SAN I JAVA KNJIŽEVNIH NAGRADA

četvrtak, 11.09.2008.

Premda slučaj koji datira od prije dvadeset godina «žanrovski» nema ništa zajedničko sa sustavom davanja i primanja književnih nagrada, čini mi se da ga valja spomenuti jer ga ipak nešto vezuje za literarni život: magija. Prije dva desetljeća, naime, televizija je u svom elitnom večernjem terminu prenosila finale nekakve nagradne igre na nacionalnoj razini i cijelo se moje susjedstvo sklupčalo ispred malih ekrana očekujući proglašenje najsretnijeg čovjeka u zemlji. Televizija je za sve naše susjedstvo, bliže i dalje, neobjavljeno božanstvo, netko/nešto čije je ime šifrirano u zamjenici srednjeg roda. «Reklo je», «javilo je», «prikazalo je» - kažu ljudi za skriveni subjekt koji priča u njihovoj sobi. A to što neizrečeno «ono» kaže – jedina je istina koja se može izgovoriti i prikazati. Alternativa tome je ništa(vilo), jer ono što nije posredovano slikom i rječju čarobne kutije – jednostavno ne postoji. No, vratimo se malim ali grlatim ljudima iz moje zgrade. Dakle, gledali su finale uzbudljive nagradne igre u kojoj je najsretnijem dobitniku išao auto, a taj dobitnik bio je jedan inženjer iz okolice. Susjedi su se zgrozili: gle, kako taj inženjer može dobiti glavni zgoditak? Gdje je tu pravda?! Pa on ima dva auta, i to nova, i kako onda može dobiti još jedan na lutriji? Zašto njegov zgoditak ne daju sirotinji?! Netko je čak predložio da se pošalje prosvjedno pismo Televiziji, ali je odustao kad ga je trebalo sastaviti: objasnio je da Televizija nije kriva što je čovjek dobio auto, nego da se treba obratiti Lutriji, jer je igra njena. Potom je odustao i od pisma Lutriji govoreći da u samom procesu izvlačenja nije bilo nikakvih nepravilnosti: voditelj je uredno zažmirio i gurnuo ruku duboko u bubanj, gdje je bilo nekoliko tisuća listića. Dakle, presudila je sreća, a ne volja. S vremenom se polako zaboravilo na nesretno izvlačenje, no ostala je trajna mržnja prema inženjeru koji je dobio auto.
Što se zapravo dogodilo? Gledatelji su u svojoj sobi imali predstavu, u koju su se uključili kao likovi, što su shvatili da imaju pravo utjecati na zbivanja u nestvarnom prostoru. Upravo onako kako to čini oduševljeni gledatelj nogometa ili umjetničkoga klizanja: kad se na ekranu pojavi igrač u kojega ulože svoje emocije i živce – motritelj se pretvara u igrača i gura loptu prema protivničkim vratima želeći je uvesti u mrežu i tako zaslužiti pljesak i divljenje svih onih nepoznatih duša koje su isto kao i on gurale loptu po travnjaku ali, eto, nisu zabile gol zato što je fortuna u čarobnoj kutiji htjela da samo prvi bude pravi strijelac pobjedničkog pogotka. Ako se zalomi gol – igrač vrisne i istrese svu nakupljenu energiju kroz prozor. Ako se ne zalomi – igrač razočarano udari šakom po televizoru i optuži potencijalni «original» za prijevaru i sabotažu. Odnosno, čarobnu kutiju za nepravdu.
Isti tip angažiranih emocija vrti se i oko književnih nagrada. Autor sjedne ispred virtualnog televizora i gura loptu sa svojim tekstom prema protivničkim vratima. Međutim, neka tajanstvena pravila ne dopuštaju mu odrješit udarac u mrežu, nego za pobjedu mora izvesti jedanaesterac. Pa kandidat stavi loptu na zamišljenu bijelu točku i opali prema golu. Tako radi svaki autor, baš svaki, no pogodak postigne samo jedan. Pogodak u mrežu znači i kraj utakmice. Dakako, ostali igrači su razočarani jer smatraju da pobjednik nije zaslužio nagradu: nijedan autor nije glasovao za njega nego za sebe. A to mogu i dokazati. Tada ekipa optuži žiri da je pomogao ubacivanje «krive» lopte u mrežu. Iz ovog slijedi zaključak da laureat nikada ne zaslužuje nagradu.
Svaki igrač za sebe tvrdi da po nekom kriteriju zaslužuje nagradu: ili je slabog imovinskog stanja pa mu novčani iznos treba za preživljavanje, ili nikada nije dobio nikakvu nagradu pa je red da napokon dobije, ili su mu «svi» rekli da je njegovo djelo bolje od ostalih u konkurenciji, a usput ga članovi žirija iz nekog razloga mrze, odnosno predsjednik žirija je nečasnim nagrađivanjem želio uzvratiti uslugu laureatu, ili je pak namjerno izabran najgori tekst kako bi se netko nekome za nešto osvetio.
Čitatelji pritom i ne znaju za ove dramatične unutarnje borbe što ih proživljuju ambiciozni autori. Članovi žirija ih, s druge strane, uopće ne interesiraju. Naslov pobjedničke knjige niti ne nastoje zapamtiti, jer im je glava postala adresar prepun imena velikih trgovačkih centara u kojima svaki dan započinje neka nova nagradna igra. A te nagradne igre nisu nepravedno distribuirane, baš naprotiv. Svatko tko sudjeluje u kupovini obvezatno nešto dobije: servis za kavu, bicikl, limenku piva, crnu čokoladu, privjesak za ključeve, vrećicu oraha, notes ili, u najgorem slučaju, «samo» popust za određenu paletu proizvoda. Ulaskom u hram trgovine ljudi se obilato časte izgubljenim samopouzdanjem i osjećajem posebnosti, vjerujući da su nekim čudom upali u toplu sobu vlastitog djetinjstva, u ono sretno vrijeme kad su im tata i mama nježno šaptali «vjerujte svojim očima», «probajte nešto što ste oduvijek željeli» i «budućnost počinje s vama», «jer vi to zaslužujete». Stoga reklamne poruke koje ih sigurnom rukom uvode u nezaboravno djetinjstvo doživljuju kao vrhunsku umjetnost, kao antologiju sretnih trenutaka. Tu povlasticu nemaju pisci zapaženih knjiga: njihov se san uvijek događa na blatnjavom nogometnom terenu vlastite sobe, u paničnom strahu od jedanaesterca i nepravedno dosuđenog zgoditka. U paničnom strahu od stvarnosti, drugim riječima, koja je negdje drugdje.

11.09.2008. u 18:01 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	rujan, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Irena: Essential

četvrtak, 11.09.2008.

SAN I JAVA KNJIŽEVNIH NAGRADA

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau