This is my Church.. This is where I heal my hurts..

Ima dva oka i dva srca.
Skriva se od pogleda.
Jedne uši što ne čuju.
Nekoliko ruku što nikad ne grle.
Jednu crnu misao,
i nekoliko crnjih što nikom ne govori.
Usta što šute zatvorena
i druga što smiju se besmisleno
ridaju tugaljivo.
Nekoliko nogu što kroče
rastrgane između nekoliko puteva.
Stupaju ponosno
i kleće pred usamljenošću moleći.
Zarobljene u tijelu bolesnika.
Jedna ja.
I druga ja.

Sinoć smo bili na pikniku, nas nekoliko. Nitko, naravno, nije bio ponio plastične tanjure, vilice i noževe, kako smo se dogovorili u prošlom snu, pa smo jeli prstima. Neobzirno, za nas koji ne volimo jesti rukama, al ajd, ok. Ležali smo na dekici, i pričali o tome zašto je kiša slana. Netko je spomenuo nešto o oblacima, skupljanju ovakvih i onakvih čestica, bla bla, ne zanimaju me realna objašnjenja, nisam se trudila slušati. Nitko nije bio ponio karte, ne kartam, pristojna sam djevojka. Češkali smo se svi međusobno onako s nožnim prstima, ugodan osjećaj. Mozak potpuno prazan očitavao se u mojim očima, predivne tirkizne boje. Drava je, naravno, pomogla da izgledaju još ljepše. Jedan dugi trenutak smo svi bili šutjeli. Naišao je bio neki čovjek, i pitao nas kako nas nije sramota. Svi se nasmješismo. Dapače, gospodine, rekosmo, griješnici smo, hedonisti, ovisni o ovome i onome, zašto o zašto bi nam, pobogu, bilo bitno da li ćemo, ležući na travi, na imaginarnom pikniku, ikome izgledati čudno. Mi smo, naravno, naših imaginarnih piknika uvijek svjesni kao imaginarnih, uostalom, tako smo se i dogovorili, u prošlom snu. Da nema potrebe i smisla doživljavati ljude koji nam se prikradu iz realne noćne šetnje sa svojim ćukcima. Čovjek nas je pogledao, i produžio. Burek, koji smo pripremili za ovu priliku, bio je hladan već pri kupnji. Nisam ga pojela, ne jedem prstima, pristojna sam djevojka. Malo smo još tako posjedili, zaključili kako je piknik potpuna propast, i otišli kući. U noćašnjem snu smo se dogovorili, da ćemo ga ipak ponoviti. Svjež zrak je dobar za zdravlje. Svoj dolazak sam uvjetovala donošenjem pribora za jelo. Obećali su da će se pobrinuti za to. Naravno, netko će ponijeti i ''Čovječe, ne ljuti se''. Sve osim karata. Ne kartam, pristojna sam djevojka.

Razmišljam o betonu,
i kako je divno negdje
u vruće ljetno poslijepodne
golim tijelom se prilijepiti
na tu smrdljivu vrelu površinu.
Razmišljam o tipičnoj snježnoj dolini
i kako je negdje oslobađajuće
gol praviti anđele u snijegu,
kako negdje oduzima dah!
Razmišljam o tebi
kako sa mnom, gol
ležiš na livadi u proljetno jutro
rosa je netom pala na travke.
Zamišljam kako se valjamo
tijelima spojenim, toplim.
Leptir je kraj nas proletio.
Zamišljam da nisam, ovdje gdje jesam.
Zamišljam da sam sretna.
I gola.

Pero se bio naljutio što sam pisala o njemu. Pero nije baš neka javna osoba, ne voli kad netko javno priča o njemu, a slikanje prezire iz dna duše, smatra da na svim slikama ispadne kao pas. Razgovarali smo o mom postupku, objašnjeno mu je da se prijateljima treba ponositi. Sad je sve ok. Volim što s Perom mogu razgovarati o svemu o čemu razmišljam, nije mu bed što je jedan od onih osjećajnih muškaraca. Jozo po tom pitanju ''kulira''. S njim razgovaram o političkim problemima, i besmislenosti Crkve. Uskoro će nam pasti i snijeg. Već si zamišljam kako ću negdje ''letiti'' po cesti, uvijek mi se užasno skliže. Pero me, u takvim situacijama uvijek drži za ruku. Vrlo je snažan. On kaže da je to od nošenja silnih torbi, dok je stalno visio po vlakovima i putovao. Jozo obično uvijek hoda ispred ili iza nas, držanje za ruku smatra ''ženskastim''. Jozo smatra da svatko može hodati sam, pomoći će jedino nekom invalidu, ponekad i nekoj bakici, ako je dobro raspoložen. Svo troje volimo kavu do granice nenormalnog. Jozo me uvijek ponudi i cigaretom, iako zna da prestajem pušiti. Zločest je malo, iskušava me stalno s nečim. Nedavno je zaključio da sam se promijenila, izgubila svoju žestinu. Mislim da je, zapravo, malo ljubomoran na mog dečka. Pero se, u zadnje vrijeme, isto promijenio. Odnedavno je počeo pratiti Formulu1, koju nikad prije nije volio. Objašnjava to svojom otvorenošću prema ''novom''. Razmišlja o promjeni religije, tj. učlanjivanju u neku. Ja, Pero i Jozo nismo pripadnici niti jedne vjere, zaključili smo da je zasad tako najbolje. Jozo je onaj adventuristički tip, stalno putuje po kojekakvim egzotičnim zemljama, zavidna sam mu na tome strašno. Razmišlja o tome da se odseli zauvijek, kaže da mu je dosta ovog mjesta, ovdje nemaju muzej. Brine me što ćemo, i kako ćemo ja i Pero sa stanarinom. Jučer su me opomenuli da sam se udebljala. Svjesna sam toga i sama, ne trebam nikog da me o tome obavještava. Muškarcima je izgled, evidentno, itekako bitan. Kraj svakog našeg razgovora uvijek završava isticanjem fizičkih mana jednog ili drugog. Plitke smo osobe svo troje. Možda se promijenimo, ako Pero osnuje onu svoju religiju o kojoj priča.

Moji imaginarni prijatelji se zovu Pero i Jozo. Dala sam im najgluplja moguća imena, tak da ih onda kasnije mogu zezati zbog toga.. Susreli smo se prije nekoliko godina, kad sam prvi puta otišla od kuće u Bijeli svijet. Pojavili su se sasvim slučajno, točno se sjećam i večeri njihovog dolaska.. Sjedila sam na kauču, u kuhinji, u svom šugavom stanu na VBK-u (u to vrijeme sam imala kauč u kuhinjama).. Sjećam se da su se na rebrima radijatora bila odmrzavala dva jaja (u to vrijeme sam imala frižider koji je zamrzavao jaja, sada također imam frižider-ne zamrzava jaja).. U susjednoj sobi, preko vrlo tankog zida, se moja cimerica bila seksala s nekim likom (sjećam se da je bio neka seljačina koju je upoznala u OX-u na cajkama).. Uglavnom, ja sam bila iznimno tužna što ja sad tamo sjedim sama samcata. Bila sam slušala Doorse, i pušila travu (u to vrijeme sam još pušila travu). Susjedi su se nešt bili objašnjavali na balkonu, bilo je već dosta kasno. Razmišljala sam o tome kako mi je život besmislen, jer se nemam s kim seksati, i pisala nekakve suicidalne pjesme, pod znatnim utjecajem trave, jel. I onda su se odjednom bili pojavili oni! Pero i Jozo. Došli su s balkona, rekli: Dobro veče, jel možemo mi s tobom? Pošto ionak nisam imala pametnijeg posla, ja sam se složila s njihovim prijedlogom. Brinulo me jedino što neće biti dovoljno odmrznutih jaja za sve nas. Započeli smo razgovor, koji još uvijek traje. Nagovaraju me da se ofarbam u plavo (u to vrijeme sam bila crvenokosa), kažu da muškarci vole plavuše. Još uvijek debatiramo o tome. Mislim da ih neću poslušati.

Ma uopće me ne zanima, gospodine, kako ćete riješiti taj problem. Problem postoji, izvolite ga riješiti. Nacija ovisi o Vama, dragi moj gospodine. Ja osobno ovisim o Vama! Razmišljanje i kojekakvo muljanje Vam neće pomoći u izbjegavanju činjenice, da imamo problem. Guranje istih takvih i sličnih problema ne umanjuje njihovu prisutnost, dapače, može izazvati samo alergološku reakciju. Koju ja osobno ne namjeravam trpiti. Također, ne namjeravam konstantno visiti na Vašim vratima, i zvoniti, dok mi nitko ne otvara. Osjećam se kao budala. Da ne spominjem da me čekanje u redu, kada i imamo zakazan sastanak, nadasve frustrira, i rezignira. Vašu posjetnicu ću sačuvati, jer se uistinu nadam našoj suradnji u budućnosti. Srdačan pozdrav!

Prodala sam cigle jer
pametan čovjek je jednom rekao;
sagradi kuću na žutulji,
ako si vjetropir.
Ta ionako će otklizati,
kao i sve drugo u tvom životu, nesretniče.
Poslušah ga,
ta zna valjda što govori.
Kolumna u novinama je glasila;
''Sudbina odgovara''
poslah joj pitanje.
Bilo je prosječno i nezanimljivo,
odgovor nisu objavili.
A opet, nikad nisam ni bila
prosječan tinejdžer.
Odustah od čitanja novina!
Hodam strminom.
Do koljena u blatu,
žutom.
Neka, kupiti ću čizme.
Ta zna on valjda što govori.

Znate vi šta, hebem ja ovakav život, i onu tu neku silu svevišnju koja mi ga je ovakvog upriličila! Biti kilometrima udaljena od apsolutno svih ljudima koji mi nešto znače u životu, u svjetskoj šupendari, s nekih par kuna u džepu, sama sa svojim mislima i svojim mislima i svojim mislima.. Danas sam baš prolazila kraj nekih dvoje ljudi što se ljubilo na cesti, i došlo mi je da im opsujem mater! Zašto sve mora biti tako usrano? Taman kad nešto počne, i krene, i postane, i bude bar naoko i nekako dobro, katapult ovog (opet ponavljam hebenog, da mu mater..) života te odbaci sasvim na početak.. Sam si se i rodio.. Zašto se ja tu nešto čudim? Ogorčena sam, stvarno sam ogorčena! Ima li izlaza iz tunela na kojem svjetlo nije vidljivo? Molim ranije spomenutu silu svevišnju da mi upali bateriju, jer meni je života kao ovakvog već pun k..u..rac ! Hvala.

Skačem na trambolinu
i udaram glavom u plafon.
Dosađujem se.
Jako mi je dosadno.
To skakanje ne služi ničemu.
Ne vidim poantu
udaranja glavom u plafon.
A da odskočim u desno
možda se zabijem u zid,
i ostanem priljepita
na tapeti s poljskim cvijećem.
O Bože stvarno je dosadno ovo
skakanje.
Gore, dolje
pa lupiš glavom.
Zanimljiv proces.
Joj da ga bar netko izmakne
ispod mene.
Da se slobodno zabijem u parket
i ostružem lak
i svima im napakostim.

Vidiš li mi oči dok smijem se kroz suze?
Nisu li tužne,
nisu li ružne,
dok onako bezvoljno izruguju se nesreći.
Hoće li zgasnuti kad dotuče me realnost
Kad nasmijem se smrti u lice
i poletim!
Poletim! Poletim!
I nasmijem se.

Može li se slijep hodati kroz život?
Kad nestane žar,
živiš zabludu.
Vrati se iz slobode,
udvoje je u kavezu toplije.
Na novinama onog sutra
Mi se nadamo lošem.
Kapi Božjeg gnjeva
ispiru nam sjaj iz očiju.
Mi smo slijepi robovi besmislenom.

Čuješ li. Urlik ptice u kavezu.
Vrisak za pomoć.
Crne misli, crni oklop
iz kojeg ne mogu izaći.
Lupam,
ali ti ne čuješ.
Negdje si u sjeni zadovoljnog,
ispraznog.
Posljednje riječi umirućeg čovjeka nikog ne zanimaju.

Sad sam u vezi.. I to onak, čini mi se, poprilično ozbiljnoj. Ne mogu se naviknuti na to.. da sve nekako funkcionira .. Super se slažemo, razumijemo, kontamo, ma sve pet.. Naravno, postoji problem. A on je taj što smo udaljeni jedno od drugog stotinu kilometara. O.K., nije neka udaljenost, ali hebiga, nismo jedno kraj drugog.. And another problem - ja nisam zaljubljena.. Ne da mi nije stalo do njega - dapače- ali nisam zaljubljena. A i, nažalost, nekako sve više uočavam da nisam osoba koja može nešto planirati. Kao da sam nesposobna za to, ne mogu to objasniti.. Kao da nemam tu karakternu osobinu u sebi (ako to uopće i je karakterna osobina).. Jednostavno ne znam di ću biti za godinu dana, i ne mogu ništa planirati. Ma serem, mogu, ali me strah.. Jer, ako isplaniram neku future s tom osobom, onda ću imati vjerojatno osjećaj da sam se nekako obvezala, a toga me zapravo strah.. A i, uostalom, kako ja nakon 3 mjeseca veze mogu znati da ću se jednog dana (kad se vratim tamo odakle sam otišla) moći i željeti doseliti kod njega.. Zašto se sve mora ODMAH SADA odlučiti?? Živcira me to. Kad ljudi tako unaprijed razmišljaju..! I sad sam pod nekim pritiskom, jer imam dojam da ga zamajavam.. A opet.. ne želim ga izgubiti.. Ali kontam da hoću, ako pothitno ne promijenim lični opis i počnem planirati. Hebiga, ne znam.. Ne znam ja da li je to ljubav.