PRIJEVOD KAO ZRCALO REVOLUCIJE

nedjelja, 03.08.2008.

Čitam, i kao da ponavljam zakletvu Iljiču – nikada, nikada
nećemo dati nijednu tekovinu revolucije…
Nadežda Krupska (Lenjinova drugarica)

1. Poći ću od toga da se sve kreće, tj. teče u vremenu – bića, stvari, pojave. Ili bolje rečeno – sve teče s vremenom, jer konzervativni promatrač kretanje svijeta doživljuje kao «stanje stvari», kao stajanje pa i stalnu zadanost elemenata u nevidljivoj vremenskoj kapsuli. Vrijeme je oblik postojanja tvari i temelji se na objektivnom trajanju, slijedu. I sukcesiji. Stoga je ta kategorija najvažnija «stavka» u kompleksu kretanja. Kretanje kao življenje i u filozofskom i u fizikalnom smislu upućuje na promjene – trošenje energije, boje, snage, veličine, ljepote, moći. Prolaženje u i s vremenom naposljetku znači gubitak, jer se bića, stvari i pojave nakon dosegnutog maksimuma (svedostupnosti, sverazumljivosti i svedopaljivosti) počinju mrviti, blijediti, gubiti, izobličavati i smanjivati sve do konačnog nestanka. One stare i zastarijevaju, drugim riječima, a to su oni strašni glagoli što podsjećaju na neminovni definitivni završetak, kraj ili smrt. Riječi starost i smrt upiru se u dva suglasnika – s i t – koji neugodno podsjećaju na crtu iza koje je filozofsko Ništa. Vladimir Nabokov, autor famozne Lolite, «vidio» je još neka obilježja spomenutih zvukova: za S je rekao da je vlažan, a za T da je pastelni. Pojam starenja inače je izvučen iz praslavenskih riječi koje sadrže fragment «star» i opisuju odraslost te dozrelost, odnosno njenih inačica s «vet» koje su iznjedrene iz riječi «godina». U latinskom pak «vet» je utkan u pojam «veteran», dakle u nekoga tko je odslužio svoje i više nema negdašnju respektabilnu moć ili sjaj. Bilo kako bilo moram primijetiti da se riječi starenje i veteranstvo nezaustavljivo ulijevaju u semantiku Kraja, isluženosti i onemoćalosti te kao takve nisu nimalo poticajne za ljude koji drže da imaju što reći (ili napraviti). Tko god hoda, pliva, smije se, piše, čita, pleše, jede, svira, prevodi ili spava - osvješćuje savršenstvo procesa kretanja kao svoj krajnji i – po mogućnosti - trajni cilj. On želi vječnost kao svoje vrijeme. Želi uvijek i zauvijek biti vidljiv u svom punom cvatu. Nitko normalan ne priželjkuje si kraj ili smrt.

2. Vrijeme je razmak između dva opažaja. Kao takvo stoga nije podložno objektivnoj percepciji. Prvo, jer su naša osjetila prespora za bilježenje svega što im se nađe u vidnom i slušnom polju, pa predodžbu o nekome ili nečemu stvara na bazi nehotične selekcije (hvatanja) sličnih pokreta (kao u crtanom filmu) ili fatamorgane. Za hvatanje zvukova postoji spektar dostižnih zvukova/šumova. Ruke mogu doticati samo materijalne stvari. Nos osjeća fenomene koji imaju miris. Jezik prepoznaje okus. Te strukturne nesavršenosti oblikuju naš doživljaj svijeta: svijet je ono što možemo dodirnuti zdravim okom, uhom, nosom, jezikom, prstom. Svijet je materijal koji pohranjujemo u memoriju i potom valoriziramo. Toj građi, svijetu, zbog lakšeg snalaženja, pridružujemo brojeve, tj. događaje i doživljaje obilježujemo datumima, što će reći znakovima koji služe za orijentaciju u beskrajnom vremenskom tijeku. Akciju «spašavanja svijeta od izumiranja» očajnički ponavljamo na papiru: zapisujemo doživljaje i događaje kao dnevnik spoznaja, ushićenja, otkrića ili jednostavno konstatacija. Da bih to pojasnila – navest ću primjer iz svoje osobne biografije. U srijedu 17. kolovoza 1968. godine sjedila sam za stolom u kuhinji i sažimala ideju sreće u top-listu omiljenih pop i rock pjesama:

1. Mighty Quinn – Manfred Mann
2. The Ballad of Bonnie and Clyde – Georgie Fame
3. Homburg – Procol Harum
4. Pata, pata – Miriam Makeba
5. San Francisco – Scott Mc Kenzie
6. Le telefon – Nino Ferrer
7. Baby, You're A Rich Man – The Beatles
8. We Love You – The Rolling Stones
9. Flowers In The Rain – The Move
10. The House That Jack Built – Alan Price Set

Top-listu sam, sjećam se, željela zacementirati (za sva vremena i civilizacije) kao koncentrat najboljega što je proizveo 21. kolovoz 1968. godine. Zato uz nju nisam ništa dopisivala (niti crtala). Činilo mi se da je sve jasno i da svi znaju da je to sreća. Ako će itko ikada pisati o sreći, mislila sam, prepisat će ovu top-listu i, eventualno, posložiti zadane elemente po svom nahođenju. Pjesmu s drugog mjesta stavit će na treće, pjesmu s petog na drugo mjesto. Pjesmu s prvog na devetog, pjesmu sa sedmog na treće i tako dalje. Bitno je da sadržaj poruke «dočara» sreću srijede 21. kolovoza 1968. godine. (Taj dan svjetska povijest bilježi kao slom Praškog proljeća, kao dan kad su sovjetski tenkovi ušli u Čehoslovačku.)
Danas, 12. lipnja 2008. godine, čitam taj dječji papirić i ništa mi nije jasno. Top-lista kao izraz sreće i zadovoljstva jednim danom? Da? Ma ne, nije! Pa moja aktualna glazbena top-lista izgleda ovako:

1. Mercy – Duffy
2. Bleeding Love – Leona Lewis
3. Apologize – Timbaland
4. 4 Minutes – Madonna and Justin Timberlake
5. Lollipop – Lil Wayne
6. Viva La vida – Coldplay
7. Damaged – Danity Kane
8. Say – John Mayer
9. She Got It – 2 Pistols
10. Picture To Burn – Taylor Swift

I ta lista je samo osobni izbor iz tekuće muzičke ponude, izbor napravljen bez ikakvih drugih primisli, bez emocija i simbolike. On ne znači ništa do obične evidencije.

3. Kad kažem kretanje – mislim na hod prema naprijed. Na kretanje u smislu revolucije, tj. okretanja Zemlje oko Sunca. Sa Zemljom i na zemlji okreće se sve prirodno prema naprijed. Ide u novo, neprestano novo, novo i novo. Upravo zbog tog obilježja kretanja kao kretanja u novo, nepoznato, i povijesni događaji, globalne ljudske tvorevine, koje idu u ono, bitno drukčije, zovu se revolucije. Revolucionaran znači korjenito promijenjen u odnosu na ono što je prije bilo. Odnosno, znači pomaknut naprijed u vremensko-prostornom slijedu. Grlati pjesnik-agitator Vladimir Majakovski o tome je zborio komunističkim mornarima:

Razvijajte se u maršu!
Dok miso spletka ne zauzme.
Tiše, oratori!
Imaš,
Riječ,
Druže mauzer.
Dosta života po zakonima
Što daše Adam i Eva.
Ragu historije gonimo!
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva! .

4. Bilo koja točka u vječnome kretanju može biti početak nekog «mjerenja revolucije». Motrimo li kretanje (život), recimo, od 1. siječnja do 31. prosinca 1922. tada će za nas aktualno (novo u odnosu na sve što se dogodilo prije 1. I. 1922.) i vjerodostojno biti sljedeće: smrt pape Benedikta XV., objavljivanje Uliksa Jamesa Joycea, ustanovljavanje Pulitzerove nagrade za poeziju, rođenje Jacka Kerouaca, premijera filma Robin Hood s Douglasom Fairbanksom u glavnoj ulozi, imenovanje Benita Mussolinija talijanskim premijerom, dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost Jacintu Benaventeu, proglašenje Liverpoola F.C. engleskim državnim prvakom u nogometu, smrt Marcela Prousta, proglašenje Johnnyja Weissmüllera svjetskim prvakom u plivanju na 100 metara slobodno, gostovanje Moskovskog hudožestvenog teatra u Zagrebu, itd.
Razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2002. godine obilježili su, između ostalog, sljedeći jedinstveni događaji: Jimmy Carter dobio Nobelovu nagradu za mir, umro Abba Eban, Hamid Karzai postao predsjednik Afganistana, Salma Hayek dobila Oscara za ulogu u filmu Frida, u Salt Lake Cityju održane Zimske olimpijske igre, umrla Mia Slavenska, Yves Saint Laurent otišao u mirovinu, a Brazil je postao svjetski prvak u nogometu.
Svaki od spomenutih događaja zabilježen je (u novinama, tekama, knjigama, na papirićima ili dlanovima, kao «šalabahter») na službenom jeziku koji je u navedenim vremenskim dionicama bio u uporabi, u skladu s vrijedećim gramatičkim i pravopisnim pravilima. Neke riječi i izrazi stilski su i simbolički izrazito obilježene, druge nisu. Jedne zrače, druge ne. Neke se na nešto referiraju, neke ne.

5. Kad stvaramo – mislimo na vječnost. Kao Geoheov Faust:

Kad trenu kojem budem moro reći:
Ne prođi! Ti si lijep tako!
U okove me istog trena meći,
Tad propasti će meni biti lako!
Tad smrtno nek mi zvono zvonit stane,
Razriješen tada bit ćeš službe svoje,
Nek ura stane, kazaljka nek pane,
Nek dokončano bude vrijeme moje!

I prijevodi s jednog jezika na drugi rade se s mišlju na vječnost. Osobito prijevodi djela koja imaju status literarnog spomenika, odnosno remek-djela nacionalne književnosti. Prijevod literarnog spomenika kulturni je događaj u svakoj normalnoj, uljuđenoj zemlji. Njegova pojava izaziva mnoštvo odjeka – recenzija, teorijskih diskusija i pogleda na prevodilačku praksu (poslanstvo), ali – prije svega – upućuje na obilježja (model, paradigmu) kulture u kojoj se prijevod remek-djela našao: književnu orijentaciju (npr. na njemačku, talijansku, američku i sl. književnost i kulturu), receptivni potencijal (znanstvenu i kulturnu infrastrukturu, glas javnosti, iskustvo primanja tuđih tekstova), «opremljenost» književne kritike i, dakako, razvijenost (i valorizaciju) prevodilačke djelatnosti. Ali, dodala bih, i stupanj iracionalnosti kulturnih elita.
S time u svezi moram se prisjetiti jednog davnog razgovora s markantnim latvijskim pjesnikom i esejistom Marisom Čaklajsom (1940-2003), koji mi je pričao kako latvijske književnosti sigurno ne bi bilo sve do sredine XX. stoljeća da nije bilo kvalitetnih prevoditelja s njemačkog i latinskog. Latvijska se svjetovna književnost pojavila, naime, tek krajem XIX. stoljeća, nakon što su obrazovani prevoditelji izgradili leksičku bazu živog latvijskog jezika i razvili mu odgovarajuću infrastrukturu. Prva su se djela na latvijskom pojavila sredinom XIX. stoljeća, rekao je Čaklajs, ali to su bile tek «probe pera», vježbe na temelju predložaka njemačkih romantičara. Krajem XIX. i osobito početkom XX. stoljeća prevoditelji su demonstrirali umjetničke postupke, stvorili registar žanrova i vrsta, «pustili u pogon» funkcionalne stilove te naposljetku omogućili učinkovitu metajezičku komunikaciju u stručnim krugovima. Latvijski su prevoditelji, drugim riječima, obrazovali književnike i formirali latvijsku nacionalnu književnost, koja se s vremenom sve više usavršavala i uosobljavala, radeći na oblikovanju vlastitog duha i poetike. Jezik (a o stilu da se i ne govori!) latvijske književnost s početka XX. stoljeća ne podudara se s jezikom latvijske književnosti s početka XXI. stoljeća. Leksik pisaca te baltičke zemlje ne podudara se ni s jezikom kojim govori narod. Niti gramatika latvijskog jezika nije ista. Kad bismo poželjeli prevesti nekog latvijskog klasika iz «herojskog doba» latvijske književnosti i predstaviti ga današnjim hrvatskim čitateljima – da li bismo posegnuli za nekim našim arhaičnim riječima i izrazima? Bismo li upotrijebili arhaizme tipa «kolostaja», «dugočasan» i «sokačnica», koji su stasali u «herojsko doba» naše književnosti, tj. u vrijeme formiranja (i normiranja) hrvatskog jezika i književne kulture e da bismo dočarali sličnu nacionalno-povijesnu situaciju i status latvijske književnine u društvu? U oba se slučaja, hrvatskom i latvijskom, radi o kulturama koje su bile orijentirane na njemačku književnost i autoritet njemačkog jezika. Što je, dakle, činiti prevoditelju?
Prevoditelj u slučaju predstavljanja latvijskoga klasika s početka XX. stoljeća mora ponajprije voditi računa o autorovu odnosu prema književnom jeziku vremena iz kojeg dolazi (a to nije vječnost nego konkretni povijesni trenutak!) i u prijevodu na hrvatski akcentuirati karakteristična obilježja autorova pisma. A ta obilježja tiču se uporabe jezika, autorske poetike, stila, poruke. Vrijeme se u tekstu «dočarava» uporabom jezika – reći će svaki traduktolog. I to je – to.

6. Prijevode treba obnavljati zato što zastarijeva jezik! Mojim se susjedima, prijevremeno umirovljenoj učiteljici, električaru srednjih godina i mladoj ekonomistici (da navedem samo neke od onih koji redovito pohode mjesnu biblioteku) latvijski klasik neće približiti s pomoću starinskog rječnika (striž, stokviš), nego prevoditeljskom interpretacijom klasikova odnosa prema realitetu u kojemu je stvarao (proizvodio umjetničke tekstove). Jer prosječni, nezahtjevni čitatelji vršnjaci su – po jeziku i njegovoj uporabi – autora kojega čitaju, s kojim razmjenjuju tajne ovoga svijeta. Oni sazrijevaju i stare skupa s autorom.
Dakle, prijevodi stare, odnosno zastarijevaju. Mogla bih tome u prilog ponuditi kraći ulomak iz zbirke pripovijedaka Tamo gdje je vrag rekao laku noć (Na kuličkah), ruskoga klasika Evgenija Zamjatina. Knjiga je na hrvatskom objavljena 1931. godine u Splitu, a prevoditeljica je, što se kaže, ugledno ime iz naše (ali i europske) kulture. Djelo je, da kažemo još i to, imalo vrlo dobru kritičku recepciju u međuratnoj hrvatskoj periodici. Evo ulomka:

«Gore, u sali, pušači su tako zadimili, da bi se o uzduh moglo sjekiru objesiti. U vrevi, u ridjoj magli, - nisu ljudi, već samo komadićki čovječji. Tamo je nečija, kao tikva ćelava glava; tu su odozdo oblakom odsječene noge kapetana Nečese; malo dalje – bouquet, visećih u zraku, dlakavih šaka.
Čovječji komadićki plivali su, kretali se, postojali su u ridjoj magli, sami o sebi – kao ribe u staklenoj klijetci nekakvoga fantastičnoga akvarija.»

Jezikoslovci bi, listajući Tamo gdje je vrag rekao laku noć, zacijelo uživali u arhaičnim izrazima, smiješnim rusizmima i još smješnijoj sintaksi, a prije spomenutom uzorku prosječnih suvremenih čitatelja trebao bi, na žalost, dodatan tumač za izraze poput «o uzduh bi se moglo sjekiru objesiti», «komadićki čovječji», «ridja magla», «oblakom odsječene noge» ili «staklena klijetka». Niti jedan savjesni hrvatski urednik, sigurna sam, ne bi dao u tisak ovaj i ovakav prijevod Zamjatinovih pripovijedaka iz 1931. godine, nego bi naručio novi.

7. Prijevode svakako treba obnavljati! Prijevode treba revidirati! Moramo imati na umu da je u tradiciji prevođenja književnih djela sa stranih jezika bitna «stavka» razvitak traduktološke misli, teorije, dakle, i kritike prijevoda, uspoređivanja paratekstova (skica, zabilješki s margina, radnih verzija), ali i svijest o kulturnom kontekstu iz kojega stiže djelo na izvorniku. Savjesni i obrazovani prevoditelj prije «prve lopate» svakako će pogledati knjigu iz koje kani prevoditi: nije, naime, nevažno, je li izdanje nekog djela kritičko, akademsko, prvo, drugo, treće, piratsko i slično. Naposljetku, nije nevažno niti tko je bio na vlasti kad je knjiga izašla u javnost.
U Rusiji je nakon Oktobarske revolucije glavni regulator književnoga života bila državna cenzura, odnosno ustanova koja se zvala Glavlit (Glavna uprava za književnost i izdavaštvo), i koja je imala «podružnice» na nižim razinama lokalne vlasti (oblasne, kotarske, gradske i rajonske). U Glavlit je po zakonu dolazio svaki rukopis koji se kanio tiskati, pa čak i «ortodoksne» publikacije Instituta Lenjin pri Centralnom komitetu Komunističke partije. Glavlitovi su činovnici sjedili u svim sovjetskim izdavačkim kućama i novinama – osim u dnevniku «Pravda», gdje je ulogu cenzora igrao tzv. dodatni korektor. Prikriveni (nedeklarirani) cenzori posebno su bili osjetljivi na tipfelere, jer se mislilo da «antisovjetski elementi» nikad ne miruju te da su spremni učiniti sve samo da naštete revolucionarnome društvu i tako ga vrate korak unatrag. Tako je, primjerice, budni «dodatni korektor» u lenjingradskim novinama «Spartak» odgovarajućem (izvršnom) organu prijavio slagara koji je u jednom članku zabunio te je umjesto «sitni dosadni dažd sipio nad zrcalnim jezerom stadiona» otisnuo «sitni dosadni vožd sipio nad zrcalnim jezerom stadiona». Možemo samo zamisliti kako se proveo nesretni sovjetski grafički radnik!
Cenzura nikome, kao što rekoh, nije vjerovala. I nije priznavala nikakvu slučajnost ili neupućenost, pa su činovnici, osim na glupe (ali opasne) tiskarske pogreške, morali paziti i na političku korektnost teksta i cijele tiskovine. Tako, primjerice, u poznatoj priči Arkadija Gajdara Plava šalica (Golubaja čaška) u «kanonskoj» verziji iz 1936. godine možemo naći sljedeću rečenicu: «U Njemačkoj postoji grad Dresden, i iz toga grada je pred fašistima pobjegao jedan radnik, Židov…». Spomenute godine SSSR i Njemačka nisu bile prijateljske zemlje, a već 1940., nakon potpisivanja povijesnog pakta Molotov-Ribbentrop, kad su dvije zemlje postale prijateljske, citirana rečenica je u novom izdanju dobila i novu «kanonsku» verziju: «U inozemstvu postoji stanoviti grad i iz toga grada je pobjegao jedan radnik». Arkadij Gajdar nije bio nikakav «sumnjivi tip», prevrtljivac ili «suputnik revolucije», nego boljševik od glave do pete, provjereni kadar, što bi se reklo, čovjek koji je s 14 godina dobrovoljno pristupio Crvenoj armiji, a s 36 poginuo kao heroj na bojišnici u Ukrajini.
Iznimna pozornost posvećivala se ponovljenim izdanjima klasika. Arlen Bljum, ugledni ruski kulturolog, prije nekoliko godina objavio je Index librorum prohibitorum, dugački popis knjiga koje su boljševici povukli iz javnih knjižnica ili zabranili tiskanje: od A.P. Čehova, primjerice, na «nečasnoj» listi se našla čak trećina opusa! Među zabranjenim autorima bili su i Dostojevski i Tolstoj, a suvremenike ne treba niti spominjati. Za izdavanje Puškina pak, nacionalne ikone, državni je aparat angažirao velik broj stručnjaka, od «običnih» lektora i korektora do akademika, specijalista za stariju rusku književnost, tekstologa i restauratora knjiga. Njihova se zadaća sastojala u učinkovitom uklanjanju «nepoćudnih» ulomaka iz lektirnih naslova, stavljanju fusnota s novim (ideološki obojenim) tumačenjima «dvojbenih» izraza i ideja u tekstu te čak praćenju citata iz Puškinovih djela po raznim neknjiževnim (i potpuno nerelevantnim) publikacijama. Pa je, eto, u svezi s ovim potonjim, s uporabom Puškinovih citata naime, poznato da je Posebnom sektoru Lenjingradskog partijskog komiteta svojedobno stigla prijava protiv urednika jednog tvorničkog lista koji je nespretno citirao stihove iz čuvene klasikove pjesme Čaadajevu:

Vjeruj mi, druže, jednog trena
Zvijezda sreće će da nam sine:
Rusija će se zbudit snena.

U navedenom ulomku nema niti jedne tiskarske pogreške, napisao je cenzor u popratnom dopisu, nego je sporan sam smisao citata: prema Puškinovim stihovima, naime, dalo bi se zaključiti da zvijezda sreće još nije sinula, što znači da sovjetsko društvo tapka u mraku. A to nije istina, to je kleveta! Sabotaža, štoviše!
«Posebna priča» su djela iz korita «slobodne ruske književnosti», tekstovi, drugim riječima, koji su cirkulirali u samizdatu jer u svoje vrijeme nisu mogli biti objavljeni zbog pritiska cenzure. Danas su to, vidimo, prava remek-djela nacionalne literature: od «slučajeva» nesretnog Daniila Harmsa i kompanjona mu iz skupine OBERIU preko čudesne «poeme» Moskva-Petuški Venedikta Jerofejeva do sabranih djela Josifa Brodskog. Harmsu je još za života bio zabranjen «ozbiljni» književni rad te je glavninu svojega opusa morao ispisati tajno, «za ladicu». Nakon tragične smrti (ubijen je, kao što znamo, u zloglasnom KGB-ovu reštu) Harmsove bilježnice i papiri završili su po privatnim kućama prijatelja i znanaca koji su ih kasnije, u vrijeme Hruščovljeve jugovine počeli prepisivati i raspačavati u samizdatskim kanalima. U drugoj polovici 60-ih godina, kad je država rehabilitirala poveću «pošiljku» nepoželjnih pisaca, Harmsove su tekstove, uglavnom nespretne prepisotine iz «kućne radinosti», počeli objavljivati neki sovjetski dječji časopisi i izdavačke kuće. Oprezni i nadobudni urednici potom su ih, zlu ne trebalo, još malo «dotjerali» (cenzurirali), tako da ono što se u kasno sovjetsko doba objavljivalo pod krinkom Daniila Harmsa uopće nije odgovaralo kanonskim rukopisima koje su na svjetlo dana izvukli marljivi istraživači ruske povijesne avangarde tek u drugoj polovici 90-ih godina! Isto možemo reći i za samizdatski komplet pjesama Josifa Brodskog, koji se, iako savjesno i stručno uređen od strane dobrohotnoga Vladimira Maramzina, nakon bjesomučnog prepisivanja (noću, uz titravi plam plahe svijeće!) nakon stanovitog vremena pretvorio u nešto što najvećem pjesniku ruskog XX. stoljeća uopće ne služi na čast! A Jerofejevljeva «poema» Moskva-Petuški, koja je svoje zvjezdane trenutke doživjela u samizdatskim «prvotiscima» početkom 70-ih godina prošloga stoljeća – ubrzo je kao knjiga tiskana na Zapadu (tamizdat) među prevoditeljima i znanstvenicima došla na zao glas kao «vreća buha» jer je autor u tom, inače ambiciozno zamišljenom izdanju, pronašao gotovo tisuću nevjerojatnih tipfelera!
Da stvar bude ljepša – mnogi od ovih atraktivnih samizdatskih naslova vrlo brzo su prevedeni i kod nas te su u hrvatsku kulturu (i znanost) «usisani» u punom sjaju tiskarskih pogrešaka i cenzorskih intervencija, što će reći – u nepouzdanim, nekanoniziranim verzijama.

Pa treba li onda – ili ne, pitanje je za kraj – osvježavati (obnavljati) prijevode? Odgovor se, mislim, nameće po sebi. Odnosno, odgovor daje čitatelj, jer je čitatelj i samo čitatelj jedina vjerodostojna instanca u svijetu prepunom tragova ovakvog i onakvog pisanja i čitanja, prepisivanja i tumačenja. A dobro upućen čitatelj uvijek je u stanju prepoznati istinski zanos «revolucije koja traje»!

03.08.2008. u 23:13 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Irena: Essential

nedjelja, 03.08.2008.

PRIJEVOD KAO ZRCALO REVOLUCIJE

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31