Irena: Essential

subota, 30.08.2008.

PISMO IZ SPLITA

Ulomak iz romana NEBESKI BICIKLISTI koji uskoro stiže pred čitatelje




Ljiljana je namjeravala sjesti na bicikl i odjuriti u park, ali je iznenada odustala. Nezgoda je bila u tome što su joj u susret išle Margareta Vlahek i Natalija. Margareta joj se popela navrh glave jer je stalno dolazila k mami po konac za goblen, tobože nestane joj nekoliko uboda prije kraja slike. Pa da, eto, ne kupuje cijelo pakiranje, dođe posuditi tih „par centimetara, zapravo ništa“. I tako joj uvijek ponestane neke boje, crvene, zelene, plave, a goblen se mora završiti jer mušterija koja ga je naručila nestrpljivo čeka. A i posao je unaprijed plaćen. Sad će je prvo morati pozdraviti, a onda će teta Vlahek pitati ima li mama konac broj taj-i-taj, pa taj-i-taj, a usput i taj-i-taj, da stalno ne dosađuje, jer inače nikako ne može završiti Stari most i Oluju na moru. I kad je već oblikovala usne u pozdrav, iz drugog ulaza je sasvim neočekivano izjurila susjeda Eibl i doviknula Vlahekici „Joj, Margareta, nešto bih vas hitno trebala“. Tako je Ljiljana sva sretna uhvatila Nataliju za puce na bluzici.
- O, baš mi je drago što te vidim! – rekla je. – Čekaš nekoga?
- Tea je načas skočila provjeriti je li dobro zaključala vrata…
- A… vas dvije idete nekamo? Možda na Zlatni otok?
- Ma ne – Natalija je niječno zavrtjela glavom.
Ljiljana se tada urotnički nakašljala i izvukla pismo iz kožne torbice na sjedalu bicikla.
- Dakle, stiglo je pismo iz Splita…
- Od?
- Od? Gle ti nje! Od koga! – Ljiljana se usiljeno nasmiješila. – Pa znaš od koga! Od naših vrlih prijateljica, od Astrid i Sanje Horvatinović!
- Da? – zainteresirala se Natalija.
Ljiljana je ispružila ruku s bijelom omotnicom načičkanom markama male vrijednosti. Na sredini je pisalo nečije ime i adresa, no Ljiljana je brzo okrenula pošiljku, tako da Natalija nije uspjela vidjeti na koga je adresirana. U tom trenutku dotrčala je i Tea. Ljiljana je iz omotnice izvukla arak trgovačkog papira, gusto ispisan, i počela čitati:

Draga Ljiljana,
Oprosti što če pismo ispasati, pardon, ispasti nečitko, ali stvarno nismo imale vremena normalno sjesti za stol i napisati neko pismo ili razglednicu odmah po dolasku u Split. No, tebi sigurno nije bilo dosadno, znam da si puno izlazila van s vladom – gle, Vladom je napisala malim slovom! – Sedlarom, znam da si puno izlazila s vladom Sedlarom, a mi, na žalost, nismo imale previše vremena za odmor i ljenčarenje. Dane i noći morale smo provoditi s pjevačima sa festivala. Ove godine je došlo puno stranaca, na primjer, The Shadows, Heino, The Lords. Vjerojatno ste za njih čuli preko radija ili televizije. Shadowsi su inače jako simpatićni (simpatični!), pa sam to iskoristila da im postavim nekoliko pitanja.

Ja: Kakvi su vam dojmovi o našoj zemlji?

Oni: Ljudi su simpatični, živahni, priroda je krasna, a klima očaravajuća.

Ja: Hoćete li se stići kupati?

Oni: Isključeno. Imamo previše posla.

Ja: Kako ste zadovoljni Splitom?

Oni: Zadovoljni smo i s gradom i s kompozicijama koje smo dobili na festivalu. Talentirano su pisane, mogle bi postati hit.

I Dino, basist Crvenih koralja, isto se sprijateljio sa Shadowsima, odnosno njihovim basistom. U čast tog velikog događaja potrošio je pozamašnu svotu iz svog skromnog budžeta čašćavajući svog novog prebogatog prijatelja prošekom. Uza to ga je pozvao da bude njegov gost u Zagrebu prilikom prvog posjeta Jugoslaviji.
A Luda mladost u izvođenju Dubrovačkih trubadura osvojila je prvo mjesto na listi ploča u Plavom vjesniku.
Još jedna zanimljivost: splitski kompozitor Džeki Srbljenović napisao je prije nekoliko godina muzičku komediju Svemirske skitnice (o tome kako je jedan Splićanin sanjao da je s novinarima Istoka i Zapada odletio na Mars) i sad je to djelo ponovno s velikim uspjehom izvedeno na pozornici.
U gradu je, naravno, gužva. Evo, sad moram prekinuti pisanje ovog pisma. Došao mi je cijeli Hajduk: Ristić, Vukman, Mušović, Holcer, Folić, Vukčević, Nadoveza, Slišković, Žaja, Begović, Golijan, Vardić, Hlevnjak, Ivković, Bonačić i Ferić…

Dok je Ljiljana čitala pismo Tei su pred očima neobjašnjivo počeli bledjeti veliki splitski događaji, slike palmi, sunca, mora, divnih ljudi, i riječi su se počele raspadati na slogove, to, pred, iz, ples, mo i a, zatim su počeli ispadati samoglasnici a, e, i, o, u da bi na kralju ljuštura cijelog pisma odletjela u svemir, kao onaj Splićanin koji je u snu raketom putovao na Mars. Da joj je netko ponudio hiljadu dinara da ukratko prepriča sadržaj Horvatinovićkinih dogodovština - ne bi se mogla sjetiti nikoga i ničega. Iza svih tih, nekome možda primamljivih stvari mučno se skrivala jedna velika zagonetka: Leonard Prstec. Kako? Zašto? Gdje? Kome? Dokle? I - zašto baš Liz? O, zašto?! Pred kraj splitske priče jednostavno više nije mogla izdržati i ispalila je očajnički:
- Zar u kinu stvarno svira Poker?!
Natalija i Ljiljana izmijenile su poglede.
- Pa je l' svira Prstec?!
- Mene pitaš? – začudila se Natalija.
- Ama pitam je l' da ili ne?! Je l' sviraju Poker, Arsen Dedić…
- Arsen Dedić? – nasmijala se Ljiljana i izvukla još jedan papirić iz kožne torbice na sjedalu bicikla. – Pa zar ne znaš da je Arsen objavio ispriku u Karlovačkom tjedniku? Evo, pogledaj što piše! A to ti vrijedi, mislim, i za Dugu Resu…

Dragi Karlovčani, žao mi je da je moj prvi solistički koncert u Karlovcu otkazan. Prvi puta poslije više godina imam teško zapaljenje grla. Čitav tjedan nisam bio u stanju da nastupam. Ispravit ćemo to početkom jeseni. Zahvaljujem se i izvinjavam svima koji su kupili kartu i molim ih za strpljenje, a ja ću se revanžirati. Moram reći da je ovo prvi puta da je jedan moj koncert otkazan. Žao mi je. Uz najsrdačniji pozdrav ostajem vaš, Arsen Dedić, Zagreb.

