KRONIKA NEDJELJNE ŠETNJE

nedjelja, 14.09.2008.

Mnogi su se pisci izrugivali često postavljanom pitanju «kad ste počeli pisati?» držeći ga nemaštovitim, otrcanim i nepotrebnim. Međutim, kad se pisanje kao psihoterapija afirmiralo na mnogim područjima ljudske djelatnosti – poticaj nastanku nekoga teksta nije bio nevažan. Tim prije što se književnošću proglašavalo doslovce sve od telefonskog imenika do potpuno praznog lista papira. Dobrohotni je čitatelj u navali raznoga pisanja izgubio orijentaciju, više nije znao što treba čitati, a što ne. Počeo se pitati što otkud dolazi i čime je inicirano. Ne znam odnosi li se možebitna sumnja i na ovaj zapis o jednoj bezazlenoj prijepodnevnoj šetnji, ali meni je ispao vrlo koristan jer sam pod njegovim dojmom počela pisati roman "Nebeski biciklisti". Roman govori o 1967. godini i većim se dijelom vrti oko alternativnog dugoreškog kupališta. No, čini mi se da niti šetnja nije bila slučajna. Te nedjelje, kojom je započela 2005. godina, posve neplanirano dohvatila sam svoje stare dnevničke bilješke i zadržala se na opisu jednog sna. San je tematizirao Zagreb, a spominjao je mjesto zvano Tušmer u Dugoj Resi. Uostalom, evo što sam zapisala:

Subota, 12. veljače 2000.
Zagreb. Stanovala sam u jednoj od zgrada lijevo od Autobusnoga kolodvora u Zagrebu. U trenutku dok sam silazila stubama iznenada su se stvorili moji bivši susjedi iz Duge Rese. Pružila sam im ruku da se pozdravimo, ali oni se nisu mogli rukovati zato što su bili opečeni od sunca. Savjetovala sam im da opečenu kožu namažu jogurtom ili vrhnjem te se nakon toga uputila u naselje Tušmer na kupanje. Vani je bilo jako vruće. Sjela sam u hladovinu i gledala kako se ljudi prže na suncu. Kad sam se vratila u svoju zagrebačku zgradu, bivši susjedi su se posve oporavili od opeklina i veselo me pozdravili.

U ovome snu pojavio se Tušmer, poznato dugoreško prigradsko naselje s lijepo uređenim kupalištem. Tih ranih 60-ih godina, kad sam tek krenula u osnovnu školu, ovamo sam dolazila s mamom zamalo svakodnevno na kupanje. Isprva mi je bilo zanimljivo gledati goleme zgrade Pamučne industrije na drugoj obali i ostatke drvenoga mosta u najdubljemu dijelu rijeke, kao i slušati priče o životu tvornice između dva svjetska rata, no s vremenom sam shvatila da se nalazim na pogrešnome mjestu. Moji prijatelji iz dvorišta kupali su se nešto niže, na tvorničkoj brani, gdje su se skupljala društva iz viših razreda osnovne škole i nižih srednje. Nešto više od Tušmera nalazilo se glavno gradsko kupalište i tamo su dolazili uglavnom nepoznati ljudi. Mami je, međutim, odgovaralo ovo mjesto zato što se u obližnjoj gostionici svakodnevno prodavala pečena janjetina i mi smo na povratku kući svraćale po meso (“dvadeset deka reš pečenoga”). Osim toga, oko nas su se uvijek skupljali ljudi boljih zanimanja koji su voljeli pametno pričati. Mama je najviše uživala u razgovoru s umirovljenim glumcem, koji je vrlo plastično opisivao kako bi ovo pomalo divlje kupalište trebalo izgledati. Da je on predsjednik općine, govorio je, u Tušmeru bi se odmah uredio atraktivan kamp. Na velikoj livadi trebalo bi samo sagraditi sanitarni čvor i dovesti struju i vodu. Gostioničar koji sada jeftino prodaje janjetinu mogao bi upotpuniti svoju ponudu jela i pića, pa nuditi gostima ručak i večeru kao u hotelu. U kampu bi mogao raditi i Boris, nezaposleni nastavnik tjelesnoga odgoja. Eto, umjesto da stalno šalje ogorčena pisma Karlovačkome tjedniku i žali se na ljude koji su do posla došli preko veze, mogao bi voditi jednostavne vježbe za starije goste i organizirati izlete na prekrasna okolna brda. A onaj šašavi Braco, zaboravio sam čiji je, mogao bi prestati proganjati ljubavne parove po mrežničkim otocima i prihvatiti se unosnoga posla iznajmljivanja čamaca. Mnogi bi turisti s užitkom obilazili divlje rukavce i slapove i slikali se za uspomenu. A mnogi bi iz tajanstvenih dubina zelenoplave rijeke izvlačili somove-kapitalce ili pak zastrašujuće velike štuke. Glumčeva priča bila je toliko sugestivna da se često događalo da smo mama i ja, ali i mnogi ljudi oko nas, opčinjeno pratili njegova izlaganja i onda se kući vratili opečeni od sunca. No, opekline su brzo prošle, a priča je ostala. Čak i danas, kad šećem tom usamljenom obalom, koju zatrpavaju smetovi žutoga, tužnoga lišća, ali i odbačeni štednjaci i prkosne auto-gume, imam osjećaj da strastveni ribiči, stisnuti iza rijetkoga vrbovoga grmlja, čuvaju ovo mjesto za povlaštene turiste šašavoga Brace. U ovome snu najveći simbolički potencijal nosi broj 12 iz datuma, jer upućuje na 12 temelja na kojima počiva budući grad iz čistoga zlata.

Kraj zapisa. Pod dojmom pročitanog prvu šetnju u novoj 2005. godini željela sam obaviti baš na tome mjestu, na negdašnjem kupalištu. I krenula sam kroz vrijeme, gustiš raznih događaja, strahova i slutnji. Po povratku kući složila sam tekst pod naslovom Kronika nedjeljne šetnje.

Drugi siječnja 2005. godine bio je sunčan i prohladan, s jakim mrazom ispod drveća i grmlja. Oko podneva sunce je ušlo u sobu, po prvi put nakon dugo vremena, i stvari su odmah nekako živnule, izvukle se iz zimskoga sna: na tmurnoj, crno-smeđoj podlozi istaknuo se žuti naslonjač, srebrno prijenosno računalo, božićni aranžman sa crvenim svijećama i zlatnim kuglicama. Ovime je simbolički počelo odbrojavanje novoga godišnjeg ciklusa.
U zgradi je bilo tiho. Negdje duboko, u nečijoj sobi, svirao je radio.
I ulica je bila bez prometa. Stanovnici predgrađa, koji su bili u crkvi, vratili su se i usput glasovali za predsjednika države. Uputila sam se u obližnji Športski dom, gdje je bilo biračko mjesto za našu ulicu, ali okolnim putem, uz Mrežnicu prema središtu mjesta i onda Jozefinskom cestom natrag.
Asfaltna stazica što kroz park vodi do Pamučne industrije bila je pusta. Kao i svaki dan, jer ovuda odavno nitko ne šeće. Zato su valjda prije nekoliko godina na ulazu u park postavili znak biciklističke staze. No, niti biciklista nije bilo. Na obali je, na sklopivom stolcu, sjedio ribič, mlađi muškarac, sa štapom u ruci i napeto gledao zelenu površinu vode. Uz drugu obalu, na komadićima polomljenoga granja, sjedile su divlje patke i drijemale. Malo dalje, s desne strane, bilo je školsko rukometno igralište. Uprava je počela postavljati ogradu, jer je za vrijeme utakmica lopta često završavala u Mrežnici. Zatim vrtovi. Neki su bili obrađeni. Zemlja je kvalitetna, tamna i masna. Zato su ribiči često ovamo dolazili kopati gliste. Osobito jedan, koji je uvijek nosio bijela odijela. Ljudi su za njega govorili da lovi ribu zato što nema novaca za hranu, jer „cijelu penziju zakurva na Vlahinjama“. Zanimljivo je da u proljeće svi vrtovi osvanu s predmetima koje tu nitko nije ostavio u jesen. Sjećam se da sam nekoć, kad sam i sama tu imala vrt, nalazila istrošene baterije, kuhinjske noževe, novčiće i savijene čavle. Dublje u parku naišla sam na Milicu, prijateljicu iz gimnazije. Šetala je s malim nećakom.
- Najviše volim šetati sama – rekla je. – Znaš, u provinciji se ljudi tako bolno susreću sa svojim godinama.
Potom se pokazalo pročelje Pamučne industrije „Duga Resa“. Nekoć je to bilo sjedište svijeta. Sad – oljuštena boja, portirska kućica prazna. Na parkiralištu nema niti jednog auta. U obiteljskom albumu još uvijek čuvam hrpu fotografija iz šezdeset i neke kad je znamenitu tekstilnu tvornicu, najveću na Balkanu, posjetio drug Tito. Na jednoj od tih crno-bijelih slika vidi se moj otac, tada visoko pozicionirani službenik, kako se rukuje s maršalom. Drug Tito i drugarica Jovanka stigli su luksuznom limuzinom, s brojnom pratnjom.
Skrećem prema bolnici. Najprije jedan most, zatim naselje Inzl, pa drugi most. Mrežnica je bistra i plitka. Na smeđem dnu naziru se odbačene zdjele, opruge davno istrunulih madraca i polomljene lopate. Sve je pomalo zaraslo u meku, svijetlosmeđu mahovinu. Ispred bolnice dva-tri auta. Tišina. Put me, sad na drugoj obali, ponovno vodi uz Mrežnicu. Ponovno asfaltna stazica, prazna. Nakon stotinjak metara nailazim na obitelj: muškarac u maskirnoj vjetrovci, kakvu su nosili hrvatski vojnici zadnje godine Domovinskog rata, zatim debela žena crne masne kose stisnute u konjski rep, s cigaretom u ustima, i djevojčica u ružičastom, plastičnom kombinezonu, prekratkom. Djevojčica čuči i gleda oca kako baca grančice u vodu i tjera psa mješanca da skoči u Mrežnicu i donese ih. Pas zagazi u plićak i vraća se. Voda je hladna i pod kosim sunčevim zrakama vidi se para što se diže u zrak. Kad sam malo poodmakla, čula sam kako je pas ipak bućnuo u vodu. Ne znam da li milom ili silom. Obitelj je očito bila sretna zbog ove pobjede. I gle, sad kraj staze. Nekoć je tu bilo kupalište. S lijeve strane asfaltne stazice, na brežuljku, prije dosta godina rasle su visoke jele i na tlu stvarale duboki hlad. Trava je bila začuđujuće rijetka, prošarana malim mravinjacima. I miris koji se ovdje pleo bio je nekako poseban, mediteranski. Valjda zbog te posebnosti to se mjesto često pojavljivalo u mojim snovima: obično bi se u prvom planu našao kakav kamen, utapkana stazica s puno iglica, pokoji žilavi grm i onda obvezatno lijepi vrganj u busenu. Sad se na uzvišenju vidjela samo jedna jela, bolesna, suha, sa zastrašujuće lomnim grančicama, siva. S desne pak strane prostirala su se dva metra obale, koju su od podlokavanja čuvali visoki jablani. Ulaz u vodu bio je betoniran, očito je netko mislio ponajprije na vez za čamce. Prije tridesetak godina na Mrežnici su se za niska vodostaja mogli vidjeti stupovi koji su ostali od negdašnjeg sunčališta. Danas bi se oni, ako nisu istrunuli, našli negdje na sredini rijeke. Na stazi uz rijeku stajala je postarija žena i glasno razgovarala na mobitel. Povremeno je čak i gestikulirala, tako da se moglo naslutiti s kime i o čemu priča. Stotinjak metara dalje, uzvodno dakle, bilo je raskršće nekoliko putova. Dva, asfaltirana, vodila su u obližnje naselje, i to jedan uz pizzeriju, a drugi, zaobilazni, uz podnožje najvišega brda u okolici. Brdo se zove Vinica. To je čest toponim u slavenskim zemljama. U Hrvatskom zagorju, primjerice, postoji općinsko središte Vinica, kao i u susjednoj Sloveniji, a mjesta identična naziva imaju i Bugari, Slovaci, Makedonci i Ukrajinci. Ime se povezuje s vinovom lozom, na što upućuju i mjesni grbovi sa sličicom jednoga ili više grozdova. Na padinama Vinice ima dosta vinograda. Oni spiralno silaze prema Mrežnici, kao vino koje prirodno teži spajanju s vodom. Dugoreška je mladež svoj okoliš zacijelo promatrala s ovog raskrižja putova, jer je nakon Drugog svjetskog rata spjevala pjesmu «Duga Resa i te tvoje gore, Mrežnica je tvoje plavo more». U prilog tome govori i jedno ulje na platnu, rad nepoznatog umjetnika, koje prikazuje Pamučnu industriju s branom na Mrežnici, viđene negdje s polovice Vinice. Danas su na vrhu brda planinski dom i odašiljač nekog operatera mobilne telefonije. Raskršće, eto, ima dva asfaltirana puta – jedan prema naselju Tušmer, a drugi uz podnožje brda Vinica, koji vodi prema jednom karlovačkom prigradskom naselju. Zanimljivo je da uz taj asfaltni put ispod brda postoji još jedan, zemljani, čija perspektiva završava u bjelogoričnoj šumi. Stariji ljudi pričaju da se tim putem ide prema jezeru na čijem dnu leži selo. Dakako, u mnogim se predajama spominju tajanstvena sela na dnu neke vode. Narod je vjerovao da se na dnu kriju podzemne palače u kojima žive nadnaravna bića što ljude vode u smrt. Voda je zemljino oko kroz koje stanovnici podzemnog svijeta mogu vidjeti ljude. Pogled s Vinice na monumentalnu tekstilnu tvornicu zahvatio je upravo taj komadić puta prema potonulom selu. Na slici nepoznatog umjetnika mirni tok Mrežnice ispao je kao oko kroz koje se vidi život mjesta. Slika je darovana drugu Titu i jednom je, ako dobro pamtim, prikazana na nekoj važnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Na uskoj asfaltnoj stazi uz Mrežnicu, na mjestu gdje je prije tridesetak godina bilo kupalište, odjednom su se stvorile tri umirovljene učiteljice. Sve tri imale su kosu boje meda. Dvije od njih i naočale s jakim dioptrijama. Spazila sam ih prekasno: više nisam mogla ni lijevo ni desno. Srećom, pak je jednoj od njih zazvonio mobitel u džepu, tako žestoko da su druge dvije pomalo prestrašeno odskočile u stranu. Tako sam bez riječi prošla mimo njih.
Zapravo sam si dopustila jedan mali užitak: ne pozdraviti učiteljicu. Učiteljicu sam oduvijek doživljavala kao čuvaricu strogoće i zabrana. Kao crtu koja se ne smije prijeći. Jer, učiteljica kao radikalizirana inačica roditelja prava je vladarica dječje sudbine: o njenom raspoloženju i pravednosti ovisi kako će se dijete snaći u životu. Oduvijek mi se činilo da učiteljica sve zna i sve može, a dojam je dolazio otuda što je ona unaprijed znala rješenja zadataka koje nam je zadavala. A kad bih nešto pogrešno rekla bila sam sigurna da mi se učiteljica krišom ruga zbog neznanja. Zato je nisam voljela sresti na ulici. No, u životu se po famoznom Murphyjevom zakonu događa upravo ono što nastojimo izbjeći: kriška kruha uvijek pada na namazanu stranu. Tako bi se i učiteljica neizostavno našla u dućanu kad bih i ja tamo kupovala. Prolazila je ulicom kad sam i ja prolazila. Bila je to neka vrsta dokaza da učiteljica doista sve unaprijed zna. Točno zna gdje ću biti i što ću raditi. Da, učiteljice su znale da ih neću pozdraviti. Zato su šutke prošle kraj mene.
Išla sam obalom i zaustavila se na mjestu gdje je rijeka najdublja i najšira. S druge strane pružaju se leđa Pamučne industrije. Vidi se, zapravo, nekoliko starijih zgrada oko kojih nikad nema ljudi. Prije tridesetak godina iz ovog teškog i polaganog dijela rijeke stršali su stupovi drvenoga mosta. Mama je pričala kako je most podignut za vrijeme Drugog svjetskog rata kako bi radnici za vrijeme uzbune brže napustili tvornicu. Nekoć je Pamučna industrija zapošljavala oko četiri i pol tisuće ljudi pa drveni most na rijeci nipošto nije značio bacanje novca. Gledajući svojedobno te ostatke izlaza za nuždu pomislila sam kako je propast mosta znak da više neće biti rata. Duga Resa je, međutim, sve do sredine šezdesetih, odnosno početka sedamdesetih godina imala drvene mostove. Jedan je bio kod kupališta, a druga dva kod bolnice. Sjećam se kako sam kao dijete sa strahom prelazila s jedne obale na drugu, jer su daske bile klimave i rasušene. Posebno neugodan osjećaj stvarao se kad bi preko mosta prelazila zaprežna kola, jer su kotači kloparali po neravnoj površini i činilo se kao da će se cijela konstrukcija odjednom srušiti u nabujalu rijeku. Za niska su se vodostaja s mosta vidjele ribe, koje su halapljivo grickale lelujavu travu s kamenja na dnu. Bio je to podust, kojeg ribiči nisu cijenili. Govorili su da mu je tijelo puno mulja te stoga meso nema dobar okus. Te nesretne ribe pak često su mi se provlačile kroza snove. Obično bih ih gledala kroz raspucale daske mosta koji se svija pod nekakvim teretom. A dolje bi divljala bujica, mutna voda koja je odnosila sve pred sobom. Bili su to košmarni snovi, slike stihije koja se diskretno navirila u realnost. Sjećam se tih riba tamnih leđa i mutnih brzaca za vrijeme Domovinskog rata. Dolazili su mi u san kao reakcija na dnevne događaje. Danas na mirnom dijelu rijeke bezbrižno pliva obitelj labuda i mnoštvo hitrih rončića. Labudovi su se inače na Mrežnici pojavili početkom rata i sad su se već udomaćili. Neki se viče niti ne vraćaju u svoju domovinu. Zanimljivo je da su te lijepe i elegantne ptice vrlo neprijateljski raspoložene prema pripadnicima svoje vrste. Uzajamno se toleriraju samo uže obitelji, dok ostale jedinke ne smiju ulaziti u tuđa jata. Izuzetak je vrijeme kad se skupno vraćaju u svoju postojbinu: tada im je dopušten kraći odmor na području koje je zauzela jedna obitelj.
Sve do početka 60-ih godina prošloga stoljeća na ovom se zavoju nalazio kamenolom. Još uvijek čuvam crno-bijele fotografije na kojima nekakvi smiješni stroj nalik na dinosaura sa svoje pokretne trake izbacuje sitno kamenje. Na jednoj od tih dirljivih slika sjedim u krilu tete Marije i gledam kako se drobe velike sive gromade. Imam najviše tri godine. U pozadini se ocrtava stadion, natkrivene tribine i velika petokraka zvijezda iznad glavnog ulaza. Dom je to nogometnog kluba Duga Resa, čije su boje svojedobno branili i poznati reprezentativci Cvitković, Crnković, Perušić i Drvodelić. Betonska ograda koja je opasivala ovaj ponos socijalističke izgradnje bila je u početku nepropusna za radoznalo oko sa strane. No, s vremenom se na njoj pojavilo dosta pukotina i rupa tako da igra na travnjaku i nije bila neka tajna za one koji nisu imali ulaznicu. Ponekad sam, šetajući uz obalu, nailazila na cijele razrede ili dvorišne družine, koje su utakmicu gledale izvana, kroz otvor na ogradi. Danas se pak cijeli zaštitni pojas oko stadiona pretvorio u veliku rupu kroz koju nitko nije gledao. Ni van, ni unutra. Nema ni crvene petokrake iznad željeznih vrata. Na mjestu negdašnjega kamenoloma nalazi se veterinarska stanica. Potom slijedi niz simpatičnih obiteljskih kuća. I na kraju puta opet raskršće i most. Kad prijeđe na drugu obalu čovjek se nađe u mjestu, na najduljoj ulici koja se zove Jozefinska. Tom cestom, što ju je dao sagraditi car Josip II. svojedobno je putovala i znamenita ilirska spisateljica Dragojla Jarnević.
Ovdje zapis o nedjeljnoj šetnji prestaje. Ugođaj mirnog mjesnog života u doba «socijalizma s ljudskim likom» nastavlja roman. Kao što rekoh, posvećen je 1967. godini. Glavna junakinja zove se Tea i ima 13 godina.

„Pa i nije tako loše“ – zaključila je Tea kad je mama odložila stvari u hlad ispod visoke jele. U zraku se osjećao ugodan miris smole, koji je pomalo podsjećao na crnogoričnu šumu uz plažu na Jadranu. Prvi doticaj s morem? Bilo je to… koje ono godine? Tata je diplomirao na Visokoj upravnoj školi i u čast velikog događaja poveo je nju i mamu na tri dana u Opatiju. „Opatija je pojam vrhunskog turizma: sve do Prvog svjetskog rata bila je zimovalište europske aristokracije i buržoazije“ – rekao je.
Išli su autobusom, vijugavom cestom kroz Gorski kotar. Odsjeli su u luksuznom hotelu koji je drijemao u tišini na brijegu. Ispred hotela nalazio se vodoskok od bijeloga kamena, s figurom dvoje djece što se grle. S tog se mjesta vidjelo more, koje se doimalo poput pustinje na kojoj se odmarali nekakvi čudni leptiri. Nešto od ugođaja Opatije imalo je i kupalište na koje ju je upravo dovela mama: Mrežnica je tu bila najšira, najdublja i najmirnija, u daljini osuta s nekoliko otočića koji su podsjećali na brodice, odnosno pustinjske leptire na ustreptaloj, svjetlucavoj površini. Na drugoj obali rijeke pružao se tamnozeleni pojas odraza niskih građevina tvorničkoga kruga Pamučne industrije. Nizvodno se prepriječila tvornička brana, preko koje je tekao tanki mlaz vode. Bilo je to jedno od kupališta na koje su obično dolazila djeca ili mladi ljudi. A tu, u hladu visokih jela, okupljali su se stariji ljudi. Za njih je bio uređen ulaz u vodu dvama stubama od dasaka. U plićaku, odmah uz obalu, bilo je šljunka, nešto dalje iz vode su virili stupovi za koje su se vezali čamci. Tei se posebno dopao mir: djeca nisu vrištala, malo stariji kupači nisu bezobzirno skakali na glavu, nitko nije imao tranzistor, niti se preglasno razgovaralo. Baš ugodno mjesto za opuštanje. Neke ljude je čak i znala, na primjer, čovjeka koji se smjestio kraj njih. Bio je prodavač u trgovini cipela Borovo. Imao je smiješne duge gaće, koje su izgledale kao skraćene hlače pidžame. Podalje su pak bili nastavnik povijesti, nova knjižničarka u mjesnoj biblioteci, blagajnica na željezničkoj stanici i neki električar. Tei se učinilo da je vidjela i Dražena, plavokosog dječaka koji je s njom išao u prva dva razreda osnovne škole te je potom tajanstveno nestao. Možda to i nije bio Dražen, nego netko sličan.
- Onda, je l' ti se tu sviđa? – upitala je mama.
Tea nije znala što bi se tu moglo odgovoriti. I da i ne. S jedne strane joj je priroda bila lijepa, a s druge je očekivala nekakvu senzaciju, nešto o čemu će danima pričati prijateljima u dvorištu, međutim, na obzoru nije bilo ničeg naročitog. Iz jedne udaljene kuće dopirala je glazba s radija, što je Tei načas pružilo nedjeljni ugođaj i podsjetilo je na popodneva kad je zajedno s Natalijom ili Sanjom Horvatinović prolazila pokraj slikovite gostionice Pirovac iz koje su sukljale pjesme poput Vratija se Šime te nezaobilazni teški miris vina. Uz gostionicu je bio visoki ukrasni grm, kraj kojega bi netko od pijanaca s užitkom pišao, a stari Ottavio, koji je vodio poslove u toj mračnoj rupi, volio je dobacivati djevojčicama razne prostote. „Ipak je to bio Dražen“, zaključila je Tea kad je momčić nakon desetak minuta sjeo na crni muški bicikl i udaljio se. Mama nije ulazila u vodu: samo je prišla drvenim stepenicama i nekoliko se puta nakvasila po rukama i nogama te se odmah vratila na svjetlosmeđu deku kojoj je bio otisnut konj u trku. Legla je na konja i dohvatila novine koje je ponijela za kraćenje vremena.
- Da vidimo što danas ima na Radio-Karlovcu – otvorila je Karlovački tjednik – evo, u četrnaest i trideset je Emisija za vaš odmor, četrnaest četrdeset pet Danas u Karlovcu, petnaest sati Dnevne novosti RTZ, petnaest i dvadeset Lokalne vijesti, šesnaest Reklame i po željama slušalaca, sedamnaest Kulturni pregled, osamnaest Pjeva Zvonko Špišić i dvadeset sati Operni intermezzo…
- Znači da upravo propuštamo dvije značajne emisije – rekla je Tea.
Prodavač iz trgovine cipela Borovo iznenada je nešto primijetio kad je mama naišla na članak o Stjepanu Sabljariću, pjevaču narodnih pjesama, koji je snimio Pjesmu o Karlovcu za tvornicu ploča Diskos. Mama je odložila novine i prihvatila razgovor na temu koja ju je zainteresirala. Tei je pak taj čovjek ostao u sjećanju iz vremena kad je trebala krenuti u školu pa ju je mama dovela u trgovinu da odabere cipele za taj strašni, ali i ostale strašne dane. Cipela, međutim, nije bilo i mama se strašno uzrujavala, jer Teu nije željela poslati u školu u starim sandalama. Prodavač ju je uvjeravao da je nekoliko puta naručivao novu robu, ali da mu je iz direkcije nikako ne šalju. Tea je pomislila kako bi bilo dobro da nema ni škole, jer, eto, ne može dolaziti na nastavu u poderanoj ljetnoj obući. Kad mama više nije imala živaca za čekanje, poslala je tatu da on pokuša utjecati na Borovo preko svojih veza, ali ni to nije uspjelo nego su joj na kraju kupili nekakve smeđe cipele sa zatupljenim vrhom, cipele koje su se vezale kratkim vezicama i izgledale jako, jako obično. Postojala je u Dugoj Resi, doduše, još jedna trgovina, zvala se Obuća, ali roditelji u nju nisu zalazili zato što je tu radila mamina bivša prijateljica Emanuela Čadorić, djevojka koja je za vrijeme rata priređivala vesele zabave za neprijateljske vojnike. Mnogi su mamini negdašnji prijatelji završili u ustašama ili domobranima, ali im se nakon rata zameo svaki trag. Jedino je Emanuela opstala i to zahvaljujući vezi s nekim funkcionarom SUBNOR-a, koji joj je priskrbio toplu sobicu u samačkoj zgradi, ormar, krevet i posao prodavačice u trgovini cipela. Mama i tata bili su u partizanima i smatrali su da je nedopustivo nagrađivati neprijatelja naroda, dok istodobno stotine boraca ne mogu riješiti neka osnovna životna pitanja. Mama ne samo da je prestala razgovarati s tom simpatizerkom fašizma, nego nije ni prilazila zgradi na kojoj je visio natpis Obuća, jer joj se činilo da joj se Emanuela iznutra smije. Odnosno, da se smije njenom Zdravku kojega „hvataju živci“ pa ponekad, pritisnut mučnim sjećanjima na rat, izjuri iz kuće i počne vikati: „Fašisti! Stižu fašisti! Bježite!“…
Tu, na obali, u ugodnom hladu mirišljavih jela, prodavač iz Borova bio je Tei vrlo simpatičan, jer je znao pričati zanimljive priče. Osobito je se dojmila priča o tome kako su ga jednom zaustavili na jugoslavensko-talijanskoj granici i pitali ima li štogod za prijaviti. A imao je punu torbu goblena koje je sestra, inače udana za Talijana, trebala isporučiti mušterijama u Perugiju. I, dakako, zanijemio je od straha. Toliki trud, tolika vrijednost, sestra nestrpljivo čeka u Goriziji, a on nikako da prijeđe granicu. „I onda sam im počeo tumačiti na lošem francuskom da žurim, jer me sestra čeka, kad se policajac zagleda u moju putovnicu i upita: Dr-agić? Ja klimnem glavom. Doktor Agić? – ponovio je policajac. Ja važno klimnem glavom. Poslije je došao drugi, nešto rekao prvom i tako su me pustili. Nisu znali, vele, da sam dr Agić, da sam, dakle, doktor Agić…“ Poslije te priče Tei se učinilo da u tom čovjeku doista ima nečeg izuzetnog te da ga ne treba ignorirati.
Kad se vratila iz vode, nakon što je još jednom u sebi pretresla priču o doktoru Agiću,Tea je Dragića našla u razgovoru sa ženom koja je prije šutjela, dok se kraj mame ispružio nepoznati mladi muškarac. Kad je sjela na ručnik, mama se okrenula i predstavila je mladiću:
- Evo, ovo je moja Tea! Jako je talentirana, ima tako razvijenu maštu… u svakom slučaju, posebna je… Sigurna sam da će jednoga dana postati slavna slikarica!
Muškarac je pružio ruku, nasmiješio se i izgovorio nekakvo čudno ime i prezime, no nije ga zamolila da ponovi jer je vjerovala da je njihov susret tipa „sad i nikad više“. Dopao joj se, međutim, način na koji joj je stisnuo ruku: učinio je to nježno, blago, s poštovanjem i ozbiljnošću, a ne onako kako su se s njom upoznavali razni trgovački putnici, inženjeri i majstori, koji bi je bez dopuštenja ljubili ili, točnije, slinili po obrazima i onda još podrugljivo pitali: „Imaš li dečka?“ ili „Koga više voliš: mamu ili tatu?“. Ovaj je bio pristojan i čak joj se učinilo da se dugo poznaju, jer ju je pitao zna li da je Marianne Faithfull, britanska pjevačica i zaručnica Micka Jaggera, započela snimanje svog prvog filma, pa što misli o Johnnyju Hallydayju koji je otvorio izložbu svojih modnih kreacija za hipije i o Marini Vlady, francuskoj glumici ruskoga podrijetla, koja je otputovala u Moskvu na snimanje filma o Čehovu. Tea nikada nije s posebnim zanimanjem pratila Mariannu Faithfull, no nakon razgovora učinila joj se velikom, zaista velikom. Isto tako i sastav The Rolling Stones. I sjetila se kako je nedavno pročitala u novinama da nekakva Lindsay iz Lodona čuva polovicu cigarete što ju je odbacio Keith Rihards i novčić od tri penija kojim je Mick Jagger platio neku sitnicu. A za obožavateljicu Jenny je pisalo da ima oko tisuću fotografija Rolling Stonesa. Za Johnnyja Hallydayja je pisalo da je morao unajmiti tjelohranitelja kako bi se zaštitio od obožavateljica, a za Marinu Vlady da kao Ruskinja zapravo ide među svoje.
Poslije je mladić pričao o kako je posjetio Sajam automobila u Frankfurtu te da ga je posebno fascinirao najnoviji NSU Ro 80 od 115 konjskih snaga, s Wankelovim motorom koji ima dvostruki rotirajući klip i može juriti 180 km na sat. Cijena mu je oko četrnaest tisuća njemačkih maraka. Usporedbe radi, najskuplji auto na sajmu bio je Rolls Royce phantom V, koji se prodavao po sto šezdeset tisuća maraka. Najjeftiniji pak bio je Trabant 601 s dvocilindričnim motorom i maksimalnom brzinom od oko 100 kilometara na sat: koštao je tri i pol tisuće maraka. Dok je tako redao opise i cijene najnovijih automobila, Tea je pomislila kako je prava šteta što se i ovo mjesto ne smatra pravim kupalištem, kao ono gore, gradsko…

Ovo je kraj ulomka i odgovor na pitanje kad sam počela pisati roman o 1967. godini. Počela sam ga, dakle, pisati nakon slučajnog prisjećanja sna, nakon šetnje, nakon godina koje su prošle, nakon zaključka da je sve na svijetu tijesno isprepleteno i povezano. Nakon dobrog ručka.

14.09.2008. u 13:22 • 3 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Irena: Essential

nedjelja, 14.09.2008.

KRONIKA NEDJELJNE ŠETNJE

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau