This is my Church.. This is where I heal my hurts..

Otkucava ovaj sat,
zaglušujuće glasan
poput jeke, koju poslala sam s vrha planine.
Odzvanja kroz praznu mi postelju,
poput truba užasno iritantnog orkestra
čiji prvi taktovi na posljednjim ispraćajima
tjeraju na smijeh, nepriličan situaciji.
Osjećam se tragikomičnom.
Čemerne misli stisle su mi grudi i ne daju mi disati.
Ne osjećam vjetar u prolazu.
Jer i sama sam poput njega, već dugo samo sam u prolazu.
Tupilo, željezni bat,
vrijeme otkucava, za nekog drugog
moja zadnja sekunda evo upravo je stala
i glavom mi prolazi pjesma nevesela
što svirao je orkestar, onda.
U zaostatku, mahnito perem crnilo s očiju
u žurbi, jer sat otkucava.
Hladna voda isprati će tugu, uvjeravam se.
Ne, ne otkucava meni,
vrijeme ne prolazi za mene,
vrijeme prolazi pored mene.
Planine ne poznaju prolaznost.
U žurbi, da isperem tugu.
Ne, sat ne otkucava u mojoj praznoj sobi,
to mi ti kucaš na vrata,
stigao, dozvan jekom užasnutom.
Uvjeravam se.



Edit : Hm, poučena trenutnim razvojem događaja, tj. komentarom jednog od mojih cijenjenih čitatelja (malo Vas je, ali vrijedite za 100 ;)) , koji me obavijestio da me stavio među linkove, shvatila sam da dosad apsolutno niti jednog blogera, kojeg sam uvela u svoju Dvoranu slavnih nisam o tome uopće obavijestila, a možda sam trebala? Nadam se da se nitko od Vas nije našao uvrijeđenim na bilo koji način. Svi ste ondje jer Vas volim čitati, jer u Vašim pjesmama i pričama pronalazim mnogo toga vrijednog! Zato, ne zamjerite na mojoj samoinicijativnosti :))
Šaljem Vam svima veliki zagrljaj!

insomniaX

Zagrlio me topli vjetar,
ljubi izgrižene mi usne, sinoć ispijene.
Sinoć si pokucao, i bio pušten unutra.
Nepojmljiva mi je ljepota o kojoj govoriš.
Nepojmljivo mi je da sam toliko voljena.
Da li to zaslužujem, ovako bezbojna,
školjka, koju neće izabrati za kućnu kolekciju.
Nikada ne poslušana do kraja,
a prislonjena na uho šumim divne morske priče.
Čuješ li me uistinu,
nekako odbijam vjerovati.
Jesam li zaslužno čuvana;
za tebe?
Bojim se, u ljušturi tako je ugodno.
Bojim se dana, sunca, isparavanja.
Mirisno opojno vino, takvom se dopuštam zamišljati
na tvojim usnama, imam li takav okus?
Zatvorena u boci.
Sigurnost stakla varljiva je.
Sigurnost školjke na površini,
na putu užurbanih stopa, bez mora da ju štiti.

Polako provlači se ovo veče..
Sanjivo, napola usnulo nad čežnjama.
Po poluotvorenim kapcima roje se bojazni, šuškajući svoje priče.
Palim svijeću i gasim je, suhim prstom.
Peče, ali i ugodno osvješćuje ta bol,
poput pljuske, koja je bila nužna
da povrati onesvještenog.
Ne vidim svjetla,
mrak je u oknu prozora.
Oblak u daljini ima oblik crnih dlakavih ruku,
polako se prikrada, poput gladne nemani,
da proždre suhe grane, što kasne s cvjetanjem.
Zrakom lete neke daleke suze,
grešne duše oplakuju svoje propuste.
Ljudi iz susjednog grada šalju svoju kišu.
Nebitan je današnji dan.
I sutrašnji, i svaki iza njega.
Zaboravljam ih brzinom vjetra, na svom crnom oblaku.
Težak je, nagnut,
nad onima što spavaju ispod površine realnosti.
Misli nerealno bezbrižnih ljudi ovoga grada.
Čeka svoju priliku da eksplodira,
pod pritiskom onog nekog odlučujučeg prsta, što puca u daljini,
upire u nas.
Moj dlakavi crni oblak čeka trenutak za katastrofu,
proždiranje i prasak!
po kojem će ga pamtiti
ljudi iz susjednog grada.

Objasni mi smisao svakodnevnog sanjanja,
tog okrutnog zarobljeništva.
Tog puta u krugu, kojim se krećem.
Imaš li kartu sutrašnjeg dana,
molim te, pokloni mi ju,
jer potpuno sam izgubljena.
Nauči me načinima svakodnevnog smijanja,
mirenja sa situacijama,
i objasni mi zašto sam tu gdje sam
tako nesretna, u ovoj jebenoj vučjoj rupetini,
punoj otrovnih zmija,
otrovnjača i opasnosti što grebu me i muče.
Napravi konopac od svoje ljubavi, jer
treba mi pomoć.
Baci ga dolje, i izvuci me van.
Napravi saonice od svog osmjeha,
prekrasne blješteće saonice.
Otplovimo zauvijek.

Then it comes to be that the soothing light at the end of your tunnel,
Was just a freight train coming your way,
Then it comes to be that the soothing light at the end of your tunnel,
Was just a freight train coming your way...



Danas razmišljam kako svjetlo na kraju tunela
možda i nije svjetlo nadolazećeg vlaka,
već jednostavno svjetlo, samo to.
I kako je svakom od nas suđeno
da budemo jednom, bar jednom,
sretno zasljepljeni njegovim sjajem.
Svjetlom pozitivnih stavova, ispravnih odluka.

Danas razmišljam kako su neizgovorene riječi,
neispisane stranice,
pusta polja i livade koje ne mirišu
takve s razlogom.
Možda da nas podsjete da je nekim stvarima,
možda nekima i od nas?
Suđeno da budemo prazni, blijedi.

Danas razmišljam kako su zagrljaji nama najmilijih,
kojih nam nikada nije dosta,
koji nemaju onu brojku ''dovoljnog'',
zapravo potpuno beznačajni, samo prosti dodir dvaju tijela,
ako ne teže razmjeni duša.

Danas razmišljam o prostom dodiru,
koliko mi nedostaje;
snage mom svjetlu.
Koliko su puste moje livade,
i koliko sam prazna i blijeda.

Danas razmišljam o hladnoći svojih godišnjih doba,
hladnoći svakog od njih.

Grlimo se, ja i mjesec.
Šapućemo si, svatko u bradu.
Ukrala sam mu poljubac, neobičan je.
Noćas je on moj ljubavnik.
Tihi uzdah mu poklanjam,
dok milujemo si obraz; plaho mu prelazim
preko rupica na obrazu.
Hoću li ga smrviti snažnim rukama,
što vape za dodirom,
utapajući u sebe široke ruke nepoznatih persona?
Ja sam wannabe celebrity, on je već slavan,
slušam njegove priče o svevremenosti,
u nadi da ću postati kao on, svjetlost.

Zapletena o paučinu.
Zamišljam crne ruke usamljenosti,
osam crnih ruku usamljenosti, kako me hvataju,
poput najcrnjeg pauka.
Ukradena od boja.

Spotičem se o očekivanja,
stala su na put i ne miču se.
Di god krenem, nikamo ne stižem,
zapletena i spotaknuta o samu sebe, u svom trnju.
Uvela.

Posprdan mi je osmijeh,
mislim; bolja sam od njih
i onda se vratim u svoju pustu kućicu
da se savjetujem, da popričam
sa svoja tri cvijeta na prozoru.
Osušena od suza.

Mislim; bolja sam od njih,
kažem to sebi, glasno!
u svojoj beskrajno pustoj raskoši pustoši..
Ja i tri cvijeta na prozoru.
Prekrasni usred pustinje.

Što li misliš, o čem li razmišljaš,
kad zrake sunca zaslijepe ti pogled,
dal podsjećaju te na moje oči,
moj drag pogled, što miluje te,
polako se ukrade kroz šarene ti zjenice,
i obuzme ti utrobu čudesnom toplinom?

Novčić za tvoje misli dat ću,
zlatni, antikni novčić,
za dragocjene riječi tvoje, kad kažeš mi da me voliš.
Plešu li ti usne, riječi i misao isti ples; sinkroniziran,
prekrasno ujednačen?
Ili su košmar, luda košnica,
bodu li te iznutra, poput mene?

Dat ću, dat ću sve što imam,
za sigurnost da žena sam tvog života,
da neću razočarati te.
Ako sam i pogrešna, evo, bacam novčić
u škrabicu za one nemoćne,
da otkupim svoju nesavršenost!
Penny for your thoughts,
i još jedan da ga stavim u njedra, da zavaram se da si mi blizu,
da kupim ti osmijeh, pri spomenu mog imena.

Plešu li ti usne, riječi i misao isti ples?

Ukočeno mi je lice,
umivam ga lažnim smijehom,
zamijenila sam mlijeko njime,
(kažu ljepši je ten)
jednostavno mi se neda,
danas nemam volje tražiti niti riječ,
biti ću nijema,
samozatajna i tajanstvena.
Otopiti ću tugu u čaši volje,
kao lijek protiv nestajanja.
Ona je u meni, živo biće, kuca.
Odvesti ću ju hrđavim tračnicama prema zamornom sutonu,
zamornoj ljepoti, na koju sam ljubomorna.
Umotati ju u žute stare novine, kojima zavidim
na iskustvu.
Umiti ću lice i leći u postelju,
prije spavanja popiti svoj lijek protiv nestajanja,
pokriti se nepostojećom mjesečinom,
pogledati u nebo i oblake prekoriti
zbog još jedne hladne noći.
I s osmjehom dočekati novi dan.

Danas sam oluja, što mahnita visoravnima,
pljušteća kiša, plačuće nebo,
ne razmišljam o nepravdi, satirem cvijeće.
Danas sam nepravda.

San sam izbezumljenog djeteta, što jeca u mraku
i traži ruke svoje majke, grozničavo.
Ne čujem neopravdanu ogorčenost.
Danas ne praštam.

Prigušen sam zvuk, što dolazi iz dubine,
puna riječi, a opet tišina,
ubijam razgovore sitnih ljudi.
Danas sam krik, što bori se sam sa sobom.

Danas sam krik, i borim se sama sa sobom.

Probudilo me kišno jutro.. I jedan poljubac na rastanku.. Zašto ništa ne traje vječno? Zašto magični trenutci, hipijevska razuzdanost, ludi ples (imam kroničnu upalu apsolutno svakog mišića kojeg imam) nisu mogli potrajati bar još malo? Prokleta svakodnevnica otrijeznila me već jučer.
Kratak osvrt na prošla dva dana - Vipinmusic festival je bio pravo osvježenje, unatoč kiši. Ja i još oko 10000 ljudi izgledali smo kao skupina nekih vjerskih sljedbenika, svi u istim kabanicama. Ne znam što bih izdvojila kao najbolji dio. Cave je bio čaroban, Stereo Mcs su me bili raspametili, a The Prodigy me bio dotukao. Fenomenalno provedeni dani!!! Dojmovi presvježi..
Why does everything have to end?

Odlučih unijeti neke promjene, pa sam blog zavila u svoju najdražu boju.. Užasno sam uzbuđena zbog sutrašnjeg dana.. Naime, sutra ću uživo uživati u izvedbi svog najdražeg Nicka Cavea.. Ako se više ne javim, umrla u ekstazi :))
Što se tiče bloga, i mojih ''pjesama'' (pod navodnicima su jer ih ne smatram pravom poezijom, nisam sigurna da zaslužuju da ih se tako naziva..), mnogi me kore što su mi sve pjesme tužne.. Već neko vrijeme sam u takvom nevjerojatno lošem i usamljenom periodu svog života, da jednostavno ne nalazim riječi za neku sretnu pjesmu..
Pa da Vas ne razočaram, evo još jedna ''prpošna''.. :))
Hvala Vam svima na lijepim riječima, koje mi svakodnevno ostavljate, moji virtualni prijatelji!

Zvjezdane oči



Otkidam kazaljke sa satova,
bacam ih, za mene vrijeme više ne postoji!
Laticu po laticu bacila sam u rijeku,
pretvorile su ju u tekuću ružičastu, što širi mirise suhom zemljom..
pitajući se; dal još me voli?

Dal zaboravio me, u ovom vremenu
što prolazi nemilosrdno,
dal mogao bi me pronaći izgubljenu,
utopljenu u rijeci mirisa,
pitajući se; dal pružio bi mi ruku?

Otkidam blještave zvijezde,
želim ih, da osvijetle mi oči
neobuzdano, u svom svemiru,
Pitajući se; dal vidio bi njihov sjaj?

Koračam kroz sjećanja,
polako, da upijem sve one davne slike,
ružne i lijepe, prošle zagrljaje.
Pitam se gdje će me koraci odvesti;
dal u sadašnjost, napokon?

Okusila sam onaj čarobni napitak,
koji usporava pokrete,
unosi lakoću u tijelo
i donosi mirise.
Donio je opojni miris tebe u moju podsvijest.

I posrćem, opijena, zaluđena
u onim prošlim radostima,
bježeći od ludo vrtećih kotača stvarnosti,
što me sustižu,
malo po malo, svaki dan.



Stope, što ostavljale su duboke, hrabre tragove
zastale su, ne škripuću po šljunku.
Nepomične u travi,
ne marširaju ususret izazovima.
Izgubile su se u mojim prevelikim cipelama,
presmione da opstanu.