Kako prvotna svrha nije ostvarena, ne preostaje mi ništa drugo nego zadnjim snagama spasiti ponos djela. Jer poslije jednog dolaze svi. I što vas je više, to je manji moj sram.
Odlučio sam objaviti 45 minuta glazbe. Solo piano. Koncept se zove " Njoj, umjesto čestitke, sa zakašnjenjem ". A skladbe zatvaraju ciklus jedne (bilo koje) povijesti ljubavi. Ništa spektakularno. Prirodan tok. Svi se tokovi naposljetku sliju u More.
1. Neobjašnjivo ( san prije sna)
2. Nešto je u zraku
3. Što ako ne dođe?
4. Presto hod
5. Bit će kako bude
6. Idem, bilo je lijepo sresti te
Da ne duljim,..dakle, mojih 45 minuta, izvolite :
www.myspace.com/vertebratae
ili
www.last.fm/music/Vertebrata
ili ako želite skinuti sa rapidsharea cijeli album
Vertebrata - Njoj, umjesto čestitke, sa zakašnjenjem
"Začuo sam glazbu, nije ju svirao obrazovan i školovan glazbenik. Bile su to Beethovenove sonate, i znaš, kada je pristigao onim dijelovima koji se ne mogu odsvirati bez drhtaja, tamo mu je ruka zadrhtala, i pogriješio je. Tada sam shvatio da je upravo to pravo sviranje, a ne ono tamo dolje koje se odvija u koncertnoj dvorani, ona neprirodna i sputana glazba. Ne mogu podnijeti da tamo gdje je već gotovo nemoguće ostati ravnodušan, jadnik to tako glatko odsvira kao da se ne događa ništa posebno, zatim se digne i klanja se pljesku. Mislim da kod važnog događaja čovjek mora zadrhtati, kao što dršće kada prvi put poljubi jedna lijepa usta ili dotakne jedan lijepi struk. I užasno osjećam kada netko već može poljubiti ta usta bez drhtanja i pročitati pjesmu a da mu glas nimalo ne zadršće i promukne. Uvijek mi je bilo užasno u nečemu biti majstor, a pri tome ne biti poljuljan od ljepote stvari."
Bela Hamvas, Mađarski Hiperion
