GAJTO GAZDANOV: POVIJEST JEDNOG PUTOVANJA

petak, 14.11.2008.

Ruski pisac Gajto Gazdanov rođen je 1903. godine u Sankt Peterburgu. Zbog očeve službe (bio je šumar) obitelj se često selila. Tako je Gajto gimnaziju polazio u Harkovu, odakle je 1919. kao dragovoljac na strani “bijelih” otišao na bojišnicu. Godinu dana poslije, zajedno s poraženim snagama generala Vrangelja, povukao se na jug Rusije, odakle je emigrirao u Istanbul, a potom u Sofiju. U Bugarskoj je 1923. završio srednju školu i preselio se u Pariz. Nastanivši se kao dvadesetogodišnjak u Parizu, koji je u međuratnom razdoblju bio centar ruske dijaspore, Gazdanov je u početku radio razne poslove, od rada na tekućoj vrpci u tvornici automobila do redaktorskog stola u nakladničkoj kući, da bi naposljetku više od dva desetljeća bio noćni taksist. Neko vrijeme je i studirao na Sorbonni. Početkom 1930-ih godina stupio je u jednu masonsku ložu i skrenuo na sebe pozornost kvalitetnim prilozima o raznim teozofskim i filozofskim temama. Godine 1953. pozvan je za stalnog suradnika na radio-stanicu Sloboda u München, gdje je radio sve do smrti 1971. godine.
Gazdanov je u književnost ušao kao suradnik emigrantskih periodika “Volja Rossii” (Prag) i “Sovremennye zapiski” (Pariz). Afirmirao se romanom Večer kod Claire (1930), koji je kritika vrlo visoko ocijenila. (u Hrvatskoj je 2004. objavljen prvi cjelovit prijevod!)) Ostala djela ostala su pomalo u sjeni prvog velikog uspjeha i tek se u novije vrijeme o njima više govori. Riječ je o «putnim» romanima Povijest jednog putovanja (1935), Noćni putovi (1952) i Duh Aleksandra Volfa ( 1948).
Povijest jednog putovanja roman je o ljubavi, sreći, gubicima i dobicima emigrantskoga života. Kritika ističe da je to jedino Gazdanovljevo djelo u kojemu još živi iluzija o mogućnosti normalnoga života daleko od domovine. Premda tekst nema čvrstu fabulu nego se, kao i Večer kod Claire, temelji na impresijama i reminiscencijama prošloga života, slike iz svagdana emigrantskog pisca umnogome se poklapaju sa stvarnom autorovom biografijom i pružaju uvid u turbulentne sudbine ljudi koje su povijesni događaji prvih desetljeća XX. stoljeća doveli u neočekivane životne situacije. Zahvaljujući pripovjedačevoj senzibilnosti, poglavito afinitetu prema neuhvatljivim stanjima i sanjarenjima, Povijest jednog putovanja svojevrsno je putovanje kroza svijest ruskoga emigranta koji sreću traži u mitskome Parizu, što pak djelu pridaje neka univerzalna obilježja vječne čovjekove čežnje za srećom.
Ulomak iz Povijesti jednog putovanja preveden je iz izabranih djela Gajta Gazdanova, publiciranih 1990. godine u Moskvi.

POVIJEST JEDNOG PUTOVANJA

Volodja je odlazio iz Konstantinopola sam, bez pratnje, bez suza, bez zagrljaja čak i bez rukovanja. Puhao je vjetar i padala kiša, bilo je prilično hladno i on je sa zadovoljstvom sišao u kabinu. Na brod je stigao zamalo u posljednji tren i stoga je jedva stigao leći i zatvoriti oči, i brod je već krenuo. – Valja ipak baciti posljednji pogled na Konstantinopol – Popeo se na palubu. Bilo je već skoro posve mračno, sklisko i mokro; kroza kišu su nestajali nejasni obrisi zgrada, vjetar je bacao kapljice vode u lice; buka luke i krici Turaka i sirene kutera, koji su se vlažno razlijegali kroza sve gušći mrak, počeli su se utišavati i udaljavati. Volodja je neko vrijeme stajao i onda je opet sišao u kabinu. – Dakle, idemo – rekao si je glasno. Legao je i zažmirio, ali nije tonuo u san, samo je počeo drijemati; iz udaljene kabine začula se glazba. Volodja se silio razaznati motiv i nije mogao, i kao i uvijek u takvim slučajevima činilo mu se da je to nešto poznato. Potom je glazba prestala i on se zamislio gledajući u debelo staklo prozorčića ispresijecano nepravilnim crtama kiše.
Zatim je počeo uobičajen tijek misli – koji je na putovanjima bio uvijek isti. Svaki put, kad bi morao putovati, kad bi se našao u vlaku ili na brodu i počeo osjećati svoju potpunu i duboku usamljenost – ali to nije bilo tužan nego prije miran i pomalo prezriv osjećaj – mislio je da će, eto, sad kad je odvojen zapravo od cijeloga svijeta i ne mora u tim trenucima ni lagati ni hiniti pred sobom ili pred drugima niti stvarati iluziju osjećaja koji je zahtijevala posebna uvjetovanost ljudskih odnosa – i u kojima on zapravo nije osjećao ili ih je osjećao drukčije od ovih koje je pokazivao, nehotice obmanjujući i sebe i druge – da si je u to vrijeme jasnije zamišljao sve uzroke i poticaje koje su rukovodile njegovim životom kao i istinski smisao ovih ili onih odnosa s ljudima. Dok se nalazio u središtu zbivanja koja su činila njegov život, dok je sam u njima igrao nekakvu ulogu, nije ih mogao pravilno shvatiti. I tek kada je ostajao – tako, kao sada - sasvim sam, dobivao je dojam da je sve jasno i razumljivo kao jednostavan logički tijek razmišljanja. I osobito je želio sve to zaustaviti i zapisati, dok nije nestalo, mnoštvo nevažnih stvari, sjećanja, mirisa, dojmova, koje su iz dubokog nepostojanja izvuklo ravnomjerno kretanje broda i tupi zvuk valova koji su promicali uz njegove strme bokove. Bilo je trenutaka u njegovom životu kad je, inače ravnodušan prema svemu, odjednom je osjetio jaku suosjećajnost prema ljudima i stvarima, koje su mu ponekad potpuno nepoznate, ponekad odveć daleke od njega – kroz godine, tuđi jezik i tuđu nacionalnost; i sudbina nekog Nizozemca, Francuza ili Engleza, koji je živio prije mnogo godina postajala bi mu neobično bliska, kao život jednom davno izgubljenog brata. Ponekad je razmišljao o sudbini nekoliko žena i od početka, zamalo otkad je prvi put čitao o tome, neki ženski likovi stalno su ga pratili; mijenjali su svoju vanjštinu, dolazeći pred njega u cijelom svom nezamislivom bogatstvu preobrazbi; i u njima je ostajalo nešto što je bilo prije i uvijek , možda sjećanje na prvi poticaj, početak toga kretanja koje je cijelo vrijeme vuklo za sobom njegov zaostali, vrlo jadni i vrlo dosadni život, koji nije dostizao tu veličanstvenost, kako se činilo Volodji. Činilo mu se da spada među ljude kojima je sudbina dala nešto nepotrebno i teško, što ih cijelo vrijeme pritišće i ograničava njihove kretnje i još tjera da misle kako je sadašnjost i ono u čemu žive samo slučajnost i nesporazum; i cijeli život nešto nesvjesno čekaju i, ma što se dogodilo, ispast će nešto drugo – i njima je suđeno umrijeti s tim očekivanjem. Oni mogu biti skeptici, ne vjerovati ničemu, ne čuvati nikakve iluzije, pa ipak postoji nešto, sanjalačko i daleko što je usprkos svojoj krhkosti, sav svoj očit, bezumni privid, jače od njih i njihovih odbijanja. Volodja se sjetio jedne žene, Njemice, živčane i histerične; bila je nastavnica njemačkog jezika u gimnaziji i dala mu je loše ocjene, koje je primio posve ravnodušno. – Warum wollen Sie nicht arbeiten? – pitala ga je ljutito. Slegnuo je ramenima i sjeo na svoje mjesto; bilo je posebno lijeno, južno ljeto, sanjivi zrak bio je nepokretan; bilo je tako tiho u gimnazijskom parku gdje su Volodja i njegovi drugovi ležali u spaljenoj travi, na deki, gdje su jeli dinje i lubenice i razgovarali o nužnom postojanju nekakvog jedinstvenog, apsolutnog i stalnog načela kojim je jednom zauvijek objašnjeno sve što živi i sve što se može pojaviti. Tada su svi imali manje od dvadeset godina i bili su skloni u tom divovskom klupku, čudovišno spletenom od mirisa, razočaranja, nadanja i nebrojenog mnoštva najrazličitijih gnusoba – kakvima je Volodja zamišljao svaki ljudski život – tražiti u tom isto ono, svečano, kao himna, neobično harmonično načelo. I evo, jednoga dana, susrevši Volodju u dugačkome hodniku, nastavnica njemačkog jezika odjednom je rekla:
- Možete li danas poslije ručka doći k meni? – U koliko sati? – Rekla mu je vrijeme i njemu nije bilo jasno zašto ga je zvala. Imala je prilično veliku sobu, s naslonjačima, divanom i gravirama; jedan od zidova pokrivao je veliki komad divnog crnog baršuna na kojemu je tankim crtama nejasnih tonova bio narisan, kako se u početku činilo Volodji, veličanstveni zamak iznad rijeke; i kad bi se čovjek samo zagledao kako treba, vidio bi da to nije bio crtež nego vez načinjen neobično vješto, poput japanskog. – Jeste li to vi izvezli? – Jesam – rekla je dršćući – cijelo je vrijeme drhtala. Pružila je tanjur s kolačima. – Hvala, ne jedem kolače – rekao je. – Oh, oprostite, nisam znala – rekla je – i prije negoli je stigao išta reći, izjurila iz sobe i vratila se s kutijom cigareta koju je stavila pred njega. Zahvalio je. – Znadete li zašto sam vas zvala? – Da budem iskren, ne. – Želim s vama popričati. – Ako vas moje replike nekako mogu zanimati… - Bila je vrlo obrazovana žena, izvanredno je govorila ruski, francuski, turski, engleski te, dakako, njemački i latvijski – bila je iz Rige. – Ono što ću vam reći možda će vam izgledati glupo i čudno. Vidite li vez za koji ste me pitali? Narisala sam ga iz glave, eto tako; najprije sam ga nacrtala, a onda izvezla. I tako, znate, jednom sam šetala uz Rajnu i kad smo se približavali jednom zamku počelo mi je snažno kucati srce i rekla sam svojim suputnicima da znam točan raspored soba i sve ulaze i bočna vrata. Prije toga nikada nisam bila u tom dijelu Njemačke. Da bi se to provjerilo iskrcali smo se i zamolili dopuštenje da razgledamo zamak; išla sam zavezanih očiju i govorila što se gdje nalazi i sve je bilo točno, uz iznimku jednih vrata koja su zazidali prije otprilike pedeset godina. Sve je to izgledalo nevjerojatno mojim suputnicima; i tada sam im pokazala taj vez koji sam napravila ne znajući čak niti da postoji takav zamak.
Potom je pričala Volodji mnoge druge slične stvari; i njega se osobito dojmilo to što je rekla da se sjeća kako je bila sitničarka u križarskoj vojsci, u pohodu Friedricha Barbarosse i da je prije nekoliko godina u Konstantinopolu srela jednoga Engleza kojega se sjećala upravo iz križarskog rata – a da on nju nije prepoznao. Onda je otputovala iz grada gdje se školovao Volodja, bila je u Rigi, u Moskvi, putovala je po Europi; i Volodja je bio siguran da su je svugdje mučila i pratila ta pogrešna, tuđa sjećanja o raznim vremenima u kojima je vidjela sebe kao u dalekom tamnom zrcalu, sebe i to svoje udaljeno lice, tu blijedu kožu; plavu kosu i svjetloplave, prestrašene oči; i to što je za to znala samo ona – svima drugima to je moglo izgledati glupo – ta fantastična pojava, ta stalna utvara ispunjavala je cijeli njen život i činila sve uokolo besmislenim, nepravovremenim i dosadnim. Nakon tog jedinog razgovora s njom Volodja je nehotice promijenio ravnodušno-podrugljiv odnos prema njoj. Nije shvatio, međutim – ni tada ni kasnije – zašto je za priče o križarskim pohodima i zamkovima nad Rajnom odabrala njega, najljenijeg svojeg učenika – koji je najviše volio spavati i besciljno šetati, i ništa ne raditi. Nikada kasnije ta žena ničime nije pokazala zanimanje prema njemu, nije s njime razgovarala, nije ga prozivala i kao nekada dala slabe ocjene – i samo je jednom uzgred rekla: - Mogli biste raditi puno više nego što radite – no to je bilo tako maglovito i tako mehanički rečeno da očito nije bilo važno. Međutim, Volodja je bio uvjeren da se njoj i dalje navečer, u pustome zraku svake zemlje ili svakoga grada gdje je bila – u Konstantinopolu, Berlinu, Rigi ili Moskvi – priviđa toranj neke građevine, odavno izgubljen u vremenu, kako svjetluca u daljini možda neke utvrde prema kojoj je bio usmjeren teški galop zapjenjenih, mahnitih križarskih konja. – Bila sam sitničarka u taboru Friedricha Barbarosse – tako je jednostavno izgovarala tu rečenicu, tisuću devetsto dvadeset druge godine, kad su prošli zamalo nebrojeni dani, zamalo nezamislive godine nakon što je sve prekrio zaborav – kako bi sad ponovno sablasno uskrsnuli i buknuli u njenoj nevjerojatnoj fantaziji. U životu koji je vodila i koji se sastojao od satova njemačkoga jezika – bila je zaboravna, zbunjena i nesretna, kao i svi fantasti i sanjari; živcirala se kad ne bi odmah shvatilo ono što govori, što se njemački govorio s takvim strašnim slavenskim naglaskom. S vremena na vrijeme spopadala bi je histerija u razredu; i tada bi posebnom kretnjom maloga prsta podizala svoju desnu obrvu koja je odskočila i njeno bi se oko širom otvorilo – svjetloplavo, u tom trenutku potpuno prazno.
I sad, sjećajući se smiješnog i sablasnog postojanja, Volodja je pomislio da je ono tisuću puta bolje od drugih, sretnih života, koje je imao prilike gledati. On sam je tako često gubio sve za što je mislio da mu pripada, pa je mnogo puta primijetio da, eto, čovjek živi među poznatim ljudima, povezan čvrstim vezama, nepokretan, zauvijek zamišljen, ostvaren nečijom voljom, jedinstven – živi i nakon dugo vremena odjednom počinje shvaćati da sve to tako blisko i nekako neodvojivo od tebe svakim danom postaje sve dalje, postaje sve otuđenije – kao kad se probudiš jednoga jutra definitivno i ne shvatiš da si i ti tuđ svemu u čemu živiš, da više ne prepoznaješ ni te ljude ni te odnose, čak ni kuće i ulice rodnoga grada – i onda počinje drugo lutanje i ponovno traje puno vremena dok ne stigne sljedeći trenutak tog mutnog pogleda koji kao da postaje slijep, poslije kojega je opet samoća, bučna i teška. Volodja je tako često sve to gubio – i nije se mogao priviknuti – da mu se postojanje jedne misli, koja prolazi kroz cijeli život učinilo nedostižnom srećom; i on to nikada nije spoznao. A sretnih je ljudi bilo mnogo, čak i više nego nesretnih. Postojala je, primjerice, ta dama, francuska novinarka, koja je živjela u Konstantinopolu; razgovarala je s Volodjom o najuzvišenijim stvarima, sve je primala s iskrenom sjetom, sve joj se činilo sumorno i tužno. Volodja je pokušavao saznati što je nju, razmjerno mladu ženu – imala je dvadeset devet godina – gurnulo u takav neočekivani pesimizam; tim više, razmišljao je Volodja, što je imala rijetki apetit, u što se uvjerio kad bi zajedno bili u restoranu. Bila je vrlo pronicljiva i pametna, osobito u odnosima muškarca i žene – dok se u ostalim stvarima osjećala nešto manje sigurnom kao čovjek, kao čovjek koji se našao u tuđem stanu. Priopćila mu je, naposljetku, da se razišla sa svojim mužem, kojega ludo voli – ovako je rekla: que j'aime follement; i svaki put kad bi o njemu govorila, njen obični suhi i brzi jezik odjednom bi postajao spor i dobivao je nove izraze neke osobite i tužne u svojoj ukalupljenosti veličajnosti. Kad jednom nije izdržao i to je primijetio, bacila je na njega pogled koji ništa nije vidio pred sobom i rekla: bojim se da me ne razumijete, možda ste premladi. Potom se s njom nije susretao nekoliko tjedana, a onda ju je sreo jedne večeri, posve slučajno. Nije ličila na sebe, bila je neobično vesela i živahna, te joj je rekao: jako mi je drago zbog vas, izgledate kao da ste dobili nasljedstvo – tisuću puta bolje – uzvratila je. – J'ei retrouvé mon mari. Bila je iskrena i sretna. – Upoznat ću vas, reći ću da ste mi bili najbolji prijatelj. – Čemu tako preuveličavati? Ne bih mogao pretendirati… - Si, si- prekinula je i počelo joj se, bit će, činiti da je Volodja doista bio njen najbolji prijatelj i uvijek je suosjećao njenoj nesreći – premda je očito bio ravnodušan prema njoj; i čak se sjećao da je pitanje o kojemu je jednom počela pričati s neočekivanom prostodušnošću – upravo pitanje o njenim fizičkim patnjama zbog rastanka s mužem – učinio mu se smiješnim i nepristojnim u ustima žene, bez obzira na to što joj je to, po svemu sudeći, bilo najgore razdoblje u životu. Potom je predstavila Volodju svome mužu, i to je bilo nespretno i pomalo tužno. Bio je to mali, proćelavi čovjek, vrlo samouvjeren, uvredljiv i strašno netrpeljiv; k tome je govorio s takvim užasnim auvergnanskim naglaskom da je Volodja najprije pomislio kako je to samo šaljiva manira, koja se ponešto razvukla, no kasnije se pokazalo da je doista govorio tako i da drukčije nije mogao. Volodji je postalo tako neugodno da mu se i kava činila neukusnom te je ubrzo otišao izgovorivši se da mora ići na sastanak kojega nije bilo. Svakako je ta žena sada bila sretna; i on se u nedoumici pitao kako netko može biti tako nezahtjevan, zar tako malo treba da čovjek bude sretan. – Možda i griješim – govorio je sam sebi. I mislio je da si je sigurno stvorila nekakvi lijepi mit kojemu nitko ne odgovara i samo taj čovjek ima nešto što frapantno podsjeća na izmišljenoga junaka – kao što u krajoliku dosadne i škrte zemlje odjednom naleti samo jedan detalj svojstven zamišljenoj prirodi koju čovjek voli tako dugo i postojano da to odmah čini bliskim takav, na prvi pogled, tuđi i tužni izgled. No, koliko god on tražio u tom čovjeku nešto vrijedno pažnje, ništa nije našao; i čini se, da bi shvatio njenu jednostavnu i skromnu sreću, trebalo je imati njene oči ili njeno tijelo. Volodja je razmišljao o drugim ljudima koji su bili istinski sretni kad bi dobili malu povišicu na poslu; o radnicima posve zadovoljnim svojom sudbinom, premda su provodili deset sati dnevno u zadimljenim i bučnim radionicama metalurških kombinata; ti ljudi bili su lišeni fantazije, nisu tražili ništa drugo, njihova predodžba nikada nije dolazila do mogućnosti da vide neki drugi svijet, bili su sretni u nekoj naročitoj i nepokretnoj sreći – sa smradovima i podrumima u kojima su živjeli, lošom hranom koju su jeli. – I još nešto – razmišljao je Volodja, možda najvažnije, što je karakteristično i za ovu francusku novinarku i za te nesretne ljude, tu chair a canons - to da se nikad ne zaustavljaju. Oni počinju živjeti i odmah tisuće briga, zadaća, koje zahtijevaju brzo rješenje, osobnih stvari koje su diktirali ovi ili oni osjećaji – ljubav, odnosno, ono što ljudi tako zovu, osveta, glad – zauzimaju sve njihovo slobodno vrijeme, tjeraju ih na mnoge postupke, greške i prijestupe, čija se sva čudovišna besmislenost i glupost može objasniti samo posvemašnjom odsutnošću promišljanja i razumijevanja – i potom idu siromaštvo ili sreća, ili katastrofa pak ili ubojstvo. I svaki put kad netko od tih ljudi zbog prisilne dokolice – u tamnici, posljednjih godina svog života, u svojoj postelji nedugo prije smrti ili još negdje prvi put zaustavi i sve pred njim postane tiše, prozračnije i sporije – odjednom počinje shvaćati sav nepopravljivi besmisao svog života. No oni se ne zaustavljaju i čak u svoje posljednje trenutke još uvijek po inerciji nastavljaju sanjariti ili žaliti – sitničavo i dosadno – i umiru a da i ne shvate, čak niti na trenutak, kako je sve to počelo vrlo davno, kako je prolazio život i kako sada – evo sve završava i više nikada ničega neće biti – kao kod onog konstantinopolskog starca koji je Volodju zapanjio time što je na mokrom asfaltu pločnika ostavljao – bilo je to poslije kiše – tragove bosih nogu, pet prstiju i pete, iako je imao cipele. Volodja ga je čak prestigao i pažljivo je pogledao njegove noge; starac je imao lakirane cipele, koje su, doduše, odavno izgubile sjaj, ali su ipak zadržale formu obuće; zatim je Volodja zaostao i ponovno pogledao tragove – opet otisak bose noge na pločniku. I shvatio je da je od tih lakiranih cipela ostao samo gornji dio, a potplata uopće nije bilo. Kasnije se Volodja upoznao sa starcem i saznao sve što je ovaj mogao ispričati o sebi. Školovao se s malo novaca, bio je sin siromašnih roditelja, davao je instrukcije, živio u odvratnim sobama i sanjao o bogatstvu i udobnosti. Imao je sreću – ili nije imao sreće – počeo se baviti trgovinom i ubrzo se, kao u bajci, obogatio. I potom, kad se sve, o čemu je sanjao ispunilo, više se nije mogao zaustaviti: sve njegovo vrijeme bilo je okupirano financijskim poslovima, burzovnim špekulacijama, kupovinom, prodajom, poslovnim putovanjima; usput i slučajno bilo je nekoliko žena kojih se čak slabo sjećao – čini se da se zvala Zina – zvala se, ako se ne varam, Katja… - Bilo je to chemin faisant - ili u hotelu Metropol u Harkovu, ili u moskovskoj Astoriji, potom je bila Grkinja Marika na brodu – priroda, oblaci, znate, more, tjesnac – nije to osjećao kako treba – ni oblaka, ni mora, ni zvučnosti divne riječi «tjesnac», sve je to bilo u hodu, taj čovjek kao da je jurio pokraj svog vlastitog života – Astoria, Metropol, Marika – i nije se mogao zaustaviti. Njegov se imetak neprestano povećavao, novac rastao, kao u snu, bilo je već nekoliko milijuna, banka, sreća, posjedi, mlinovi, ugovori o eksploataciji, i odjednom se sve srušilo i razletjelo; i ma kako brzo bilo njegovo bogaćenje, rušenje je išlo još brže. Pucale su strojnice u Peterburgu, na jugu su bile pobune, rat, požari, revolucija; i sve je postalo tiho i sve se zaustavilo samo jednog travanjskog jutra, sjajno jutro na obali Bosfora. I nije ostalo ništa: ni novaca, ni briga, ni bogatstva, ni perspektive, ni potrebe jednom za Moskvom, drugi put za Kijevom. – I tada sam počeo shvaćati – rekao je. No, suprotno od velike većine ljudi, koji su se nalazili u njegovoj situaciji, nije žalio za izgubljenim bogatstvom; žao mu je bilo samo što je tako neprimjetno i glupo prošao život. Sjetio se studentskog doba, i već tu, u Konstantinopolu, počeo je čitati knjige – a knjige nije čitao godinama. Osobito su ga uzbuđivale pjesme i sad je taj stari čovjek, koji je cijeli život znao «kupovati», «prodavati», «ne propustiti», «bilanca», «račun», pitao Volodju sjeća li se stihova:

Slabi života buka stalna
Povlači se plima briga
I nekakvi vjetar kroz baršun crni
O životu budućem pjeva.

Pitao je Volodju što namjerava raditi, i kad je saznao da Volodja odlazi u Pariz, zamolio ga je da mu otuda donese Madame Bovary. Volodja je obećao; no još prije odlaska starac je umro od napada astme – tamo gdje je živio, u dubokom i niskom Kasim-paši. I Volodja si je zamislio njegovu smrt, u kasnu i zagušljivu konstantinopolsku večer, u maloj drvenoj kućici – i noćni Bosfor sa svijetlom vodom, i astmatične uzdahe svoga sugovornika.
Stigao je tada u Konstantinopol iz Grčke – putovao je olujne noći u veljači obalnim kuterom preko Mramornog mora; kuter su bacali spori valovi, krma se visoko dizala i tada se propeler, oslobođen od vode, okretao u zraku uz tupu i uznemirujuću buku. Kao na brodu iz bajke nije se vidjela ni duša, ničiji glas nije davao zapovijedi, samo mrak i voda, kao u snu, i hladno noćno more; stigao je u Konstantinopol ujutro, bilo je vedro i prohladno, i svijetloplavi Prinčevski otoci baš su izronili iz svijetle dubine Bosfora i nisu mogli doploviti do obale. Zapanjio ga je miris pečenog mesa koji je dolazio iz nekog lučkog restorana, strme i visoke ulice Galate i još naročiti konstantinopolski vergl s brojnim preljevima melodija, kao da je netko po taktu glazbe lijevao vodu iz goleme boce. U kasnu večer istoga dana, poslije vrele kupke, odjeven u novo i neuobičajeno građansko odijelo – kasno navečer toga dana krenuo je u restoran Printania i sjedio za stolom u prostoriji za ples, iznad crnačkog orkestra, s kolutovima svijetloplavog dima od cigareta i cigara slušao zvukove tada modernog fokstrota i bio je potpuno pijan, iako ništa nije pio; i bio je u takvom stanju kad se čudno mijenjaju predmeti – iz golemog bubnja raste visoka palma, umjesto glasovira teče rijeka i samo oči žene ostaju nepromijenjene, kao uvijek. Bila su dva sata u noći kad se vraćao kući, mračna tišina bila je vani i odjednom je do njega dopro promukli ženski glas koji je govorio francuski polaganim ruskim tonom kojim se govorilo samo u našoj sporoj Rusiji i kako Francuzi nikad ne govore. Volodja je inače nalazio neshvatljivu draž u ženskome glasu - možda zato što su ga žene podsjećale na «kraljicu brilijanata», Dinu, sjajnu Dinu, čijoj su pojavi uvijek prethodile priče o njenim čuvenim brilijantima, o milijunašima koji su propali zbog nje i o brojnim samoubojstvima – kao da je ta žena u svakom gradu za sobom ostavljala samo zgarišta i leševe ljudi umrlih od ljubavi. Spominjana su imena, nepoznata, ali svakako zvučna, skandalozni događaji, koji se pričaju šaptom i govore o tome da ovih dana vlastitim spavaćim kolima najboljeg ekspresnog vlaka u Rusiji Dina stiže ovamo; već je unajmljen cijeli kat najskupljega hotela, već je stigla njena prtljaga od inozemnih kovčega; i moglo se pretpostaviti da se već čisti čelična revolverska cijev za novo samoubojstvo – jedne noći, u hotelskoj sobi, s klasičnom bilješkom: «za moju smrt nitko nije kriv» - i teško leti u zračni ponor, razjapljuje se pod Diminim božanskim nogama sljedeći, nepovratno spiskan milijun.
I tako ju je vidio jedne večeri; prolazila je pošljunčanim drvoredom kislovodskog parka u bijeloj haljini, u bijelim cipelama; prozračni til, poput lakih krila, polagano je letio iznad njenih ramena; Volodja je stajao na kraju drvoreda, gurnuo ruke u džepove dobro izglačanih bijelih hlača, ona je prošla pokraj njega i vrlo kratko je gledala, ne primjećujući ga, njegove oči – i tada je on uočio crvene žilice na njenim bjeloočnicama. Odavno je prošla i davno je, sve slabije, stizao do njega njen duboki, malo promukli glas – razgovarala je sa svojim suputnikom, visokim konjičkim oficirom – a on je stalno stajao na istome mjestu i nije se micao, kao da se bojao da će prva kretnja natjerati tu ženu da nestane, te oči, taj glas. Čini se da je bila vrlo lijepa.
I evo, u konstantinopolskoj dalekoj noći začuo je isti takav dubok, promukli glas druge žene, koja ga je podsjetila na Dinu. Išla je nedaleko od njega i razgovarala sa čovjekom u mekom šeširu i žutim cipelama. «Sve je to sad nevažno – govorila je – odlazim u Ameriku i otamo se neću vratiti drukčije nego prvim razredom i kao bogata Amerikanka. Dovraga sve to» - rekla je i tako je strašno odjeknulo to polagano, zamalo lijeno «au diable». «Razumijem vas i mogu samo zažaliti za to» - uzvratio je muški glas. «Au diable» - ponovila je. I još, poslije dulje šutnje, njen glas je rekao: dakle, ako ne stanujete jako daleko…i skrenuli su iza ugla, gdje je počinjala uska uličica, koja kao da se stropoštala i onda čudom zaustavila u padu, neobično, vrtoglavo strma, u čijoj su dubini bakrenasto i slabo svjetlucala daleka, žuta svjetla. I Volodja je tada htio krenuti za njom i reći mnogo nepotrebnih riječi – sve ono što je ona slala k vragu, što je tako volio, i izdaja nečega kod njega je izazivala dugotrajan i težak osjećaj, koji se sastojao od tuge i suosjećajnosti. Znao je napamet cijelu povijest te žene – tada su sve ženske biografije bile zamalo jednake: počele bi od gimnazije ili fakulteta, prolazile kroza građanski rat, ponekad ga nisu presijecale i gubile se zauvijek u dimu odavno zaboravljenih bitaka – no češće su završavale u Konstantinopolu, Ateni, Beču, Berlinu, Parizu, New Yorku ili Londonu, u neizostavnoj atmosferi ruskih kabarea, sumnjivih ciganskih romansi i američkih fokstrota, koktela, Engleza, Francuza, Levantinaca, Turaka – i onda hotel ili stan s tuđom posteljom i tom nepodnošljivom hladnoćom plahti, koja je osobito jaka kad ne noćnih kod kuće i, možda, od koje glas postaje pomalo promukao, kao od prehlade ili bolesti, ili pak iznenadnog i vrlo jakog sjećanja.
Kad se kasnije vraćao dojmovima te konstantinopolske noći, svaki put je morao učiniti napor kako bi stvorio atmosferu u kojoj se to zbivalo, i naročito vrijeme. Odavno je imao naviku popravljati sjećanja pokušavajući uspostaviti ne ono što se dogodilo nego ono što se trebalo dogoditi – kako bi svaki događaj na neki način odgovarao cijelom ostalom sustavu predodžbi. I eto, stalno mu se činilo da je te noći u Konstantinopolu bila suha zračna oluja. Zapravo je bilo vrlo tiho i zagušljivo. Jasno se sjećao teškog osjećaja s kojim se vratio kući i koji mu je smetao da zaspi u stanovitom vremenu. Sada mu se pak činilo da je konstantinopolska neznanka promukla glasa u stvari imala pravo – i ispravno je postupala: kako bi si drukčije sredila život? Sada mu se općenito sve činilo drukčijim. «Da – rekao je sam sebi, već tonući u san – to je, dakle, jednostavno: ne lagati, ne varati, ne fantazirati i znati jednom zauvijek da je svaki sklad laž i varka. I još nešto: ne vjerovati nikome bez provjere».
Cijelu noć padala je kiša, jutro je isto tako bilo kišno i tmurno i tek se pred večer pojavilo sunce i postalo toplije; lijepo vrijeme je ostalo do Marseillea. Volodja je sjedio kod krme broda i pratio kako se diže i šumi pjena iza propelera te ostavlja krivudavi vodeni trag koji brzo nestaje. Ponekad je, nedaleko od broda, primjećivao male obrise ronca koji je sjedio na vodi nošen valovima; potom bi se crna ptičja glava brzo spuštala; titrao je u zraku tamni rep ptice i ona bi se izgubila u dubini. Ili bi odjednom uza sam broda, na kojemu je stajao Volodja, na kratkom razmaku od površine vode promicala poluprozirna, golema meduza, koja se razlila poput tamne, staklene mrlje i polako micala obrisima. Zatim bi ga oštri, piskutavi krik iznad glave natjerao na podigne pogled: velika bijela ptica bi proletjela, koso presijecajući kretanje broda; i jednako ravnomjerno i besprijekorno, kao što je kucalo njeno srce, neumorno je mahala svojim dugim bešumnim krilima u svijetlom zraku; potom bi ih odjednom razvukla po cijeloj dužini i prestavši njima micati, nagnuvši na stranu svoje tijelo, naglo se spuštala do površine mora i gotovo ga ne dotaknuvši, isto tako lako i snažno dizala se uvis i potom bi letjela sve dalje i dalje te bi već u daljini mutno sjajilo bijelo perje pod zrakama sunca.
Prvim pak vlakom iz Marseillea Volodja je otputovao u Pariz. Novaca je imao malo, morao je uzeti kartu trećeg razreda i cijelim putem Volodju je boljela glava od neiskorjenjivog zadaha češnjaka kojeg su nosili, čini se, ne samo putnici nego i zidovi vagona. U devet sati izjutra, poslije neprospavane noći, s jakom glavoboljom i lošim okusom u ustima, Volodja je stigao u Pariz. Još jednom je otvorio bilježnicu, pogledao bratovu adresu, koju je ionako znao napamet, sjeo u taksi i naložio da ga se odveze u rue Boissiere. Glavobolja je odmah povukla; Volodja je gledao uokolo, zapanjio ga je jaki promet na ulici – inače mu je Pariz izgledao nalik na sve ostale velike gradove.
Pozvonio je na vrata zgrade u kojoj je živio njegov brat; ulica je bila neočekivano mirna i pomalo sumorna, i zvono je odjeknulo vrlo oštro. Pričekao je trenutak i začuo prigušene korake koji su silazili stubama. Zatim su se vrata odškrinula i sobarica u papučama – što je začudilo Volodju – pokazala se na pragu.
- Puis-je voir M. Rogatchev? – upitao je Volodja.
- De la part de qui?
Volodja nije odmah shvatio. «Koji je to vrag, de la part de qui? – pomislio je – potom se dosjetio; vrata su ostala poluotvorena i sobarica je stajala napola vani, napola u kući. «Dites lui que c'est son frere» - rekao je Volodja. Kod njegovog su se odgovora gore su se začuli još jedni koraci, zatim je stubište zagrmjelo pod debelim čovjekom koji je brzo silazio, koji se poskliznuo na predzadnjoj stubi, rekao na ruskom «Ah, k vragu» - i Volodja je ugledao svog starijeg brata, Nikolaja, u dugačkom svjetloljubičastom ogrtaču, neobrijanog, raščupanog, ali vrlo veselog i zadovoljnog. Odgurnuo je sobaricu, povukao Volodju unutra, rekao začuđeno i radosno – Volodjka, huljo! – i glasno ga poljubio prije negoli je Volodja uspio izgovoriti ijednu riječ.
Nikolaj je bio šest godina stariji od Volodje i otišao je u inozemstvo još kao student. Bio je sličan i nije bio sličan svome bratu. Bio je niži od njega, ali širih ramena i njegovo dlakavo tijelo bilo je napravljeno od neslomljivog materijala – bio je zdrav, i svi ožiljci i rane na njemu su nevjerojatno brzo zacjeljivali. U djetinjstvu je bio svadljiv, nagao i strašno je mrzio gimnaziju, knjige, teke i svega što je bilo u svezi s time, bježao s nastave kako bi se klizao ili igrao nogomet; za vrijeme bogoslužja u crkvi, klečeći je neobično gipko gurao glavu između nogu i u takvoj je neprirodnoj situaciji plazio jezik svojim drugovima – sve dok ga jednom nije spazio nadzornik i kaznio ga. Bio je prgav, bilo kojim povodom je ulazio u tučnjavu sa svakim i imao je velike masnice na licu – no nikada nije lagao i brzo bi se umirio kad bi mu objasnili grešku. Njegov um nije dostizao njegove burne osjećaje; no, kad bi bilo nužno, Nikolaj je sve brzo i točno shvaćao, i kad je htio učiti, dobro je učio. Mlađega je brata jako volio i smatrao je da mu zamjenjuje oca – s obzirom da otac Rogačev odavno nije živio sa svojom ženom i sve se svodilo na to da joj je ponekad slao novac – svaki put vrlo mnogo, bilo bi to obično poslije velikog dobitka – i potom se nije javljao dugo vremena. Najčešće se njegova dugotrajna šutnja poklapala s time što je u dom Rogačevih dolazila nekakva dama uplakana lica s neizostavnim crnim velom i tužila se majci «toga huligana», kako su svi oficijelno zvali Nikolaja – tako su ga i u gimnaziji kolege zvali «Koljka-huligan»; samo se na kolege nije ljutio, uspio se u nekoliko godina potući i pomiriti sa svim svojim suučenicima, a kao odrastao govorio je bezobraštine, što je užasavalo njegovu majku – i tako, dama se dolazila žaliti na Rogačevljeva oca, koji ju je zaveo i ostavio: i Rogačevljeva majka je tih dana plakala, sjećajući se svog nevjernog muža, najčarobnijeg i najpametnijeg, ali istodobno i najnepouzdanijeg čovjeka kojega je znala, nepopravljivog Don Juana i kartaša, koji je mnogo puta izgubio i dobio cijeli imetak, posjetitelja brojnih klubova, biljarnica, restorana, uvijek u najmodernijem odijelu, nasmiješenog, duhovitog i koji nije vjerovao ni u što na svijetu «osim u žensku ljepotu», kao što je netko rekao za njega.

14.11.2008. u 23:54 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	studeni, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Irena: Essential

petak, 14.11.2008.

GAJTO GAZDANOV: POVIJEST JEDNOG PUTOVANJA

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau