite na tanjuru u ravnome sloju. Preko toga stavite luk narezan na tanke kolutiće, ravnomjerno prelijte gustim kiselim vrhnjem i odozgo posipajte narezanim koprom. Uz jelo poslužite vreli kuhani krumpir.


Litvanska sarma

Nabavite: 1 glavicu zelja, 10 sušenih vrganja, 1 glavicu luka, ˝ čaše ječma, 2 jaja, 100 g nadjeva od nemasne svinjetine, 50 g svinjskoga sala, ˝ čaše kiseloga vrhnja, majoran.
Glavicu zelja razrežite na 4 dijela, napola je skuhajte u lagano posljenoj vodi i iscijedite. Ječam kuhajte dok ne omekša te ga pržite zajedno sa svinjskim salom. Gljive kuhajte u ˝ čaše vode, zatim ih izvadite, tanko narežite i pržite s lukom. Odvar čuvajte. Pomiješajte ječam i gljive sa svinjskim nadjevom i umućenim jajima. Tom masom napunite prostor između listova zelja, dijelove glavice svežite, prelijte odvarom od gljiva i kiselim vrhnjem i pirjajte poklopljeno dok jelo ne bude gotovo.


Punjene rajčice

Nabavite: ˝ kg rajčice, Ľ kg govedine, Ľ kg svinjetine, 4 dag masti, 2 dag luka, 6 dag riže, sol, papar, 3 dag brašna, šećer, pasirane rajčice, Ľ l kiseloga vrhnja.
Lijepe okrugle rajčice operite, izdubite i nadjenite sljedećim nadjevom: Meso operite, nasjeckajte i stavite na mast, na kojoj se pržio fino kosani luk. Kad je meso malo pirjano, stavite gore opranu rižu, dolijte malo vode, sol i papar te pustite da se pirja. Punjene rajčice složite na tepsiju, polite vrhnjem i stavite u pećnicu da se peku. U međuvremenu napravite zapršku, dodajte pasiranu rajčicu, malo šećera, pustite da prekipi i prelijte to po punjenim rajčicama.



Pura pirjana s rižom

Nabavite: 1 puru srednje veličine, 1 čašu riže, ˝ čaše grožđica bez koštica (sabze), 1-2 jaja, 3 velike žlice maslaca, 1-2 čajne žličice mljevenog đumbira, 1 glavicu luka, 1 mrkvu, 1 peršin, 1 celer, 3-4 lovorova lista, 6 zrna papra.
Puru prelijte vrelom vodom, odrežite prve članke krila (iskoristite ih posebno za juhu), isperite je iznutra i natrljajte đumbirom, zatim nadjenite pripremljenom rižom (rižu napola skuhajte, operite u hladnoj vodi, osušite, pomiješajte s maslacem, jajima i grožđicama koje prije toga operite u vreloj vodi). Nadjevenu puru zašijte, stavite u zdjelu, obložite tanko narezanim povrćem i dodacima, nalijte malo vrele vode (ne više od 1 čaše ako puru pirjate na štednjaku) i pirjajte na štednjaku na slaboj vatri sat i pol. Nakon toga skinite poklopac i stavite puru na 15 minuta u pećnicu da dobije boju. Želite li puru pirjati u pećnici, dolijte još 4 velike žlice maslaca, može i ulja, i pirjajte poklopljeno oko jedan sat (ponekad i više, ovisi o kvaliteti purećega mesa).


Stroganov

Nabavite: ˝ kg svinjetine, 1 manju glavicu luka, 1 svježu zelenu papriku, ˝ žličice slatke mljevene crvene paprike, 1 žličicu brašna, 1 žlicu pekmeza od rajčica, juhu (može i instant), sol, papar, 1 režanj češnjaka, 1 dl jogurta ili vrhnja, ulje.
Oljuštite i nasjeckajte luk. Očistite papriku i narežite je na kockice. Meso narežite na kocke i naglo ih popržite na dobro zagrijanom ulju. Izvedite meso a na istu masnoću stavite luk i papriku. Ispržite. Potom vratite meso. Oljuštite i nasjeckajte češnjak pa s rajčicom dodajte u meso. Podlijte juhom i poklopite. Pirjajte otprilike pola sata. Povremeno promiješajte i po potrebi dodajte juhu. Prije posluživanja još umiješajte jogurt.



HLADNA JELA


Kiselo mlijeko (sirakvaša, sirapenja) priprema se od neobranoga sirovoga mlijeka tako da se mlijeko jednostavno stavi na toplo mjesto i ne skine se vrhnje, nego se ravnomjerno promiješa i tako konzumira s krumpirom i drugim jelima od povrća.


Sendvič sa sardinama

Nabavite: 6 odrezaka crnoga kruha, 2 konzerve sardina, svježe povrće, tvrdokuhana jaja, majonezu.
Odaberite fini kruh, najbolje kombinirajte više vrsta. Otvorite konzerve i dobro ocijedite sardine. Operite i narežite povrće. Za ukras uzmite lišće peršina ili neke izdanke uzgojene kod kuće. Tvrdokuhana jaja oljuštite i narežite. Na kruh ukrasno poslažite sardine, povrće i jaja, pa dodajte majonezu (umiješate li u nju malo ukuhane rajčice, dobit ćete zanimljivu ružičastu boju).


SLASTICE

Orahov nugat

Nabavite: 500 g šećera, 25 g šećera u prahu, 1 čašu meda, 1 čašu vode, 300 g očišćenih oraha, 10 bjelanjaka, Ľ štapića vanilije ili vanilin na vršku noža, odnosno 1 čajna žličica suhe limunove kore ili kore od 1 limuna.
Šećer, med i vodu kuhajte dok se ne stvori karamelasta masa. Bjelanjke istucite u čvrsti snijeg, promiješajte sa šećerom u prahu i prelijte karamelom od šećera i meda, a onda, miješajući kuhačom po dnu, ukuhajte na slaboj vatri do srednje tvrdoće. (U šalicu s hladnom vodom ulijte nekoliko kapljica mase i napravite od nje kuglicu. Ako je kuglica tvrda – masa je gotova.) Masi dodajte zdrobljene orahe, vaniliju i limunovu koru, promiješajte, stavite na pergament, razvaljajte u sloj debeo 1,5-2 cm, a kad se ohladi, narežite na komadiće.



PIĆA

Ruski punč

Nabavite: 3 vrećice ruskoga (indijskoga) čaja, 7 dag šećera, 8 klinčića, 1/8 litre votke i ˝ limuna.
Skuhajte ˝ litre jakoga ruskog čaja s klinčićima. Poklopite i ostavite četiri minute. Zatim pošeęerite, dodajte votku i limunov sok pa poslužite u zagrijanim šalicama ili čašama.

Šerbet od limuna

Nabavite: 4 limuna, 25 kockica šećera, 1 litru vode, 1 kapljicu ružina ulja ili 1-1,5 čajne žličice ružina sirupa.
Ogulite koru s limuna, prokuhajte je u 2 čaše vode 5-7 minuta. Tekućinu ohladite i pustite da odstoji, zajedno s korom. Iz limuna iscijedite sok u posebnu posudu.
Od vode i šećera skuhajte sirup, ulijte u njega dok je još vreo, odvar kore, promiješajte i nakon 10 minuta dodajte ružino ulje, a kad se ohladi – limunov sok, i potom stavite na hladno mjesto.



LIJEKOVI, OTROVI I BALZAMI

Sredstvo protiv blenoreje

Nabavite: kukutu, strihnin, kalijev cijanid, aceton, mišomor i glauberovu sol.
Sastojke odredite prema želji i ukusu, sve dobro promiješajte i ispijte.


Sredstvo protiv zubobolje

Nabavite: šumske jagode (cijelu biljku) i krticu.
U usta stavite korijen šumske jagode i pritisnite ga uz bolesni zub te istodobno s pomoću dva prsta davite krticu.


Duh Geneve

Nabavite: 50 g bijeloga jorgovana, 50 g sredstva protiv znojenja nogu, 200 g piva i 150 g alkoholnoga laka.
Tekućine pomiješajte i ispijte. Radi boljega okusa uzmite žiguljovsko pivo.


Kanaanski balzam (Srebrna lisica)

Nabavite: 100 g denaturiranoga špirita, 200 g piva i 100 g pročišćene politure.
Tekućine pomiješajte i ispijte. Radi boljega okusa upotrijebite barhatno pivo.


Komsomolkina suza

Nabavite: 15 g lavande, 15 g verbene, 30 g brezove vode, 2 g laka za nokte, 150 g zubnoga eliksira i 15 g limunade.
Smjesu oko 20 minuta miješajte grančicom orlovih noktiju i zatim ispijte.


Pasja utroba

Nabavite: 100 g piva, 30 g šampona Sadko-bogati gost, 70 g losiona protiv peruti, 30 g sredstva protiv znojenja nogu i 20 g sredstva za uništavanje insekata.
Smjesu ostavite da stoji tjedan dana i tek onda poslužite. Pijte odmah nakon pojave prve zvijezde na nebu, i to velikim gutljajima.


Poljubac tete Klave

Cocktail priredite mućkanjem jednake količine crnoga vina i rosijske.


Prvi poljubac

Za ovaj jednostavan cocktail nabavite litru suhoga crnog vina i isto toliko percovke ili kubanske. Pijte koliko želite i kad želite.


Silom utisnut poljubav (Poljubac bez ljubavi, Inesa Armand)

Cocktail pripremite miješajući jednake količine samogona i porta. Samogon je, da podsjetimo, votka napravljena u kućnoj radinosti.



(Recepte sam objavila kao dodatak u knjizi Venedikta Jerofejeva "Moskva-Petuški", u izdanju zagrebačkog Meandra, 2001.)

24.11.2008. u 15:08 • 1 KomentaraPrint#

petak, 21.11.2008.

O VLADIMIRU NABOKOVU

Uz vijest o objavljivanju izgubljenog rukopisa "Original Laure" - nekoliko riječi o atmosferi koja ide uz Nabokova. Nekoliko riječi o poetici njegove proze.



Maxim D. Shrayer, «The World of Nabokov's Stories». University of Texas Press, Austin 2001.


Ne znam je li tih davnih 60-ih godina u skromnom dugoreškom kinu igrao film «Lolita» sa Sue Lyon u glavnoj ulozi, sumnjam zapravo, jer su u to crno-bijelo socijalističko doba provokativna filmska djela prikazivana negdje drugdje, u nekim drugim zemljama, no to u krajnjoj liniji nije niti toliko važno. Važnije je to da su novine toga vremena izdašno pisale o glumici, vragolastoj Sue, koja je, iako deset godina starija, izgledala kao naša vršnjakinja i kojoj smo se mi, djevojčice netom zasjele u školske klupe, istinski divile. Meni je ona, štoviše, bila prva osoba u životu koju sam doživjela kao celebrity. Sue Lyon je jednostavno isijavala nesavladivi otpor prema autoritetima, doimala se neobično drskom i zločestom, ali istodobno i strašno zavodljivom. Gledajući njene slike u novinama u mašti smo se suprotstavljale strogoj učiteljici i sveprisutnim susjedima, dok smo sa šefom upravo otvorenog samoposluživanja dogovarale romantičnu večeru u obližnjemu motelu. A tek ime Lolita, eh! Kako je gromko zvučalo! To je stvarno bilo nešto čarobno, nešto poput zvuka neponovljivih mrežničkih slapova: Lo-li-ta! Kažeš Lolita – i već se cijeli svijet počne vrtjeti oko tebe, sve maštarije postanu stvarnost. Kasnije sam, naravno, posve zaboravila simpatičnu Sue Lyon i uzela u ruke roman «Lolita», inače hvaljeno (ali i osporavano!) djelo ruskog pisca Vladimira Nabokova. Roman me oduševio, ali ne temom odnosa prerano sazrele djevojčice i sredovječnog pedofila, koju sam nekoć samo naslućivala kroz fascinaciju spomenutom djevojačkom celebrity, nego poglavito jezičnim bravurama, dotad neviđenim, i nekom «divljinom u zraku» koju su poticale naoko hladne i spore rečenice. S vremenom sam posegnula i za drugim djelima Vladimira Nabokova i shvatila da me taj pisac potpuno osvojio, opčinio. Uveo me, kako je rekao jedan kritičar, u «laboratorij čuda». Kad bih danas trebala otkriti tajnu privlačnosti Nabokovljeva pisma, zacijelo ne bih uspjela jasno i precizno izložiti sve zvukove i odjeke što ih u meni pobuđuju čudesni sinestezijski slapovi te bi se sve svelo na prezentaciju neke sličice iz djetinjstva ili pak gomilanje nerazumljive stručne terminologije. Američki slavist Maxim Shrayer, inače profesor na Bostonskom koledžu, uspio je, čini mi se, ljudima vječno zaigranima poput mene razotkriti tajnu Nabokovljeve umjetnosti. U pozamašnoj knjizi «Svijet Nabokovljevih priča» Shrayer analizira «temeljac» Nabokovljeve umjetnosti, priče, i to u kontekstu piščeva dijaloga s ruskom književnošću, poglavito modernizmom Čehova i Bunina. U obzor njegova istraživačkog interesa ušlo je praktički sve što je ovaj marljivi profesor, Moskovljanin rodom, držao i u vlastitoj emigrantskoj biografiji: ruska lektira, životne činjenice, metafizika, snovi i trajne opsesije Vladimira Nabokova. Tumačeći raskošni prostor Nabokovljeve imaginacije, njegova pravila i putokaze, Shrayer je ispričao jednu novu, veliku priču o književnosti XX. stoljeća, o kulturi Istoka i Zapada i naučio nas nekim važnim stvarima. Vratio nam je povjerenje u maštu i pamćenje te nas uvjerio da smo živjeli u najboljem od svih mogućih svjetova, u svijetu kojim ravna estetika kao najviši autoritet.

(Objavljeno u "Vjesniku" 4. 11. 2008.)

21.11.2008. u 22:44 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 18.11.2008.

LIST

Nekad, prije puno, puno godina, naši su djedovi i bake svojoj djeci a roditeljima našim – barem jednom godišnje slali list. A u listu se tom starinskim, kitnjastim rukopisom slikovito opisivao životni ciklus njihova mjesta: zimi se isticao veliki snijeg, koji je zatrpao puteve, zečevi koji su oglodali stabla mladih šljiva u susjedovu voćnjaku, djetlići koji iz obližnje šume svakodnevno dolaze po svoj komadić slanine na prozoru, ledene šare, nalik na predratne bosanske sagove, na staklu i svakako kokice koje dosta slabo nesu jaja. U proljeće su djedovi i bake sa zgražanjem gledali svoj vrt: vrte, zaboga, pa gdje si bio?! Kako to izgledaš?! Zar te nije stid?! I tako dalje. Naime, kad bi se snijeg posve rastopio, na vlažnoj bi zemlji ostali zgužvani omoti od čokolade, napola raspadnuti opušci jeftinih cigareta, deformirane plastične boce, komadi dnevnih novina, prozirni ulošci za kemijske olovke, iskrivljeni čavli, grančice nekoga egzotičnoga grma, ljuske od jaja, koštice od trešanja, poderane autobusne karte i još mnogo neočekivanih stvari. Djed i baka pisali su svojoj djeci i unucima da vrt izgleda kao da se vratio iz nekakve žestoke skitnje te da ga za lijepa vremena valja urediti, počešljati, razrahlati, zaprašiti sjemenjem salate, mrkve, peršina i krastavca. Valja mu, kao što kaže ruski pjesnik Sergej Jesenjin, napraviti “zelenu frizuru”. I onda bi djed i baka podrobno opisivali kako napreduje oblikovanje te “zelene frizure”. Ljeti je pak bilo nepodnošljivo vruće i djedovi i bake nisu imali snage za opisivanje krajolika, nego su slali samo rođendanske čestitke. No, zato su u jesen njihovi listovi bili dugački, puni mudrih savjeta, ponekad i recepata za spravljanje zimnice, dok su se u opise dosadne kiše nezaustavljivo upletala slatka sjećanja na prohujalu mladost, na crno-bijele filmove u mjesnome kinu i miris nagorjele kore od jabuke, koja se navečer stavljala na rub štednjaka “da kuća ljepše miriši”. Listove su u našemu djetinjstvu nosili listonoše. Listovi su bili listovi papira, nešto poput lišća na drvetu s kojih su botaničari-amateri čitali osnovne podatke o biljci – ime, prezime, godinu rođenja, zdravstveno stanje i namjenu. Upravo lišće na drveću nadahnulo je pučke kovače riječi da iz slike zelenoga lista stvore pojam knjige, libra. Asocijacija je vjerojatno potekla iz pojave fotosinteze i isparavanja, kao osnovnih procesa na zelenoj površini biljke. Knjige pak iliti libri fotosintezu i isparavanje realiziraju izvan svojega terena – na površini svojih korisnika. I to je, vele, znanstvenici, najznačajniji biološko-kemijski proces na Zemlji, jer o preobrazbi Sunčeve energije u kemijsku ovisi cjelokupni život na našoj planeti.
Neke biljke u svojemu lišću drže tekstilna vlakna, koja se iskorištavaju za proizvodnju korisnih materijala. Najpoznatije su sljedeće vrste vlakana:
1) manila-vlakna, koja se dobivaju od biljke zvane musa textilis, i to od dijelova lišća nalik na stablo. Iz ovih vlakana rade se šalovi i šeširi;
2) novozelandski lan, proizvod od kopljastoga lišća jedne mjesne biljke, nastao močenjem u vodi ili kuhanjem pet sati u sapunici. Krajnji rezultat jest zanimljivo vlakno slično lanu;
3) agava-vlakna, koja se dobivaju iz lišća raznih vrsta agava. Ovo je vrlo zahvalna sirovina za izradu ribarskih mreža i svih vrsta užadi;
4) ananas-vlakna, dobivena iz lišća biljke ananas. Iz njih se rade konopci i razne vrste prediva, te
5) rafija, čije lišće ima tanku pokožicu koja se može oljuštiti. Vlakna rafije koriste se za izradu šešira, cipela i torbica.
Postoje još neka vlakna što se dobivaju iz lišća. Od esparto-trave, na primjer, proizvodi se tkanina za zamatanje. Pijasava daje vlakna za izradu četki, a posidonija je prirodno vlakno dobiveno iz mulja s morskoga dna. Upotrebljava se kao materijal za izolaciju.
Padanje lišća u jesen simbolički se vezuje uz starost, nestajanje fizičkoga bića. Pamćenje lišća, međutim, prelazi u listove i ciklus kreće ispočetka.
List ima svoje mjesto i na igraćim kartama, onima što se zovu mađarske. Čovjek bi u svezi s time nehotice pomislio na zabavu, slučaj, traćenje vremena, no mađarske karte znaju biti itekako zahtjevne. Recimo, dečko i dama lista potpuno su personalizirani, imaju ime i prezime. Dečko se zove Fürst Walter, a dama Rudenz Ulrich. Listove sedmica i osmica prezentiraju krajolike koje je svatko od nas već jednom vidio. Na sedmici je naslikana kuća (ili hram) na planinskome području, a osmica prikazuje obale rijeke (ili mora) koje u daljini podupiru snažna brda. Neki su u ovakvim krajolicima za vrijeme socijalizma provodili ljetne praznike, a neki su ih susretali u popularnim novinskim kvizovima kao jedno od pitanja (“Biste li u ovakvome okruženju proveli svoj godišnji odmor?”). Naposljetku, tu je i još jedna karta u boji lista: as. Na njoj je prikazan mladić koji za vrijeme obilate berbe grožđa pije mošt. S njegove lijeve strane piše Ösz. Riječ je svakako o zdravome muškarcu, jer sok od svježega grožđa, iako bogat vitaminima, ne smiju piti ljudi koji boluju od šećerne bolesti i bolesti probavnoga sustava.
Mađarske karte u boji lista pripovijedaju priču o švicarskome nacionalnome junaku Wilhelmu Tellu. Fürst Walter i Rudenz Ulrich likovi su drame Wilhelm Tell Friedricha Schillera, odnosno opere Gioachina Rossinija. A Walter Fürst je i njemački slikar, čije se ulje na platnu pod naslovom Venice može relativno povoljno nabaviti na internetskoj aukciji slika.
List je i morska riba koštunjača iz reda plosnatica. Ima nesimetrično ovalno tijelo, lijevim bokom leži na muljevitome dnu, a na gornjem desnom boku su oči. Boju mijenja prema boji podloge.
List je i prezime dvojice znamenitih Nijemaca – Friedricha, ekonomista, i Wilhelma, general-feldmaršala koji je zapovijedao nacističkim postrojbama na Balkanu i jugoistoku Europe.
List, odnosno The List, jedan je od poznatijih internetskih servisa za pretraživanje podataka.
Među listove spada i Ferencz Liszt, mađarsko-njemački pijanist i skladatelj.

18.11.2008. u 23:01 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.11.2008.

PAS U AUTU

Pas u autu je fino, kulturno biće. Nikad nikome ne dobacuje, nikad se nikome ne ruga. Dok čekam zeleno svjetlo na semaforu često vidim pse u autu ispred. Uvijek mi mašu. Baš uvijek.

16.11.2008. u 22:32 • 2 KomentaraPrint#

subota, 15.11.2008.

LENJIN NA POSLIJEPODNEVNOM PUTOVANJU PO ISTRI


Sanjano u utorak, 6. srpnja 2004. godine

Ovo je san koji me uhvatio u rano popodne, dok sam prevodila esej ruske emigrantske književnice Irine Aleksander Petrograd Lenjingradu. Riječ je o tekstu objavljenom u jednom američkom časopisu početkom 40-ih godina prošloga stoljeća. U sobu je uprlo sunce i postalo je vruće. Sve se odjednom prebacilo u neku drugu egzistenciju i činilo se da više neće biti povratka. A možda povratak nije ni potreban...
Planirala sam, prema tome snu, otići u obližnje mjesto Novigrad, sjesti u hlad ruševina Frankopanova dvorca i koncipirati tekst o vodi, koji se tematski nadovezuje na razmišljanja spomenute Irine Aleksander. Novigrad je, naime, jedno od mjesta sjeverozapadne Hrvatske gdje voda bitno obilježuje život. Kroz mjesto protječe rijeka Dobra. Uzvodno, s lijeve strane, nalazi se vodocrpilište iz kojega se napaja dugoreški gradski vodovod. Uporište mjesta je most preko rijeke, koji je u XVIII. stoljeću dala sagraditi agilna grofica Patačić (etimologija prezimena upućuje na patku!). Tako bi otprilike izgledala enciklopedijska natuknica, okvir za razumijevanje sna. Ono, međutim, što u priči ima dubinu, podtekst, jesu sjećanja na djetinjstvo, rane 60-e godine prošloga stoljeća, kad sam s roditeljima dolazila ovamo na izlet. Išli smo biciklima – mama je imala „specijalku“, ja zeleni dječji bicikl ruske proizvodnje, a tata je bicikl posudio od susjeda električara, podrijetlom Nijemca (prezime mu je bilo Jung). Smjestili bismo se tada na brdu, među ruševinama staroga grada Novigrada i gledali dolje rijeku koja se doimala nepomičnom. Tek kad bi krave s velike državne farme došle na pojilo, malo dalje od mosta, slika bi se pokrenula. Voda bi odjednom postajala tamnija i odrazi šarenih kravljih tijela stvarali bi iluziju dramatičnoga kretanja vodene mase.
Da, to je taj Novigrad, pomislila sam u svom popodnevnom snu i sjela u auto. Put me vodio ispod poznatih vinorodnih brežuljaka u okolici Duge Rese, kroza sela koja se polako pretvaraju u mirnu prigradsku četvrt s obrtničkim radionicama i malim trgovinama. Cesta je zatim neočekivano poletjela uvis i kroza šumu te je na prvom raskršću skrenula ulijevo. Tu su kotači moje corse upali u meki, mirišljavi i još topli asfalt. Pokušala sam kočiti i stati negdje uz rub, ali svježa smolasta masa odjednom je nestala i pojavio se poznati makadamski put iz djetinjstva, cesta kojom sam s roditeljima išla na izlet, puna tvrdoglavog bijelog kamenja koje je izvirivalo na najneočekivanijim mjestima. Vozila sam polako i vješto zaobilazila izbočine. Sa strane su se vukla polja i šumarci, a onda su došli i drvoredi oraha i platana. Bio je to ulaz u stari grad Novigrad. Stala sam, izašla iz auta i htjela duboko udahnuti svježi zrak. No, kad sam zagazila u travu primijetila sam da se ne nalazim na ulazu u dvorac Novigrad nego kod kuće, u Dugoj Resi, na uskoj pješačkoj stazi iza garaže, u snijegu do pojasa. S desne strane tekla je Mrežnica, bistra i zelena, a s lijeve se pružao drvored krušaka i pomalo uvrijeđena zgrada osnovne škole. Imala sam dvanaest godina i zaključila da neće biti nastave zbog visokoga snijega. Putovi su zameteni i djeca iz udaljenih sela ne mogu se probiti do škole. Gledala sam neko vrijeme nepomični bijeli krajolik i onda se ugaženom stazom uz Mrežnicu uputila prema zgradi u kojoj stanujem. Dok sam hodala, pogled mi je zapeo za drveni kip Lenjina, koji je izvirio kroz pognuto granje ukrasnoga grmlja. Lenjin u snijegu! Ne, ne idem tamo, odlučila sam. Taj prizor vodi u priču o dolasku sovjetske delegacije u Pamučnu industriju, poznatu tekstilnu tvornicu, u davnu 1960. godinu, kad sam bila odabrana, kao dijete tvorničkoga funkcionara, da drugovima iz bratske socijalističke zemlje predam buket cvijeća. Tu privilegiju imali su samo uzorni pioniri važnih namještenika. Međutim, ponudu sam odbila bojeći se da me netko nešto ne pita na njihovom čudnom, ruskom, jeziku. Detalji vezani za tu epizodu zacijelo bi navirali i ne bi mi bili ugodni pa sam nastavila put. Dok sam tako hodala palo mi je na pamet da ću se jednoga dana ipak suočiti s problemom ruske delegacije kojoj ne želim predati cvijeće. Djeca iz mog dvorišta, naime, napravit će Lenjina od snijega i ja ću ga vidjeti svaki put kad priđem prozoru. Lenjin i voda na putu – pulsiralo mi je u glavi – simboli su koji će me pratiti cijeli život. I to je kraj popodnevnog sna, ali ne i putovanja u pojam Novigrad.
San je prožet dubokom simbolikom. Novigrad mojega djetinjstva zapravo je Novigrad u Istri. Ovu je pretpostavku podupro je upravo tekst Irine Aleksander Petrograd Lenjingradu, esej, dakle, koji govori o gradu na vodi. Dokaz je drveni kip Lenjina (monument Lenjina kao posveta gradu Petrogradu ili Peterburgu, odnosno Sankt Peterburgu). Lenjin u snijegu je grad na vodi, jer snijeg je voda. Snijeg nastaje sublimacijom vodene pare u obliku heksagonalnih kristala i zvjezdica, koji su često pomiješani s jednostavnim ledenim tvorevinama. Kod temperature više od minus deset stupnjeva Celzija kristali su obično slijepljeni u pahuljice tankom prevlakom tekuće vode. „Moj“ Novigrad iz sna i konkretnog djetinjstva leži na rijeci Dobri, koja etimologijom vuče na indoeuropsku riječ doba, dakle „vrijeme“, ono što protječe. Svi su gradovi, kao što je poznato, nastali nekakvom kristalizacijom, promjenom stanja. Tako su i gradovi s imenom Novigrad nastali iz neke ideje ili čak pijanstva, jer su oba kraja, istarski i dugoreški, izrazito vinorodni, a vino je čudo života. Vino je transformacija zemaljskog i biljnog, materijalnog dakle, u duh slobodan od svih stega. Načelo vlage je nazočnost duha, tekućina je stvaralaštvo.
Novigrad u Istri u svom krajoliku ima Mirnu, rijeku čije se značenje među brojnim riječima dotiče i pojma mutacije, promjene. Imena rijeka na čijim su obalama gradovi ista imena (Novigrad) nose u sebi veliki potencijal sakralnosti, nose slavno „mir i dobro“ (Mirna i Dobra). „Imati mir“, prema Svetom Pismu, znači živjeti savršeno i bez štete. Zapravo, s mirom znači živjeti savršeno u svijetu. Jer, mir na staroslavenskom jeziku znači svijet, svemir, sve što postoji. Svijet Mirne i Dobre jedan je i jedinstven svijet, jer su obje rijeke, povijesno gledano, ispirale iste prolazne stvari – grubi alat iz kamenog doba, rimske sarkofage, ilirski nakit, talijanske i njemačke kućanske potrepštine iz XVII. i XVIII. stoljeća. No, istarska polovica svijeta, sve-mira, ipak je „svetija“: prvo, Istra možda nije dobila ime po negdašnjoj provinciji Histriji nego po babilonskoj boginji ljubavi i života Ištar, gospodarici prirodnih ciklusa, drugo – Mirna se etimologijom vezuje i za Mitru, boginju sunca, koja se uvijek prikazuje s pobjedničkim vijencem na glavi, treće – san je sveto stanje, jedna vrsta „posvećene“ smrti, bliska umjetničkoj viziji što dotiče svu raznolikost života. Istra ima sve: masline, vino, tartufe, grappu, koze, zvončiće, smokve, boškarine, crvenu zemlju.
Ako su, kako kaže Josif Brodski, naše misli strukturirane poput vode, onda je taj san o novome gradu na rijeci samo ponavljanje forme vječnosti: i Dobra i Mirna blago zavijaju u obliku Castropole, stare ulice grada Pule. Vrijeme i protjecanje logički izmiču zbilji, rijeke su samo snovi u snovima, misli, mentalna djelatnost što živi u čovjeku, oni su osjećaji, živci i tlak života. Castropola je, dakle, srž mog sna, jer, kako kaže jedna staroegipatska knjiga mudrosti: Bog je stvorio snove da bi ljudima pokazao put kad ne mogu vidjeti budućnost. I zato su sve knjige izložene u Castropoli mudre. Ima tu i Nabokova, koji se u znamenitim autobiografskim zapisima pod naslovom Govori, sjećanje sjetio boravka u Opatiji, gdje je bio kao dijete, ali Opatija je možda tek predvorje Istre pa nema planetarno značenje. U srcu Istre, međutim, u Puli, engleski jezik predavao je James Joyce i tamo je nastala priča Glina, koja je poslije ušla u cijenjenu knjigu Dublinci. Kultni ruski pisac Ilja Stogoff u romanu pak Trinaest mjeseci putovao je na hodočašće u Assisi s Hrvatom koji ga je častio grappom. Istru su u svojim djelima slavili mnogi strani književnici – od rimskog doba do raspada Jugoslavije. Podsjetimo samo na Marcijala, Dantea, Casanovu, Julesa Vernea, Paulu von Preradović, Dragana Velikića. Mnogi istarski likovi svjetski su poznati brandovi, recimo, folklorni Veli Jože ili legendarni maršal Tito, čija je ljetna rezidencija na Brijunima desetljećima figurirala kao simbol socijalističkog sjaja i visokog društva. Prebacimo li se na klasičnu glazbu, svakako nam je spomenuti skladatelja Giuseppea Tartinija, a onda bi na red došli i film, kazalište, novinarstvo, sport i tako dalje i tako dalje, što bi možda stvorilo dojam da je sve što nije Istra – zapravo nevažno.
Sajam knjiga na tlu i sa znakom Castropole u Puli, u Istri, s tragovima Istre i istrijanstva, univerzalni je duh, mjesto iz kojega Hrvatska dotiče Frankfurt, Leipzig, Pariz, London, New York, Moskvu, Varšavu, Rim, Prag, Istanbul, Lisabon i još mnoge gradove koji priređuju slavlja knjiga i pisanja.U knjigama su složeni ti i mnogi drugi, nebrojeni, snovi, a snovima svi putovi vode u budućnost.

15.11.2008. u 23:28 • 1 KomentaraPrint#

petak, 14.11.2008.

GAJTO GAZDANOV: POVIJEST JEDNOG PUTOVANJA


Ruski pisac Gajto Gazdanov rođen je 1903. godine u Sankt Peterburgu. Zbog očeve službe (bio je šumar) obitelj se često selila. Tako je Gajto gimnaziju polazio u Harkovu, odakle je 1919. kao dragovoljac na strani “bijelih” otišao na bojišnicu. Godinu dana poslije, zajedno s poraženim snagama generala Vrangelja, povukao se na jug Rusije, odakle je emigrirao u Istanbul, a potom u Sofiju. U Bugarskoj je 1923. završio srednju školu i preselio se u Pariz. Nastanivši se kao dvadesetogodišnjak u Parizu, koji je u međuratnom razdoblju bio centar ruske dijaspore, Gazdanov je u početku radio razne poslove, od rada na tekućoj vrpci u tvornici automobila do redaktorskog stola u nakladničkoj kući, da bi naposljetku više od dva desetljeća bio noćni taksist. Neko vrijeme je i studirao na Sorbonni. Početkom 1930-ih godina stupio je u jednu masonsku ložu i skrenuo na sebe pozornost kvalitetnim prilozima o raznim teozofskim i filozofskim temama. Godine 1953. pozvan je za stalnog suradnika na radio-stanicu Sloboda u München, gdje je radio sve do smrti 1971. godine.
Gazdanov je u književnost ušao kao suradnik emigrantskih periodika “Volja Rossii” (Prag) i “Sovremennye zapiski” (Pariz). Afirmirao se romanom Večer kod Claire (1930), koji je kritika vrlo visoko ocijenila. (u Hrvatskoj je 2004. objavljen prvi cjelovit prijevod!)) Ostala djela ostala su pomalo u sjeni prvog velikog uspjeha i tek se u novije vrijeme o njima više govori. Riječ je o «putnim» romanima Povijest jednog putovanja (1935), Noćni putovi (1952) i Duh Aleksandra Volfa ( 1948).
Povijest jednog putovanja roman je o ljubavi, sreći, gubicima i dobicima emigrantskoga života. Kritika ističe da je to jedino Gazdanovljevo djelo u kojemu još živi iluzija o mogućnosti normalnoga života daleko od domovine. Premda tekst nema čvrstu fabulu nego se, kao i Večer kod Claire, temelji na impresijama i reminiscencijama prošloga života, slike iz svagdana emigrantskog pisca umnogome se poklapaju sa stvarnom autorovom biografijom i pružaju uvid u turbulentne sudbine ljudi koje su povijesni događaji prvih desetljeća XX. stoljeća doveli u neočekivane životne situacije. Zahvaljujući pripovjedačevoj senzibilnosti, poglavito afinitetu prema neuhvatljivim stanjima i sanjarenjima, Povijest jednog putovanja svojevrsno je putovanje kroza svijest ruskoga emigranta koji sreću traži u mitskome Parizu, što pak djelu pridaje neka univerzalna obilježja vječne čovjekove čežnje za srećom.
Ulomak iz Povijesti jednog putovanja preveden je iz izabranih djela Gajta Gazdanova, publiciranih 1990. godine u Moskvi.




POVIJEST JEDNOG PUTOVANJA



Volodja je odlazio iz Konstantinopola sam, bez pratnje, bez suza, bez zagrljaja čak i bez rukovanja. Puhao je vjetar i padala kiša, bilo je prilično hladno i on je sa zadovoljstvom sišao u kabinu. Na brod je stigao zamalo u posljednji tren i stoga je jedva stigao leći i zatvoriti oči, i brod je već krenuo. – Valja ipak baciti posljednji pogled na Konstantinopol – Popeo se na palubu. Bilo je već skoro posve mračno, sklisko i mokro; kroza kišu su nestajali nejasni obrisi zgrada, vjetar je bacao kapljice vode u lice; buka luke i krici Turaka i sirene kutera, koji su se vlažno razlijegali kroza sve gušći mrak, počeli su se utišavati i udaljavati. Volodja je neko vrijeme stajao i onda je opet sišao u kabinu. – Dakle, idemo – rekao si je glasno. Legao je i zažmirio, ali nije tonuo u san, samo je počeo drijemati; iz udaljene kabine začula se glazba. Volodja se silio razaznati motiv i nije mogao, i kao i uvijek u takvim slučajevima činilo mu se da je to nešto poznato. Potom je glazba prestala i on se zamislio gledajući u debelo staklo prozorčića ispresijecano nepravilnim crtama kiše.
Zatim je počeo uobičajen tijek misli – koji je na putovanjima bio uvijek isti. Svaki put, kad bi morao putovati, kad bi se našao u vlaku ili na brodu i počeo osjećati svoju potpunu i duboku usamljenost – ali to nije bilo tužan nego prije miran i pomalo prezriv osjećaj – mislio je da će, eto, sad kad je odvojen zapravo od cijeloga svijeta i ne mora u tim trenucima ni lagati ni hiniti pred sobom ili pred drugima niti stvarati iluziju osjećaja koji je zahtijevala posebna uvjetovanost ljudskih odnosa – i u kojima on zapravo nije osjećao ili ih je osjećao drukčije od ovih koje je pokazivao, nehotice obmanjujući i sebe i druge – da si je u to vrijeme jasnije zamišljao sve uzroke i poticaje koje su rukovodile njegovim životom kao i istinski smisao ovih ili onih odnosa s ljudima. Dok se nalazio u središtu zbivanja koja su činila njegov život, dok je sam u njima igrao nekakvu ulogu, nije ih mogao pravilno shvatiti. I tek kada je ostajao – tako, kao sada - sasvim sam, dobivao je dojam da je sve jasno i razumljivo kao jednostavan logički tijek razmišljanja. I osobito je želio sve to zaustaviti i zapisati, dok nije nestalo, mnoštvo nevažnih stvari, sjećanja, mirisa, dojmova, koje su iz dubokog nepostojanja izvuklo ravnomjerno kretanje broda i tupi zvuk valova koji su promicali uz njegove strme bokove. Bilo je trenutaka u njegovom životu kad je, inače ravnodušan prema svemu, odjednom je osjetio jaku suosjećajnost prema ljudima i stvarima, koje su mu ponekad potpuno nepoznate, ponekad odveć daleke od njega – kroz godine, tuđi jezik i tuđu nacionalnost; i sudbina nekog Nizozemca, Francuza ili Engleza, koji je živio prije mnogo godina postajala bi mu neobično bliska, kao život jednom davno izgubljenog brata. Ponekad je razmišljao o sudbini nekoliko žena i od početka, zamalo otkad je prvi put čitao o tome, neki ženski likovi stalno su ga pratili; mijenjali su svoju vanjštinu, dolazeći pred njega u cijelom svom nezamislivom bogatstvu preobrazbi; i u njima je ostajalo nešto što je bilo prije i uvijek , možda sjećanje na prvi poticaj, početak toga kretanja koje je cijelo vrijeme vuklo za sobom njegov zaostali, vrlo jadni i vrlo dosadni život, koji nije dostizao tu veličanstvenost, kako se činilo Volodji. Činilo mu se da spada među ljude kojima je sudbina dala nešto nepotrebno i teško, što ih cijelo vrijeme pritišće i ograničava njihove kretnje i još tjera da misle kako je sadašnjost i ono u čemu žive samo slučajnost i nesporazum; i cijeli život nešto nesvjesno čekaju i, ma što se dogodilo, ispast će nešto drugo – i njima je suđeno umrijeti s tim očekivanjem. Oni mogu biti skeptici, ne vjerovati ničemu, ne čuvati nikakve iluzije, pa ipak postoji nešto, sanjalačko i daleko što je usprkos svojoj krhkosti, sav svoj očit, bezumni privid, jače od njih i njihovih odbijanja. Volodja se sjetio jedne žene, Njemice, živčane i histerične; bila je nastavnica njemačkog jezika u gimnaziji i dala mu je loše ocjene, koje je primio posve ravnodušno. – Warum wollen Sie nicht arbeiten? – pitala ga je ljutito. Slegnuo je ramenima i sjeo na svoje mjesto; bilo je posebno lijeno, južno ljeto, sanjivi zrak bio je nepokretan; bilo je tako tiho u gimnazijskom parku gdje su Volodja i njegovi drugovi ležali u spaljenoj travi, na deki, gdje su jeli dinje i lubenice i razgovarali o nužnom postojanju nekakvog jedinstvenog, apsolutnog i stalnog načela kojim je jednom zauvijek objašnjeno sve što živi i sve što se može pojaviti. Tada su svi imali manje od dvadeset godina i bili su skloni u tom divovskom klupku, čudovišno spletenom od mirisa, razočaranja, nadanja i nebrojenog mnoštva najrazličitijih gnusoba – kakvima je Volodja zamišljao svaki ljudski život – tražiti u tom isto ono, svečano, kao himna, neobično harmonično načelo. I evo, jednoga dana, susrevši Volodju u dugačkome hodniku, nastavnica njemačkog jezika odjednom je rekla:
- Možete li danas poslije ručka doći k meni? – U koliko sati? – Rekla mu je vrijeme i njemu nije bilo jasno zašto ga je zvala. Imala je prilično veliku sobu, s naslonjačima, divanom i gravirama; jedan od zidova pokrivao je veliki komad divnog crnog baršuna na kojemu je tankim crtama nejasnih tonova bio narisan, kako se u početku činilo Volodji, veličanstveni zamak iznad rijeke; i kad bi se čovjek samo zagledao kako treba, vidio bi da to nije bio crtež nego vez načinjen neobično vješto, poput japanskog. – Jeste li to vi izvezli? – Jesam – rekla je dršćući – cijelo je vrijeme drhtala. Pružila je tanjur s kolačima. – Hvala, ne jedem kolače – rekao je. – Oh, oprostite, nisam znala – rekla je – i prije negoli je stigao išta reći, izjurila iz sobe i vratila se s kutijom cigareta koju je stavila pred njega. Zahvalio je. – Znadete li zašto sam vas zvala? – Da budem iskren, ne. – Želim s vama popričati. – Ako vas moje replike nekako mogu zanimati… - Bila je vrlo obrazovana žena, izvanredno je govorila ruski, francuski, turski, engleski te, dakako, njemački i latvijski – bila je iz Rige. – Ono što ću vam reći možda će vam izgledati glupo i čudno. Vidite li vez za koji ste me pitali? Narisala sam ga iz glave, eto tako; najprije sam ga nacrtala, a onda izvezla. I tako, znate, jednom sam šetala uz Rajnu i kad smo se približavali jednom zamku počelo mi je snažno kucati srce i rekla sam svojim suputnicima da znam točan raspored soba i sve ulaze i bočna vrata. Prije toga nikada nisam bila u tom dijelu Njemačke. Da bi se to provjerilo iskrcali smo se i zamolili dopuštenje da razgledamo zamak; išla sam zavezanih očiju i govorila što se gdje nalazi i sve je bilo točno, uz iznimku jednih vrata koja su zazidali prije otprilike pedeset godina. Sve je to izgledalo nevjerojatno mojim suputnicima; i tada sam im pokazala taj vez koji sam napravila ne znajući čak niti da postoji takav zamak.
Potom je pričala Volodji mnoge druge slične stvari; i njega se osobito dojmilo to što je rekla da se sjeća kako je bila sitničarka u križarskoj vojsci, u pohodu Friedricha Barbarosse i da je prije nekoliko godina u Konstantinopolu srela jednoga Engleza kojega se sjećala upravo iz križarskog rata – a da on nju nije prepoznao. Onda je otputovala iz grada gdje se školovao Volodja, bila je u Rigi, u Moskvi, putovala je po Europi; i Volodja je bio siguran da su je svugdje mučila i pratila ta pogrešna, tuđa sjećanja o raznim vremenima u kojima je vidjela sebe kao u dalekom tamnom zrcalu, sebe i to svoje udaljeno lice, tu blijedu kožu; plavu kosu i svjetloplave, prestrašene oči; i to što je za to znala samo ona – svima drugima to je moglo izgledati glupo – ta fantastična pojava, ta stalna utvara ispunjavala je cijeli njen život i činila sve uokolo besmislenim, nepravovremenim i dosadnim. Nakon tog jedinog razgovora s njom Volodja je nehotice promijenio ravnodušno-podrugljiv odnos prema njoj. Nije shvatio, međutim – ni tada ni kasnije – zašto je za priče o križarskim pohodima i zamkovima nad Rajnom odabrala njega, najljenijeg svojeg učenika – koji je najviše volio spavati i besciljno šetati, i ništa ne raditi. Nikada kasnije ta žena ničime nije pokazala zanimanje prema njemu, nije s njime razgovarala, nije ga prozivala i kao nekada dala slabe ocjene – i samo je jednom uzgred rekla: - Mogli biste raditi puno više nego što radite – no to je bilo tako maglovito i tako mehanički rečeno da očito nije bilo važno. Međutim, Volodja je bio uvjeren da se njoj i dalje navečer, u pustome zraku svake zemlje ili svakoga grada gdje je bila – u Konstantinopolu, Berlinu, Rigi ili Moskvi – priviđa toranj neke građevine, odavno izgubljen u vremenu, kako svjetluca u daljini možda neke utvrde prema kojoj je bio usmjeren teški galop zapjenjenih, mahnitih križarskih konja. – Bila sam sitničarka u taboru Friedricha Barbarosse – tako je jednostavno izgovarala tu rečenicu, tisuću devetsto dvadeset druge godine, kad su prošli zamalo nebrojeni dani, zamalo nezamislive godine nakon što je sve prekrio zaborav – kako bi sad ponovno sablasno uskrsnuli i buknuli u njenoj nevjerojatnoj fantaziji. U životu koji je vodila i koji se sastojao od satova njemačkoga jezika – bila je zaboravna, zbunjena i nesretna, kao i svi fantasti i sanjari; živcirala se kad ne bi odmah shvatilo ono što govori, što se njemački govorio s takvim strašnim slavenskim naglaskom. S vremena na vrijeme spopadala bi je histerija u razredu; i tada bi posebnom kretnjom maloga prsta podizala svoju desnu obrvu koja je odskočila i njeno bi se oko širom otvorilo – svjetloplavo, u tom trenutku potpuno prazno.
I sad, sjećajući se smiješnog i sablasnog postojanja, Volodja je pomislio da je ono tisuću puta bolje od drugih, sretnih života, koje je imao prilike gledati. On sam je tako često gubio sve za što je mislio da mu pripada, pa je mnogo puta primijetio da, eto, čovjek živi među poznatim ljudima, povezan čvrstim vezama, nepokretan, zauvijek zamišljen, ostvaren nečijom voljom, jedinstven – živi i nakon dugo vremena odjednom počinje shvaćati da sve to tako blisko i nekako neodvojivo od tebe svakim danom postaje sve dalje, postaje sve otuđenije – kao kad se probudiš jednoga jutra definitivno i ne shvatiš da si i ti tuđ svemu u čemu živiš, da više ne prepoznaješ ni te ljude ni te odnose, čak ni kuće i ulice rodnoga grada – i onda počinje drugo lutanje i ponovno traje puno vremena dok ne stigne sljedeći trenutak tog mutnog pogleda koji kao da postaje slijep, poslije kojega je opet samoća, bučna i teška. Volodja je tako često sve to gubio – i nije se mogao priviknuti – da mu se postojanje jedne misli, koja prolazi kroz cijeli život učinilo nedostižnom srećom; i on to nikada nije spoznao. A sretnih je ljudi bilo mnogo, čak i više nego nesretnih. Postojala je, primjerice, ta dama, francuska novinarka, koja je živjela u Konstantinopolu; razgovarala je s Volodjom o najuzvišenijim stvarima, sve je primala s iskrenom sjetom, sve joj se činilo sumorno i tužno. Volodja je pokušavao saznati što je nju, razmjerno mladu ženu – imala je dvadeset devet godina – gurnulo u takav neočekivani pesimizam; tim više, razmišljao je Volodja, što je imala rijetki apetit, u što se uvjerio kad bi zajedno bili u restoranu. Bila je vrlo pronicljiva i pametna, osobito u odnosima muškarca i žene – dok se u ostalim stvarima osjećala nešto manje sigurnom kao čovjek, kao čovjek koji se našao u tuđem stanu. Priopćila mu je, naposljetku, da se razišla sa svojim mužem, kojega ludo voli – ovako je rekla: que j'aime follement; i svaki put kad bi o njemu govorila, njen obični suhi i brzi jezik odjednom bi postajao spor i dobivao je nove izraze neke osobite i tužne u svojoj ukalupljenosti veličajnosti. Kad jednom nije izdržao i to je primijetio, bacila je na njega pogled koji ništa nije vidio pred sobom i rekla: bojim se da me ne razumijete, možda ste premladi. Potom se s njom nije susretao nekoliko tjedana, a onda ju je sreo jedne večeri, posve slučajno. Nije ličila na sebe, bila je neobično vesela i živahna, te joj je rekao: jako mi je drago zbog vas, izgledate kao da ste dobili nasljedstvo – tisuću puta bolje – uzvratila je. – J'ei retrouvé mon mari. Bila je iskrena i sretna. – Upoznat ću vas, reći ću da ste mi bili najbolji prijatelj. – Čemu tako preuveličavati? Ne bih mogao pretendirati… - Si, si- prekinula je i počelo joj se, bit će, činiti da je Volodja doista bio njen najbolji prijatelj i uvijek je suosjećao njenoj nesreći – premda je očito bio ravnodušan prema njoj; i čak se sjećao da je pitanje o kojemu je jednom počela pričati s neočekivanom prostodušnošću – upravo pitanje o njenim fizičkim patnjama zbog rastanka s mužem – učinio mu se smiješnim i nepristojnim u ustima žene, bez obzira na to što joj je to, po svemu sudeći, bilo najgore razdoblje u životu. Potom je predstavila Volodju svome mužu, i to je bilo nespretno i pomalo tužno. Bio je to mali, proćelavi čovjek, vrlo samouvjeren, uvredljiv i strašno netrpeljiv; k tome je govorio s takvim užasnim auvergnanskim naglaskom da je Volodja najprije pomislio kako je to samo šaljiva manira, koja se ponešto razvukla, no kasnije se pokazalo da je doista govorio tako i da drukčije nije mogao. Volodji je postalo tako neugodno da mu se i kava činila neukusnom te je ubrzo otišao izgovorivši se da mora ići na sastanak kojega nije bilo. Svakako je ta žena sada bila sretna; i on se u nedoumici pitao kako netko može biti tako nezahtjevan, zar tako malo treba da čovjek bude sretan. – Možda i griješim – govorio je sam sebi. I mislio je da si je sigurno stvorila nekakvi lijepi mit kojemu nitko ne odgovara i samo taj čovjek ima nešto što frapantno podsjeća na izmišljenoga junaka – kao što u krajoliku dosadne i škrte zemlje odjednom naleti samo jedan detalj svojstven zamišljenoj prirodi koju čovjek voli tako dugo i postojano da to odmah čini bliskim takav, na prvi pogled, tuđi i tužni izgled. No, koliko god on tražio u tom čovjeku nešto vrijedno pažnje, ništa nije našao; i čini se, da bi shvatio njenu jednostavnu i skromnu sreću, trebalo je imati njene oči ili njeno tijelo. Volodja je razmišljao o drugim ljudima koji su bili istinski sretni kad bi dobili malu povišicu na poslu; o radnicima posve zadovoljnim svojom sudbinom, premda su provodili deset sati dnevno u zadimljenim i bučnim radionicama metalurških kombinata; ti ljudi bili su lišeni fantazije, nisu tražili ništa drugo, njihova predodžba nikada nije dolazila do mogućnosti da vide neki drugi svijet, bili su sretni u nekoj naročitoj i nepokretnoj sreći – sa smradovima i podrumima u kojima su živjeli, lošom hranom koju su jeli. – I još nešto – razmišljao je Volodja, možda najvažnije, što je karakteristično i za ovu francusku novinarku i za te nesretne ljude, tu chair a canons - to da se nikad ne zaustavljaju. Oni počinju živjeti i odmah tisuće briga, zadaća, koje zahtijevaju brzo rješenje, osobnih stvari koje su diktirali ovi ili oni osjećaji – ljubav, odnosno, ono što ljudi tako zovu, osveta, glad – zauzimaju sve njihovo slobodno vrijeme, tjeraju ih na mnoge postupke, greške i prijestupe, čija se sva čudovišna besmislenost i glupost može objasniti samo posvemašnjom odsutnošću promišljanja i razumijevanja – i potom idu siromaštvo ili sreća, ili katastrofa pak ili ubojstvo. I svaki put kad netko od tih ljudi zbog prisilne dokolice – u tamnici, posljednjih godina svog života, u svojoj postelji nedugo prije smrti ili još negdje prvi put zaustavi i sve pred njim postane tiše, prozračnije i sporije – odjednom počinje shvaćati sav nepopravljivi besmisao svog života. No oni se ne zaustavljaju i čak u svoje posljednje trenutke još uvijek po inerciji nastavljaju sanjariti ili žaliti – sitničavo i dosadno – i umiru a da i ne shvate, čak niti na trenutak, kako je sve to počelo vrlo davno, kako je prolazio život i kako sada – evo sve završava i više nikada ničega neće biti – kao kod onog konstantinopolskog starca koji je Volodju zapanjio time što je na mokrom asfaltu pločnika ostavljao – bilo je to poslije kiše – tragove bosih nogu, pet prstiju i pete, iako je imao cipele. Volodja ga je čak prestigao i pažljivo je pogledao njegove noge; starac je imao lakirane cipele, koje su, doduše, odavno izgubile sjaj, ali su ipak zadržale formu obuće; zatim je Volodja zaostao i ponovno pogledao tragove – opet otisak bose noge na pločniku. I shvatio je da je od tih lakiranih cipela ostao samo gornji dio, a potplata uopće nije bilo. Kasnije se Volodja upoznao sa starcem i saznao sve što je ovaj mogao ispričati o sebi. Školovao se s malo novaca, bio je sin siromašnih roditelja, davao je instrukcije, živio u odvratnim sobama i sanjao o bogatstvu i udobnosti. Imao je sreću – ili nije imao sreće – počeo se baviti trgovinom i ubrzo se, kao u bajci, obogatio. I potom, kad se sve, o čemu je sanjao ispunilo, više se nije mogao zaustaviti: sve njegovo vrijeme bilo je okupirano financijskim poslovima, burzovnim špekulacijama, kupovinom, prodajom, poslovnim putovanjima; usput i slučajno bilo je nekoliko žena kojih se čak slabo sjećao – čini se da se zvala Zina – zvala se, ako se ne varam, Katja… - Bilo je to chemin faisant - ili u hotelu Metropol u Harkovu, ili u moskovskoj Astoriji, potom je bila Grkinja Marika na brodu – priroda, oblaci, znate, more, tjesnac – nije to osjećao kako treba – ni oblaka, ni mora, ni zvučnosti divne riječi «tjesnac», sve je to bilo u hodu, taj čovjek kao da je jurio pokraj svog vlastitog života – Astoria, Metropol, Marika – i nije se mogao zaustaviti. Njegov se imetak neprestano povećavao, novac rastao, kao u snu, bilo je već nekoliko milijuna, banka, sreća, posjedi, mlinovi, ugovori o eksploataciji, i odjednom se sve srušilo i razletjelo; i ma kako brzo bilo njegovo bogaćenje, rušenje je išlo još brže. Pucale su strojnice u Peterburgu, na jugu su bile pobune, rat, požari, revolucija; i sve je postalo tiho i sve se zaustavilo samo jednog travanjskog jutra, sjajno jutro na obali Bosfora. I nije ostalo ništa: ni novaca, ni briga, ni bogatstva, ni perspektive, ni potrebe jednom za Moskvom, drugi put za Kijevom. – I tada sam počeo shvaćati – rekao je. No, suprotno od velike većine ljudi, koji su se nalazili u njegovoj situaciji, nije žalio za izgubljenim bogatstvom; žao mu je bilo samo što je tako neprimjetno i glupo prošao život. Sjetio se studentskog doba, i već tu, u Konstantinopolu, počeo je čitati knjige – a knjige nije čitao godinama. Osobito su ga uzbuđivale pjesme i sad je taj stari čovjek, koji je cijeli život znao «kupovati», «prodavati», «ne propustiti», «bilanca», «račun», pitao Volodju sjeća li se stihova:

Slabi života buka stalna
Povlači se plima briga
I nekakvi vjetar kroz baršun crni
O životu budućem pjeva.

Pitao je Volodju što namjerava raditi, i kad je saznao da Volodja odlazi u Pariz, zamolio ga je da mu otuda donese Madame Bovary. Volodja je obećao; no još prije odlaska starac je umro od napada astme – tamo gdje je živio, u dubokom i niskom Kasim-paši. I Volodja si je zamislio njegovu smrt, u kasnu i zagušljivu konstantinopolsku večer, u maloj drvenoj kućici – i noćni Bosfor sa svijetlom vodom, i astmatične uzdahe svoga sugovornika.
Stigao je tada u Konstantinopol iz Grčke – putovao je olujne noći u veljači obalnim kuterom preko Mramornog mora; kuter su bacali spori valovi, krma se visoko dizala i tada se propeler, oslobođen od vode, okretao u zraku uz tupu i uznemirujuću buku. Kao na brodu iz bajke nije se vidjela ni duša, ničiji glas nije davao zapovijedi, samo mrak i voda, kao u snu, i hladno noćno more; stigao je u Konstantinopol ujutro, bilo je vedro i prohladno, i svijetloplavi Prinčevski otoci baš su izronili iz svijetle dubine Bosfora i nisu mogli doploviti do obale. Zapanjio ga je miris pečenog mesa koji je dolazio iz nekog lučkog restorana, strme i visoke ulice Galate i još naročiti konstantinopolski vergl s brojnim preljevima melodija, kao da je netko po taktu glazbe lijevao vodu iz goleme boce. U kasnu večer istoga dana, poslije vrele kupke, odjeven u novo i neuobičajeno građansko odijelo – kasno navečer toga dana krenuo je u restoran Printania i sjedio za stolom u prostoriji za ples, iznad crnačkog orkestra, s kolutovima svijetloplavog dima od cigareta i cigara slušao zvukove tada modernog fokstrota i bio je potpuno pijan, iako ništa nije pio; i bio je u takvom stanju kad se čudno mijenjaju predmeti – iz golemog bubnja raste visoka palma, umjesto glasovira teče rijeka i samo oči žene ostaju nepromijenjene, kao uvijek. Bila su dva sata u noći kad se vraćao kući, mračna tišina bila je vani i odjednom je do njega dopro promukli ženski glas koji je govorio francuski polaganim ruskim tonom kojim se govorilo samo u našoj sporoj Rusiji i kako Francuzi nikad ne govore. Volodja je inače nalazio neshvatljivu draž u ženskome glasu - možda zato što su ga žene podsjećale na «kraljicu brilijanata», Dinu, sjajnu Dinu, čijoj su pojavi uvijek prethodile priče o njenim čuvenim brilijantima, o milijunašima koji su propali zbog nje i o brojnim samoubojstvima – kao da je ta žena u svakom gradu za sobom ostavljala samo zgarišta i leševe ljudi umrlih od ljubavi. Spominjana su imena, nepoznata, ali svakako zvučna, skandalozni događaji, koji se pričaju šaptom i govore o tome da ovih dana vlastitim spavaćim kolima najboljeg ekspresnog vlaka u Rusiji Dina stiže ovamo; već je unajmljen cijeli kat najskupljega hotela, već je stigla njena prtljaga od inozemnih kovčega; i moglo se pretpostaviti da se već čisti čelična revolverska cijev za novo samoubojstvo – jedne noći, u hotelskoj sobi, s klasičnom bilješkom: «za moju smrt nitko nije kriv» - i teško leti u zračni ponor, razjapljuje se pod Diminim božanskim nogama sljedeći, nepovratno spiskan milijun.
I tako ju je vidio jedne večeri; prolazila je pošljunčanim drvoredom kislovodskog parka u bijeloj haljini, u bijelim cipelama; prozračni til, poput lakih krila, polagano je letio iznad njenih ramena; Volodja je stajao na kraju drvoreda, gurnuo ruke u džepove dobro izglačanih bijelih hlača, ona je prošla pokraj njega i vrlo kratko je gledala, ne primjećujući ga, njegove oči – i tada je on uočio crvene žilice na njenim bjeloočnicama. Odavno je prošla i davno je, sve slabije, stizao do njega njen duboki, malo promukli glas – razgovarala je sa svojim suputnikom, visokim konjičkim oficirom – a on je stalno stajao na istome mjestu i nije se micao, kao da se bojao da će prva kretnja natjerati tu ženu da nestane, te oči, taj glas. Čini se da je bila vrlo lijepa.
I evo, u konstantinopolskoj dalekoj noći začuo je isti takav dubok, promukli glas druge žene, koja ga je podsjetila na Dinu. Išla je nedaleko od njega i razgovarala sa čovjekom u mekom šeširu i žutim cipelama. «Sve je to sad nevažno – govorila je – odlazim u Ameriku i otamo se neću vratiti drukčije nego prvim razredom i kao bogata Amerikanka. Dovraga sve to» - rekla je i tako je strašno odjeknulo to polagano, zamalo lijeno «au diable». «Razumijem vas i mogu samo zažaliti za to» - uzvratio je muški glas. «Au diable» - ponovila je. I još, poslije dulje šutnje, njen glas je rekao: dakle, ako ne stanujete jako daleko…i skrenuli su iza ugla, gdje je počinjala uska uličica, koja kao da se stropoštala i onda čudom zaustavila u padu, neobično, vrtoglavo strma, u čijoj su dubini bakrenasto i slabo svjetlucala daleka, žuta svjetla. I Volodja je tada htio krenuti za njom i reći mnogo nepotrebnih riječi – sve ono što je ona slala k vragu, što je tako volio, i izdaja nečega kod njega je izazivala dugotrajan i težak osjećaj, koji se sastojao od tuge i suosjećajnosti. Znao je napamet cijelu povijest te žene – tada su sve ženske biografije bile zamalo jednake: počele bi od gimnazije ili fakulteta, prolazile kroza građanski rat, ponekad ga nisu presijecale i gubile se zauvijek u dimu odavno zaboravljenih bitaka – no češće su završavale u Konstantinopolu, Ateni, Beču, Berlinu, Parizu, New Yorku ili Londonu, u neizostavnoj atmosferi ruskih kabarea, sumnjivih ciganskih romansi i američkih fokstrota, koktela, Engleza, Francuza, Levantinaca, Turaka – i onda hotel ili stan s tuđom posteljom i tom nepodnošljivom hladnoćom plahti, koja je osobito jaka kad ne noćnih kod kuće i, možda, od koje glas postaje pomalo promukao, kao od prehlade ili bolesti, ili pak iznenadnog i vrlo jakog sjećanja.
Kad se kasnije vraćao dojmovima te konstantinopolske noći, svaki put je morao učiniti napor kako bi stvorio atmosferu u kojoj se to zbivalo, i naročito vrijeme. Odavno je imao naviku popravljati sjećanja pokušavajući uspostaviti ne ono što se dogodilo nego ono što se trebalo dogoditi – kako bi svaki događaj na neki način odgovarao cijelom ostalom sustavu predodžbi. I eto, stalno mu se činilo da je te noći u Konstantinopolu bila suha zračna oluja. Zapravo je bilo vrlo tiho i zagušljivo. Jasno se sjećao teškog osjećaja s kojim se vratio kući i koji mu je smetao da zaspi u stanovitom vremenu. Sada mu se pak činilo da je konstantinopolska neznanka promukla glasa u stvari imala pravo – i ispravno je postupala: kako bi si drukčije sredila život? Sada mu se općenito sve činilo drukčijim. «Da – rekao je sam sebi, već tonući u san – to je, dakle, jednostavno: ne lagati, ne varati, ne fantazirati i znati jednom zauvijek da je svaki sklad laž i varka. I još nešto: ne vjerovati nikome bez provjere».
Cijelu noć padala je kiša, jutro je isto tako bilo kišno i tmurno i tek se pred večer pojavilo sunce i postalo toplije; lijepo vrijeme je ostalo do Marseillea. Volodja je sjedio kod krme broda i pratio kako se diže i šumi pjena iza propelera te ostavlja krivudavi vodeni trag koji brzo nestaje. Ponekad je, nedaleko od broda, primjećivao male obrise ronca koji je sjedio na vodi nošen valovima; potom bi se crna ptičja glava brzo spuštala; titrao je u zraku tamni rep ptice i ona bi se izgubila u dubini. Ili bi odjednom uza sam broda, na kojemu je stajao Volodja, na kratkom razmaku od površine vode promicala poluprozirna, golema meduza, koja se razlila poput tamne, staklene mrlje i polako micala obrisima. Zatim bi ga oštri, piskutavi krik iznad glave natjerao na podigne pogled: velika bijela ptica bi proletjela, koso presijecajući kretanje broda; i jednako ravnomjerno i besprijekorno, kao što je kucalo njeno srce, neumorno je mahala svojim dugim bešumnim krilima u svijetlom zraku; potom bi ih odjednom razvukla po cijeloj dužini i prestavši njima micati, nagnuvši na stranu svoje tijelo, naglo se spuštala do površine mora i gotovo ga ne dotaknuvši, isto tako lako i snažno dizala se uvis i potom bi letjela sve dalje i dalje te bi već u daljini mutno sjajilo bijelo perje pod zrakama sunca.
Prvim pak vlakom iz Marseillea Volodja je otputovao u Pariz. Novaca je imao malo, morao je uzeti kartu trećeg razreda i cijelim putem Volodju je boljela glava od neiskorjenjivog zadaha češnjaka kojeg su nosili, čini se, ne samo putnici nego i zidovi vagona. U devet sati izjutra, poslije neprospavane noći, s jakom glavoboljom i lošim okusom u ustima, Volodja je stigao u Pariz. Još jednom je otvorio bilježnicu, pogledao bratovu adresu, koju je ionako znao napamet, sjeo u taksi i naložio da ga se odveze u rue Boissiere. Glavobolja je odmah povukla; Volodja je gledao uokolo, zapanjio ga je jaki promet na ulici – inače mu je Pariz izgledao nalik na sve ostale velike gradove.
Pozvonio je na vrata zgrade u kojoj je živio njegov brat; ulica je bila neočekivano mirna i pomalo sumorna, i zvono je odjeknulo vrlo oštro. Pričekao je trenutak i začuo prigušene korake koji su silazili stubama. Zatim su se vrata odškrinula i sobarica u papučama – što je začudilo Volodju – pokazala se na pragu.
- Puis-je voir M. Rogatchev? – upitao je Volodja.
- De la part de qui?
Volodja nije odmah shvatio. «Koji je to vrag, de la part de qui? – pomislio je – potom se dosjetio; vrata su ostala poluotvorena i sobarica je stajala napola vani, napola u kući. «Dites lui que c'est son frere» - rekao je Volodja. Kod njegovog su se odgovora gore su se začuli još jedni koraci, zatim je stubište zagrmjelo pod debelim čovjekom koji je brzo silazio, koji se poskliznuo na predzadnjoj stubi, rekao na ruskom «Ah, k vragu» - i Volodja je ugledao svog starijeg brata, Nikolaja, u dugačkom svjetloljubičastom ogrtaču, neobrijanog, raščupanog, ali vrlo veselog i zadovoljnog. Odgurnuo je sobaricu, povukao Volodju unutra, rekao začuđeno i radosno – Volodjka, huljo! – i glasno ga poljubio prije negoli je Volodja uspio izgovoriti ijednu riječ.
Nikolaj je bio šest godina stariji od Volodje i otišao je u inozemstvo još kao student. Bio je sličan i nije bio sličan svome bratu. Bio je niži od njega, ali širih ramena i njegovo dlakavo tijelo bilo je napravljeno od neslomljivog materijala – bio je zdrav, i svi ožiljci i rane na njemu su nevjerojatno brzo zacjeljivali. U djetinjstvu je bio svadljiv, nagao i strašno je mrzio gimnaziju, knjige, teke i svega što je bilo u svezi s time, bježao s nastave kako bi se klizao ili igrao nogomet; za vrijeme bogoslužja u crkvi, klečeći je neobično gipko gurao glavu između nogu i u takvoj je neprirodnoj situaciji plazio jezik svojim drugovima – sve dok ga jednom nije spazio nadzornik i kaznio ga. Bio je prgav, bilo kojim povodom je ulazio u tučnjavu sa svakim i imao je velike masnice na licu – no nikada nije lagao i brzo bi se umirio kad bi mu objasnili grešku. Njegov um nije dostizao njegove burne osjećaje; no, kad bi bilo nužno, Nikolaj je sve brzo i točno shvaćao, i kad je htio učiti, dobro je učio. Mlađega je brata jako volio i smatrao je da mu zamjenjuje oca – s obzirom da otac Rogačev odavno nije živio sa svojom ženom i sve se svodilo na to da joj je ponekad slao novac – svaki put vrlo mnogo, bilo bi to obično poslije velikog dobitka – i potom se nije javljao dugo vremena. Najčešće se njegova dugotrajna šutnja poklapala s time što je u dom Rogačevih dolazila nekakva dama uplakana lica s neizostavnim crnim velom i tužila se majci «toga huligana», kako su svi oficijelno zvali Nikolaja – tako su ga i u gimnaziji kolege zvali «Koljka-huligan»; samo se na kolege nije ljutio, uspio se u nekoliko godina potući i pomiriti sa svim svojim suučenicima, a kao odrastao govorio je bezobraštine, što je užasavalo njegovu majku – i tako, dama se dolazila žaliti na Rogačevljeva oca, koji ju je zaveo i ostavio: i Rogačevljeva majka je tih dana plakala, sjećajući se svog nevjernog muža, najčarobnijeg i najpametnijeg, ali istodobno i najnepouzdanijeg čovjeka kojega je znala, nepopravljivog Don Juana i kartaša, koji je mnogo puta izgubio i dobio cijeli imetak, posjetitelja brojnih klubova, biljarnica, restorana, uvijek u najmodernijem odijelu, nasmiješenog, duhovitog i koji nije vjerovao ni u što na svijetu «osim u žensku ljepotu», kao što je netko rekao za njega.



14.11.2008. u 23:54 • 0 KomentaraPrint#

subota, 08.11.2008.

DNEVNIK SRETNOG MAČKA

Dnevnik sretnog mačka tekst je koji je "napisao" moj mačak Panda o meni. Nastao je prije nekoliko godina, a inače je objavljen u zbirci priča Tajni život laponske princeze. Što reći o mačkama, psima, pticama i ostalim životinjama s kojima sam dijelila uži ili širi životni prostor? Da, što reći? Možda to - da sam ih uvijek tretirala kao nekakvi korektiv "ljudskog života", kao bića s vlastitim mišljenjem i "poetikom". Da sam uvijek imala visoko mišljenje o njima, pa čak i u situacijama kad mi se činilo da se smiju nekim mojim postupcima i idejama.

"Pandin" tekst mogao je biti i moj tekst o Pandi. Ali nije.





DNEVNIK SRETNOG MAČKA


Odmah ću reći da su datumi besmisleni. Jer, brojevi ne govore ništa. Oni čuvaju neka sjećanja, energiju i signale, ali to sigurno nema veze s mojim načinom života i snovima. Ja sam mačak, zovem se Panda i mislim da ni na koji način ne oblikujem stvarnost, pa stoga nemam niti potrebu pronicati u tajne brojeva. Za mene u vremenu i prostoru tek pada kiša. I sam sam kod kuće. Dakako, nije to ništa strašno. Znao sam mačke koji su živjeli u stanovima s puno nestašne djece, u garažama koje su izvana njušili psi, ili pak po podrumima u koje su razni veseljaci odlazili krišom piti. Mene barem nitko ne ugrožava, imam svoj mir, mogu maštati i posvećivati se stvarima za koje druge životinje niti ne slute da postoje. Ta ugoda postojanja toliko je moćna da često imam dojam kako ne pripadam ovome svijetu, već da jedem i spavam u dobro sročenoj bajci, u kućici od medenjaka u koju se nitko ne usudi ući jer je nestvarna poput fatamorgane. Da sam mačak u čizmama koji svoju gazdaricu pretvara u markizu.
Sav život odigrava se vani, s druge strane barijere, i ja samo bilježim treperenja tog drugog postojanja. Slušam kako susjedi užurbano trčkaraju gore-dolje stubištem, lupaju nekim teškim predmetima i dovikuju se:
- U podrum je prodrla voda!
- Jeste li obavijestili sve susjede da dođu dolje? Moramo smjesta očistiti ovo što se napravilo! Inače će nam ostati smrad! Blato!
- Irena nije kod kuće. Evo, sad smo zvonili, nitko se ne javlja.
- Ah da, vjerojatno je otišla na neku promociju. Cijeli gornji kat miriše na njen parfem… Na Divu…
Sjedio sam na prozorskoj dasci i gledao van. Osim te kiše koja je, eto, prodirala negdje dolje u kuću, nije se zbivalo ništa. Tek su u dvorištu kuće preko puta ulice isplivale patke. Posve neočekivano napravilo im se jezero i one su se veselo zaletavale prema metalnoj ogradi, zatim su sjedale na vodenu struju koja se stvarala iz ulične kanalizacije i uživale, smješeći se svakoj novoj kapljici koja je dolazila s neba. Ovo – da su se patke smiješile od zadovoljstva – htio sam zabilježiti u dnevnik koji sam posve spontano počeo voditi na komadiću papira, ali mi je palo na pamet da će taj papirić, možda omot od bombona ili račun iz dućana, na kraju završiti u smeću, jer nema neko svoje mjesto u prostoru, uvjerljive predšasnike i moguće nastavljače. Nema druge papire, koji bi ga štitili od nestanka. Nije dio nikakvoga teksta. Stoga sam se popeo na jednu od polica s gazdaričinim knjigama i bilježnicama, uzeo rokovnik i otvorio ga na stranici gdje je već postojao nekakav dnevnik, bilježenja o prolaznosti, poruke i slično. Otvorio sam stranicu u kojoj je bio ovakav zapis:

“Ponovno snijeg, hladnoća. Nekoć mi je ovakav ugođaj pričinjao veliko zadovoljstvo, jer snijeg se osjećao samo u sobi, kao odraz dijeljenja tamnih mrlja na pločicama starinske kaljeve peći…”

Hm, dok sam sjedio na prozoru i gledao van – nisam primijetio nikakav snijeg. Ni danas ni jučer. Ali, to je valjda pjesnički rečeno: te tamne krpe snijega na svijetlim pločicama sobne peći mogu biti i ptice i misli, sve što se kreće i što može napraviti odraz u oku promatrača. Pravi snijeg nije optička varka ili smicalica, on nije priviđenje ili šala, nego stvarna pojava i od njega je sve bijelo. A snijega ovdje nema, ponajmanje na pločicama peći. Jer, to bi značilo da je voda iz podruma došla do našega stana. Snijeg, naime, nastaje sublimacijom vodene pare i onaj dražestan oblik pahuljica dobiva zahvaljujući prevlaci od vode, koja lijepi trokute, prizme i zvjezdice u jednu cjelinu. Doduše, snijega ima i u kolaču. Taj snijeg je sladak i dobiva se miješanjem bjelanjaka i šećera. Možda je u pitanju… Skočio sam na pod i otišao pogledati iza peći. Možda se tamo nešto krije. Ali ne, tamo nije bilo ničega; tek-dvije tri trošne paukove mreže. Gurnuo sam prednje šape u meko pletivo. Ništa. Dalje, u dubini, bio je mrak. Zagledao sam se u tamnu podlogu i nisam vidio ništa. Mogao sam jedino maštati. Kao Daniil Harms, koji je otkrio sljedeće:

“Bolje uspijevaju umjetnička djela koja prikazuju negativne strane ljudske prirode. Isto tako bolje uspijevaju djela započeta neutralnom ili čak lošom riječju.
Brojevi u svome silaženju ne završavaju nulom. Međutim, sustav negativnih količina izmišljen je sustav. Namjeravao sam stvoriti brojeve manje od nule – Cisfinitum. Ali, to bi bilo pogrešno. Nula sadrži nama nepoznate brojeve. Možda bi bilo pravilno te brojeve držati nekim nultim kategorijama? Tako bi brojevi u svome silaženju dobili ovakav oblik:

3 – kategorija III.
2 – kategorija II.
1 – kategorija I.
0 – kategorija 0
kategorija dviju 0
kategorija triju 0
kategorija četiriju nula, itd.

Predlažem da se nula koja stvara neke kategorije nazove nula i ne prikazuje kao izdužena kružnica, nego kao precizan krug.”

Ništa je trenutak žrtvovanja kukuruza bacanjem u rijeku, kažu Maye. Ritual nakon kojega uskrsava i pojavi se na nebu kao sunce.

Bitno je da snijega nije bilo u prirodnom obliku. Da je bila voda, pao bih u nju. A to si nikako ne bih želio priuštiti. Zato sam odlučio začepiti mjesto iz kojega se javlja Ništa. Uzeo sam Dnevnik Dragojle Jarnević, golemu knjigu koja je zatrpala, kako sam čuo, cijelo XIX. stoljeće. Žao mi je što ovo izdanje nemamo u više primjeraka, jer bih njime mogao zagraditi pola sobe. Zapravo, zagradio bih ulaz u sobu. Time bih odvratio dotok nejasnih glasova iz donjih voda i osigurao si potreban mir. Na policama se nalaze samo tanke knjige, pretežito zelene i smeđe. Ima i jedna crvena, debela, ali nju ne smijem dirati zato što je uperena protiv mene. Jednom sam, naime, lovio noćnoga leptira i u trenutku kad sam pomislio da ga mogu zagristi u letu, letjelica se neočekivano spustila na tu debelu crvenu knjigu, očito s nakanom da potone u listove, a ja sam to shvatio i nisam mu dopustio da se izgubi u gusto naslaganim recima. Zamahnuo sam štapom, pokupio leptira i uzeo ga na vrh oštroga nokta, no knjiga je u tom trenutku izgubila ravnotežu i srušila se na pod. Taj dan su nam u gostima bila dva jezikoslovca iz Mađarske. Jedan od njih, kao za vraga, napisao je tu debelu crvenu knjigu. U prvi mah su se, kad je knjiga opala, nasmijali, rekli su, eh, kako hrvatske mačke vole čitati učene knjige i čak su pohvalili gazdaricu što ima tako pametnoga mačka. Međutim, kad je zazvonio telefon i Irena potrčala u predsoblje javiti se, autor crvene knjige naglo se uozbiljio i šapnuo svome kolegi da je cijelo vrijeme razmišljao o tome kako Irena zapravo gomila nekakvi lažni život. Tobože, mnoštvo knjiga koje predstavlja tuđe životne priče, slike gradova, tajne sastanke, vremenske neprilike, čuda u prirodi, plodove mora, mirise voća, sjećanja i razmišljanja.
- Možda stvarnost niti ne postoji – nasmijao se onaj drugi. – Možda smo doista samo citati iz nečijega teksta…
- Ah, postmodernistička kula babilonska – rekao je onaj prvi, koji je napisao crvenu knjigu. – Neke stvari ipak postoje izvan tekstova. Recimo, mačak, ta nesretna životinja što je srušila moju knjigu, projekcija je muškarca. On je, vidiš, gazda u kući. Apsolutni vladar ovoga lažnoga svijeta, čuvar tuđih priča. I ona mu sigurno tepa, govori “mišiću moj”, i donosi najbolje komade mesa iz samoposluživanja, slika ga za nekakvi obiteljski album i predstavlja gostima kao svoj životni izbor… Kaže: ovo je moj mačak, frajer u najboljim godinama…
Kad se Irena nakon obavljenog telefonskog razgovora vratila u sobu s nekakvim mirišljavim pićem na pladnju, htio sam joj reći da im ne daje ništa, jer su je upravo ogovarali. Najprije sam prodorno mijauknuo, ali ona me zamolila da prestanem i nastavila je put s pićem prema njima. Što sam mogao učiniti? Ništa. Lagano sam se zakvačio noktom za njenu papuču, no ona se povukla i umalo me udarila nogom po glavi. Brbljavi jezikoslovac me nježno pogladio po leđima i rekao:
- Kakav pametan mačak! Baš razgovaramo Attila i ja: ovo nije obična životinja, jer izgleda preinteligentno za kućnoga ljubimca. Ovaj mačak sigurno piše knjige…
- Da, da – nadovezao se Attila – ovdje ima toliko knjiga da me ne bi čudilo ako je koju napisao i mačak… Što ste rekli, kako se ono zove?
- Panda – prošaptala je gazdarica ponosno.
- Jako lijepo.
- Da, stvarno jako lijepo – potvrdio je i drugi jezikoslovac. – Mačak kao medvjed…
- Kanadski Algonquini nazivaju medvjeda Velikim Ocem – rekao je Attila. – Otuda se, navodno, proširio mit o ženama koje je oteo medvjed i koje onda žive u braku sa svojim otmičarem.
- Panda inače sastavlja kuharicu za mačke – zbunila se Irena i usput podigla noćnoga leptira koji je stradao od udarca teške knjige.
Gosti iz Mađarske su se nasmijali. Međutim, ja sam doista pisao knjigu o specijalitetima za mačke. Mogu navesti neke od njih. Na primjer: Muhe na naglo. Muhe na naglo spravljaju se kao klasične iznutrice. Najprije sitno nasjeckamo luk, zatim se sok od rajčice i ulje stave u posudu koja se poklopi. Namirnice se pirjaju sve dok ne nestane vodenoga soka. Onda se posuda otkrije, stavi na otvorenu vatru i sadržaj prži i miješa dok luk ne dobije boju žutih mačjih očiju. Nakon toga se dodaju muhe i sve se prži i miješa dok materijal potpuno ne omekša. Na kraju se ulije malo slane vode, prokuha i posluži. Ovdje valja reći da muhe nije dobro konzumirati uvečer u velikim količinama, jer često izazivaju neugodne snove: bolest i zle duhove. Simbolika muha kao noćnih slika poveziva je, doduše, s drugom vrstom letjelica, s leptirima, koji potiču ljepše asocijacije, no i oni, leptiri, upućuju na duše umrlih i civilizaciju smrti. Zato iznesene napomene vrijede i za sljedeću poslasticu - sušeni noćni leptir. Recept potonjega jela ide ovako: suhi noćni leptir najprije se namoči. Poslije se kuha u slanoj vodi, a onda pirja na ulju. U međuvremenu se u brašno miješa juha i to zakuha. Kad se ohladi, dodaju se žumanjci i dobro se miješa. U ovu smjesu stavi se snijeg, tučeni kikiriki, krušne mrvice i pirjano povrće. Sve se lagano izmiješa, posoli, popapri i stavi u namazani i posipani oblik te kuha u vodenoj kupelji jedan sat. Kad je kuhano, stavi se na zdjelu, posipa parmezanom i prelije bechamel-umakom. Sušeni noćni leptir s bechamelom lagano je i ukusno jelo. Preporučljivo ga je konzumirati u kišno doba godine. Prema irskoj legendi o Etaini, naime, jednu je božicu, inače suprugu boga Midera, iz ljubomore prva Miderova žena pretvorila u lokvu vode. I iz te lokve ubrzo je izašao crv koji se prometnuo u prelijepoga leptira. Tako je voda ispala plodonosna, a možda su takve sve vode oko i ispod nas. Treba provjeriti. Evo recepta i za jelo koje se zove mravi u mlijeku. Uzme se veći broj mrava, jedno jaje, čaša mlijeka i žlica šećera. Mravi, jaje i šećer tuku se vilicom dok se ne napravi pjena. Potom se ulije vrelo mlijeko. Zatim se šalice namažu maslacem i ulije se smjesa. Sve to stavi se u posudu s vrelom vodom tako da voda dođe do ruba šalice. Posuda se uloži u pećnicu. Nakon dvadeset minuta posuda s pečenim mravima izvuče se van i sadržaj se istrese na tanjur. Mravi su zdrava hrana. U Maroku ih, primjerice, mjesni vračevi daju bolesnicima obuzetim mrtvilom.
Uz te mačje specijalitete mogu se poslužiti mačji jezici i mačje oči, slatki kolačići koji su od mačjega roda posudili samo ime. Recepti za te slastice nalaze se u svakoj boljoj kuharici. Vrijedi pokušati. Ukoliko jela ne postignu zadovoljavajući stupanj jestivosti, kuhar-amater svoje živce može smiriti uz pomoć mačje trave. Latinski naziv je biljke je Valeriana officinalis, a njeni suhi cvjetovi priprave se kao čaj. U korijenu pak ima eteričnih ulja i alfa-metil-piridil ketona, koji je nosilac sedativnoga učinka. Iz toga se vjerojatno radi droga. No, to je već kriminalna tema. Droga, mislim.
Eto, tako sam prekinuo dotok glasova iz podzemlja. Međutim, u sobi je uskoro postalo teško, vlažan zrak ometao mi je koncentraciju i ubrzo sam sklopio oči. A kad biće sklopi oči onda se pojavi neka slika iz mraka. U mome mraku ostao je komadić noćnoga leptira. Bio je to dio krila, koji je dobar za još jedan mačji specijalitet. Recept glasi ovako: leptirova krila se posole, uvaljaju u brašno i poprže na zagrijanome ulju. U posudu se zatim doda mljevena crvena paprika te se sve zalije vodom i pirja dok krila potpuno ne omekšaju. Materijal se potom stavi na zagrijani pladanj, a u umak se umiješaju nasjeckana tvrdo kuhana vrapčja jaja i svježi krastavci. Sve to malo prokuha i onda se prelije preko leptirovih krila. Iz mirisa koji se pritom stvorio neočekivano je izašla gazdarica. Zapravo, najprije je zvonio telefon, onda je Irena uzela slušalicu i počela se smijati. Ne znam što je bilo smiješno. Obično sam ja bio taj koji je izazivao živahnost: kad bi mi se učinilo da previše priča ili da je odveć koncentrirana na goste, došao bih do nje i počeo se maziti. Gurao bih glavu u koljena, škakljao je nakostriješenim repom po leđima i tako joj davao do znanja da je više volim od glasa koji pulsira u telefonskoj žici. Ponekad bih joj skočio i na leđa i čak zarivao oštre pandže u meso, a ona bi prekidala razgovor objašnjavajući da su mačke kao mala djeca: stalno, tobože, nešto traže, jesti, piti, igrati se i slično. U snu koji sam imao nije bilo sugovornika. Čuo sam samo Irenin glas koji se na čudesan način miješao s mojim. Ona je pričala sa mnom, sa svojim sretnim mačkom. Možda se netko drugi na nekom drugome mjestu umiljavao oko nje i tražio da prekine taj smijeh. Ili su neke mačke razgovarale na stubištu, a ljudi im nisu davali mira. Tko zna što je bilo! U svakom slučaju, mislim da ljudi u snu nisu dobar znak. Oni navješćuju neki poremećaj. Srećom pak mačke jako puno spavaju i tako imaju prilike isprati svijest raznim ne-ljudskim slikama. Odnosno, imaju prilike proživjeti sve svoje mačje živote u jednome. Stvarnost je zastrašujuća. Puna glasova. Evo, kad malo razbistrim pogled – vidim cijelu eskadrilu helikoptera, komaraca i mušica, živih strojeva koji bučno režu zrak i tako demonstriraju silu. Vjerojatno su negdje u blizini i bombe: bomba od vanilije, bomba od čokolade, tutti-frutti bomba, bomba s krokantom, proljetna bomba, bomba od lješnjaka i bomba od ribiza. Tako dobivamo rat, a rat je navala vode, kako tumači Mudrost:

Tad će poletjet dobro uperene strijele:
munje iz oblaka padat će na cilj
kao iz nategnuta luka;
iz bojne sprave izlijetat će zrna grada
srdžbom nabijena.
Na njih će voda morska bješnjeti,
i rijeke će ih potapati bez milosti.
Dah Svemoći zapuhat će protiv njih,
izvijat će ih poput vihora…

Ne, ne bih to mogao podnijeti. Zato radije gledam kroz prozor. I evo, na glatkoj površini stakla razaznaje se zabludjeli leptir. Reklo bi se da ga poznajem iz vremena dok je još bio ličinka ispod prozorske daske. Kasnije se to čudo eksponiralo u javnosti kao glavni junak pjesme Leptir Josifa Brodskog. Stihovi idu ovako:

Na krilcima tvojim
zjenice, trepavice –
jesu li ljepotice, ptice –
komadići čijih,
reci mi, to je lica
portret leteći?

Kakvih, reci, tvoj slučaj
predstavlja čestice, zrnca
mrtvu prirodu:
stvari, plodova možda?
ili čak ribolova
trofej pruža.

Možda si u pejzažu
i ja, kad uzmem lupu,
otkrit ću grupu
nimfi, ples, plažu.

Pjesma ima i nastavak. Međutim, kad sam ga htio izložiti, iznenada je zazvonio telefon i knjiga iz koje sam to ispisivao opala mi je na pod. Onako zvučno: tres! Sa svim riječima koje su bile na papiru: krilcima, jesu, ljepotice, to, lica, slučaj, ili, trofej, možda, lupu, ples i tako dalje. Zastao mi je dah. Što će se dogoditi? Telefon je zazvonio još jednom i još jednom. Nakon toga uključila se automatska sekretarica. Iz nje je izletio ljutiti muški glas:
- Opet kasniš! Znam da si doma i da stojiš iza zavjese. Vjerojatno gledaš u telefonsku govornicu na drugoj strani ulice i smiješ se čovjeku koji nervozno premeće slušalicu iz jedne ruke u drugu. Misliš: koja budala! No, to nisam ja! Ovaj put ti se ne javljam iz susjedstva, nego mislim…
Glas je, međutim, prekinuo prodorni zvučni signal i automatska sekretarica se isključila u najnapetijem trenutku. Tko je to bio? Poznajem li ga? Je l’ to onaj čovjek koji je prošli tjedan donio bocu pjenušca? Ubrzo je telefon ponovno zazvonio i ponovno se uključila sekretarica. I iz nje je opet procurio onaj isti ljutiti glas:
- Ovo nema smisla! Ponašaš se kao razmaženo dijete od tri godine!
Sekretarica je nakon toga uredno škljocnula i aparat se isključio. Bilo je jako zanimljivo pratiti tu potragu. Zamislio sam telefon kao golemu mišolovku koja prerano zatvara vratašca. Osim toga, knjige na polici pretežito su zelene i smeđe boje pa sam imao dojam da sjedim u vrtu i vrebam miša. Mislim da mi je asocijacija dobra, iako nikad nisam bio u pravoj prirodi. Nikad nisam dotakao živoga miša. Igrao sam se samo s onim kompjutorskim. Sve što znam o izvanjskome svijetu naučeno je iz knjiga. Telefonska sekretarica možda predstavlja divljinu. To je agresivni glas iz rupe, koji podsjeća da zao duh posvuda ima svoje namjesnike. Zato je najbolje da pregrizem žicu i tako se zaštitim od mogućih neugodnih iznenađenja. Krc! Eto, tako. A sad ću zaviriti u Irenine knjige i pokušati pogoditi tko me to plašio iz obližnje telefonske govornice. Victor Hugo, Jadnici. Jean Valjean:

“On je bio, rekli bismo, neuk; ali nije bio glup. Prirodno svjetlo svjetlucalo je u njemu. Nesreća, koja također ima svoj sjaj, uvećala je ono malo svjetla što je bilo u tom duhu.”

Ne, onaj glas nije pripadao Jeanu Valjeanu. Valjean je devetnaest godina proveo na robiji i imao je broj 24601. Glas pak iz sekretarice nije spominjao nikakve brojke. Nije tražio niti da ga se nazove na stanoviti telefon. Prema tome, to nije bio Jean Valjean. Ako se već radilo o Jeanu, onda je to mogao biti i Jean Anouilh, Jean-Paul Belmondo, Jean Cocteau, Jean Gabin, Jean Giraudoux, Jean Paul, Jean-Paul Sartre ili Jean Vilar. Od žena u obzir bi došle samo Jeanne d’Arc i Zizi Jeanmaire, ali one nemaju tako duboki glas.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Mrtve duše. Nozdrjov:

“Ima ljudi, kojima je strast da vole zagaditi bližnjemu, kadšto i bez ikakva razloga. Gdjekoji, na primjer, dapače i čovjek višega stupnja, plemenita lika, sa zvijezdom na prsima, stiskat će vam ruku, razgovarat će s vama o dubokim predmetima, koji potiču na razmišljanje, a onda će vam evo odmah, pred vašim očima, zagaditi; i zagaditi tako, kao prosti koleški registrator, nipošto kao čovjek sa zvijezdom na prsima, koji razgovara o predmetima, što potiču na razmišljanje, te samo stojiš, čudiš se, sliježeš ramenima, ništa više. Takvu je neobičnu strast imao i Nozdrjov. Što se tko bliže združio s njim, tim bi mu on prije zasolio: razglašavao bi izmišljotine, razvrgavao svadbu, trgovinsku pogodbu i nipošto nije sudio da vam je neprijatelj; naprotiv, ako mu se desi slučaj, da se opet sastane s vama, ponijet će se ponovno prijateljski i reći će dapače: ‘Ti si ništarija – nikada mi ne dolaziš’.”

Glas sa sekretarice mogao bi biti Nozdrjov. Od njega se, kako se čini, šire sve moguće nevolje. No, ipak je vjerojatnije da to nije bio on, jer bi u stanu došlo do gužve. Ovako je ipak sve fino prošlo. No, to ipak nije bio Nozdrjov. Sigurno nije!

Stendhal, Crveno i crno. Julien Sorel:

“Od najranijeg je djetinjstva doživljavao časove zanosa. Tada bi s nasladom sanjao o tome kako će jednoga dana biti predstavljen lijepim ženama Pariza; on će znati privući njihovu pozornost nekim sjajnim djelom. Zašto ga ne bi ljubila jedna od njih, kao što je Bonapartu, koji je tada još bio siromašan, voljela divna madame de Beauharnais? Već godinama Julien je gotovo svakog sata sebi ponavljao da je Bonaparte, nepoznat i siromašan poručnik, svojim mačem postao gospodar svijeta. Ta ga je misao tješila u njegovim jadima, koje je smatrao velikima, a kad je bio radostan, ona bi podvostručila njegovu radost.”

Tip Juliena Sorela potječe iz okolice Grenoblea, s područja po kojemu teku dvije velike rijeke, Isere i Drac. Ovo obilje voda stvorilo je preduvjete za razvitak industrije. Spomenut ću samo tvornice cementa, papira, tekstila i elektromotora. Neki kod kuće možda imaju i poznate rukavice proizvedene u Grenobleu. Od ostalih znamenitosti ističu se Sveučilište, utemeljeno 1339. godine, turistički objekti, katedrala i Stendhalov muzej. Antičko ime Grenoblea je Gratianopolis. A ovdje, osim ženske revije “Grazia”, nema nikakve gracije. Prema tome – niti glas sa sekretarice nije Julien Sorel. No, neću se više mučiti. Zaslužio sam nešto bolje od života.

Bez datuma. Čemu datum? Ionako prolaženje mjerimo manjim ili većim intenzitetom gladi. Glad je gladijator gladiola. Gladiole su gladili Anatolij Gladilin, Gladbeck, Fjodor Gladkov i William Ewart Gladstone. Ah, krasan okvir za mačje-medvjeđu egzistenciju! Odvukao sam se u sobu, podvukao ispod kreveta i počeo iskapati tajni plijen. Ispod saga, naime, i neke stare majice s natpisom Rolling Stones, sakrio sam komadić kobasice. Čini se da je pravi trenutak da to pojedem. Kad nema prave zabave, treba jesti. Hrana je naša nafta. Ona nas pokreće. U ovo doba Irena je obično uključivala televizor i onda bismo oboje uživali u glazbenim filmovima. I vrijeme nam je proletjelo, kako kaže jedan pjesnik. Ali, gle! Nokat, koji sam jučer izbrusio na naslonjaču, neočekivano mi je zapeo za neki mekani predmet. Htio sam povući šapu, ali sam ostao ukliješten među oprugama. Tako da na kraju nisam mogao izvući ništa, ni šapu, ni rep, ni glavu. Ostao sam u podzemlju. Sjetio sam se one vodurine u podrumu, strke na stubama, svega. Cijeli život mi se provukao pred očima: onaj petak kad sam povraćao pokvarenu paštetu, dani kad sam imao trideset dvije buhe, noći u kojima sam buncao o nemasnome mlijeku, tajanstveni ubod ose na balkonu, sve, sve… U pomoć! – vrištalo je nešto u meni. No, mogao sam se sjetiti jedino stranica Gogoljeva Dnevnika luđaka:

“Nikojeg datuma, dan je bio bez datuma.
Išao sam inkognito po Nevskom prospektu. Prošao je car imperator. Cijeli grad je skinuo kape, i ja sam; ali ničim nisam pokazao da sam španjolski kralj. Smatrao sam da je nepristojno otkriti se tu pred svima, jer moram se prvo prijaviti dvoru. Zadržavalo me samo to što još uvijek nemam španjolske nacionalne nošnje.”

Htio sam dodati još rečenicu-dvije, no u predsoblju su se odjednom začuli koraci. Vrata su vjerojatno bila otključana kad nisam registrirao pokretanje mehanizma brave.
- Izvoli – rekla je Irena. – Raskomoti se.
Netko neraskomoćen ušao je u sobu i zastao. Imao je goleme crne cipele koje su me gledale jako zabezeknuto. Ali, nisu ništa govorile. Cipele ionako nemaju jezika. Neraskomoćeni je bio mlađi muškarac, koji se nakon nekoliko trenutaka oprezno spustio u naslonjač.
- Sama živiš? – upitao je.
- Da – uzvratila je gazdarica.
- I nije ti dosadno? Mislim, ovdje je sve tako tiho i mirno da imam dojam kako vrijeme strašno sporo prolazi. Ili uopće ne prolazi.
- Pa vrijeme mi prolazi kao i ostalim ljudima – rekla je Irena.
- Evo, ja nemam takav dojam! – uskliknuo je neraskomoćeni tip.
Drznik! – pomislio sam. Došao je u tuđu kuću i sad se pravi važan. Da pravi se važan! Upravo iritira tom svojom napuhanošću. Tko je on da tako zbori? Gospodar vremena? Irena, reci mu! Reci mu da se nosi odavde! Kako ga nije stid govoriti ovakve gluposti?! Ali, ona nije ništa rekla. Vani je i dalje padala kiša. Na ulici su mljackale gume jurećih automobila.
- Nadam se da se ne ljutiš… - nastavio je napuhani neraskomoćeni tip. – Samo uočavam kontrast između tvoje literature i svijeta u kojemu živiš. Recimo da je to čak i nekakav uvod u intervju koji ćemo obaviti za nekoliko trenutaka.
- Ah – uzdahnula je Irena – oduvijek sam željela postati zvijezda!
- Zvijezda? – začudio se tip.
- Da…
Tip je prasnuo u smijeh. Da sam se mogao pomaknuti – ugrizao bih ga za nogu, kao svojedobno električara koji nam je postavljao nove vodove. Irena se, doduše, ljutila što sam ga ugrizao za gležanj kad mi je stao na keks i zdrobio ga. Ali, ona ne zna što znači jesti smrvljeni whiskas. To je kao da njoj netko smrvi knjige iz kojih crpi život. Pa i više od toga. Kao da nju netko smrvi. Njena je ljutnja bila tako izobličena da me poslije optuživala za loš rad električara.
- Evo vidiš, što si učinio! – govorila je. – Ugrizao si majstora za nogu i sad nam je crknuo televizor!
Oh, svašta, htio sam joj reći, ali nisam. Televizor nije pokvario majstor nego ja, i to kad sam jedne večeri mokrio u kutiju sa žicama i cijevima. A mokrio sam zato što sam zaboravio kako se isključuje. No, dobro. Sad sam zaglavljen pod krevetom, u statusu španjolskoga kralja. Kao sretan mačak. Još malo i zapisat ću ključnu rečenicu svoga dnevnika. Zapravo, tek ću otvoriti dnevnik. Jer, sve ovo do sada bio je sirovi život. A život je, kao što je to lijepo rekao stanoviti neraskomoćeni novinar, prostor na kojemu vrijeme strašno sporo prolazi ili čak uopće ne prolazi. Jer smo, tobože, bajka u kojoj mačak u čizmama pretvara svoju gazdaricu u sjajnu zvijezdu i obilato dariva zlatom Velikog Medvjeda. Hm, izvucite se iz poplave, bacite pogled prema sjevernom nebu i provjerite…

08.11.2008. u 21:48 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.11.2008.

IME MAČKE: LJUBICA




Jednom je mačka srela u šumi gospođu liju i pomislila kako je ona pametna i iskusna te da mnogo znači u svijetu pa je pozdravi i ljubazno reče:
- Dobar dan, draga lijo! Kako ste, kako živite? Kako se promećete u ova teška vremena?
Lisica, ohola i naduta, odmjeri mačku od glave do pete i onda uzvrati:
- O, ti jadna čistibrado, ti šarena ludo, ti puka sirotinjo i mišja pokoro, zar se ti usuđuješ pitati kako mi je? Što si naučila? Koliko vještina znaš?
- Znam samo jednu jedinu – odgovori mačka čedno.
- Kakva je to vještina? – upita lisica.
- Kad me progone psi, mogu skočiti na drvo i spasiti se.
- Zar je to sve? – prezirno će lisica. – A ja znam stotinu vještina; osim toga, imam još i punu vreću lukavština. Žao mi te; hajde sa mnom da ti pokažem kako se može uteći od pasa.
Uto naiđe lovac sa četiri psa. Mačka brže-bolje skoči na drvo i sjedne sasvim ispod vrška pa se tako sakrije u granju i lišću.
- Otvorite vreću, prijo lijo, otvorite vreću! – dovikne joj mačka. No, psi su liju već ščepali i čvrsto držali.
- O, prijo lijo – rugala se mačka – prisjelo vam uza sve vaše vještine. Da ste se mogli popeti ovamo gore kao ja ne bi vas stigla ta zla kob.

Ovo je poznata bajka braće Grimm Lisica i mačka. Bajka je to koja, kao i svaka bajka, nosi neku važnu poruku, ideju ili pouku. Učitelj će nam reći da je njena poanta u skromnosti: lija je razmetljiva i hvalila se svojim vještinama, dok je mačka realna i istaknula je samo ono što joj nedvojbeno daje prednost pred drugim bićima. Ona, naime, kaže: “Kad me progone psi, mogu skočiti na drvo i spasiti se”. Međutim,
bila bi to odveć banalna poruka, upućena k tome samo onima koji imaju strah od pasa. Smisao priče je u simboličkom potencijalu slike. Tu su drvo, mačka, lisica, lovac i psi. Lovac je krotitelj divljih nagona, snaga koja obuzdava žestinu i divljaštvo. Lisica je nositeljica histerije. Psi su vladari podzemnoga svijeta, pakla i smrti. Drvo pak predočuje središte života. Simbolizam mačke u tom okruženju nije lako opisati. Raspon značenja kreće se od krajnje negativnog do krajnje pozitivnog. Moglo bi se čak reći da on uključuje sve zamislivo, jer mačji atributi idu od božanskog do tvarnog. U starom Egiptu, recimo, mačka se štovala kao jedna od zaštitnica čovjeka, u muslimanskome svijetu pripisivala joj se čarobna moć, a u nekim istočnjačkim religijama povezivana je sa grijehom i svakovrsnim pretjerivanjima. Stoga je Grimmovu bajku Lisica i mačka najprimjerenije tumačiti kao pokušaj nametanja slijepe histerije kao norme života koji završava neuspjehom, dok se koncentrat zamislivoga spašava bijegom u mudrost, središte života. Naš život je, kako kaže poetesa Marija Čudina, divlja duša:

To zbivanje, jer preobražavanje nije ništa drugo do nježno ili okrutno zbivanje, ja sam zamijetio još kad sam vjerovao da se moja duša, ta mala plamena iskrica, ne sastoji ni od čega drugog osim od same čiste, pročišćene, divljačnosti koja joj je morala biti dovoljnom. Bijaše mi čak i milo pomišljati da je ta duša već u svom začetku, strmoglavim, spiralnim letom kroz kozmičke prostore, koji sežu do neizmjerljivih dubina, neraskidivim nitima vezana za samo začeće Zemlje, koje je započelo u neobično vrućoj gustoći svemirskog vulkana, što je iza sebe izbacio i moju Divlju dušu, njezino tvrdokorno sjeme što se zatim lako, bez tuđe pomoći, samo posijalo u tlo rodnog, plazmatičnog otočja.

* * * * * * * * *

Mačka je duša svega. Njene tragove nalazimo posvuda – u zemljopisnim imenima (Mačkat, Mačkov Kamen, Mačkovac), pop-glazbi (Cat Stevens, Mica Trofrtaljka, Atomic Kitten), stripu (Tom i Jerry), filmu (Mačka na vrućem limenom krovu), u frazeologiji (mačji kašalj). Pjesnički je to nabolje opisao Zvonimir Golob u čuvenoj pjesmi Mačka:

I nema takve mačke koja već nije žena
još prije nego šapom dotakne tvoje lice.
Ona je u tebi gost, a ti si kuća njena,
zaboravljeni jug u gnijezdu lastavica.

Ako je čuješ noću to nije glad, ni voda
sa stabla u nju uđu još zajednički pređi.
Na nekoj staroj slici, dok pored tebe hoda,
ti ćeš uz nju stati na nepoznatoj međi.

Vikne li netko u snu njezino pravo ime
pretvorit će se opet u kraljevnu iz basne,
niz oluk tvoj će pasti u zoru, jedne zime,
i nestati sa jatom ždralova koji kasne.

Mačka u pjesmi koju smo upravo čuli korespondira s idejama Apsoluta, s predodžbama o prvotnoj tvari hipostaziranoj u duši i vječnom ženskom, koje su krajem XIX. i početkom XX. stoljeća promicali ruski filozofi iz krila novoga pravoslavlja. Duša, dakle duša svijeta, prema njihovome tumačenju ima formu apsolutnoga savršenstva i pojavljuje se kao “vječni predmet” i “živi ideal”. Ona je “živo duhovno biće”, mudrost i snaga svijeta, Apsolut. Kako taj apsolut ima ženska obilježja – sve na svijetu je žensko. Ili – sve na svijetu je mačka. A mačka pak kao zbir pojedinačnosti ili jedinstva različitosti proizvodi doživljaj stvarnosti kao istodobne egzistencije mnoštva i ničega. Željela bih to objasniti ovim nepretencioznim zapisom:

Horoskop, most, autobus, knjiga, pas, cipela, putovnica, lokva, krumpir i tako dalje, i tako dalje. Rekli bismo: stvari i bića koja nas okružuju. Mali i veliki predmeti, tekući i kruti, statični i aktivni, bijeli i crni, brojevi, sjene i mirisi. To su stanja. Blizina, daljina, oduševljenje, ljutnja. Stavovi. Ukratko: svijet koji nas okružuje. Je li realan ili nerealan - ne znamo, ali da pojave u njemu nisu u jednini - posve je sigurno. Na taj zaključak upućuje nas fenomen smrti, kraja puta, koji svojim učestalim očitovanjem na paradoksalan način množi činjenice, proširuje svijet i obogaćuje jezik kojim se služimo. Svakim danom, naime, nešto nestaje iz našega vidokruga - padne nam, recimo, televizor i razbije se, a već sutradan na stoliću imamo drugi, ljepši i savršeniji. Bujne krošnje lipe redovito u kasnu jesen zbace staro, suho i zgužvano lišće, a već u proljeće grane zablistaju novim, svježijim i sočnijim izdancima. Ili pak elementarna nepogoda (potres, poplava, požar) uništi zanimljiv grad, no na površini zemlje ne ostane prazno mjesto, nego se ubrzo podignu nove kuće, parkovi i raskršća, a u materijal novoga naselja umetnu se komadići negdašnjega (npr. javni sat zaustavljen u trenutku potresa) i tako dobivamo sliku kontinuiteta trajanja u vremenu i prostoru. Odlaske ljudi iz susjedstva nije ni potrebno komentirati, jer u njihovim stanovima, nakon što odu s ovoga svijeta, ostaju njihova djeca ili bračni odnosno vanbračni partneri. Sva mjesta, drugim riječima, ostaju popunjena, jer svijet je uvijek određena količina nečega. Bez obzira na to koliko sporimo o njegovoj zbiljskosti. I upravo taj kontinuitet stvari i bića potvrđuje da ništa nije unikalno, jedinstveno u vremenu i prostoru, nego da se sastoji od mnoštva koje poput raskošnoga vodoskoka prska nezaustavljivi život na sve strane. Mnoštvo prozora, mnoštvo jabuka, mnoštvo muha, mnoštvo kamenčića, mnoštvo ciklama. Naposljetku, tu je i mnoštvo svih mnoštava.
Da nitko i ništa nije sam (ili samo) po sebi - u praksi nas može uvjeriti smisao svake (s)tvari. Uzmimo samo nasumce navedene primjere s početka ovoga teksta:
horoskop. Horoskop je apstraktni prikaz energija koje čovjeka određuju u mreži mnoštava. Most povezuje mnoštva: ljude s obalama, životinje s krajolicima, gradove s gradovima. Autobus distribuira mnoštvo po raznim točkama u prostoru, tj. odvozi ljude na nove površine i vraća ih ishodištu. Knjige pak s pomoću složenoga jezika šifri prenose iskustva trajanja u vremenu. Pas emanira osjećaje prijateljstva. Cipela ublažava dodir žive i nežive tvari. Putovnica memorira putnika. Lokva zrcali oblik prirode. Krumpir predstavlja spremište energije za rast čovjeka i životinje. Iz ovih jednostavnih primjera vidimo da je sve na svijetu povezano i da se u toj povezanosti neprestano kreće. Filozofija je to nazvala svejedinstvom, odnosom Ja-Drugi, dijalektičkim materijalizmom i drugim poznatim imenima. Matematika je izmislila pojam plus neizmjerno i prakticira infinitezimalni račun. Daniil Harms u svojoj teoriji brojeva operira cisfinitumom. Povijest religije inzistira na panbabilonizmu. Geopolitika donosi panarabizam, pangermanizam, panslavizam. U političkom životu postoji Paneuropska unija. Psihoanaliza istražuje panseksualizam. Sport poznaje totalni nogomet i Panathinaikos. Umjetnost pak ističe "ono nešto" što još nitko nije jasno definirao. Jedino se narodna mudrost, nevična kovanju termina i proizvodnji teške magle, zadržala na dojmu duplikata iliti dvojnika, pridodavši bićima, stvarima i pojavama sjenu, drugi, nevidljivi dio, astralni kod, koji je nazvala anđelom. Pogledajmo u rječnike što je anđeo. Što je anđeo? Anđeo je nekakvi neuhvatljivi posrednik između neba i zemlje. Reklo bi se: medij, jer mu je ime izvučeno iz grčkoga angelos, što znači glasnik. Bolji leksikoni tumače da se oni hrane nebeskom tvari. Obličjem su anđeli pak humanoidi, odnosno učitelji i zaštitnici prolaznih ljudskih tijela. Slavenska mitologija dvostrukosti nalazi ime dvoedušnik, tj. onaj koji ima dvije duše. Biće dvoedušnik navodno noću posprema tijelo u duboki san, a duh pušta van u različitim tuđim formama, živim i neživim (čovjek, mačka, kotač). S obzirom da svi složeniji organizmi spavaju - svi su i dvodušnjaci. Jedno misle, drugo rade. Jednom polovicom su u snu, drugom na javi. I u svakom trenutku otisci su svugdje. Negdje su čak i kanonizirani. Primjerice, u ruskoj banji astralni kod zove se banik, a obličje mu zamišljaju kao gologa starca koji održava red u parnoj kupaonici: korisnicima koji se dolaze pariti i prati nakon zalaska sunca bit će oderana koža. Ili ih čeka gušenje. Vodeni je gospodar voda. U deklaraciji piše da su to anđeli koje je Bog zbog neposlušnosti gurnuo s neba u vodu. Očituju se smijehom, fućkanjem, pjesmom i stenjanjem. Kao Lorelei Heinricha Heinea:

Zahladila večer, tišinom
Ni Rajne ne čuješ struj -
Tek onom žari visinom
Još zapadnog sunca ruj.

A tamo sjela djeva,
Prekrasan lik joj i stas.
U zlatnome ruhu sijeva,
I zlatnu češlja vlas.

Dvorišni žive u dvorištima. Izgledaju kao zmije s pijetlovom glavom i krijestom, a noću nose lik domaćina. Dvorišnoga nalazimo u pjesmi Bazilisk Marije Čudine:

Onaj koji Baziliska ovamo šalje, uvijek je dalek.
I ćuti. O njemu bajka vječna nije rekla ništa.
Taj spokojno drijema na dnu jedne sante leda.
Bazilisk sam okolo skita. Malo više od trena

i on je besmrtan kao sva ovdašnja bića.
A onaj koji ga šalje iz pećine izvana vruće,
a iznutra pune zimskog mraza, pokazati se neće
nikad. Bezličan je i proziran sav.

Dvorišnima su bliski domaći, koji također nose obličje domaćina kuće. Bit će da ih je "dočarao" Drago Ivanišević u pjesmi To što sam:

To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
iščezavaju sve slike što sam ih u očima nosio.

No, duplikati bića i stvari nisu samo bezazleni, eventualno histerični i nestrpljivi, nego i opasno zli. U tu skupinu spadaju bjesovi, vještice i vragovi. I oni se dijele prema mjestu stanovanja (šumski, kućni i slično), a znak raspoznavanja im je rep, kopita i rogovi (skriveni ili vidljivi). No, o njima je bolje ne govoriti, jer bi se uskovitlao nepotreban strah. Recimo radije da ne živimo u praznom prostoru, nego da svaki milimetar zemlje, zraka i vode napučuju anđeli i vragovi. O tome svjedoče imena bilja, gradova, ljudi, pojava: Los Angeles, anđelika, Anđeoska tvrđava, Vražji prolaz, Fra Diavolo, Angelina Jolie i tako dalje. Iz toga, naposljetku, proizlazi da se književnost, kao i ostale umjetnosti uostalom, ne referiraju na nas, nego na naše astralne kodove. Zato je umjetnost neuhvatljiva. No, niti politika, geografija, filozofija ili lingvistika nemaju izravne veze s nama, ne operiraju našim imenom i prezimenom (i matičnim brojem) kao poljem svoje istraživačko-pragmatične znatiželje. I one se obraćaju našim nebeskim namjesnicima. Jer mi jednostavno ne postojimo. Postoji Sve. Apsolut. Duša svijeta. Pa kako, na kraju, toj nepostojanosti, apsolutnoj duši, otjelovljenoj u mački - dati ime?

* * * * * * * * *

Ime ima magičnu moć. Što bi rekli Latini: Nomen est omen. Nije, prema tome, svejedno koje kombinacije samoglasnika i suglasnika odaberemo za obraćanje onome što nas zanima. Zaista nije svejedno. Jer, kako je zamijetio pjesnik Jorge Guillen, imena su utisnuta duboko u svijet stvari i pojava:

Osvit. Obzorje
Podiže trepavice
I počinje opažati. Što? Imena.
Ona su na patini.

Upravo stoga filozofija imena inzistira na vezi između imena razumnoga bića i onoga što se dogodilo u njegovu životu, dakle što ono jest, odnosno, na – recimo to tako - aktivnom funkcionalnom načelu. Umjetnički je tu vezu, tu materijalnost duhovnoga procesa i jedinstvo biljno-životinjsko-ljudskoga svijeta, najbolje objasnio američki pjesnik Walt Whitman:

Mirisno bilje mojih prsa,
Listove iz vas ja pabirčim, pišem, da poslije budu
najprimjerenije čitani,
Listovi groba, listovi tijela što rastu ponad mene ponad smrti,
Višegodišnje korijenje, visoki listovi, O zima vas neće
smrznuti nježni listovi,
Svake godine nanovo ćete cvasti, ponovo se pojaviti ondje
odakle ste se povukli;
O ne znam hoće li vas mnogi što prolaze mimo otkriti il’
udahnuti vaš slabi miris, premda vjerujem da
nekolicina hoće;
O vitki listovi! O cvjetovi moje krvi! dopuštam vam da na svoj način govorite
o srcu koje je ispod vas.

* * * * * * * * *

Uz ideju mačke najbolje odgovara ljubica. Ta biljka rasprostranjena je zamalo na svim područjima zemaljske kugle, od tropskih do hladnijih krajeva, u raznim oblicima, bojama i mirisima. Može biti pitoma i divlja. Od pitomih najpoznatija je maćuhica, a od divljih najčešće se spominju mirisna, bijela i pasja. Njihova uporabna vrijednost proporcionalna je klimatsko-zemljopisnoj zastupljenosti. U ljekarstvu su, primjerice, poznata blagotvorna svojstva maćuhice: njeni se listovi i cvjetovi koriste za spravljanje lijeka protiv kašlja, hripavca i drugih plućnih bolesti, kao i za liječenje bolesti mokraćnih organa. Mirisnu ljubicu pak narodna medicina propisuje za lakše izlučivanje sluzi i kod raznih upala, a industrija za dobivanje kvalitetnih parfema. Od ljubica se, isto takvo mogu spraviti i fina jela. Jedno od njih je i Ledena pjena od ljubica, pa onima koji možda manje koriste cvijeće u kuhinji, nije naodmet dati recept:

Treba uzeti: 13 dekagrama latica mirisne ljubice, pola naranče, 1 decilitar slatkoga vrhnja, 12 dekagrama šećera i 1 vanilin-šećer.
Šećer se prokuha sa četvrt litre vode i pričeka da nastane gusti sirup. U smjesu se umiješa vanilin-šećer i ostavi da se hladi. Kad sirup postane mlak, umiješaju se latice mirisne ljubice i sve se ostavi da se ohladi do kraja. Sirup potom treba procijediti, umiješati tučeno slatko vrhnje i dodati narančin sok. Kompoziciju valja staviti u hladionik, a nakon toga mikserom dobro izmiješati i posuti preostalim laticama mirisne ljubice.

Niti ideologije nisu imune od raznih ljubica: prisjetimo se samo nedavne povijesti i poznatog refrena:

Druže Tito, ljubičice bijela
Tebe voli omladina cijela.

Druže Tito, ljubičice plava
Tebe voli i staro i mlado.

Apsolutnu predanost ideologiji “socijalizma s ljudskim likom”, njeno prihvaćanje, naglašava posljednja kitica državne pjesme, koja kaže:

Druže Tito, mi ti se kunemo
Da sa tvoga puta ne skrenemo.

Korijene ovog biljno-životinjsko-ljudskog zatvorenog sustava otkrila sam u književnom stvaralaštvu hrvatskog narodnog preporoda, točnije u slavnim stihovima Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu od Stanka Vraza. U ovom romantičarskom kanconijeru iz 1840. godine poet Vraz stopio je ljubavne osjećaje spram znamenite Ljubice Cantily s doživljajem ljepote nove domovine Hrvatske:

Ljubica mi stvara
vrte vilovinje,
Uči, kako srce
s srcem se spominje.

Ona mi j’ Areta,
Nausika milena,
Ona i Penelopa –
kruna slavnih žena.

U Njenoj ljeposti
čuda su ti moja,
Koja vijek raskladam,
gledam bez pokoja.

Njezin mi je posmijeh
pismo začareno,
Što još ne bijaše
nikim tumačeno.

Sa svojim očima
sunce mi je Ona,
S kog mi duša zvoni
kano stup Memnona.


* * * * * * * * *

Stanko Vraz je u svojim stihovima predstavio Ljubicu kao totalitet, prostorni, vremenski, duhovni, zagrobni. Uz pomoć figure sinegdohe, koja funkcionira prema načelu “pars pro toto”, uputio je na sve ono što čovjek ne može obuhvatiti osjetilima vida, sluha, okusa, opipa i mirisa. Obuhvatio je prostor s toponimima Ljubelj, Ljuben, Ljubija, Ljubina, Ljubinje, Ljubište, Ljubljana, Ljubno, Ljubomir, Ljuboten i Ljubuški, obuhvatio je – prisjetimo li se da se ljubica na latinskom kaže viola – glazbene instrumente violinu, violu i violončelo, s podvrstama viola da braccio, viola da gamba, viola d’amore, zatim neočitovane ultraljubičaste zrake, pa književne likove poput Shakespeareove Viole iz Dvanaeste noći ili kako vam drago, i “i drugo, i drugo”, kako bi se izrazio ruski pisac Vladimir Nabokov.
Eto, sve je to bilo razlogom što sam svojoj mački dala ime Ljubica. Neki znanci predlagali su mi da je nazovem Mimi ili Petra, no ja sam u toj životinji vidjela samo Ljubicu, Totalitet, Vječno žensko ili kako to već nazovemo. Na kraju bih voljela čuti još i poznatu Ezopovu basnu o mački, jer ona svojim jednostavnim slikovnim sustavom poručuje da nije svejedno “kakvo ime dati mački”.

Uhvatila mačka šišmiša koji je bio sletio na zemlju. Budući da ga je htjela pojesti, počne je on preklinjati da mu se smiluje. Kad mu je mačka rekla da ga ne može osloboditi, jer je po nalogu na ratnoj nozi sa svim pticama, šišmiš joj odgovori da on nije ptica nego miš. Tako se on oslobodio. Drugom zgodom opet padne na zemlju i zgrabi ga druga mačka. I nju stane preklinjati da ga poštedi. Kad mačka reče: - Ja sam neprijatelj svima miševima! – šišmiš brzo doda: - Pa nisam ja miš nego šišmiš! – Na taj se način i ovoga puta oslobodio. Eto, dogodilo se da se šišmiš spasio, jer je dvaput promijenio svoje ime!
Pouka: Basna govori da mi ne moramo uvijek isto ustrajati, jer moramo zapamtiti da često izbjegnu opasnost upravo oni koji se prema prilikama znaju preobraziti.

A poruka je da svatko treba imati svoju mačku, svoj svijet, svemir ili dušu. Jer – mi smo prolazni, a umjetnost ostaje.

02.11.2008. u 22:28 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se