Natalija je počela neku svoju priču, no Tea je nije slušala: u mislima je već bila kod kuće i otvorila ormar s odjećom te izvukla kostim strašnoga gusara, koji je mami prije nekoliko godina donio prvu nagradu na Maskenbalu. Da, obući će tu šarenu košulju, staviti crni povez preko oka i prijeteće zamahnuti mesarskim nožem ispred nosa preplašenih susjeda Prstec, koje je već prije morao omamiti i miris svježe boje u stanu.
- Gdje je Leonard!? – divljački će se izderati.
Prije toga će nogom razvaliti vrata Prstecova stana, a ako u tome ne uspije, uzet će neku letvu ili, još bolje, brvno. Pa će navaliti onako kako su to radili u Srednjem vijeku: sa zaletom i onda svom snagom opaliti po vratima. Bum! Buuum! Ako su nekoć uspijevali probiti ulaz u grad i osvojiti ga, pa valjda će ona danas uspjeti probiti ulaz u običan stan!
Dok se penjala stubama na svoj prvi kat u ušima su joj odzvanjali razni glasovi: čas pjevni Ljiljanin, pun dalmatinskih mirisa i topline, ali i navijanja "Naprid, bili!", čas Natalijin promukli, koji je stalno bio na granici kašlja. S vremenom su se zboru priključili i drugi glasovi, ponajprije onaj susjede Prstec, težak i opor. „Pa da, moguće je da je mama Eva nešto pričala protiv mene, pa sad ne želi doći u dvorište i skriva se. Sasvim je moguće da mu je rekla nešto ružno. Jer, cijela ona predstava na balkonu bila je priređena za mene, samo za mene“ – razmišljala je Tea.
„Sjećaš se one televizijske emisije April u Karlovcu? Sjećaš, je l' tako? Najprije je bilo natjecanje u pričanju nevjerojatnih priča. Sjećaš se, naravno. Sjećaš se i pobjedničke priče. Išla je ovako: Moj susjed je uvečer objesio o klin vreću brašna. Drugog dana je našao kako visi o klinu samo brašno, a vreću mu je netko ukrao. Pretpostavlja se da je to bio Dior, koji je tako lansirao novu modu, svoju poznatu H-liniju!“. Sjećaš se i pjevača, Zdenke Vučković, Nade Knežević, Ljiljane Petrović, Višnje Korbar i Marijane Deržaj! Sjećaš se, dakako, i poznatih komičara Nele Eržišnik i Brace Reissa, ali prava nezaboravna točka bilo je natjecanje u plesanju twista! Te godine jedino je bečka Stadthalle imala nešto slično, maraton twista! A nas je snimala zagrebačka televizija pod režijskom palicom Angela Miladinova…“

Taj dan je bio tako tih
Sad san se spušta među njih
I dve će zvezde poć
Na dalek stari put –
Ne pali svetla u sumrak…

Leonard je stajao na ogradi balkona i zaneseno pričao kroz svoju legendarnu čačkalicu, a mama Eva se uhvatila za glavu: „Leo, nemoj, pijan si!“. „Tko je pijan, ja?“ „Makni se s balkona, past ćeš!“ Ali, on je i dalje hrabro kotrljao čačkalicu među debelim usnama. „Nastup za pamćenje!“. Mama je zažmirila. „O, jeee! Leonard Prstec i društvo na televiziji! Nastup za pamćenje! Je l' tako, mala? Tata Zdravko je sjedio u publici kad su nas snimali! Tvoj tata Zdravko jedini je pravi čovjek na ovom svijetu, jedini je on…“ Netko od susjeda predložio je da pozovu miliciju, ali Leonard se nije predavao: „Mala, pjevaj hrvatsku pjesmu za hrvatske ljude! Živjela Hrvatska!“. Potom se sagnuo i uhvatio rukama za betonski rub, hineći da će skočiti dolje s prvog kata, a mama Eva je briznula u plač: „Neee!“ Leonard je skočio u balkon i demonstrativno ispljunuo čačkalicu u cvjetnjak…
Tea je bezbroj puta prolazila kraj tog cvjetnjaka, u koji je prije nekoliko godina pala slavna čačkalica, navirivala se i pomicala gusto grmlje noćnih frajli, ali čačkalicu nije našla. Nije našla ništa, iako joj se činilo da je toga dana u ukrasno bilje pred zgradom pala cijela hrpa prekrasnih stvari, od bubnjarskih palica do starog hubertusa. Kad je stigla kući mama je djelovala nekako zabrinuto, odsutno. Čak nije slušala svoju omiljenu emisiju Po željama slušalaca Radio-Sljemena. Sjedila je za stolom i lupkala kažiprstom po zgužvanim novinama na kojima se isticala sjajna reklama:

Velika kolor-reportaža
Ekskluzivni intervju s Jovankom Broz
"Svijet" jugoslavenska ženska revija

- Sigurno je opet nešto loše, ha? – upitala je Tea oprezno.
- Ma ne – mama se gorko nasmiješila – ne… Baš naprotiv! Evo, pogledaj – i gurnula je listove s masno otisnutim naslovima: Mladi stručnjaci traže posao, Beat je danas jedna vrsta strasti koju se ne može izbjeći, U zagrebačkom vaterpolo klubu „Medveščak“ juniori treniraju zajedno sa seniorima, Sedamnaestogodišnji Francuz Alain Mosconi svjetski rekorder u plivanju slobodnim stilom na 400 metara, „Jugoton“ je iz Engleske dobio obavijest da će polovicom ovog mjeseca biti puštena u prodaju nova single-ploča najslavnijeg svjetskog ansambla „The Beatles“, Svečanost Omladinske radne brigade 13. jul iz Titograda na „Sava 67“, Otvoren 14. filmski festival u Puli: prikazani „Sakupljači perja“, „Breza“ i „Protest“, Osamnaestogodišnji učenik Pedagoške gimnazije Krešimir Ćosić proglašen najboljim igračem na košarkaškom turniru u Italiji, Upotrebom širom svijeta poznate NIVEA CREME steći ćete novog prijatelja na ljetovanju…
Tea je slegnula ramenima i odgurnula novine na rub stola.
- Nećeš nikome reći? – upitala je mama tihim glasom.
- Ne…
- Eto, danas sam došla nešto ranije s posla jer je nestalo struje. Neki kvar je u trafo-stanici, što ja znam… i tako, dok sam rezala papriku čula sam kako na stubištu pričaju…
- Tko?
- Ma, nije važno tko…
- Što pričaju?
- Pa pričaju da je tata s nekakvom… - mama nije mogla izreći misao do kraja.
Tišinu je iznenada proparao nestrpljivi zvižduk lokomotive na signalu.
- Mda – šmrcnula je mama – vidiš da ga nema doma. Javio je da dolazi nekakva delegacija iz Beograda pa mora s njima na ručak… A ti… A ti si cijelo vrijeme znala da se to plete meni iza leđa?
- Koje? – začudila se Tea.
Mama je spustila glavu. Tko je i što to cijelo vrijeme znao? I, što se to plete iza leđa? Ako je netko nešto znao, onda je susjeda Eva znala da Leonard svira u Dugoj Resi… To je glavna tajna. I nema drugih zagonetki na ovome svijetu. A vjerojatno niti na jednom od stotinjak tisuća nastanjenih svjetova u Mliječnoj stazi.

30.08.2008. u 13:47 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 12.08.2008.

JEDNO LJETO NA MREŽNICI

Ulomak iz mojeg novog romana NEBESKI BICIKLISTI, koji tematizira 60-e




- Arno? - viknula je mama kad su se vrata stana odjednom snažno zalupila. - Arno?
U predsoblju se osjećao težak miris zagorjela jela i Tei se u prvom trenutku učinilo da je ušla u jedan od onih nezaboravnih snova koji joj svojim mučnim ugođajem nameću niz pitanja o životu i njegovim manifestacijama. Recimo onaj koji je sanjala nakon bezazlene šetnje u prigradskom naselju Trešnjevka. Bilo je to prošle godine, negdje početkom ljeta, kad se na Trešnjevci otvorilo samoposluživanje, prvo u tom kraju. "Moraš to vidjeti i gotovo!" - uvjeravala ju je Natalija. Rekla je da se doživljaj jedne takve trgovine ne može predočiti dvama-trima rečenicama, ali to zapravo i nije važno. Važnija je činjenica da su za poslovođu postavili nekog zgodnog tipa, koji se inače jako sviđa Astrid, dok je u izlog stavljena boca vinjaka Zrinjski, koja na etiketi ima jednu prostu sliku. Naime, kad se gleda sa strane onda se na jednoj od otisnutih medalja vide goli muškarac i žena u strastvenom zagrljaju. Ali, samo kad se gleda sa strane. Ako se gleda normalno - onda se ne vidi ništa neobično. "Moraš to vidjeti i gotovo!" - ponavljala je dok su hodale uskim, netom uređenim pločnikom, tražeći hlad ispod rijekoga drveća. Njihov razgovor je slučajno čula nekakva niska, zdepasta žena koja je ispred svoje kuće skupljala otpale jabuke. Tei se žena učinila poznata: kao da ju je već negdje vidjela. Ali, gdje? S kime? Kojim povodom? Ne, nije se mogla sjetiti, baš u tom trenutku se nije mogla sjetiti. Ali, vidjela ju je i njen lik joj se ukazivao kao u magli. Možda je ovdje dolazila kao mala, s mamom ili s oba roditelja, a možda ju je sretala na nekom sličnome mjestu, ispred kuće s bujnim voćnjakom. Natalija je uporno mljela, a žena se okrenula. Zatim je nestala s vidika, jer se im je put pratila gusta i visoka živica. Kad su naposljetku stigle do samoposluživanja, dočekao ih je bijeli papir s nevješto ispisanom obavijesti Zatvoreno zbog inventure. Vraćale su se istim putem. Natalija je rekla kako je ovaj pohod na novi dućan ispao smiješan, jer se ništa nije dogodilo i ništa se nije vidjelo, ali barem mogu putem otkinuti koju jabuku, tako da se ne vraćaju baš praznih ruku. Tako su se ponovno našle ispred kuće koju je Tea zapamtila po zdepastoj ženi. U vrtu nije bilo nikoga. Iz trave je virila probušena dječja lopta. Tea je rekla: "Evo krasnih jabuka za tebe!" i u tom trenutku je iz šupe izjurila žena i počela ih optuživati da su kradljivice. Djevojčica od pet ili šest godina briznula je u plač. Žena se razljutila i priprijetila djetetu kažiprstom: "Helena, smjesta prestani! Nemoj me još i ti žderati!". To ime, Helena, sugeriralo joj je da je to moža ona Helena koju je prije nekoliko godina mama htjela posvojiti. Dugo ju je i uporno nagovarala da prihvati djevojčicu Helenu kao svoju sestru, no ona nije htjela ni čuti za to. Nije mogla zamisliti da mama i tata svu svoju pažnju usmjere na nekakvo nepoznato dijete. I stoga nije željela imati prijateljicu za igru. Uostalom, ni drugi ljudi nisu imale sestru - ni Natalija, ni Liz a ni Robert. Što će joj nekakva cendrava sestra? Tada je mama objasnila da Helena nije nekakvo strano, nepoznato dijete, nego je na neki način njihova, jer je Maksova kći, da, Maksova kći, Tea cijeli dan nije mogla doći k sebi. Kako Maksova kći? Pa Maks ima ženu i sina! Što će biti s njima? Hoće li ih otjerati? Znaju li Ema i Silvio za Helenu? Što kažu na to otkriće? Hoće li se dvije žene potući? Silvio navodno prijeti samoubojstvom, kaže da će se otrovati pa ga tako, ako se rastanu, neće dobiti ni mama ni tata. A Helena... Ne, to je nemoguće! To je nemoguće! Neka Helenu odgaja njena mama! Ali, Helenina mama je duševno bolesna. Svako malo odlazi na liječenje u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Deda i baka su stari i praktički ne izlaze van. Na kraju se ne zna kako je završila cijela drama. Tei su se rješenja ukazivala kroza san o voćnjaku u kojemu se plete nekakvi dim. Zbog toga se ništa jasno ne vidi, samo crvene jabuke.
- Arno? - ponovila je mama.
- Ja sam - suho je uzvratila Tea.
- Što je bilo? A gdje je Arno? - zabrinula se mama. - Zar niste u čamcu?
- Pa ne, ovaj, sve je u redu... A što se tu događa? Nešto se zapalilo?
- Ma, pusti - mama je širom otvorila vrata balkona. Usput je pogledala u dvorište i vidjela kako Valter i Astrid trpaju zimsku odjeću u prtljažnik Mercedesa.
- Rekao je da će neke fotografije napraviti s obale, pa je ostao vani.
- Ah, on bi sve htio napraviti odjednom! I luksuzni album za pamćenje i zanimljivu reportažu o ljepotama Mrežnice i dojmljivu priču... - rekla je mama i povukla se u kuhinju. - Gle, Horvatinović nekamo odlazi sa stvarima...
Tea je stala iza zavjese.
- Nemoj tako zuriti, zaboga! To je nekulturno!
- Ne zurim!
- Dakle, ipak je istina da se rastaju... A sad, što ja znam...Evo, sve mi je izgorjelo, cijeli ručak sam upropastila - rekla je mama i okrenula se prema pećnici iz koje je izlazio težak miris.
- Jesi li možda nešto popila? - upitala je Tea.
- Gutljaj rakije - tiho je rekla mama i zacrvenjela se.
- Vidim da je nešto čudno, pa mi nije jasno...
- Nemoj obraćati pozornost... Do popodne će se sve prozračiti! Sad ćemo pojesti sendviče, a poslije podne, kad se tata vrati sa službenog puta, idemo na Zlatin Potok.
- Kamo?! - skočila je Tea.
- Na Zlatin Potok.
- Mama, pa ti si pijana!
- Molim?
- Pijana si, velim! - odbrusila je Tea. - Pijana si k'o letva!
- Tea, zaboga, kako to možeš reći?! Pa samo sam se malo zacrvenjela i to je možda od vrućine, a ne od alkohola! Mozak mi je sasvim u redu...
- Kako ti je u redu kad govoriš gluposti?! Jesi li uopće čula što si malo prije rekla?
- Čula sam, da...
- Sigurno?
- Zašto? A što sam rekla?
- Pa rekla si...
U tom trenutku otvorila su se vrata i u predsoblju se pojavio Arno s fotoaparatom.
- Ne mičite se!
Tea i mama nisu se uspjele ni okrenuti a aparat je već napravio klik! Pa onda još nekoliko puta klik! Klik! Klik!
- Mama- rekla je Tea - ovaj, ne, nego Arno! Arno, mama je pijana! Skroz pijana! Znaš li što je malo prije rekla?
- Što?
- Veli: idemo na Zlatin Potok! Zamisli!
- Pa što? - začudio se Arno.
- Valjda idemo na Zlatni otok!
Mama i Arno izmijenili su poglede.
- Treba reći: idemo na Zlatni otok!
- Ne razumijem, stvarno - rekao je Arno i odložio skupocjeni aparat Hasselblatt.
- Čuješ li što govorim?! - namrštila se Tea. - Zlatni otok!
Mama i Arno su šutjeli.
- Mislim da joj moramo otkriti tajnu - rekla je mama.
- Hoćeš ti? - upitao je Arno.
- Dobro, ja ću - složila se mama. - Dakle, Tea, tvoj ujak Maks danas otvara, ali samo za nas, pazi, samo za nas, restoran Zlatin Potok. Bit će to mala obiteljska svečanost...
- Kako? Kako?
- Zla-tin Po-tok. Od Zlate i Potoka - rekao je Arno.
"Aha, ona Zlata" - pomislila je Tea i sjetila se mamine prijateljice iz djetinjstva koja ih je zvala na domaće pivo, ali su one žurile na kupalište i samo su usput čule priču o tome kako se "Maks spetljao s onom debelom Zlatom, kojoj je nedavno umro muž i ostavio joj veliku kuću". Šteta što tu ženu nije još koji put srela i pitala je tko je Zlata i kako točno izgleda. Dok je tako razmišljala učinilo joj se da je čula zvono na vratima. Ili je bila samo sugestija? Jer nitko, koliko je primijetila, nije ni trepnuo. No, zvono se ponovno začulo! Zvrrr!"Tata! Tata! Tata! Vratio se tata!" - poveselila se Tea. "Divno! Sad će opet mama i on do dugo u noć razgovarati o ljudima! O malom broju mladih ljudi u Savezu komunista, o neadekvatnoj strukturi članstva..."
- Tata! Tata! - povikala je i potrčala u predsoblje. Kad je, međutim, otvorila vrata na pragu je ugledala nasmijano lice Valtera Horvatinovića.
- Dobar dan - rekao je - došao sam se pozdraviti... - i pružio je uznojenu ruku. - Evo, neće me biti dvije godine, pa tako... Je l' mama doma?
- Mama!
- Dolazim! - mama je u hodu brisala mokre ruke u prljavu krpu.
- Susjeda, samo da se pozdravimo... - rekao je Valter. - Gdje ste? Aha!... Evo, pa da se pozdravimo, odlazim u Proleter na dvije godine... Čuvajte mi cure i tako... ako nešto trebate, samo recite...Za tjedan dana dolaze Eleonora i mala... Doviđenja!
Dok su se rukovali Arno je izašao na stubište i mahnuo mami. Valter se iznenađeno osvrnuo.
- A...
- Doviđenja, susjed, i sretno!
Mama je potom izašla na balkon i mahnula Horvatinoviću. Valter je kratko zatrubio u znak pozdrava. Tu-tu!
- Mama - rekla je Tea kad su ostale same - pa kakav je to Zlatin Potok?
- Zlatin Potok je budući restoran tvojega ujaka Maksa. Sjećaš se da smo jedno vrijeme često pričali o restoranu?
- O Zlatinom Potoku?
- Ne, nego općenito... A onda je Maks upoznao jednu gospođu, bivšu opernu pjevačicu, pa se ubrzo rastao, pa su se teta Ema i Silvio preselili u Karlovac... i tako... A kad je došao Arno, onda...
- Znam, sve znam! - Tea je nervozno počela mlatarati rukama. - Sve znam! Arno je Maksov vanbračni sin!
- Otkud ti to?! - začudila se mama.
- Pa kad ima Helenu, zašto ne bi imao i Arna?!
- Helena je drugi slučaj.
- A Arno?
- Arno je sin tete Zlate iz prvog braka - rekla je mama. - Zlata je bivša operna pjevačica, kao što sam spomenula, a posljednjih godina nastupa kao glumica u koprodukcijskim filmovima. Vjerojatno si je gledala u nekom od filmova o Winetouu, Blago na Srebrnom jezeru, Old Surehand i tako dalje, ne mogu se točno sjetiti naslova. Nastupala je s Dunjom Rajter...
- Pa kako je upoznala Maksa?
- Maks joj je pomogao oko kupovine kuće na Potoku i tako su se našli. Ljudi su se, što bi se reklo, otkrili da su srodne duše...
- Arno će, znači, živjeti s njima?
- Pretpostavljam da hoće, no to ćemo još vidjeti... Zasad su uredili samo prizemlje, a poslije, tko zna... Arno je inače sin jednog poznatog filmaša, završio je studij književnosti i bavi se pisanjem. Htio bi se postati profesionalni scenarist.
- Pa, lijepo...
- No, nemojmo gubiti vrijeme! - udarila je mama dlanom u dlan. - Hajdemo srediti sendviče, a poslije ćeš nas čamcem prebaciti na drugu obalu. Može?
- Koliko sendviča? Za koga sve?
- Za Arna... za tebe... za mene... za tatu... Branka...
- A kojeg sad Branka?! - začudila se Tea.
- Branka Mancea, glumca. Njegov otac je našega tatu zvao na Brione... Branko je inače jako drag i simpatičan, mislim da će te osvojiti na prvi pogled... Jako je talentiran, jako. Srela sam ga baš neki dan na pošti. Telefonirao je producentu u Njemačku. Izgleda da će igrati u filmu koji će se za dva mjeseca početi snimati na Plitvicama. Nisam ga previše ispitivala, jer se još uvijek ne znaju svi detalji. Da, pitala sam ga je li zadovoljan postignutim rezultatima, a on opali nekakvu priču o teškom djetinjstvu, o tome kako je svaki dan dobivao batine zbog bježanja s nastave i kako se u jednom trenutku odlučio ubiti, ali je prije toga sreo, veli, Maksa koji mu je ispričao svoje probleme, svoj slučaj zanemarenog i ljubavi željnog djeteta... No, da ne duljim, iz svega što je tako lijepo posložio kao životnu priču shvatila sam da je to motiv iz jednog romana Charlesa Dickensa, koji sam slučajno pročitala. Znaš, uostalom, da je Dickens dosta pisao o nesretnoj djeci! Ali, taj Branko, taj Branko je tako talentiran! Šteta što ga nisu primili na kazališnu akademiju. Danas bi daleko dogurao. Bio bi popularan kao Relja Bašić. Ovako mora prihvaćati svakakve uloge. Za ovu novu sigurno će dobiti puno novaca, jer su mu partneri Dunja Rajter, Lex Barker, Pierre Brice i Maksova Zlata... Evo, sad mi je palo na pamet: Branko je glumio i u filmu Signali nad gradom, znaš, onom filmu o spašavanju ranjenika iz karlovačke bolnice...
Mama je iz kuhinjskog ormarića uzela okruglu kutiju Zdenka sira, no kad ju je htjela premjestiti na stol, donji dio se neočekivano otrgnuo i u ruci joj je ostao samo poklopac sa slikom nasmiješene djevojke u okviru od konjske potkove. Kockice sira rasule su se po podu.
"Definitivno je pijana!" - zaključila je Tea. - "Sad ne može reći da nije znala kako kutija ima dno... K vragu, mora se sramotiti baš kad nam netko dođe u goste..."
Tako su se, po Teinome mišljenju, osramotile i na Bledu prije dvije godine, gdje su bile na petodnevnom odmoru. Jednog tmurnog dana šetale su stazom oko jezera i mama je zastala kraj betonskog stupa s bodljikavom žicom i pokazala prstom luksuznu kuću koja se nazirala kroz bijele pramenove magle i gusto ukrasno grmlje: "Evo, pogledaj, ovo je kuća Edvarda Kardelja". "Kojeg Edvarda Kardelja?" "Pa znaš kojeg, velikog slovenskog revolucionara. Bio je predsjednik Savezne skupštine SFRJ". Zakoračila je bliže ogradi i nije primijetila koru od banane na tlu te se okliznula i pala. Pri padu je prestrašeno vrisnula i u tom trenutku je iz drvene stražarnice na ulazu u posjed istrčao vojnik u sivomaslinastoj uniformi, s puškom na ramenu, i grubo doviknuo: "Hodite proč! Vi pa ste res nora ženska!". Teino je lice odmah prevuklo crvenilo. Bilo joj je užasno neugodno, no nije imala kamo okrenuti glavu. Posvuda je bila magla, što joj je davalo osjećaj da je sa svih strana gledaju nekakve radoznale oči. Tako je i sada svoju osjetljivost pokušavala obraniti od navale odbojnih mirisa, ali, ali... ali i drugih stvari. Od pogleda na kalendar koji je sa zida poručivao da upravo teku posljednji dani kolovoza. Još jedan, dva, tri, četiri, pet... ne! Ma ne! To je strašno! Nepodnošljivo! Škola! Onaj tupež sporoprolazećeg vremena, oni glasovi koji se rasipaju po hodnicima, ono otrovno zvono koje začas prekine veliki odmor, a neće se oglasiti kad se provjerava znanje. Pa i urotnička kiša, koja uvijek pada subotom i nedjeljom, baš kad treba uživati u slobodi.... No, najgore je zapravo to što će u novu školsku godinu svi ući s nekakvim pričama o zanimljivo provedenome ljetu, o moru i velikim ljubavima, jedino će ona govoriti o propalim planovima i sramoti. Jer ona je nora! Nora! Svi će potvrditi da je nora: tista ženska je nora! To je ena izredno nora ženska! Nora, nora... no? No!
- Tea! - majčini su je prsti nježno pomilovali po kosi. - Tea! Netko zvoni! Hoćeš li otvoriti?
- Tata - šapnula je Tea i krenula kroz mračno predsoblje prema vratima.
Evo napokon tate! Tata! Tata!
- Ja sam - veselo se oglasio Arno. - Jeste li spremne? Idemo?... Zapravo ne, čekajte!
Prije negoli je skrenuo u kuhinju u hodu je izvukao fotoaparat iz torbe, namjestio objektiv i povukao okidač.
- Gotovo! Sliku ćemo nazvati Požar. Mislim da je to odličan naslov! Zamisli, kad ćeš za deset ili dvadeset godina prelistavati album s uspomenama iz 1967. godine dim i čađa podsjećat će te na zagorjeli ručak prije odlaska u Zlatin Potok...
- Siguran si?
- Sto posto!
Mama je složila sendviče na tanjur i pozvala ih da sjednu za stol. Arno i Tea izmijenili su poglede i zauzeli svaki svoje mjesto. Netko se kratko nakašljao i bio je to znak da se može jesti. Nekako u isto vrijeme začulo se i nestrpljivo zvono na vratima: Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

12.08.2008. u 15:17 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.08.2008.

ZAGORJE


Kad pomislimo na Zagorje – asocijacija nas odmah odvede u Hrvatsko Zagorje, slikovitu regiju sjeverozapadne Hrvatske. Područje je to koje sa sjevera i istoka omeđuju planine Medvednica, Kalnik, Ivanšćica i Maceljsko gorje, dok se sa zapadne strane drži porječja Krke i Save na Dolenjskom. Na zemljopisnoj karti taj brdoviti teren obilježen je raznim nijansama smeđe boje tako da i površan ili čak nehotičan pogled na prostor Zagorja upućuje na dominantnu prisutnost gorja, zemlje koja se penje prema nebu. Upravo taj vertikalni razvoj gorju daje stanovit sakralni prizvuk. Jer gora je, geometrijski gledano, crta koja pokazuje čovjekov idealni put – put u nebo. Nebo je nešto nedostižno, prostor vječnosti i svetosti, nešto što bi se možda nazvalo izravnim očitovanjem moći. Tu je koncentrirano ono što je više od prirode i čovjeka, što se ne vidi i ne čuje, ali se naslućuje i dočarava. Preko dana na nebu možemo vidjeti samo Sunce i ponekad Mjesec, dok noću ono upravo kipi od svakovrsnog života: od jurnjave planeta, kometa, meteorskih rojeva, meteora, zvijezda, oblaka međuzvjezdanih plinova i prašine. Na svim tim vidljivim i nevidljivim površinama sigurno se događaju svakojaka čuda. Nešto od toga naslutio je i Sergej Jesenjin:

Oblaci sa ždrebišta
ržu ko sto kobila.
Pljušti iznad mene
oganj žarkih krila.

Zvijezde – bradavice,
nebo – kao vime.
U trbuhu ovce
bubri božje ime.

I vjerujem: sutra,
netom svjetlost svane,
iz magle će novi
Nazaret da svane.

Zagorje je, prema tome, mjesto iza gore, odnosno iza gorja, onkraj ili s druge strane gorja. Onda Hrvatsko Zagorje nije jedino zagorje. Slovenija ih ima čak dva za-gorja: prvo je kraj Ljubljane, a drugo u blizini Postojne. Gorje zbog svoje usmjerenosti prema nebu ima, kao što smo rekli, stanovitu sakralnu crtu. Na tu sakralnost upućuju ponajprije imena naselja u podnožju: Marija Bistrica, na primjer, središnje marijinsko svetište u Hrvatskoj, te Sveti Križ Začretje. U Rusiji se pak, sedamdesetak kilometara od Moskve, nalazi čuveni spomenik kršćanske kulture, samostanski kompleks svete Trojice koji se sve do raspada Sovjetskog Saveza zvao Zagorsk. Biblijski obojeni toponimi mogu se naći u Gorskom Kotaru, koji, kao što znamo, u svojim nepreglednim šumama krije potok Jasle, divlji kanjon Vražji prolaz i Samarske stijene. Naposljetku, nijansu svetosti ima i Kranjska Gora, i to poglavito zbog slavne skakaonice konstruirane za skokove do 180 metara, na kojima skijaši lete i do 240 metara. Lete u nebo.
Ako već govorimo o izuzetnosti gore i gorja, jer, eto, ljudima obećavaju nekakva izuzetna mjesta, prigoda je primijetiti da i vozila kojima se putuje u za-gorje nose sakralna obilježja. Ne mislimo samo na krunice obješene oko retrovizora, nego i na promidžbene poruke uz pojedine modele automobila. Na primjer, poznata francuska tvornica automobila za svoj model «207» na televiziji pušta kratak ali dojmljiv reklamni slogan: «Oprema iz raja». Nostalgično raspoloženi kupci zasigurno će se odmah prisjetiti jedne popularne popevke s Krapinskog festivala – Kam da se pojde, naravno – i brzo potrčati po tu «opremu iz raja».
Samo s «opremom iz raja», slijedi logičan zaključak, vrijedi pohoditi nešto tako lijepo i posebno kao što je to za-gorje, Hrvatsko Zagorje:

Pak posel projde, dan lepši dojde
Dragi prijatel kam da se pojde, poveč, poveč?
V Zagorje naše em se zna
Nigdar ni tak lepe kak je tam…

Ljepotama krajolika iza gorja, Zagorja, dakle, svjedočila je i karlovačka spisateljica Dragojla Jarnević čijem dnevničkom zapisu iz ljeta 1874. nalazimo poznate riječi divljenja rajskim krajolicima:
«Zagorje je jedan rajski prediel u našoj Hrvatskoj, ali narod još nije na onom stupnju naobrazbe da bi znao cieniti i služiti se po vriednosti s onim blagom kojim ga dobri Bog obdario. Nešto poslje podne stigosmo u Krapinu, koja je 1 Ľ sata od toplica udaljena. Mjesto je sada prilično krasno; večom stranom nove kuće, ali su ove sve od čivuta sagradjene.»
Putujući u Zagorje, čovjek simbolički putuje u idealno gorje, leti u nebo i duhovno se usavršava primajući nova iskustava, ostajući usprkos svemu na čvrstome tlu, u blagu Zlatara, među životinjama Konjšćine i Golubovca, u voćnjacima Bistrice i uzdignuti na Stubicu do Kraljevca. U Zagorju se čovjek osjeća kao povlašteni putnik u predjele koje nikada nitko nije uspio utopiti u ravnodušnu civilizaciju XXI. stoljeća.

04.08.2008. u 15:54 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.08.2008.

PRIJEVOD KAO ZRCALO REVOLUCIJE


Čitam, i kao da ponavljam zakletvu Iljiču – nikada, nikada
nećemo dati nijednu tekovinu revolucije…
Nadežda Krupska (Lenjinova drugarica)



1. Poći ću od toga da se sve kreće, tj. teče u vremenu – bića, stvari, pojave. Ili bolje rečeno – sve teče s vremenom, jer konzervativni promatrač kretanje svijeta doživljuje kao «stanje stvari», kao stajanje pa i stalnu zadanost elemenata u nevidljivoj vremenskoj kapsuli. Vrijeme je oblik postojanja tvari i temelji se na objektivnom trajanju, slijedu. I sukcesiji. Stoga je ta kategorija najvažnija «stavka» u kompleksu kretanja. Kretanje kao življenje i u filozofskom i u fizikalnom smislu upućuje na promjene – trošenje energije, boje, snage, veličine, ljepote, moći. Prolaženje u i s vremenom naposljetku znači gubitak, jer se bića, stvari i pojave nakon dosegnutog maksimuma (svedostupnosti, sverazumljivosti i svedopaljivosti) počinju mrviti, blijediti, gubiti, izobličavati i smanjivati sve do konačnog nestanka. One stare i zastarijevaju, drugim riječima, a to su oni strašni glagoli što podsjećaju na neminovni definitivni završetak, kraj ili smrt. Riječi starost i smrt upiru se u dva suglasnika – s i t – koji neugodno podsjećaju na crtu iza koje je filozofsko Ništa. Vladimir Nabokov, autor famozne Lolite, «vidio» je još neka obilježja spomenutih zvukova: za S je rekao da je vlažan, a za T da je pastelni. Pojam starenja inače je izvučen iz praslavenskih riječi koje sadrže fragment «star» i opisuju odraslost te dozrelost, odnosno njenih inačica s «vet» koje su iznjedrene iz riječi «godina». U latinskom pak «vet» je utkan u pojam «veteran», dakle u nekoga tko je odslužio svoje i više nema negdašnju respektabilnu moć ili sjaj. Bilo kako bilo moram primijetiti da se riječi starenje i veteranstvo nezaustavljivo ulijevaju u semantiku Kraja, isluženosti i onemoćalosti te kao takve nisu nimalo poticajne za ljude koji drže da imaju što reći (ili napraviti). Tko god hoda, pliva, smije se, piše, čita, pleše, jede, svira, prevodi ili spava - osvješćuje savršenstvo procesa kretanja kao svoj krajnji i – po mogućnosti - trajni cilj. On želi vječnost kao svoje vrijeme. Želi uvijek i zauvijek biti vidljiv u svom punom cvatu. Nitko normalan ne priželjkuje si kraj ili smrt.

2. Vrijeme je razmak između dva opažaja. Kao takvo stoga nije podložno objektivnoj percepciji. Prvo, jer su naša osjetila prespora za bilježenje svega što im se nađe u vidnom i slušnom polju, pa predodžbu o nekome ili nečemu stvara na bazi nehotične selekcije (hvatanja) sličnih pokreta (kao u crtanom filmu) ili fatamorgane. Za hvatanje zvukova postoji spektar dostižnih zvukova/šumova. Ruke mogu doticati samo materijalne stvari. Nos osjeća fenomene koji imaju miris. Jezik prepoznaje okus. Te strukturne nesavršenosti oblikuju naš doživljaj svijeta: svijet je ono što možemo dodirnuti zdravim okom, uhom, nosom, jezikom, prstom. Svijet je materijal koji pohranjujemo u memoriju i potom valoriziramo. Toj građi, svijetu, zbog lakšeg snalaženja, pridružujemo brojeve, tj. događaje i doživljaje obilježujemo datumima, što će reći znakovima koji služe za orijentaciju u beskrajnom vremenskom tijeku. Akciju «spašavanja svijeta od izumiranja» očajnički ponavljamo na papiru: zapisujemo doživljaje i događaje kao dnevnik spoznaja, ushićenja, otkrića ili jednostavno konstatacija. Da bih to pojasnila – navest ću primjer iz svoje osobne biografije. U srijedu 17. kolovoza 1968. godine sjedila sam za stolom u kuhinji i sažimala ideju sreće u top-listu omiljenih pop i rock pjesama:

1. Mighty Quinn – Manfred Mann
2. The Ballad of Bonnie and Clyde – Georgie Fame
3. Homburg – Procol Harum
4. Pata, pata – Miriam Makeba
5. San Francisco – Scott Mc Kenzie
6. Le telefon – Nino Ferrer
7. Baby, You're A Rich Man – The Beatles
8. We Love You – The Rolling Stones
9. Flowers In The Rain – The Move
10. The House That Jack Built – Alan Price Set

Top-listu sam, sjećam se, željela zacementirati (za sva vremena i civilizacije) kao koncentrat najboljega što je proizveo 21. kolovoz 1968. godine. Zato uz nju nisam ništa dopisivala (niti crtala). Činilo mi se da je sve jasno i da svi znaju da je to sreća. Ako će itko ikada pisati o sreći, mislila sam, prepisat će ovu top-listu i, eventualno, posložiti zadane elemente po svom nahođenju. Pjesmu s drugog mjesta stavit će na treće, pjesmu s petog na drugo mjesto. Pjesmu s prvog na devetog, pjesmu sa sedmog na treće i tako dalje. Bitno je da sadržaj poruke «dočara» sreću srijede 21. kolovoza 1968. godine. (Taj dan svjetska povijest bilježi kao slom Praškog proljeća, kao dan kad su sovjetski tenkovi ušli u Čehoslovačku.)
Danas, 12. lipnja 2008. godine, čitam taj dječji papirić i ništa mi nije jasno. Top-lista kao izraz sreće i zadovoljstva jednim danom? Da? Ma ne, nije! Pa moja aktualna glazbena top-lista izgleda ovako:

1. Mercy – Duffy
2. Bleeding Love – Leona Lewis
3. Apologize – Timbaland
4. 4 Minutes – Madonna and Justin Timberlake
5. Lollipop – Lil Wayne
6. Viva La vida – Coldplay
7. Damaged – Danity Kane
8. Say – John Mayer
9. She Got It – 2 Pistols
10. Picture To Burn – Taylor Swift

I ta lista je samo osobni izbor iz tekuće muzičke ponude, izbor napravljen bez ikakvih drugih primisli, bez emocija i simbolike. On ne znači ništa do obične evidencije.

3. Kad kažem kretanje – mislim na hod prema naprijed. Na kretanje u smislu revolucije, tj. okretanja Zemlje oko Sunca. Sa Zemljom i na zemlji okreće se sve prirodno prema naprijed. Ide u novo, neprestano novo, novo i novo. Upravo zbog tog obilježja kretanja kao kretanja u novo, nepoznato, i povijesni događaji, globalne ljudske tvorevine, koje idu u ono, bitno drukčije, zovu se revolucije. Revolucionaran znači korjenito promijenjen u odnosu na ono što je prije bilo. Odnosno, znači pomaknut naprijed u vremensko-prostornom slijedu. Grlati pjesnik-agitator Vladimir Majakovski o tome je zborio komunističkim mornarima:

Razvijajte se u maršu!
Dok miso spletka ne zauzme.
Tiše, oratori!
Imaš,
Riječ,
Druže mauzer.
Dosta života po zakonima
Što daše Adam i Eva.
Ragu historije gonimo!
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva! .

4. Bilo koja točka u vječnome kretanju može biti početak nekog «mjerenja revolucije». Motrimo li kretanje (život), recimo, od 1. siječnja do 31. prosinca 1922. tada će za nas aktualno (novo u odnosu na sve što se dogodilo prije 1. I. 1922.) i vjerodostojno biti sljedeće: smrt pape Benedikta XV., objavljivanje Uliksa Jamesa Joycea, ustanovljavanje Pulitzerove nagrade za poeziju, rođenje Jacka Kerouaca, premijera filma Robin Hood s Douglasom Fairbanksom u glavnoj ulozi, imenovanje Benita Mussolinija talijanskim premijerom, dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost Jacintu Benaventeu, proglašenje Liverpoola F.C. engleskim državnim prvakom u nogometu, smrt Marcela Prousta, proglašenje Johnnyja Weissmüllera svjetskim prvakom u plivanju na 100 metara slobodno, gostovanje Moskovskog hudožestvenog teatra u Zagrebu, itd.
Razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2002. godine obilježili su, između ostalog, sljedeći jedinstveni događaji: Jimmy Carter dobio Nobelovu nagradu za mir, umro Abba Eban, Hamid Karzai postao predsjednik Afganistana, Salma Hayek dobila Oscara za ulogu u filmu Frida, u Salt Lake Cityju održane Zimske olimpijske igre, umrla Mia Slavenska, Yves Saint Laurent otišao u mirovinu, a Brazil je postao svjetski prvak u nogometu.
Svaki od spomenutih događaja zabilježen je (u novinama, tekama, knjigama, na papirićima ili dlanovima, kao «šalabahter») na službenom jeziku koji je u navedenim vremenskim dionicama bio u uporabi, u skladu s vrijedećim gramatičkim i pravopisnim pravilima. Neke riječi i izrazi stilski su i simbolički izrazito obilježene, druge nisu. Jedne zrače, druge ne. Neke se na nešto referiraju, neke ne.

5. Kad stvaramo – mislimo na vječnost. Kao Geoheov Faust:

Kad trenu kojem budem moro reći:
Ne prođi! Ti si lijep tako!
U okove me istog trena meći,
Tad propasti će meni biti lako!
Tad smrtno nek mi zvono zvonit stane,
Razriješen tada bit ćeš službe svoje,
Nek ura stane, kazaljka nek pane,
Nek dokončano bude vrijeme moje!

I prijevodi s jednog jezika na drugi rade se s mišlju na vječnost. Osobito prijevodi djela koja imaju status literarnog spomenika, odnosno remek-djela nacionalne književnosti. Prijevod literarnog spomenika kulturni je događaj u svakoj normalnoj, uljuđenoj zemlji. Njegova pojava izaziva mnoštvo odjeka – recenzija, teorijskih diskusija i pogleda na prevodilačku praksu (poslanstvo), ali – prije svega – upućuje na obilježja (model, paradigmu) kulture u kojoj se prijevod remek-djela našao: književnu orijentaciju (npr. na njemačku, talijansku, američku i sl. književnost i kulturu), receptivni potencijal (znanstvenu i kulturnu infrastrukturu, glas javnosti, iskustvo primanja tuđih tekstova), «opremljenost» književne kritike i, dakako, razvijenost (i valorizaciju) prevodilačke djelatnosti. Ali, dodala bih, i stupanj iracionalnosti kulturnih elita.
S time u svezi moram se prisjetiti jednog davnog razgovora s markantnim latvijskim pjesnikom i esejistom Marisom Čaklajsom (1940-2003), koji mi je pričao kako latvijske književnosti sigurno ne bi bilo sve do sredine XX. stoljeća da nije bilo kvalitetnih prevoditelja s njemačkog i latinskog. Latvijska se svjetovna književnost pojavila, naime, tek krajem XIX. stoljeća, nakon što su obrazovani prevoditelji izgradili leksičku bazu živog latvijskog jezika i razvili mu odgovarajuću infrastrukturu. Prva su se djela na latvijskom pojavila sredinom XIX. stoljeća, rekao je Čaklajs, ali to su bile tek «probe pera», vježbe na temelju predložaka njemačkih romantičara. Krajem XIX. i osobito početkom XX. stoljeća prevoditelji su demonstrirali umjetničke postupke, stvorili registar žanrova i vrsta, «pustili u pogon» funkcionalne stilove te naposljetku omogućili učinkovitu metajezičku komunikaciju u stručnim krugovima. Latvijski su prevoditelji, drugim riječima, obrazovali književnike i formirali latvijsku nacionalnu književnost, koja se s vremenom sve više usavršavala i uosobljavala, radeći na oblikovanju vlastitog duha i poetike. Jezik (a o stilu da se i ne govori!) latvijske književnost s početka XX. stoljeća ne podudara se s jezikom latvijske književnosti s početka XXI. stoljeća. Leksik pisaca te baltičke zemlje ne podudara se ni s jezikom kojim govori narod. Niti gramatika latvijskog jezika nije ista. Kad bismo poželjeli prevesti nekog latvijskog klasika iz «herojskog doba» latvijske književnosti i predstaviti ga današnjim hrvatskim čitateljima – da li bismo posegnuli za nekim našim arhaičnim riječima i izrazima? Bismo li upotrijebili arhaizme tipa «kolostaja», «dugočasan» i «sokačnica», koji su stasali u «herojsko doba» naše književnosti, tj. u vrijeme formiranja (i normiranja) hrvatskog jezika i književne kulture e da bismo dočarali sličnu nacionalno-povijesnu situaciju i status latvijske književnine u društvu? U oba se slučaja, hrvatskom i latvijskom, radi o kulturama koje su bile orijentirane na njemačku književnost i autoritet njemačkog jezika. Što je, dakle, činiti prevoditelju?
Prevoditelj u slučaju predstavljanja latvijskoga klasika s početka XX. stoljeća mora ponajprije voditi računa o autorovu odnosu prema književnom jeziku vremena iz kojeg dolazi (a to nije vječnost nego konkretni povijesni trenutak!) i u prijevodu na hrvatski akcentuirati karakteristična obilježja autorova pisma. A ta obilježja tiču se uporabe jezika, autorske poetike, stila, poruke. Vrijeme se u tekstu «dočarava» uporabom jezika – reći će svaki traduktolog. I to je – to.

6. Prijevode treba obnavljati zato što zastarijeva jezik! Mojim se susjedima, prijevremeno umirovljenoj učiteljici, električaru srednjih godina i mladoj ekonomistici (da navedem samo neke od onih koji redovito pohode mjesnu biblioteku) latvijski klasik neće približiti s pomoću starinskog rječnika (striž, stokviš), nego prevoditeljskom interpretacijom klasikova odnosa prema realitetu u kojemu je stvarao (proizvodio umjetničke tekstove). Jer prosječni, nezahtjevni čitatelji vršnjaci su – po jeziku i njegovoj uporabi – autora kojega čitaju, s kojim razmjenjuju tajne ovoga svijeta. Oni sazrijevaju i stare skupa s autorom.
Dakle, prijevodi stare, odnosno zastarijevaju. Mogla bih tome u prilog ponuditi kraći ulomak iz zbirke pripovijedaka Tamo gdje je vrag rekao laku noć (Na kuličkah), ruskoga klasika Evgenija Zamjatina. Knjiga je na hrvatskom objavljena 1931. godine u Splitu, a prevoditeljica je, što se kaže, ugledno ime iz naše (ali i europske) kulture. Djelo je, da kažemo još i to, imalo vrlo dobru kritičku recepciju u međuratnoj hrvatskoj periodici. Evo ulomka:

«Gore, u sali, pušači su tako zadimili, da bi se o uzduh moglo sjekiru objesiti. U vrevi, u ridjoj magli, - nisu ljudi, već samo komadićki čovječji. Tamo je nečija, kao tikva ćelava glava; tu su odozdo oblakom odsječene noge kapetana Nečese; malo dalje – bouquet, visećih u zraku, dlakavih šaka.
Čovječji komadićki plivali su, kretali se, postojali su u ridjoj magli, sami o sebi – kao ribe u staklenoj klijetci nekakvoga fantastičnoga akvarija.»

Jezikoslovci bi, listajući Tamo gdje je vrag rekao laku noć, zacijelo uživali u arhaičnim izrazima, smiješnim rusizmima i još smješnijoj sintaksi, a prije spomenutom uzorku prosječnih suvremenih čitatelja trebao bi, na žalost, dodatan tumač za izraze poput «o uzduh bi se moglo sjekiru objesiti», «komadićki čovječji», «ridja magla», «oblakom odsječene noge» ili «staklena klijetka». Niti jedan savjesni hrvatski urednik, sigurna sam, ne bi dao u tisak ovaj i ovakav prijevod Zamjatinovih pripovijedaka iz 1931. godine, nego bi naručio novi.

7. Prijevode svakako treba obnavljati! Prijevode treba revidirati! Moramo imati na umu da je u tradiciji prevođenja književnih djela sa stranih jezika bitna «stavka» razvitak traduktološke misli, teorije, dakle, i kritike prijevoda, uspoređivanja paratekstova (skica, zabilješki s margina, radnih verzija), ali i svijest o kulturnom kontekstu iz kojega stiže djelo na izvorniku. Savjesni i obrazovani prevoditelj prije «prve lopate» svakako će pogledati knjigu iz koje kani prevoditi: nije, naime, nevažno, je li izdanje nekog djela kritičko, akademsko, prvo, drugo, treće, piratsko i slično. Naposljetku, nije nevažno niti tko je bio na vlasti kad je knjiga izašla u javnost.
U Rusiji je nakon Oktobarske revolucije glavni regulator književnoga života bila državna cenzura, odnosno ustanova koja se zvala Glavlit (Glavna uprava za književnost i izdavaštvo), i koja je imala «podružnice» na nižim razinama lokalne vlasti (oblasne, kotarske, gradske i rajonske). U Glavlit je po zakonu dolazio svaki rukopis koji se kanio tiskati, pa čak i «ortodoksne» publikacije Instituta Lenjin pri Centralnom komitetu Komunističke partije. Glavlitovi su činovnici sjedili u svim sovjetskim izdavačkim kućama i novinama – osim u dnevniku «Pravda», gdje je ulogu cenzora igrao tzv. dodatni korektor. Prikriveni (nedeklarirani) cenzori posebno su bili osjetljivi na tipfelere, jer se mislilo da «antisovjetski elementi» nikad ne miruju te da su spremni učiniti sve samo da naštete revolucionarnome društvu i tako ga vrate korak unatrag. Tako je, primjerice, budni «dodatni korektor» u lenjingradskim novinama «Spartak» odgovarajućem (izvršnom) organu prijavio slagara koji je u jednom članku zabunio te je umjesto «sitni dosadni dažd sipio nad zrcalnim jezerom stadiona» otisnuo «sitni dosadni vožd sipio nad zrcalnim jezerom stadiona». Možemo samo zamisliti kako se proveo nesretni sovjetski grafički radnik!
Cenzura nikome, kao što rekoh, nije vjerovala. I nije priznavala nikakvu slučajnost ili neupućenost, pa su činovnici, osim na glupe (ali opasne) tiskarske pogreške, morali paziti i na političku korektnost teksta i cijele tiskovine. Tako, primjerice, u poznatoj priči Arkadija Gajdara Plava šalica (Golubaja čaška) u «kanonskoj» verziji iz 1936. godine možemo naći sljedeću rečenicu: «U Njemačkoj postoji grad Dresden, i iz toga grada je pred fašistima pobjegao jedan radnik, Židov…». Spomenute godine SSSR i Njemačka nisu bile prijateljske zemlje, a već 1940., nakon potpisivanja povijesnog pakta Molotov-Ribbentrop, kad su dvije zemlje postale prijateljske, citirana rečenica je u novom izdanju dobila i novu «kanonsku» verziju: «U inozemstvu postoji stanoviti grad i iz toga grada je pobjegao jedan radnik». Arkadij Gajdar nije bio nikakav «sumnjivi tip», prevrtljivac ili «suputnik revolucije», nego boljševik od glave do pete, provjereni kadar, što bi se reklo, čovjek koji je s 14 godina dobrovoljno pristupio Crvenoj armiji, a s 36 poginuo kao heroj na bojišnici u Ukrajini.
Iznimna pozornost posvećivala se ponovljenim izdanjima klasika. Arlen Bljum, ugledni ruski kulturolog, prije nekoliko godina objavio je Index librorum prohibitorum, dugački popis knjiga koje su boljševici povukli iz javnih knjižnica ili zabranili tiskanje: od A.P. Čehova, primjerice, na «nečasnoj» listi se našla čak trećina opusa! Među zabranjenim autorima bili su i Dostojevski i Tolstoj, a suvremenike ne treba niti spominjati. Za izdavanje Puškina pak, nacionalne ikone, državni je aparat angažirao velik broj stručnjaka, od «običnih» lektora i korektora do akademika, specijalista za stariju rusku književnost, tekstologa i restauratora knjiga. Njihova se zadaća sastojala u učinkovitom uklanjanju «nepoćudnih» ulomaka iz lektirnih naslova, stavljanju fusnota s novim (ideološki obojenim) tumačenjima «dvojbenih» izraza i ideja u tekstu te čak praćenju citata iz Puškinovih djela po raznim neknjiževnim (i potpuno nerelevantnim) publikacijama. Pa je, eto, u svezi s ovim potonjim, s uporabom Puškinovih citata naime, poznato da je Posebnom sektoru Lenjingradskog partijskog komiteta svojedobno stigla prijava protiv urednika jednog tvorničkog lista koji je nespretno citirao stihove iz čuvene klasikove pjesme Čaadajevu:

Vjeruj mi, druže, jednog trena
Zvijezda sreće će da nam sine:
Rusija će se zbudit snena.

U navedenom ulomku nema niti jedne tiskarske pogreške, napisao je cenzor u popratnom dopisu, nego je sporan sam smisao citata: prema Puškinovim stihovima, naime, dalo bi se zaključiti da zvijezda sreće još nije sinula, što znači da sovjetsko društvo tapka u mraku. A to nije istina, to je kleveta! Sabotaža, štoviše!
«Posebna priča» su djela iz korita «slobodne ruske književnosti», tekstovi, drugim riječima, koji su cirkulirali u samizdatu jer u svoje vrijeme nisu mogli biti objavljeni zbog pritiska cenzure. Danas su to, vidimo, prava remek-djela nacionalne literature: od «slučajeva» nesretnog Daniila Harmsa i kompanjona mu iz skupine OBERIU preko čudesne «poeme» Moskva-Petuški Venedikta Jerofejeva do sabranih djela Josifa Brodskog. Harmsu je još za života bio zabranjen «ozbiljni» književni rad te je glavninu svojega opusa morao ispisati tajno, «za ladicu». Nakon tragične smrti (ubijen je, kao što znamo, u zloglasnom KGB-ovu reštu) Harmsove bilježnice i papiri završili su po privatnim kućama prijatelja i znanaca koji su ih kasnije, u vrijeme Hruščovljeve jugovine počeli prepisivati i raspačavati u samizdatskim kanalima. U drugoj polovici 60-ih godina, kad je država rehabilitirala poveću «pošiljku» nepoželjnih pisaca, Harmsove su tekstove, uglavnom nespretne prepisotine iz «kućne radinosti», počeli objavljivati neki sovjetski dječji časopisi i izdavačke kuće. Oprezni i nadobudni urednici potom su ih, zlu ne trebalo, još malo «dotjerali» (cenzurirali), tako da ono što se u kasno sovjetsko doba objavljivalo pod krinkom Daniila Harmsa uopće nije odgovaralo kanonskim rukopisima koje su na svjetlo dana izvukli marljivi istraživači ruske povijesne avangarde tek u drugoj polovici 90-ih godina! Isto možemo reći i za samizdatski komplet pjesama Josifa Brodskog, koji se, iako savjesno i stručno uređen od strane dobrohotnoga Vladimira Maramzina, nakon bjesomučnog prepisivanja (noću, uz titravi plam plahe svijeće!) nakon stanovitog vremena pretvorio u nešto što najvećem pjesniku ruskog XX. stoljeća uopće ne služi na čast! A Jerofejevljeva «poema» Moskva-Petuški, koja je svoje zvjezdane trenutke doživjela u samizdatskim «prvotiscima» početkom 70-ih godina prošloga stoljeća – ubrzo je kao knjiga tiskana na Zapadu (tamizdat) među prevoditeljima i znanstvenicima došla na zao glas kao «vreća buha» jer je autor u tom, inače ambiciozno zamišljenom izdanju, pronašao gotovo tisuću nevjerojatnih tipfelera!
Da stvar bude ljepša – mnogi od ovih atraktivnih samizdatskih naslova vrlo brzo su prevedeni i kod nas te su u hrvatsku kulturu (i znanost) «usisani» u punom sjaju tiskarskih pogrešaka i cenzorskih intervencija, što će reći – u nepouzdanim, nekanoniziranim verzijama.

Pa treba li onda – ili ne, pitanje je za kraj – osvježavati (obnavljati) prijevode? Odgovor se, mislim, nameće po sebi. Odnosno, odgovor daje čitatelj, jer je čitatelj i samo čitatelj jedina vjerodostojna instanca u svijetu prepunom tragova ovakvog i onakvog pisanja i čitanja, prepisivanja i tumačenja. A dobro upućen čitatelj uvijek je u stanju prepoznati istinski zanos «revolucije koja traje»!


03.08.2008. u 23:13 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se