BILJEŠKA O PISCIMA, PREVODITELJIMA I NJIHOVU OKRUŽENJU

subota, 04.10.2008.

Za publiku na književnim večerima susret s piscem neka vrsta čuda, kao susret sa čarobnjakom koji dobrom djetetu ispunjava svaku želju: pisac otkriva ono što su slutili a nisu se usudili glasno izgovoriti, pisac uvijek zna odgovore na sva pitanja i pisac priča priče koje samo tada i nikad više, i nigdje više, i nitko više neće čuti u takvom obliku, s takvom intonacijom, s takvim znakovitim tišinama i kašljucanjima kao što su to oni čuli te svete večeri u malome gradu na obali velike rijeke. Pisac je tada primio publiku u svoj svijet, učinio je junakom svoje priče, spektakla, i udahnuo joj nešto osjećaja vječnosti. I u toj prešutnoj zakletvi na tajnu ljubav iznenadni spomen prevodilačke djelatnosti dolazi poput poziva na uklanjanje posljednje prepreke u slobodnom protoku književnih junaka i snova zanesenih pojedinaca, poput zazivanja stihije, općeg potopa. Ono u punini očajničkoga krika zapravo zvuči: „Eto, sad kad smo primljeni u svijet vašega književnog teksta, što sad tu radi prevođenje? Mogu li i strani autori, njihovi junaci i dijalozi ući u ovu našu zajednicu i oteti nam dio vaše ljubavi? Mogu li riječi stranoga umjetničkoga teksta postati neka tajna šifra u kojoj ćete kriti neke stvari od nas? Recite, zaboga, što je za vas prevođenje?! Je li to izdaja naše ljubavi?“ Publici na književnoj večeri ti herojski uljezi izgledaju poput prijetnje, slutnje skorog kraja. Mistični Aljoša Karamazov, pa asket Filip Latinovicz, pa nestašna Foxie, zdvojni Hamlet, pa nevjerojatni Ostap Bender... zar će im oni oteti pisca? Ti moćnici poput kralja Ubua, Gospodara muha i generala mrtve vojske? Možda nekakvi Majstor i Margarita, ujak Vanja, mala Pipi Duga Čarapa, dama s kamelijama? Zar će stranci pokupovati zavjetni teren koji pripada samo obožavateljima zanimljivih priča? I podići neka svoja Potemkinova sela? Gradić Peyton, Berlin Alexanderplatz …vatikanske podrume, orkanske visove… s lavom, vješticom i ormarom, zelenom lampom, dvanaest stolaca i ognjištem… Napučiti ga životinjama poput geparda, tarantule ili stepskog vuka? Ah, pa to je ljubav u vrijeme kolere, sto godina samoće!

Autor pak usplahirenoj publici pokušava jednostavnim sredstvima dočarati situaciju: zamislite gradsku željeznicu. Kad gledate prugu kao nešto što ima početak i kraj, onda vlakovi voze samo u jednom smjeru – od točke A do točke B. Međutim, kad se zamislite na terenu, na nekom mjestu između te dvije krajnosti, na sredini relacije recimo, onda put ima dva smjera – prema točki A i prema točki B, dakle na istok ili na zapad, lijevo ili desno. I odmah imate izbor: putovanje na istok i putovanje na zapad. Možda i dva režima vožnje, lakši i teži. U svakom slučaju – imate dvije opcije putovanja. Ako uđete u vlak u tom svom polovičnome mjestu između dvije krajnosti, onda se vaša percepcija proteže samo dionicom koju morate prijeći, recimo na istok, zapad ostavljate kao ideju koja ne pripada vašem životnom putu, vašoj priči i mašti. Zapad odmah postaje nešto drugo, nešto poput stranog tijela. Face s kojima putujete postaju za vas strane onog trenutka kad vlak prijeđe vašu točku u smjeru koji nije vaš. Vi ste putnik, vi ste voženi na relaciji koja vam se sviđa ili je smatrate najboljom za zadovoljenje potreba koje imate s okolinom. Kao strojovođa pak ne vidite taj istok i zapad nego početak i kraj puta, pa iz te apsolutne perspektive nemate osjećaj stranih i domaćih faca. Sve face su vaše, domaće. Sve su likovi i sve su ljudi. Jednoga prepoznajete po naboranom čelu, drugog po širokom osmijehu, trećeg po prćastom nosu, četvrtog po vodenastim očima i tako dalje. Nekima čak znate i imena i godinu rođenja, a nekima tek četvrt u kojoj stanuju. Nekima torbu, cipele, način hoda ili miris hvarske lavande u kaputu. Uglavnom, za vas su sva bića u vlaku jedna cjelina – biološka i prostorna. I vjerojatno biste se začudili da vas netko pita kako putnik sa crvenim šalom, koji ujutro miriše na cappuccino, i ulazi na trećoj-petoj-šestoj stanici a silazi na predzadnjoj u smjeru istoka – utječe na putnika u vjetrovci boje riječnog pijeska s nadimkom Bob koji pak ulazi na prvoj stanici i ide do zadnje u smjeru zapada. Ostali biste zbunjeni kad bi vas taj netko pitao i je li vam teže prevoziti putnike s istoka na zapad ili obratno, odnosno, koje putnike najviše volite. Vi imate vlak i svladavate prostor i vrijeme, a bića koja su vaši putnici upoznali ste prije, na drugim mjestima i drugim povodima. Svi su vaši onoliko koliko ih prepoznajete. Putnici u transportu mogu jedan drugoga ružno gledati, mogu jedan drugoga mrziti ili voljeti, ali oni tu simpatiju ili antipatiju ne stavljaju u funkciju vašim posredovanjem, nego iz nekih drugih razloga i povoda. S pomoću nekog drugog mehanizma. Putnici u transportu, naposljetku, mogu i ne vidjeti jedan drugoga i ne biti svjesni da njihovo kretanje netko koordinira. Oni mogu jednostavno spavati između točke A i B, a o povratku iz B u A slušati glazbu ili gledati film. Ili čak umrijeti, jer i to je nekakva činjenica. Za strojovođu je putničko sljepilo svojevrsna čarolija i izazov, jer iz daljine bolje vidi svakog putnika ponaosob nego oni sebe uzajamno. A putnici zapravo nisu niti svjesni da postoji strojovođa koji ih koordinira: oni svoj put doživljuju kao osobni, mentalni angažman pri kojem malo protegnu noge i učine neki pomak u razmještaju stvari. Oni ne razmišljaju o instanci koja ih vozi, njihove misli ostaju vezane za kuću, polazište. Oni još dugo, premda se voze u vlaku, u mislima kuhaju kavu, listaju novine ili zaključavaju vrata. Njihovo oko dodiruje željeznu konstrukciju vlaka, prugu, sjedala u vagonu, peron i konduktera u izmaglici. Na nježnu kožu njihovih prsta lijepe se tragovi pokvarene kemijske olovke ili komadići tvrde žvakaće gume. Potplati cipela razmazuju neprozirnu pljuvačku. Oni jedno vrijeme čak simbolički putuju u dva smjera istodobno: objektivni i subjektivni, unutarnji i vanjski. Zato se začude kad u nekom mediju, koji razotkriva čarolije postojanja, ugledaju slike drugih putnika ili marljivog strojovođe. Oni su cijelo vrijeme razmišljali o nečem drugom i gledali nešto drugo, drugim riječima: sebe. Strojovođa i drugi putnici nisu bili u njihovu obzoru. Tako je, eto, nekako i s čitateljima i njihovim autorom. Svaki čitatelj je cijelo vrijeme živio neku svoju priču. A kad mu se na književnoj večeri pojavio autor – pokazalo se da je to strojovođa njegova puta. Strojovođa je došao samo zbog njega, zbog svakog čitatelja ponaosob, došao je podijeliti veliku tajnu prolaženja zemaljskim krajolicima. Došao je reći kolika mu je plaća, radi li prekovremeno, koliko još ima do mirovine. I tako su postali jedno, svaki putnik je u polumraku zagušljive dvorane zamislio je da je strojovođa samo njegov, da samo njega voli i samo zbog njega svakodnevno vozi vlak od točke A do točke B, od neprobojnog unutarnjeg do vanjskog Ja… a onda, onda se pokazalo da su tu i druge face, da vlak, prije negoli stane na njihovoj stanici, odnekuda dođe i da ih ne čeka za povratak na mjestu gdje su izašli nego ide dalje i opet odnekuda dođe. I tako, da strojovođa i putnik nisu ljubavnici koji stoje pokraj starog hrasta na čijoj je kori urezano da im je ljubav vječna…

Prevoditeljska djelatnost u opusu autora književnih radova za čitatelja koji se uživljuje u literarne svjetove upravo je ta neugodna spoznaja o postojanju drugih putnika na relaciji duboko ukorijenjenih životnih navika i očekivanja. Čitatelj misli da bi vlak brže vozio, a vagoni bili uredniji i mirišljaviji kad unutra ne bi bilo drugih bića. Jer, dok vlak vozi – jedan putnik čita novine, drugi glasno hrče, treći jede jabuku, četvrti čačka po mobitelu i svaki na svoj način pridonosi kvarenju predodžbe o idealnom premještanju u prostoru. Strane jedinke ne štede energiju putovanja, ne gledaju, dakle, u istom smjeru. One nisu dio iste tajne. Jedino strojovođa, kad se nađe u ulozi putnika, zna što je zapravo vlak, jer je imao iskustvo izvanjskog promatrača i kreatora dinamičnog odnosa prema prirodi, prema drvoredima, brdima, dolinama, električnim stupovima i kućama. Sve vanjske senzacije u trenutku postizanja velike brzine prijevoznog sredstva začas postanu mrlje, nešto neodređeno zeleno, smeđe, bijelo i plavo. Gube se drvoredi, doline, električni stupovi i kuće. Strojovođa zna da je vlak figura bijega iz stvarnosti i da svatko ima pravo na tu povlasticu, ma kojim jezikom govorio i ma kojem civilizacijskom krugu pripadao. I zato ga ne smeta što se u istom trenutku i na istome mjestu mnogi upućuju na putovanje. Naprotiv, smatra to jedinstvom u raznovrsnosti. On upravlja jednom generalnom crtom, drži se nekakvih propisa i nastoji biti maksimalno predvidljiv. I sva su mu bića dragi putnici jednog te istog beskrajnog vlaka. Strojovođa ne spava, ne sanja o mjestu A ili mjestu B. On razmišlja o tome kako se putniku na kraju putovanja otvara nekakva tajanstvena perspektiva, kako ulazi u neki ured s puno zelenila i svakojakih elektronskih uređaja, kako kupuje kvalitetnu odjeću u velikoj robnoj kući ili možda hrani umiljatu mačku u stanu prijatelja koji je na moru. On mislima, željama i snovima hrli putniku, nastavlja njegovo putovanje drugim sredstvima. Strojovođa se divi putniku-glumcu, obožava putnika-pjevača, zavidi putniku-nogometašu. On svaki put, kad vlak stigne u krajnju točku, u mislima nastavi put sa svojim putnicima. Ali, ne treba pomisliti da je to znak inferiornosti strojovođe. On je ipak zapovjednik vlaka. Riječ je o nečem drugom. O akceleraciji. Strojovođa je čovjek kao i svaki drugi. On nije stroj. On je osoba. Njegov profesionalni angažman u prostoru ne smije biti sputan, ne smije biti ograničen samo na jurnjavu iz točke A u točku B i kratka zaustavljanja između toga. Njemu treba omogućiti da skrene lijevo ili desno, da se zajuri i onda naglo zakoči, da bjesomučno trubi i psuje. Da pokaže pravu narav onako kako je pokazuju ljudi za volanom svoga auta. A svi znaju što za normalnog čovjeka znači iznenadno pojavljivanje kamiona natovarenog pijeskom na uskoj cesti: smak svijeta. Odjednom ne vidi ispred sebe ništa doli goleme kotače s kojih frcaju bijela zrnca pijeska. Ili pak vozilo auto-škole sa ženom za upravljačem… pa onda nesretni biciklist. No dobro, možda je to pretjerivanje. Možda nije svaki vozač tako ogorčen kad na cesti ugleda niže rangiranog sudionika u prometu. Jer, ima putova na kojima se spora vozila uopće ne smiju kretati: pa vidjeli smo stotinu puta prijeteće znakove tipa „zabranjeno za bicikliste“, „zabranjeno za zaprežna vozila“, „zabranjeno za kamione“, a na nekim auto-cestama spori sudionici imaju svoju posebnu traku, koja se u Sloveniji, recimo označuje velikim natpisom „počasna vozila“. Sporo vozilo s oznakom auto-škole posebna je priča. Vozač kojemu se u obzor kretanja odnekud dovuče golf ili clio s plavom pločicom na kojoj je slovo „L“ prvo pomisli kako je taj zaštićeni sudionik u prometu krasna meta za odstrel: bum – i gotovo! Ravno u potiljak. Šteta je što auti nemaju ugrađene strojnice. Vozila s oznakom auto-škole začas bi nestala s ulica većih gradova i preopterećenih županijskih cesta. Bilo bi dovoljno povući okidač i dobila bi se čistina. Dodatna pogodnost je buka automobilskih motora, osobito dizelskih, i žamor pješaka, pa nitko ne bi čuo pucanj niti bi primijetio ubojstvo. Ima, međutim, u takvom razmišljanju nečeg patološkog: vozač koji strastveno poželi upucati kandidata za vozački ispit zasigurno je nekoć bio loš đak, možda je i propao koji razred u školi, pa sad želi spaliti sliku sebe kao učenika koji teško svladava gradivo snalaženja u šumi propisa. Ima, isto tako, i onih koji nišaneći u učenika zapravo žele pogoditi učitelja, koji im je, dakako, kriv za sve neostvarene snove u životu. Jedan manji pak dio vozača strojnicu kao dio opreme svog vozila zamišlja u paketu s ostalim praktičnim stvarima, pa tako žali što njegov auto nema ugrađenu perilicu, bojler, pilu, kompresor, mikser, betonsku miješalicu i sušilo za kosu. Kad bi se još i djeca našla za volanom, na popisu želja bilo bi svakojakih kompjutorskih igrica, aviona i automobilčića na daljinsko upravljanje, a ne bi nedostajalo ni mehaničkih medvjedića i plačljivih lutki. Svima, jasno, nije moguće ugoditi, pa standardni automobili ne dolaze s bogatom dodatnom opremom, nego se radije ugrađuju veći retrovizori, kako bi vozači više pozornosti usmjerili na ono što je iza njih negoli na sudionike u prometu koji ne mogu razvijati velike brzine. Svih tih patnji lišen je strojovođa vlaka kojega nikad ne pretječu žene strojovotkinje niti mu na pruzi iskrsnu lokomotive s plavom pločicom na kojoj se ističe slovo „L“. Jedino taj problem nemogućnosti skretanja lijevo i desno, što s vremenom zatupljuje i ubija eros… Da, pa strojovođa zato u mislima prati svoje putnike, dopušta da ga akceleracija kretanja još dugo nosi za njima. On unaprijed uživa, taj strojovođa dakle, u bogatstvu životnih sadržaja, sretan je što sve to postoji uz prugu kojom vozi vlak od točke A do točke B, od rođenja do smrti. Od njegovog A do njegovog B. Strojovođa si, naravno, nikako ne priželjkuje raj, skok preko vlastite granice.

No, postoji i druga stvarnost, civilizacija ljudi koji stalno u nešto sumnjaju i ničemu se ne vesele. Tu obitavaju, između ostalog, i ljudi koji znanstveno obrađuju tuđe tekstove, slova, interpunkcije, margine i čak prazne papire. Za njih je svijet smetlište, deponij odbačenih riječi i rečenica. Kraj svih želja i volje za moć. Iako su se već priviknuli na smrad lirske poezije ili gnusobu romana tijeka svijesti, ti strašni ljudi, jezikoslovci, još uvijek s gađenjem gledaju ispisane stranice papira ili ekrane kompjutora. Ljute se kad nalete na metaforu, kad netko namjerno ispusti zarez, kad iza točke nova rečenica ne započne velikim slovom. Očajni su zbog čestih opkoračenja, mrze kratice, ispuštene samoglasnike. Pitaju se zašto ljudi tako mazohistički upijaju dugačke opise krajolika u realističkom romanu kad se potrebne informacije mogu naći u praktičnim i jeftinim turističkim vodičima. Čude se što junaci kratkih priča tako upućeno razgovaraju o metafizičkim stvarima dok istodobno njihovi prototipovi ne znaju pravilno izgovoriti „tramvaj“ ili „Popokatepetl“. Ako je to jedan te isti jezik, misle oni, kako je moguće da ga ljudi na jednome mjestu njeguju, a na drugome ubijaju? Zar ne postoji neka instanca koja bi rekla: „E, sad je stvarno dosta“? Zašto njihov trud odlazi u vjetar? Pa tisuću su puta strogo naredili što se i kako se piše vezani tekst na nekom jeziku, a tamo neki pijani ili jednostavno neodgojeni rade od njih budalu i uporno guraju gramatičke greške i stilske nezgrapnosti tvrdeći da je to umjetnički opis stvarnosti s pomoću jezika. I tisuću puta im je palo na pamet da jednom zauvijek raskrinkaju te neznalice i uvjere narod koliko su odstupanja od norme pogubna za jezik. Pa to je kao da neki vrijedni inženjer izumi savršen kompjutorski program, koji se potom proširi svijetom u milijunima primjeraka, a onda jedne večeri neki zločesti junoša napravi virus i pošalje ga mailom na milijune adresa zadovoljnih korisnika programa te im sve u trenu uništi. Bi li ozbiljni korisnici rekli: ah, pusti, dečko je talentiran, kupit ćemo drugo računalo i napisati sve uništene tekstove ispočetka? Ne bi, dakako. Tražili bi doživotni zatvor za drskog dripca i još golemu odštetu za propali trud. Takvo pismo u novine nije, međutim, poslao niti jedan jezikoznanac, jer vjerojatno nije imao vremena za pisanje nečega što nije konstitutivan dio znanstvenog projekta od nacionalne važnosti, a i novinski su stupci premali prostor za dobru elaboraciju problema. A najgore je to što netko inteligentan može prigovoriti autoru pisma: zaboga, čovječe, zatrpali ste drvljem i kamenjem jednog proizvođača zla, a stotine i tisuće drugih niste uzeli u obzir! Svaki pojedinac u društvu radi nekakvu štetu, pa i vi, naposljetku. E pa ako ste tako odlučni u sankcioniranju štetočine – onda stavite na papir sve one koji na bilo koji način krše zakon. Stavite ponajprije sebe, i to ne možda kao osobu koja je krivo napisala riječ „strelica“ odnosno „strjelica“, nego kao osobu koja je napravila drugu vrstu javne štete. Napišite da ste se popišali tamo gdje to nije dopušteno, recimo, u parku iza grma magnolije. Hajde, stavite se na popis zagađivača prirode! Da vidimo! Napomenite da ste možda istresli i neku klicu, da ste uništili travu ili potopili nedužnu mušicu. Ne, sigurno to nećete napraviti. Nećete imati hrabrosti priznati da i sami uništavate život oko sebe te da i vama treba odmjeriti poštenu kaznu. A da ne spominjemo posredan negativan utjecaj na druge ljude iz takozvanog nehaja: možete li zamisliti koliko je učenika dobilo slabu ocjenu iz materinskog jezika samo zato što je nepropisno konjugiralo neki glagol? Mnogima su zbog toga roditelji zabranili odlazak u kino ili na izlet, mnogima nije darovana obećana lopta, a mnogi su opet od nemilosrdnih vršnjaka dobili podrugljivi nadimak koji će ih obilježiti za cijeli život. Sve su obitelji bile tužne i razočarane zbog dječjeg neuspjeha u školi, ponegdje je možda izbila i žestoka svađa, pa ipak ni jedan roditelj nije došao na ideju da napiše pismo u novine i okrivi vas za nesreću svojega djeteta. Nijedan otac ili majka nije uzeo papir u ruku i počeo smišljati pismo protiv vašeg tumačenja gramatičkih pravila. Nije, naravno, zato što i on nosi stanovitu količinu putra na glavi. Roditelj, recimo, nije trebao davati dijete u školu. Mogao ga je odvesti u zemlju koja nema razvijeni školski sustav i usmjeriti ga da postane stočar ili seoski vrač. A mogao se i dosjetiti da jabuka ne pada daleko od stabla, to jest da i on sam, misli se roditelj, ima neke nedostatke koji su dostojni javne osude. Gospođa mama je, primjerice, bezbroj puta ružno ogovarala svoje prijateljice i kad bi netko uzeo sve rečenice o njima, koje je izgovorila u napadu ljubomore ili zavisti, dobio bi pozamašnu antologiju verbalnih delikata. Gospodin tata je pak svake nedjelje dopodne ritualno prao auto i pritom bacao prljavu vodu u čistu rijeku, vodu u kojoj je otopio sumnjive šampone i slične otrovne kemikalije. E pa kad bi netko njega prijavio komunalnome redaru – odmah bi dobio uplatnicu za poveću kaznu. Ili bi čak završio na sudu kao osoba koja je svjesno dovela u opasnost živote drugih ljudi, životinja i biljaka.
Jezikoslovci će radije odšutjeti literarni kriminal i smisliti bolji način obračuna s jezičkim lopovima. Uzet će, naime, papir i napisati ime i prezime književnika koji se izruguje pravopisu i gramatici. Ispod imena i prezimena uredno će popisati sve zločine koje su počinile prozvane osobe. Na primjer: Josip Sever. Ispod toga: govorija i slazba. Zatim: Ivan Slamnig. Ispod toga: istokosa i propadalište. Viktor Pelevin. Ispod toga: ustoguzičje i rendirati. Irena Lukšić. Ispod toga: ajmeknuti i zagonetko. Kad naprave dovoljno dugačak popis jezičkih nedjela, onda će pokušati naći neku metodu njihove klasifikacije. Pa će reći: aha, prvo ćemo lopove podijeliti po nacionalnosti. Ovdje će biti Hrvati, tu Englezi, pa onda Rusi, Nijemci, Francuzi i tako dalje. Internacionalni i domaći kriminal. Kad smo to napravili, uzet ćemo njihove tvorenice iliti jezičke izmišljotine i napisati referat o tome kako su neki pisci zavukli ruku u nacionalnu jezičku riznicu i jednostavno si uzeli materijal za riječi koje samo njima nešto znače i njima donose korist. Pokrali su, drugim riječima, vlastiti narod i njegovo civilizacijsko dostignuće. I onda to tako napišu, savjesno, argumentirano i s poukom za buduće naraštaje. S poukom u smislu: nemojte krasti vlastiti jezik, jer književnost ionako gubi trku od novih čuda tehnološkog doba. U budućnosti ćemo komunicirati kratkim porukama preko mobilnih telefona, a za prevođenje tekstova sa stranih jezika imat ćemo posebne softvere. Iz jezika u jezik prebacivat će se strukture, a ne beskrajni nizovi značenja. Poslije još jednom pregledaju svoj znanstveni tekst, eventualno dopune koju nedorečenu misao i isprave neočekivani tipfeler te ga superiorno pročitaju na stručnom skupu posvećenom intencionalnom kvarenju jezika. Auditorij priopćenje doživi kao zanimljivo i poticajno, jer nijedan jezikoslovac neće odabrati krug autora i prekršaja koji je istom strašću popisao njegov kolega. Materijal književnih prekršaja je beskrajan, teče vertikalno i horizontalno, ima ga u povijesti i sadašnjosti, a treba ga očekivati i u budućnosti. Izvučen je iz živih i mrtvih jezika. Iz velikih i malih država, demokratskih i nedemokratskih. Ne postoje, drugim riječima, dva jezička eksperta koja su sastavila isti popis autora, nanizala iste prijestupe i donijela isti zaključak. Ne! Svatko je tu ostao svoj, svatko je u pravu i svako će naći mnoštvo prilika za razmišljanje o kondiciji standardnog jezika. Jer standardni jezik je oduvijek bio poput svetoga Grala. Strašilo.

Prema umjetniku riječi lingvisti su, srećom, tolerantni. Ako se neki jezički policajac nekim čudom i upusti u razgovor s nepopravljivim jezičkim huliganom, učinit će to vrlo obzirno, poštujući načelo nemiješanja u unutarnje stvari osramoćenog. Odnosno, učinit će to diskretno, da ne upadne u oči kolegama, koji bi ga začas proglasili kolaboracionistom i izbacili iz klana. Lingvist se svakako će hiniti da ne zna kako se pisac zove i što je sve dosad objavio, nego će ga pitati, primjerice, je li na skup došao autobusom ili vlakom, ima li to on onog pametnog mačka koji sam otvara vrata i je li vani prestala padati ona dosadna kiša. Književnik-prevoditelj odgovarat će samo s da ili ne, jer neće htjeti trošiti svoje jezičko blago na osobu koja grozničavo zapisuje svaku izgovorenu riječ i onda je u nekom uštogljenom radu prezentira kao dio svoje velike filozofije svijeta, odnosno, što je još gore, zloupotrebljava je kao dokaz kvarenja standardnog jezika u suvremenom književnom stvaralaštvu. Pisac će se namjerno maknuti iz svog bujnog floristerija, samo da se ovaj ubojica života ne dokopa koje sočne fraze ili egzotičnog izraza. S ubitačnim da i još ubitačnijim ne isisat će, kako se nada, sav zrak oko lingvista i tako ga baciti na pod, u očaj vlastite truleži. Na kraju će jezikoslovac i jezikolovac iz dvorane izaći na jedna vrata, a literarni tajkun i lopov na druga. Jedan će otići na zapad beskrajne željezničke pruge, a drugi na istok. Jedan u plus, drugi u minus na tekućem računu. U svakom slučaju, oni se stvarno nikada neće sresti, iako im život pruža bezbroj prilika za susret i druženje. Neće si zapamtiti imena, iako će se obilato citirati u svojim radovima. U negativnom kontekstu, dakako. Pa ne možemo upoznati baš sve ljude koji hodaju oko nas, reći će autor literarnih tekstova, a nije ni potrebno, domislit će jezikoslovac, jer jezička pravila su za sve pripadnike jedne govorne zajednice ista. Ako jednog čovjeka izvedemo na pravi jezički put, to je kao da smo cijelom čovječanstvu dokazali ispravnost naših postavki. Zna se u kojem smjeru teku jezici.

U trenutku dok ovo pišem u svijetu se održava desetak znanstvenih simpozija o književnosti kao namjernoj proizvodnji jezičkih grešaka, tisuće ambicioznih autora grozničavo ispisuje posljednje retke svog remek-djela, stotine tisuća običnih ljudi luduje za nekim literarnim junakom, desetine odličnih učenika popušta izazovu prevođenja književnoga teksta s jednog jezika na drugi, tisuće vlakova na raznim meridijanima i paralelama kasni na svoja odredišta, stotine strojovođa sa strepnjom prilaze opasnom pružnom prijelazu, desecima jezikoslovaca dijagnosticiran je neki teški psihički poremećaj, tisuće pisaca ne mogu živjeti bez droge i alkohola, milijuni vozača histerično vrište kad ih slabiji auti pretječu na cesti, milijuni putnika prigradskih vlakova rješavaju križaljku u novinama, stotine tisuća dječaka žarko žele postati policajci, desetak velikih sveučilišnih naklada dotiskava neki rječnik, na tisuće ispodprosječnih znanstvenika prostački ignorira talentirane kolege, milijun naivnih ljudi pohodi književne večeri svojih omiljenih autora i sanja o tome da jednoga dana otkrije tajnu umjetničkog stvaralaštva. Milijun dobronamjernih osoba nada se da će jednoga dana oživjeti sve mrtve na ovom svijetu. Najmanje pet nadobudnih astronoma otkrilo je nove planete. Dvadesetak lingvista recenzira nove školske pravopise. Dva slikara pripremaju retrospektivnu izložbu. Pedesetak tisuća ljudi plaća policajcu mandatnu kaznu zbog prelaženja ulice dok je na semaforu crveno svjetlo. Milijarda ljudi ne želi se odreći svog slikovnog pisma. Nekoliko stotina tisuća lokalnih političara ne može korektno izgovoriti „r“. Sedam ili osam sveučilišnih profesora na posao putuje vlakom. Tri pjevača zabavne glazbe imaju završen studij opće lingvistike. Devetsto tisuća akademika nakon aktivne službe ništa ne čita. Sedamdesetak sijamskih mačaka ima blagozvučno ime. Milijun i pol ljudi sa srednjom stručnom spremom nema vremena prelistati novine. Petnaest tisuća mlađih ženskih osoba intenzivno sanja u boji. Pedeset osam lingvista nikad nije napisalo pozitivnu recenziju leksikona jezikoslovnih termina. Točno trideset dva književnika imaju iza sebe i značajan znanstveni opus. Petnaest posto metodičara nastave materinskog jezika strastveno se bavi lovom. Dvanaest tisuća umjetnika tuži se na niske honorare. Devedeset jedan korektor poslao je preporučenu pošiljku na krivu adresu.Tri mentalno zaostala pastira imala su doticaj s vanzemaljcima. Stotinjak lingvista nosi slušni aparat. Petnaest tisuća neinteligentnih parlamentaraca izglasava restriktivni zakon o sigurnosti u prometu. Više od osamsto pedeset tisuća benzinskih crpki na Zapadu povećava maloprodajne cijene bezolovnoga goriva. Na tri mjesta uz more pada gusti snijeg. Jedanaest tisuća učenika za vrijeme velikog odmora jede čokoladu punjenu rižom. Devetnaest lektora luta u gustoj magli. Jedan svestrani intelektualac s užitkom čita Ubojstvo u Orient-expressu.

Poruka ove bilješke je u sljedećem: jezikoslovac ne može biti strojovođa, putnik u vlaku ne može pisati priče, a posjetitelj književnih večeri nije svjedok literarnih zločina. Život je, što kaže klasik, ipak negdje drugdje. On se neprestano prevodi i obnavlja, obnavlja i prevodi.

04.10.2008. u 22:44 • 2 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Irena: Essential

subota, 04.10.2008.

BILJEŠKA O PISCIMA, PREVODITELJIMA I NJIHOVU OKRUŽENJU

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau