Auris

Ne znam, ne znam
Da li ćeš me ikada voljeti,
ili ću biti samo sjena koja
Se strmo pruža tvojim tijelom.
Ne znam da li ću ikada spoznati
Niti tvoje duše,
Da li ću nesputano koračati uz
Tebe,
znajući da uvijek unosiš čaroliju
u novi dan.
Ne znam da li te zaslužujem ili ne,
Ne znam da li da predam svoje srce
I sve titraje njegove, a
Opet to činim.
Odveć zapitkujem previše iako znam
Da s tobom je i šutnja božanstvena,
Znam i da je poljubac jedini odgovor
I znam da lagano dajem dio sebe.

Zašto sam počela pisati blog? Ne znam, čisto iz razloga da podijelim s ljudima svoja razmišljanja, da moje pjesme i priče netko pročita, da steknem neka virtualna prijateljstva i zaista, sve vas koji dođete ovdje smatram prijateljima. Ovdje nema laži. Svatko od nas pokazuje dušu i ovo je jedna drugačija vrsta povezanosti.

Nedavno sam ugasila blog. Bio je to neki trenutak bijesa zbog nedostatka inspiracije i jednostavno mi se to učinilo pravilnim. Požalila sam odmah idući dan i zvala sam uredništvo bloga da me ponovno vrate u ovaj virtualni svijet. No, zanimljivo je to što sam baš u to vrijeme kad sam ugasila blog primila jedan mail koji je glasio nekako ovako: Draga Auris, žao mi je što si ugasila blog. Stvarno predivno pišeš. Pozdrav od tvog sugrađanina. Pomalo zbunjena odgovorila sam na mail i pitala da li se možda poznajemo i kako je došao do mog bloga. Nismo se poznavali, a do mog bloga je došao sasvim slučajno. Zaintrigiralo me to sve pa sam ga pozvala da odemo na cugu. Moje frendice su skeptične prema tom jer kako kažu ne bi skupile snage naći se s nekim koga su upoznale preko neta. Mene nije bilo strah. Čak sam se i dobro osjećala. Prvi dojam je bio i više nego dobar iako sam imala osjećaj da sam ja previše brbljala o sebi....Žene! I tako je uslijedilo još nekoliko dogovora i sada smo zajedno.

Da, kad sam već pomalo počela gubiti nadu za nekom normalnom i zdravom vezom ili čak za upoznavanjem neke nove osobe dogodilo mi se to da sam dečka upoznala preko neta. Čudno? Ma ništa nije čudno. Posebice u ovo današnje vrijeme kad ljudi većinu vremena provode za kompjutorom, bilo u uredu ili doma. Ovo je novi način sklapanja prijateljstava i veza.

Sretna sam, lijepo mi je s njim, pažljiv je prema meni ali tek smo na početku nečega. Polako gradimo odnos jer ipak su temelji najvažniji. Mislila sam da je Vukovar mali grad i da poznajem skoro sve ljude, ali Vukovar je velik. I drago mi je što sam onaj dan ugasila blog.

Treba nekada raširiti ruke i
Poletjeti za trenutkom,
Probdjeti noć i gledati rođenje zore u
Tvojim očima.

Treba nekada otplesti zavezano srce i
Pustiti ga neka luta,
Neka zaviri u sve kutke ljepota svijeta.

Treba nekada ukrotiti strah jer on
Ograničava sputavajući melodičnu
Igru duše.

Treba nekada živjeti maštu, potaknuti ju,
Jer ona nosi pregršt ključeva
za novo sutra.

Treba nekada uzeti nadu u naručje,
obgrliti ju
jer samo tako ću znati da si pored mene,
da se moj dah nastavlja na tvojim
vrelim usnama.