Irena: Essential

četvrtak, 01.11.2007.

Sjećajući se Zdravka

ZDRAVKO MALIĆ NAŠ SUGOVORNIK

(1933-1997)


Hrvatska kultura XX. stoljeća nikad nije obilovala literarnim salonima, a tim elitnim ustanovama njegovanoga duha posebno je oskudijevala poslije Drugog svjetskog rata kad je novo društveno-političko uređenje nametnulo posve drukčije oblike druženja. Mogli bismo, zapravo, na prste nabrojiti intimna okupljališta ljudi od pera, na kojima se kompetentno i zanosno raspravljalo o aktualnim pitanjima književnog, odnosno šire – intelektualnog života. Pritom nismo sigurni da bismo uvijek i sa sigurnošću mogli reći da je krug oko neke osobe zaista salon, književni salon, onako kako ga definira opća enciklopedija. Uvijek bi se, naime, našao neki ali ili bi se pak morali staviti navodnici. Zdravko Malić, pjesnik, prevoditelj i polonist naposljetku, bio je jedan od tih rijetkih intelektualaca za koje možemo reći da su bili institucija, središnja osobnost literarnog salona. Kao glavni urednik časopisa za svjetsku književnost Književna smotra, čiji je idejni začetnik i realizator, Zdravko je Malić okupljao ljude, autore priloga ili tek radoznale duhove, ponedjeljkom i petkom između 11 i 13 sati u svojoj sobi B-025 na Filozofskom fakultetu, i poticao diskusije na različite teme, često naoko nevezane za književnost. Malić se idealno stopio sa svojim radnim prostorom učinivši ga žanrom i reklo bi se, pogledom na svijet. Pojam «sjediti u B-025» oblikovao je u ideju o «B-sjediti», odnosno u praksu «besjediti», što nas semantički upućuje u prvotno stanje riječi «besjeda», dakle «mjesto sjedenja, sijelo» odnosno «razgovor» čiji se izdanci mogu mjeriti s Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga, Razgovorom o govorništvu, Razgovorom s poviješću, Razgovorom pastirskim, Razgovorom sa cenzorom ili Razgovorima s Goetheom.
Sve o čemu je i što je Malić govorio pružalo je niti prema svemu što je pročitao, napisao ili čuo. Pa čak i dublje – o svemu što je sanjao ili slutio. Jer, svijet je za njega bio jedna cjelina, jedan veliki tekst – poglavito tekst kulture - koji je čitljiv s raznih strana i iz različitih dimenzija, perspektiva i agregatnih stanja. Malić se u dijalogu profesionalno vrhunski profilirao, moralno jasno odredio i ljudski istinski zainteresirao za govor Drugoga. Pritom je, po potrebi, bio učitelj poljskog jezika, hrvatski pjesnik podrijetlom iz Bosne, urednik časopisa za svjetsku književnost, iskusni vozač ćudljivog stojadina, pronicljivi povjesničar umjetnosti, cvjećar zaljubljen u suncokret, savjesni lektor, enciklopedist s osobitim osvrtom na poljsku kulturu i civilizaciju, živahni turistički vodič, diskretni korespondent Witolda Gombrowicza, zamalo suautor Gombrowiczevih remek-djela, i tako dalje.
Mogli bismo o svakoj od njegovih sugovorničkih uloga reći i nešto više.
1. Malić kao kritičar, primjerice. Zdravko je Malić bio strastveni gutač knjiga. Gutač, bolje rečeno, svih njemu poticajnih tekstova – znači i časopisnih, novinskih, televizijskih, radijskih kao i izgovorenih na simpozijima, u vlaku ili fakultetskom hodniku. Ispjevanih i napola izbrisanih. Novi autori ili teme za njega su uvijek bili čudo, otkriće, pa im je nehotice prilazio apologetski, dječački očaran, nižući epitete i znatiželju prema drukčijem viđenju svijeta. Zadivljavali su ga disidenti, Poljaci poglavito, i to okupljeni oko pariške redakcije kultnoga periodika Zeszyty literackie, kao i ekstraordinarne pojave onih koji su našli modus vivendi s vlašću u domovini . Mogao je satima pričati o Czeslawu Miloszu, Ewi Lipskoj, Adamu Zagajewskom. Bio je upućen u stvaralaštvo Stanislawa Baranczaka. Na policama svoje «besjedaonice» čuvao je sve brojeve časopisa Zycie Literackie, gdje je jedan od odjeljaka – onaj najvažniji, pjesnički – vodila Wislawa Szymborska. Znao je i treću ligu suvremene poljske književnosti. Da mu je netko prigovorio to oduševljeno esejiziranje, naoko neprincipijelno, zacijelo bi odgovorio kao i Josif Brodski svojim kritičarima: «Naposljetku, esejistika kojom se bavim više je popularizacija. Kad pišem o ruskim autorima – o poeziji XX. stoljeća, time se bavim uglavnom na engleskom za engleskog čitatelja, koji vrlo malo zna o ruskoj književnosti. To je jedno. A drugo, svi ti eseji inače se pišu iz potrebe i da ovisi o mojoj volji nikada se time ne bih bavio. Jednostavno netko traži recenziju, predgovor i tako dalje, i na taj način, rekao bih, stječe egzistenciju.“ Za nas, Malićeve sugovornike, premnoga su poljska i ruska, svjetska, naposljetku, imena o kojima se u socijalističko vrijeme vrlo nejasno šaputalo – stekla gromoglasnu, blistavu egzistenciju.
2. Malić kao ljubitelj mačaka uvijek je govorio da su mačke, za razliku od pasa, osobnosti. Ne postoje policijske mačke, a policijskih pasa ima. Ne postoje mačke-čuvari, ali postoje psi-čuvari. Nema dresiranih mačaka, a psi se, da bi skladno živjeli s ljudima, moraju dresirati, moraju se naučiti biti poslušni. Mačke su u-savršena bića, one imaju svoj stav, prkos, ljutnju, psihologiju. One su kao ljudi, a ljudi su imenovali stvari u svijetu prema sebi: rekli su da stol ima noge, motor glavu, kovčeg ručku, gitara vrat ili sustav kičmu. Mačke su svijetu pridodale čarobne mačje oči i «gospodične-mački slične». Da nije mačaka – svijet bi se vidio drukčije ili se uopće ne bi vidio.
3. Malić kao urednik časopisa za svjetsku književnost bio je majstor zatvoren u svoj «ćepenak», čovjek posvećen poslu, pribavljanju najsvježijih informacija iz svijeta kultivirane riječi. Ta mala-malićevska perspektiva jedina je, zapravo, omogućavala pogled vertikalno, uvis, na cijeli svijet. Samo iz te specifične bosansko-besjedničke točke mogle su se sočno ignorirati prostorno-vremenske granice i tražiti najbolje teme, najljepše kompozicije, najveća ostvarenja, Apsolut. Malić je Zdravko besprijekorno uredio «ćepenak», duhovni dućan, kao kakav akmeist-perfekcionist, Mandeljštam, primjerice, koji je svoju lađu-peterburški tekst, opskrbio svim važnijim stvarima klasične kulture i porinuo je vodama povijesti prema zahvalnim budućim naraštajima.
4. Malić kao lektor nije šutke ili bijesno brisao pogrešno napisane riječi. Radije je tumačio razliku: riječ s ovim slovom vodi jednim putem, riječ s onim slovom drugim, na dva različita mjesta, u dvije različite kulture i bezbroj mogućih sudbina. Unajmiti nešto znači potrošiti novac, iznajmiti znači zaraditi, govorio je. Ne može se, recimo, iznajmiti stan i plaćati nekakvom gazdi stanarina. Stan se plaća kad se od nekoga unajmljuje. Paralelu primjeru našao je u književnom životu, u primanju i davanju duhovnih darova. U fenomenu tradicije i individualnog talenta. Bio je Malić nenadmašni čitač, dakako, lektor, skupljač, obilatih davanja i primanja. Univerzalni talent.
5. Malić kao cvjećar. Da je Malić najviše volio suncokret bilo je jasno čim bi progovorio o biljnom svijetu. Iz njegovih je opisa sugovornik, kao prvo, mogao saznati da je latinski naziv te monumentalne biljke Helianthus i da je riječ o porodici glavočika. Središnji su cvjetovi u glavici, objasnio bi, dvospolni i žuti ili smeđi, dok su rubni nespolni, jezičasti i žuti. Plosnata ili izbočena os cvata obrasla je pljevičastim ljuskama koje obavijaju zrele plodove, roške, koje su debele i malo spljoštene. Rod broji 55 vrsta, no mi pod suncokretom mislimo na ono što se zove pravi suncokret ili Helianthus annuus. Suncokret simbolizira božanstvo i besmrtnost, on je izvor svjetla, topline i života. Suncokret raste u vrtu, zemaljskom raju, u slici nebeskog raja, savršenstva. Vrtovi su, naglašavao je, sažeci svijeta. Oni nose mistično i metafizičko značenje, stoga se štuju oduvijek i svugdje. I kad bi se radio tematski broj Književne smotre o vrtu, o suncokretu zapravo, moglo bi se pisati baš o svemu: vrt je blaženstvo, mir, svježina i posljednja stvarnost. Vrt je nagrada za sve što se pošteno radilo na zemlji.
6. Malić kao učitelj života neodvojiv je od Malića prevoditelja i Malića filozofa. Mislio je, govoreći ili mrmljajući, na one kojima treba poslati neku mudru poruku. Mislio je drukčije, jer po njegovu shvaćanju «misliti znači – misliti drukčije», a to možda znači i pružiti nadu gubitnicima. Jer Malić je u svoje naramke prevedene poezije uvijek ušivao neki «tekst kulture», koji je potom uporno tražio, kao Lawrence Breawman iz romana Omiljena igra kanadskog kantautora Leonarda Cohena. Ta poruka, taj zavjetni tekst vjerojatno je pjesma Zaposlenje Leopolda Staffa:

Ruke u džepu, u ustima cigar,
Šetam svijetom, ja gospon, ja cigan.

Kao kroz monokl ispred crna oka
Kroz kolute dima gledam s visoka.

«Život bez cilja, sramota i skandal!» -
Kudi me glasno po stubištu stanar.

Susjede, kažem, čemu takva vika?
Zar ne znaš marljiv da sam soboslikar?

Petkom ili svetkom, pa čak i četvrtkom
Maljam ja strop nad botaničkim vrtom.

Ideja Malićeva botaničkog vrta temelji se na fascinaciji suncokretom, na heliotropu budućih tematskih brojeva Književne smotre, čije je Zdravko Malić stilsko otjelovljenje, koncentrat, smisao. Sjedeći u B-025 Malić je u svijesti stvarnog ili zamišljenog sugovornika odjekivao kao simbolist, pjesnik, soboslikar, vozač, posljednji sofiolog duhom ubogog vremena. Jer Zdravkov je svijet izrazito simboličan, politički iznjedren iz koncepcija ideala grube stvarnosti i hrabre vjere u nadnaravno. Malić je ostao zapamćen kao prorok tog nesvakidašnjeg spoja pregnantnog socijalizma i socijalno-demokratskog raspoloženja, koji se kao «povijesni kompromis» poljskog tipa čudesno očitovao u religiozno nesvjesnoj ljubavi prema botaničkim vrtovima.

01.11.2007. u 17:51 • 0 KomentaraPrint#

Umjesto uvoda

Svojedobno je jedan skandalozni ruski književnik objavio tekst o životu u bliskoj budućnosti. Pisao je o politici, nuklearnoj prijetnji, terorizmu i općoj degeneraciji čovječanstva. Ono što me se najviše "dojmilo" ticalo se budućnosti literature i duhovnosti općenito. Tip je, naime, predvidio svojevrsno ukidanje književnosti i apsolutnu dominaciju bloga. Medije nije doticao, no iz njegove se vizije dade naslutiti da je i njih "pokopao" te da osim virtualne komunikacije nije predvidio nikakvu drugu razmjenu informacija. Njegove su se riječi ostvarile: svijet je postao proziran, više ne postoji nikakva potreba za tajnom. Štoviše, postoji potreba za sveprisutnošću. Ovaj blog zamislila sam kao svojevrsno "prijelazno razdoblje" iz Gutenbergove galaksije u Apsolut.

Možda nisam odabrala najsretniji dan za pokretanje "paralelnog života", jer je, eto, 1. studeni posvećen sjećanju na one koji nisu s nama, no sreća je da postoji sjećanje i da to sjećanje može pulsirati na ekranu.
Poslije podne bila sam na groblju, a o povratku kući, vozeći većom brzinom od dopuštene, intenzivno sam se prisjećala i ljudi koji su kulturološki obilježili moju biografiju (Josif Brodski, Venja Jerofejev, Jim Morrison, John Lennon). Imala sam osjećaj da jurim prema Apsolutu (a to je očito virtualni prostor u kojemu se nalaze svi koji su ikad živjeli na Zemlji), prema beskraju. Jurila sam kroz rock-glazbu, književnost, politiku. Kroz razna vremena, ljude i događaje. Na kraju me zaustavio policajac i pristojno mi objasnio da se za prebrzu vožnju kroz Apsolut plaća određena naknada, tj. globa. Tako sam taj globalni fenomen platila na licu mjesta (ni prvi ni zadnji put).

A sad idem vidjeti što mogu učiniti da "memoari" Dmitrija Prigova, ikone ruske neoavangarde, što prije izađu u javnost. "Živjet ćete u Moskvi!", tako se zove buduća knjiga.


01.11.2007. u 16:08 • 2 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (5)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (11)
Rujan 2008 (6)
Kolovoz 2008 (4)
Ožujak 2008 (1)
Studeni 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Stranice hrvatske spisateljice Irene Luksic

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kontakt

e-mail: irena.luksic@ka.t-com.hr

Rammstein Moskau

http://www.youtube.com/watch?v=lork4zxRGxI

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se