in this world

Ne znam kako kod vas stvari stoje, vjerujete li u to famozno musko-zensko prijateljstvo ili ne...
Danas sam napokon shvatila koliko sam sretna sto imam jednu super osobu za prijatelja. Upoznala sam ga jos pocetkom srednje skole, kada je u klupi iza mene stalno valjao gluposti i pravio se vazan ko i svako musko bice kad ga lupe pubertetske musice. (ah, ti muski)
Znali bi satima razgovarati o totalno nevaznim stvarima, a i o onima malo bitnijima, uvijek sam se mogla osloniti na njega, a i on na mene. Zajedno bi se uvijek uspjeli uvaljati u neprilike, svaki put kad bi kao otisli po sendvic usred sata, a zavrsili u obliznjem bircu na biljaru, pa bi kasnije zbrajali neopravdane i izmisljali izlike kako da to objasnimo raski. Kako je vrijeme prolazilo, srednja skola je bila gotova, a nasi putevi su se razisli, svatko je krenuo svojim putem. On u Zagrebu, a ja ovdje u svom malom gradicu... Da, ostali smo mi u kontaktu, ali danas, nakon duzeg vremena opet smo skupa izasli van, sa zajednickom frendicom i njenim deckom. Ljudi, koji nas inace znaju, odmah su to protumacili kao da smo cura i decko. Mi smo se od srca nasmijali tome, iako smo mnogo puta mogli zavrsiti zajedno, no to se nije dogodilo. Jedan od mojih frendova je jednom prilikom rekao: "Kakvo je to prijateljstvo, ako se ne isproba?". Svi znamo sto je pod time mislio. :)
U mojim ocima, on je meni poput drugog brata, na kojeg se uvijek mogu osloniti kad ga zatrebam. Naravno, nikad se nezna sto buducnost donosi, dali cemo ostati i dalje tako dobri ili ce se prijateljstvo razviti u nesto vise. Vjerujem, ako dosad nismo zavrsili zajedno niti necemo, i bolje, jer ne zelim unistavati to prijateljstvo. Brijem da ga nikad ne bi gledala istim ocima. No ovo je za mene cisti dokaz da musko - zenska prijateljstva itekako postoje, te da ne moraju nuzno zavrsiti ili se razviti u neku vezu... Posvecujem ovo svome JoJeku, a vi, vjerujete li vi u musko - zenska prijateljstva ? :)

Do sljececeg posta, pusa od Smote :*

Eh, da... Napokon se mogu i ja pohvaliti da imam svoj blog... Toliko mi tema sada pada na um, a neznam otkud bi pocela (eee, Smote li :p )

Primjerice, ovo ljeto, nazovimo ga tako... (eevo prve teme)
Gdi su ona zlatna vremena dok si jos u ovo vrijeme po vani hodao u kratkim rukavima kuhajuci se od vrucine i neznavsi kud bi sa sobom.
Bilo tko, tko me zna upoznat je s time da sam rodeni pehist.
Mi, ljudi s kopna (lol, kak to otrcano zvuci) zivimo za godisnji i odlaske na more da se barem jednom godisnje bucnemo u nasu Jadransku baru i pokupimo kakvu bojicu. Jedva sam docekala taj 1. kolovoza da se maknem s uzarenog asfalta. Dan puta i dosla sam u vec poznati ambijent jednog malog gradica uz obalu. Prvi dan uzivancije otpada, jer naravno dok se ja dokotrljam do dolje, vec je kasno poslijepodne. Drugi dan, ok, ne mogu se potuziti vrijeme je bilo oodlicno...sve do popodneva kada su se na nebu poceli pojavljivati prvi oblaci. To je to, pomislila sam - gotovo je! Naravno, sljedecih tri dana uporno je padala kisa, puhali svi moguci vjetrovi, a more bilo hladno da se smrznes... A kako to obicno biva, zadnji dan u nasoj lipoj Dalmaciji bio je vruc i sparan... Tako je moje ljetovanje zavrsilo, ja dosla doma, bijela kao i onog dana kad sam krenula put mora...Ljudi mi ne vjeruju da sam na moru bila (haha).

Sad kako sam doma i kako dani prolaze, spusta se i ziva u termometru kao da zudi za onom jeseni koja jos dobrano ima vremena da se pokaze u svom najboljem svjetlu.
Sjedim u trenirci, dugoj majci i termo-carapama koliko mi je zima... Kuda ide ovaj svijet (?!?)
A kako cu ici van u subotu, obucena ko eskim da se ne smrznem, pfff, a jos je vrijeme za minice, kratke soseke i topice...

Toliko gluposti zasad od mene... do sljedece "pametne" teme, pozdravlja vas Smota :*