DUGA RESA - IXTLAN - Irena: Essential

srijeda, 08.10.2008.

DUGA RESA - IXTLAN

Polako najavljujem i svoju sljedeću knjigu - pripovijetke o svijetu u kojemu živimo, šarolike slike "pokušaja zaustavljanja stvarnosti". Carlos Castaneda je ovdje tek slučajni putnik za Ixtlan. Gljivar, rekla bih. Uostalom, evo jedne priče iz zbirke - meni osobno najdraže. Zove se "Portret razbijača autobusa".

PORTRET RAZBIJAČA AUTOBUSA

Kad je na stražnjem zidu garaže osvanuo ružni natpis KURAC, Robi se jako uzrujao, a mama je rekla da to nije ništa, jer se danas ta riječ svuda piše. Čak i u novinama.
- Nije to kao nekad – objasnila je – kad je postojalo duboko poštovanje prema stvarima i ljudima. Danas se, kao što vidiš, predsjednika države naziva kretenom, slikarskim remek-djelima iz prošlosti docrtavaju se brkovi, a ljudi prolaze jedan pored drugoga nijemo, bez pozdrava, kao da ne postoje.
- Ali, taj kurac na garaži! – Robi je bijesno siktao i čvrsto stisnutim šakama udarao po stolu. – Taj kurac u crnoj boji!
- Velim ti: nije to ništa – majka je sina kratko pomilovala po glavi, gledajući na sat kad će u dvorištu zatrubiti sestra Neda i javiti koliko je malih oštenila njihova kuja Jana.
To je zanimalo i Robija, jer je teta Neda jednog muškog psića obećala dati njemu, no auta nije bilo, ali su se zato stalno vozikali nekakvi dripci na motoru i kad bi, po tko zna koji put, nakon velikoga okretanja oko zgrade ušli u dvorište, mahnito pritisnuli gas i propeli se na jednom kotaču tako da ljudima zastane dah, taj oštri zvuk načas je podsjetio na automobilsku sirenu i mama bi izletjela na balkon. Ali, kurac!
- Da, kurac – pokušala je objasniti djetetu – to zapravo ne znači ništa, jer ne predstavlja adresu. Garaže inače nemaju adresu. Adrese se daju samo zgradama u kojima žive ili rade ljudi.
- Ima, ima! – vrisnuo je Robi. – Susjed Stjepan u garaži drži dva Arapa, Galiba i Musu, koji mu kopaju vrt uz vikendicu.
- No, to je nešto drugo – rekla je mama i ponovno odjurila na balkon misleći da je Neda s vijestima o Jani.
U kuhinju se zatim vratila s nekom drugom mišlju. Vidjelo se to po visoko podignutim obrvama, koje su odavale brigu. Stoga je Robi ponovio da na garaži stoji nezgodan natpis.
- Ah da – sjetila se mama. – Natpis ne znači ništa.
- Mda, to si već rekla – uzdahnuo je Robi – ali svi koji prolaze stazom gledaju ta nakazna slova i smiju se. Valjaju se od smijeha.
- Ali, oni se ne smiju natpisu na našoj garaži, nego nečem drugom. Jer, natpis ne govori ništa ni o garaži ni o nama.
- Ma, smiju se, kad ti kažem!
- A… smiju se sebi ili nekom drugom, ne znam, ali natpisu sigurno ne – ustrajavala je mama. – Jer, velim, ta riječ na zidu garaže ne znači ništa: u garaži imamo auto renault, dvije ćelave gume, pokrpani šator, loptu, čekić i pilu. Nijednu od tih stvari ne opisuje natpis na zidu. A na vratima garaže nema našeg imena, pa nitko sa strane i ne zna čija je. Dakle, to što piše na zidu ne odnosi se na nas… Daj, molim te, Robi, idi se igrati s djecom, nemoj biti dosadan…
I mama je ponovno izjurila na balkon misleći da stiže Neda.
- U kurac i dečki! – prošaptala je ljutito.
Robi je uvrijeđeno zaokrenuo iz kuhinje u predsoblje i u tom trenutku na vratima se pojavio tata, sav izgreben po licu.
- Blaža, daj alkohol! Neki klinac mi je šutnuo loptu pod kotač pa sam pao s bicikla!... Daj brže, krv će mi kapnuti na čistu košulju!
Robi je zastao na pragu: to je učinio Igor! On je jučer rekao „ne bojim se ja tvoga tate! Jedan precizan pogodak i on je gotov!“ Igor ga je pokušao ubiti loptom!
Robi je sjurio niza stepenice smišljajući usput osvetu tom Igoru, ali kad je stigao u prizemlje, iz jednog je stana panično izjurio poštar. Gospođa Babić htjela je baciti papuču za njim, no izgubila je ravnotežu i svalila se na Robija te ga srušila na pod. Robi je zgrabio papuču i uputio se prema kanti za smeće, koja se nalazila nekoliko metara od ulaza u zgradu. I dok je dizao plastični poklopac namjeravajući baciti Babićkin projektil, naišli su momci na motoru i dobacili mu:
- Peder!
Robi je spustio poklopac i bacio papuču za njima, ali ih nije pogodio. Oni su nestali iza ugla, a papuča je završila u cvjetnjaku susjede Matilde, među jarko crvenim georginama. Matilda je sjedila na balkonu i pila čaj od šipka s limunom te gledala kako je učiteljičin sin iz čista mira bacio papuču među njene krhke georgine.
- Stidi se! – pljucnula je u stranu. – Baš te lijepo mama uči, nema što! Jedna prosvjetna radnica! Pa da, s takvom krasnom mamom sin i ne može biti bolji!
Ostatak čaja, već ohlađen i s puno nataloženog šećera, izlila je na asfaltnu stazu kojom su bezglavo jurili motoristi. Robi je spretno odskočio u travu i isplazio teti Matildi jezik, uz sočno beee. No, nije ni zatvorio usta kad je začuo glas iza sebe:
- Što se miješaš?! Pa moja teta s pravom tjera te derane na motoru. Malo prije su zamalo naletjeli na mene, a nitko im se ne usudi ništa reći zato što je jedan od njih sin suca Vrhovnog suda.
Bila je to Biserka, podstanarka tete Matilde. Čistila je drvarnicu i ruke su joj bile pune triješčica i komadića kore. Biserka je stajala na ulazu u podrumski labirint i nogom vješto pridržavala vrata koja su se zbog propuha htjela zalupiti. Robi je šutio i razmišljao da li da se vrati kući i ispriča mami što je sve izgovorila stara i bolesna teta ili da uzme bicikl, koji je bio naslonjen na ulazna vrata, i ode na igralište iza škole. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio se za igralište. Ako je netko tamo – super, ako nije – nema veze. Napravit će nekoliko krugova i štopati vrijeme da vidi može li pobijediti Kristijana, koji na svom scottu napravi krug za točno dvadeset sekundi. Sjeo je na bicikl i grčevito se odgurnuo, međutim, kako je nasred puta stajao kamion za odvoz smeća, nije se mogao voziti. Radnici su bili pijani i činilo se da će svaki čas izvesti neki cirkus, jer su stalno izvikivali nekakve nesuvisle rečenice i smijali se, pa je za svaki slučaj sišao s bicikla i gurajući ga pored sebe polako krenuo kroz travu, u širokom luku zaobilazeći vesele radnike i smrdljivi kamion. Kad se ponovno vratio na asfaltnu stazu naišla su ona dva dečka na motoru i dobacila mu – a što drugo nego:
- Peder!
Peder, ponovio je, to ne znači ništa, baš kao niti onaj kurac na garaži. Na garaži je moglo pisati PEDER, a dečki su mogli dobaciti „Kurac!“, i bilo bi to jednako ništa. Ni adresa, ni ime. On bi sad mogao viknuti „Kreten!“ i opet bi napravio jedno ništa. Zato je viknuo:
- Kreten!
Nitko nije odgovorio. I ništa se nije dogodilo. Onda se sjetio još jednog pojma. I viknuo je:
- Đubre!
Ni to nije značilo ništa. Nitko nije reagirao. Jedino se činilo da se jedan od pijanih radnika okrenuo, a možda i nije, možda nije reagirao na povik nego se čudio kako se zanimljivo rasipaju one njegove nesuvisle rečenice. Ili se nije ni okrenuo, nego mu se samo načas poremetila ravnoteža pa se malo zanio u stranu. Tako je mama jednom pričala da je neki problematični učenik rekao ravnatelju škole da je idiot, a ravnatelj je pozvao oca tog problematičnog djeteta, inače poznatog odvjetnika, i rekao mu kakvim ga je izrazom počastio njegov vrli sin, a poznati odvjetnik je odgovorio da on mora imati dokaze kako nije idiot, pa ako dokaže da nije, onda će malome reći da se više ne smije tako izražavati. Dakle, trebalo bi pribaviti potvrde specijalista psihijatra i onda to podastrijeti svom kolektivu koji se o slučaju treba izjasniti. Odvjetnik je, k tomu, bio i član Udruge za promicanje slobode govora, tako da ovaj zaista nije imao nikakve šanse. Pa je bilo bolje odšutjeti. Jer, roditelji znaju biti jako pokvareni. Evo, ova Branka iz fizike je rekla Lizeloti da je lukava kao lisica i nakon toga Lizelotina mama nije htjela Branki odobriti kredit za dogradnju kuće. Slučaj je završio u novinama, a čitatelji su stali u obranu Lizelotine mame tvrdeći da je postupila po savjesti, to jest da je procijenila kako ta nastavnica očito nije solidan klijent njene banke. A aktivisti za ljudska prava optužili su Branku za vrijeđanje dostojanstva ličnosti samo zato što joj sugovornica nije bila na istoj intelektualnoj razini. Mama je rekla da je Branka krivo postupila zato što se upustila u objašnjavanje. Trebala je šutjeti, kao što i ona šuti. A ona tako šuti da ljudima čak ne govori „Dobar dan“, nego se zagleda u neku nepostojeću točku, tako da je treba zamoliti da se vrati u stvarnost. Robi je mislio kako ona u toj svojoj oholosti pomalo i pretjeruje, pa susjedi, eto, već pričaju da je tata našao ljubavnicu. Nekakvu Ankicu što radi u biljnoj ljekarni. Kad se Robi nakon pješačenja po gustoj travi vratio na asfaltnu stazu, primijetio je da mu se za gumu prednjeg kotača zalijepilo nešto smeđe. Najprije je pomislio da je to komad gline ili plastelina, no kad se malo sagnuo i udahnuo okolni zrak, osjetio je smrad ljudskog izmeta.
- Drek, k vragu! – viknuo je i ljutito odbacio bicikl u stranu. Pri padu na tvrdo tlo razbila se svjetiljka. Robi je s gnušanjem zaključio kako je to nešto najgore što mu se moglo dogoditi, jer nema te sile na svijetu koja bi ga natjerala da dotakne tuđe govno. Ni za što ne skinuo smrdljivi drek čak ni s kotača voljenog bicikla. Bicikl je istog trenutka prestao postojati. A onaj tko se posrao u travnjak učinio je isti zločin kao da je podmetnuo minu. Jer, da je kojim slučajem stao u drek, morao bi baciti cipelu u smeće, u smrdljivi smetlarski kamion, pa bi ostao bez omiljenih cipela. Tada mu je sinulo da bez bicikla nema smisla ići na igralište, pa je skrenuo putem koji ga je vodio oko garaža, odakle se vidio natpis KURAC, izvučen sprejom crnog auto-laka. Pa ništa, slegnuo je ramenima. Nema veze ni sa čime. I uputio se dalje. Dok je hodao čuo je lagano krčanje crijeva u dubini trbuha i osjećao se kao da glad izbacuje van nekakve mjehuriće. Krrr, krrr, krrr. Odmah mu je pala na pamet zadnja slika iz kuhinje, a to je da je mama užurbano rezala crveno zelje za salatu. Osjećaj gladi od toga je postao neizdržljiv. Robi je potrčao, da prije stigne kući, no kad mu se pred očima otkrilo dvorište, shvatio je da oni smetlari još uvijek stoje nasred puta sa svojim zelenim kamionom, samo što se sad više ne smiju nego su ušli u prepirku s nekim čovjekom, koji drži u ruci sklopljeni bicikl s razbijenom lampom. Radnici mašu rukama i pokazuju prema kamionu, a čovjek sličan susjedu Stjepanu u jednom trenutku zašuti i zavitla bicikl među otpad, u kamion. Tako je prepirka završila, a posrani bicikl nestao s vidika. Robi je brzo pretrčao travnati dio i samo što nije zakoračio na asfalt, kad su ponovno naišla ona dvojica na motoru, što mu svaki put doviknu „Peder!“. Čuo je brujanje mrskoga stroja i nije htio riskirati. Upro je sve snage i u trenu se našao u veži. Asfaltnu stazu je jednostavno preletio. Već na ulazu u zgradu mirisalo je na različite ručkove, na zapržen luk, ribu, okruglice sa šljivama i kuhani karfiol. Dok se penjao stubama čuo je kako u nekim stanovima zveckaju tanjuri i čaše. Netko je imao i uključen radio, pa se čula glazba. Robi bi preskakivao po dvije stube, ali je u nizu bio neparan broj stepenica i onda bi mu na vrhu za završno preskakivanje ispale tri, što je bilo neizvedivo. Te tri bi mogao preskočiti samo pri silasku, kad bi skočio i odmah čučnuo. A gore bi za preskok triju stepenica trebalo letjeti. Zato je trčao sitnim koracima i kad je stigao do vrata stana malo je otpuhnuo. Tada je osjetio da i gore mirišu razna jela, njihova i susjedova, samo što iz njihova stana nije dopiralo zveckanje posuđa ili glazba s radija, nego svađa tate i mame. Mama je predbacivala tati što je obukao odijelo za izlazak, a on je njoj odgovarao da ne ide nikamo nego da lijepo sjedi kod kuće i čita novine.
- Da, a Ankica iz Biljne apoteke? – vikala je mama. – Znam da ideš k njoj! Za koji kurac bi inače oblačio novo odijelo?!
- Ma daj, ženska glavo! Kakva Ankica, kakva Biljna apoteka! To su obične izmišljotine! Onaj tko je to rekao sigurno i sam ima nekakvog putra na glavi!
- Da, da, sad skačeš na drugu temu! – nije popuštala mama. – Nećeš reći zašto si obukao novo odijelo i kamo zapravo ideš!
- Pa znaš da idem na utakmicu – branio se tata.
- Kakvu utakmicu?
- Gle, sad se praviš neupućena! – tata je skupio obrve u primjetnu ljutnju. – Sto puta sam ti rekao da se igra važna prvenstvena utakmica, a ti se čudiš…
- Kurac se igra, a ne utakmica! - bijesno je odbrusila mama.
Robi je zaključio da je najbolje malo prošetati dok se oluja ne povuče. Pa se onda tiho, na prstima, stubama spustio u prizemlje. Kad je izašao iz zgrade, motor s dvojicom dripaca upravo je projurio u svom ritualnom kruženju. Dečki nisu niti primijetili da je netko izašao na njihovu pistu. A Robi se, dakako, ipak malo prestrašio. Kad se uvjerio da su luđaci zamakli dovoljno daleko, zakoračio je na asfaltnu stazicu i zamislio se. No, kad je htio učiniti i drugi korak, odjednom su se iza njegovih leđa bučno zalupila podrumska vrata. Cijela zgrada se zatresla od siline udarca. Buuum! Pritom je nešto tresnulo i razbilo se. Robi se okrenuo i spazio susjedu Matildu na balkonu, dok su na stazi pred zgradom ležale krhotine posude za cvijeće i rasuta zemlja.
- Vražji deran, – viknula je teta Matilda i prijeteće pokazala kažiprstom – pa zar ljudima stalno moraš raditi štetu?! Vidi što si učinio: razbio si teglu sa cvijećem koju sam jučer dobila za imendan od svoje Biserke!
- Ali, nisam to ja učinio – zaustio je Robi, no susjeda Matilda već je svom snagom zamahnula lončićem punim vode i sve je pljusnulo pred motoriste, koji su se neočekivano okrenuli iza ugla i vratili u dvorište. Jedan od njih je opet dobacio Robiju:
- Peder!
Drugi se glasno smijao. Kad se malo pribrao, Robi je primijetio da je smetlarski kamion otišao, kao i pijani smetlari, dakako, no ostao je susjed koji se s njima prepirao. On je nekome rukom pokazivao na ugao iza kojega su nestali i potom se pojavili fakini na motoru i vikao da su pijani radnici kamionom naletjeli na biciklista. Susjeda Matilda stajala je na balkonu u prozirnom kombineu i galamila dalje, a Robi se čudio otkud joj tako jaki, nezaustavljivi glas iz tako mlohavog i bolesnog tijela, iz tijela koje se cijelo sastoji od naslaganih slojeva masnoga tkiva pa se doima poput mehaničkih nožica netom pripravljenih škampa. Onda je glas odjednom utihnuo i Robi je sa strahom pomislio kako opet odnekuda dolaze zločesti motoristi, no kad se okrenuo, spazio je oca kako u novom odijelu, sav važan, izlazi iz zgrade i korača putem na kojemu su nekoliko minuta ranije stajali komunalci. Ide u garažu po auto, razmišljao je, no otac je na mjestu s kojega se skreće prema garaži samo na časak zastao, kao da ne može odlučiti što i kamo dalje, pa je naposljetku nervozno otresao nekakve sitne čestice s rukava i nastavio ravno dalje. Prije toga pogledao je na novi sat i sočno pljunuo u travu. Ide na ljubavni sastanak s Ankicom iz Biljne apoteke! – zaključio je Robi i progutao gorku slinu. Zauvijek je napustio mamu. I više se neće vratiti. Više ga nitko ovdje neće vidjeti. Možda bi mu trebalo reći što piše na stražnjoj strani garaže? On to sigurno ne zna, jer je cijeli tjedan na posao odlazio biciklom. Navodno iz zdravstvenih razloga. A sad je auto ostavio mami. Onaj renault. Pa da, treba mu reći da na garaži crnim slovima piše KURAC! Treba mu reći, makar to zapravo nije ništa. Ali, ipak je nešto kad piše baš na njihovom zidu! Robi je potrčao za ocem i kad mu se učinilo da ga je zamalo sustigao, iza ugla se pojavio nesretni motor s dvojicom upornih drznika. Sad će mi opet doviknuti „Peder!“ – pomislio je u ljutnji. No, kad se osvrnuo oko sebe shvatio je da se nema kamo skloniti: i otac, koji ga nije primijetio, i on već su bili kod ulaza broj 12, gdje su dva snažna momka upravo izvukla veliku škrinju za zamrzavanje i počela je namještati u blatnjavu traktorsku prikolicu, koja je zadnjim dijelom zagradila ulaz u zgradu. Dečki na motoru polako su prošli pokraj njih i pristojno pozdravili, a Robi se odmah okrenuo prema njihovom ulazu da vidi hoće li mama po tko zna koji put izletjeti na balkon i bijesno promrmljati da to opet nije Neda s vijestima o Jani nego prokleti dripci na motoru. Mama nije izašla na balkon iako su dečki baš ispod njihovog stana dali gas, koji je bio sličan onom automobilskom. Što to znači? To znači da se Jana oštenila! To znači da može računati na psića! Hura! Dat će mu ime Maks! Evo, odmah će, odmah pitati mamu je li sve prošlo u redu.
- Mama!
Kad je došao kući mama je vriskala da prvo mora nešto jesti, jer cijeli dan ništa nije
jeo, a tek onda može pitati za psića.
- Nisam gladan, pojeo sam dvije vrećice čipsa – rekao je, no ona je kao prava učiteljica bila neumoljiva:
- Ne, ne i ne!
I nije htjela otvoriti usta sve dok nije pojeo bljutavi kelj i odvratno tvrdi kosani odrezak. Dok je tako sjedio za stolom i čekao vijesti o svom budućem psu, čuo je kako je dva puta zvonio telefon u predsoblju i jednom mobitel u njenoj torbici, ali ona je i tu bila neumoljiva. Nije se htjela javiti. Inače se u ovo doba često znao oglasiti telefon: javio bi se netko od kolega i rekao, na primjer, da se odgađa proba mješovitog pjevačkog zbora, pa ona onda ne bi ništa rekla nego bi šutke vratila slušalicu na mjesto. Valjda se i sad odgađalo nekakvo pjevanje pa zato nije dizala slušalicu. A možda je telefon imao nekakve veze i s tatom, iznenada je u Robiju proradio crv. Možda je ona Ankica htjela reći mami kako je Robijev tata sada njen muškarac i otrovno se nasmijati, pa mama nije imala volje upuštati se u svađu. Vjerojatno nije htjela briznuti u plač pred malim, a i učiteljice inače ne plaču. Barem ne javno. Zato je Robi na brzinu strpao u usta ostatke neukusnoga obroka, obrisao rukom masna usta i pitao hoće li napokon dobiti psa. Mama se blago nasmiješila i rekla da hoće.
- Da, dobit ćeš psa! Maloga Maksa.
Jana je inače oštenila četiri mladunčeta, dva muška i dva ženska. I mama se još jednom nasmiješila, očito da podrži njegov zanos prema budućem četveronožnom prijatelju. Tatu nije spominjala, da djetetu ne pokvari radost. Robija je, međutim, mučila tajanstvena zvonjava telefona: mamina je torba upravo divljala od nečije želje da joj se javi. O kome se radi? Ima li možda ljubavnika? Nekakvog tipa iz škole, kojeg nikada ne spominje? A tata sigurno nije htio priznati da odlazi sa svojom Ankicom. Izmislio je nogometnu utakmicu. Izmislio je susret jakih klubova o kojemu su svi pričali i zbog kojega su stigli čak i navijači s mora, pa je valjda mislio da će biti najuvjerljivije ako kaže da kao član uprave kluba mora pozdraviti cijenjene goste. Evo, pa možda se on javlja iz mamine torbe, možda joj namjerava reći da je bila u pravu, da je sve istina što ljudi pričaju o njemu i Ankici. A možda i nije tata… Ne, ne, mami se to ne smije priopćiti na tako podli način, u trenucima kad se veseli malom psećem biću koje će doći u njihov dom.
Robi je na brzinu ispio čašu vode i izjurio van. Nadao se da će možda na ulici sustići tatu. Ako ga i ne sustigne, zna gdje ga može potražiti: u maloj dvorani nogometnog kluba gdje obično nakon utakmice primaju važne goste ili novinare. Već je isplanirao kako će mu prići i tiho prišapnuti da je netko na garaži sprejom ispisao KURAC te mu predložiti da se zajedno vrate kući i uklone sramotu o kojoj vjerojatno svi pričaju. Jer, ipak je to sramota, makar ništa ne znači. A tu Ankicu, koja je sad s njim, jednostavno će… Ne, nije se htio upuštati u detalje. Spretno je preskakivao po dvije stube, odnosno tri na kraju svakog niza, i uvijek se dobro dočekao na nogama. Kad je pak preskočio posljednje tri, u veži se odnekud, sasvim neočekivano, stvorila gospođa Babić i oni su se ponovno sudarili. Ovaj put, međutim, nije pao Robi nego ona, pa je odmah dignula veliku dreku. Robiju je u trenu prošlo kroz glavu sjećanje na nevolje prouzročene njihovim prvim sudarom, kad je letjela ona nesretna papuča za poštarom, pa je izjurio iz zgrade glavom bez obzira. Sad je stvarno žurio i sve je bilo jako ozbiljno. Toliko ozbiljno da je pomislio kako negdje mora naći dva-tri kamena, malo veća, naravno, za slučaj da ga napadnu oni nesretni motoristi, Jer, sigurno će naići i dobaciti mu ono što mu inače dobacuju, pa eto, da se nađe. Oni cijeli dan kruže oko zgrade ne bi li ga nekako ubili, pa makar i zajedljivim dobacivanjem. Kad nitko ne bi gledao vjerojatno bi ga i fizički likvidirali, zbrisali s ovoga svijeta. Pa je stoga onaj zagonetni KURAC možda nekakav njihov znak, neka kratica kojom poručuju KAD UBIJEMO ROBIJA i onda nešto s AC. Da, sasvim je moguće. Ovog jednog klipana je znao, s njegovom sestrom Manuelom išao je u isti razred. Čak su neko vrijeme i sjedili u istoj klupi. Drugog dečka nije nikada vidio. Moguće je da mu se dečki osvećuju zato što je Manueli prošli tjedan rekao da je glupa k'o noć. A možda imaju i neke veze s Ankicom iz biljne ljekarne. Pa se onda ono A iz tajanstvene riječi na garažnome zidu može tumačiti kao ANKICA. A što bi onda bilo C? COPRNICA? Može, ali i ne mora. Možda C nije ništa, kao ni cijeli pojam KURAC, za koji mama tvrdi da sigurno ne znači ništa. I eto, kraj asfaltne staze spazio je dva poveća kamena i podigao ih. Zatim je potrčao za tatom, vjerujući da će ga još uvijek sustići negdje prije stadiona, ali ga je u trku zapljusnula voda po glavi. Zastao je, okrenuo se i ugledao staru i bolesnu susjedu Matildu s lončićem.
- Još si tu?! – vikala je. – Nije ti dovoljno što si mi uništio georgine i ananasov cvijet, nego još potežeš kamenje na kaktus – i pokazala je prstom na raskošni puzavi kaktus s puno crvenih cvjetova, koji je stajao na mjestu razbijene posude. – Stidi se! Mama ti je prosvjetni radnik!
Kad je još jednom zamahnula lončićem, prema Robiju je poletjelo samo nekoliko mršavih kapi i nije ga pogodilo. Matilda je još nešto doviknula, ali on ih nije razumio. Nije ih mogao ni sa čime povezati. Ako je bila kakva psovka, jednostavno je odletjela u zrak i raspršila se na najsitnije moguće čestice. Robi je zaključio kako bi bilo najbolje pretrčati preko travnjaka s radničkim drekom i onda skrenuti iza garaže, premda ga je tamo uznemiravao onaj glupi natpis. Inače se nikada neće riješiti zločestih susjeda i opasnih motorista. Stoga je zagazio u travu, iz koje su izvirivale prazne boce od piva i vina, vjerujući da se govno ipak zalijepilo samo za bicikl i da više nema opasnosti od mina, ali onda mu je pod nogama odjednom zasmrdjelo, isto onako kao i kad je gurao bicikl oko smetlarskog kamiona i pogodio gumom u drek. Nagnuo se i spazio kako je vrhom cipele utisnuo ornament na meku smeđu podlogu. Strašno! U prvi mah je osjetio odvratnost i htio izuti cipelu te je iz sve snage zavitlati u zrak, što dalje od nosa, ali je ubrzo shvatio da nema previše vremena za egzibicije. Morao je požuriti za tatom i Ankicom iz biljne ljekarne, dok još nisu pobjegli u neki drugi grad i neku drugu državu. Stoga je na brzinu povukao vrhom cipele po travi, gadljivo otresao nogom i brzo nastavio dalje. Prošao je pokraj zida garaže na kojemu nije pisalo ništa, odnosno, pisalo je KURAC, te potrčao prema igralištu iza škole. Tamo su nekakvi dečki vježbali propinjanje, to jest vožnju biciklom na jednom kotaču, i kad je došao tako blizu da je mogao razaznati koji su, učinilo mu se da čuje buku ubojitog motora koji ga je cijeli dan pratio u liku Manuelinog brata i još jednog tipa. Nepoznatog. Zato se odmah sklonio iza grma i prešao na drugu stranu, na jedan od putova što je vodio na nogometni stadion. Bilo je pusto i on je najprije tiho zviždukao, a onda potrčao da što prije stigne na mjesto zločina. I tako je vrlo brzo stigao do prostranog parkirališta, asfaltirane površine na kojoj je bilo više stotina uredno iscrtanih parkirnih mjesta za osobne automobile i autobuse. Pred njegovim se pogledom naslagalo tek dvadesetak auta i pet ili šest luksuznih autobusa, onih, znači, autobusa za koje se kaže da su „na kat“. Na jednome takvom autobusu na kat uočio je veliki plakat s imenom gostujućega kluba. Plakat je bio pun drečavih reklama s golim ženskama, tako da zapravo nije shvatio kako se klub zove. Razaznao je jedino zadnja dva slova, AC. A to mu nije govorilo ništa. Između vozila primijetio je prazne boce, jednu zgužvanu klupsku zastavu, slomljeni muški kišobran, poderanu tenisicu i mnoštvo masnih papirnatih vrećica. Gotovo je. To je kraj, tužno je pomislio Robi i čučnuo kraj tog smeća. Tata i Ankica iz Biljne apoteke zauvijek su otišli u drugi grad. U drugu državu. Zauvijek!
Negdje daleko, na drugoj strani parkirališta, čulo se brujanje motora, ljudski glasovi i jedan kratki signal automobilske sirene. Onda su zalupila vrata ili možda nisu, možda je nešto palo na zemlju, brujanje automobilskog motora sve se više gubilo u drugim zvukovima, u buci koju je bilo teško identificirati. Eto, odlaze tata i Ankica – uzdahnuo je Robi. I više ih nikada nitko ovdje neće vidjeti. Niti će oni vidjeti onaj nesretni natpis na zidu garaže. Mogao bi ih sustići samo jedan od ovakvih autobusa na kat, ali što vrijedi kad su svi zaključani. A uokolo nema ni žive duše. Nikoga i ničega osim autobusa. I upravo je autobus posljednja nada. Da, jedino bi autobus na kat uhvatio tatu i Ankicu iz Biljne apoteke i vratio ih natrag.
- Heeej! – viknuo je Robi, očekujući, ako ništa, barem jeku vlastitoga glasa.
No, nitko nije odgovorio. Niti se stvorio itko tko bi mogao pokrenuti luksuzni autobus na kat i sustići tatu u novom odijelu i Ankicu iz biljne ljekarne, odnosno spriječiti njihov odlazak u drugi grad i drugu zemlju. Preostaju jedino ova dva kamena, zaključio je Robi, dva kamena što ih je cijelo vrijeme grčevito stiskao u ruci čekajući priliku da zaustavi sve one loše stvari što su mu se dogodile toga dana. U tom ozračju skupio je nevjerojatnu snagu, onakvu kakvom susjeda Matilda pljuska vodu iz lončića, te bacio kamenje u vjetrobransko staklo nijemoga autobusa, koje se sočno razbilo i ogolilo veliki plakat s imenom gostujućeg kluba, pričvršćen za strop vozila. Ogolilo je zapravo brdo drečavih reklama s golim ženskama na komadu papira, jer su se od svih, valjda svih, slova normalno mogla pročitati samo dva zadnja – AC.

08.10.2008. u 22:18 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Irena: Essential

srijeda, 08.10.2008.

DUGA RESA - IXTLAN

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau