Auris

Jučer sam bila s frendom na kavi. Razbacivali smo se temama. Sve sreća nije bilo puno ljudi u bircu, jer mislim da bi pobjegli kad bi čuli naš razgovor. Došli smo opet i do te ljubavi. Zaključili smo da je ljubav pojam koji je teško definirati. Za svakog čovjeka ona predstavlja nešto drugo, kako smo pametni, ha???? Kao da smo toplu vodu izmislili. Ne, da li se ljudi koji su u braku 20 godina vole ili je to navika ili su to zajednički interesi. Poput djece, kredita, jednostavno osjećaja da imaš nekog pored sebe, da nisi sam. Da li muškarci traže žene koje se znaju brinuti o sebi ili one koje to također znaju ali ne pokazuju, žele da se muškarac ponaša zaštitnički prema njima, a one ostaju kao princeze. I to opet zavisi od muškarca. Netko bira ovakve netko onakve žene…
Onda smo došli do morala. Da li se isplati u današnjem svijetu biti moralan? Da li će taj moral ili nemoral utjecati na naš život tamo gore. Teško je živjeti u ovom izopačenom društvu gdje svatko gleda samo sebe i osobne koristi, kako tu biti moralan? A sad, široka je i definicija morala.
Prebacili smo se na vjeru, na crkvu. Moj stav o tome je ovakav. Osobno mi se ne sviđa što se crkva petlja u sve i svašta, ne promiče vjeru na onakav način kako bi to trebala činiti – u duhu ljubavi i zajedništva. Ne idem u crkvu, ali vjerujem u Boga, čak i više od onih koji su svaki dan na misi. A razlog zbog kojeg ne idem, jednostavan je. Ljudi koji dolaze imaju svoje neke lude namjere, vidjeti i biti viđen. Tko je s kim došao? Tko je što obukao? A kad izađu iz crkve psuju kao ludi. Zar je to vjera? Samo da si prisutan fizički u crkvi? Gluposti....Za mene građevina kao građevina nije ništa, nije to vjera ako svaki dan odlazim na misu, a ponašam se kao ovi što sam već navela. Kada se to bude promijenilo, ako se ikada i promijeni ići ću u crkvu. Do tada, moj razgovor s Bogom vodit ću gdje kod stignem. Sugovornik moj mi reče da pokušava živjeti po 10 Božjih zapovjedi, pa ako mu se dogodi da jednu ili dvije prekrši nije to strašno (ne misli pritom na onu „Ne ubij“ i takve). Ali što ako je baš ključna ta koju je on prekršio?
A sad malo o homoseksualcima. Da, bilo je i o tome priče. Moj frend se baš ne slaže s tim da se ljubakaju po ulicama dok djeca gledaju itd. Nisam homofob. To je njihovo pravo izbora i to podržavam. Ne osuđujem nikoga. (možda će me sada neki od vas krivo shvatiti) Čak štoviše, za to sam da bi im se čak trebalo omogućiti sklapanje braka i posvajanje djece, uz pretpostavku da su podobni za to. To bi trebalo prepustiti nadležnim centrima za socijalnu skrb da odluče, ako i dođe do toga u ovoj našoj maloj zemlji. Zašto bi djeca živjela po domovima ako bi im se ovako omogućio normalan život? Jest, bili bi u školi ili na drugim mjestima izloženi raznim kritikama ovog primitivnog društva, ali s vremenom bi to postalo normalno. Jer što ta djeca proživljavaju u domovima, to je zbilja užasno i tragično. Znam jedan slučaj gdje je neki dečko silovao druga dva dečka. Oni su obilježeni za cijeli život. Neki to smatraju bolešću, neki se zgražavaju na samu spomen toga. Počinjem od sebe. Što da moje dijete jednog dana kaže: Mama, ja sam gay. Pa ne bih ga se sigurno odrekla. Prihvatila bih to....
Kakvo je vaše mišljenje?

Dobila sam neku štafetu da napišem kako bi izgledao moj idealan dan, no to sad nisam u mogućnosti napraviti. Znam sigurno kako ne bi trebao izgledati moj idealan dan, a jedan takav je bio baš jučer.
Ujutro sam bila na hitnoj, jer me stopalo boli već nekoliko dana. Čak sam imala tu čast da su me dva doktora primila (ništa mlado i zgodno). Onda sam išla slikati nogu i kao nije ništa slomljeno, ali da držim led, pijem tabletice i nosim elastični zavoj. Sva sreća pa nije ništa slomljeno, jer bi to značilo....Ne želim ni misliti. Već sam lomila obje ruke, na treba mi još i noga u gipsu.
Nakon hitne vodila sam babu na tržnicu. A tamo tek katastrofe. Neka baba mi pređe s onim kolicima preko noge, a moja baba mi štakom stane na japanku. Htjela sam zakoračiti, ali ne ide, stisla baba i ne pušta.
Prošlo je i to nekako.
Onda sam sjela u svoju Toyotu Auris i krenula na vikendicu. Na dosta velikoj uzbrdici neki matorac vozi ispred mene i ugasi mu se auto i krene se spuštati u rikverc. Uopće me nije vidio. Sve najgore misli su prošle tada kroz moju glavu....Kud ćeš mi na novi auto. I trubim ja njemu, sav se stresao jadan. Uspio je nekako upaliti auto i pod ručnom krenuti gore. Kakav je to vozač kad ne zna na velikoj uzbrdici krenuti bez ručne....Joj joj.
Konačno dolazim doma, istuširam se, pijem kavu, pojedem nešto. Čak sam malo i odspavala. Tada me želja za sladoledom uhvatila, tako snažna želja, ne mogu vam opisati. Inače, rijetko kad jedem sladoled. Poslala sam seku u dućan i fino sam smazala sladoled. Otkud tolika želja za sladoledom? Shvatila sam kad sam pogedala koji je datum....Menga!!!!! Još i to danas.
Nije to sve. Čula sam da netko ispred zgrade nešto razbija. Pomislim na auto. U početku je tako teško imati novi auto, previše pazim na njega. Spuštam se dolje da vidim što se događa, mislim da sam bila spremna nekog i namlatiti. No, nije bilo nikog, osim neke žene koja je svojoj kćeri držala govor o Boga pitaj čemu. Dolazim do auta, a ispred razbijena čaša. Skupim to staklo, preparkiram auto i vratim se doma. Nisam ni van išla. Kud ću s ovakvom nogom? Zaspala sam i prsten sam neki sanjala.....Fuck!
Danas mi je ipak bolje i stoga se želim još više opustiti uz ovu pjesmicu. Hormoni proradili pa me puca romantika. Nadam se da imate razumijevanja. I nek mi netko dobaci sladoled, jer mi se ne da ići u dućan.....

Mislila sam o autima pisati, to je jedino u što se još razumijem. I opet nekako završim na ljubavi, ah i ta ljubav više. Htjela sam se definitivno «skinuti» s nje. Da se bar na kioscima može kupiti neki DVD – Vježbajmo zajedno – u samo 30 dana «skinut» ćete se s ljubavi. Ona će se istopiti baš kao i suvišni kilogrami i što vam više treba, ostali ste bez dva «zla»…..E kad bi postojalo tako nešto. (a možda sam sada nekom dala i dobru ideju)

Prije nekoliko dana čula sam se s jednim poznanikom koji me je zaintrigirao time što je rekao da misli da je ljubav izmišljeni pojam. Da li ljubav uistinu je izmišljeni pojam? Zamislila sam se nad tim. U posljednje vrijeme, iskreno da vam kažem, na prolaznicima, tj. zaljubljenim parovima se ne vidi neka žar, neka zaljubljenost, nema «ono nešto», ono nešto što je potrebno. Mislim da bi ful zaljubljene ljude drugi prolaznici uočili u gradu, ma vidi se to, nikako se ne može sakriti. Ali kažem vam, ja to više ne vidim na ljudima. Ili su možda rijetki ti primjerci na kojima se vidi. Možemo ih izložiti u muzeju pa im se diviti, i njima i njihovoj zaljubljenosti, da učimo od njih…. Kad još malo bolje upregnem ove svoje vijuge dolazim do zaključka da je većina mojih frendica slobodno (ako nekom treba broj nek se javi na mail). Zašto? Da li mi žene previše tražimo? Ili je zbilja ljubav izmišljen pojam ili danas nitko nema vremena za ljubav? Gdje je ona nestala? Ima tko adresu? Broj telefona? Mail? Bilo što?

Pogledajte ljude u brakovima i na tom području sve lagano nestaje. Institucija braka izumire definitivno. Ovi koji su još u braku, oni pak žele biti slobodni…Žene varaju muževe, muževi žene i tako u krug, a kod kuće se prave da je sve divno i krasno iako potajno znaju što ovaj drugi radi. A ovi koji još uplovljavaju u bračne vode su obično tinejdžeri, koji se napiju na nekom tulumu i gle ti čuda, cura od 17 godina ostane trudna i šta ćeš, moraš ju ženiti. Takav je običaj. Sramota je ako se ne uda, grozna sramota. Ali od buduće mladenke otac prisili budućeg zeta na takav čin, barem je tako kod nas u Slavoniji. Uzme sjekiru pa ga ganja šorom dok ovaj konačno ne vikne: Da, da, ženit ću ju! Koliko god mi mislili da smo se razvili na svim mogućim nivoima, i koliko nam god smiješan bio život naših predaka, dobrim dijelom se još očituju odavno usađeni korijeni patrijarhalnog doba. Zatvaramo oči nad tim, ali toga na žalost ima. Bez obzira što žene izgrađuju svoje karijere, što su donekle emancipirane, ipak se da namirisati taj utjecaj patrijarhalnog vremena.

I da se mi sada vratimo na tu ljubav….Da li je ljubav izmišljen pojam? Da li će sva ona maštanja potpaljena romantičnim filmovima pasti u vodu? Jesu li Pepeljuga i Snjeguljica mrtve??????

Mislila sam o autima pisati, to je jedino u što se još razumijem. I opet nekako završim na ljubavi, ah i ta ljubav više. Htjela sam se definitivno «skinuti» s nje. Da se bar na kioscima može kupiti neki DVD – Vježbajmo zajedno – u samo 30 dana «skinut» ćete se s ljubavi. Ona će se istopiti baš kao i suvišni kilogrami i što vam više treba, ostali ste bez dva «zla»…..E kad bi postojalo tako nešto. (a možda sam sada nekom dala i dobru ideju)

Prije nekoliko dana čula sam se s jednim poznanikom koji me je zaintrigirao time što je rekao da misli da je ljubav izmišljeni pojam. Da li ljubav uistinu je izmišljeni pojam? Zamislila sam se nad tim. U posljednje vrijeme, iskreno da vam kažem, na prolaznicima, tj. zaljubljenim parovima se ne vidi neka žar, neka zaljubljenost, nema «ono nešto», ono nešto što je potrebno. Mislim da bi ful zaljubljene ljude drugi prolaznici uočili u gradu, ma vidi se to, nikako se ne može sakriti. Ali kažem vam, ja to više ne vidim na ljudima. Ili su možda rijetki ti primjerci na kojima se vidi. Možemo ih izložiti u muzeju pa im se diviti, i njima i njihovoj zaljubljenosti, da učimo od njih…. Kad još malo bolje upregnem ove svoje vijuge dolazim do zaključka da je većina mojih frendica slobodno (ako nekom treba broj nek se javi na mail). Zašto? Da li mi žene previše tražimo? Ili je zbilja ljubav izmišljen pojam ili danas nitko nema vremena za ljubav? Gdje je ona nestala? Ima tko adresu? Broj telefona? Mail? Bilo što?

Pogledajte ljude u brakovima i na tom području sve lagano nestaje. Institucija braka izumire definitivno. Ovi koji su još u braku, oni pak žele biti slobodni…Žene varaju muževe, muževi žene i tako u krug, a kod kuće se prave da je sve divno i krasno iako potajno znaju što ovaj drugi radi. A ovi koji još uplovljavaju u bračne vode su obično tinejdžeri, koji se napiju na nekom tulumu i gle ti čuda, cura od 17 godina ostane trudna i šta ćeš, moraš ju ženiti. Takav je običaj. Sramota je ako se ne uda, grozna sramota. Ali od buduće mladenke otac prisili budućeg zeta na takav čin, barem je tako kod nas u Slavoniji. Uzme sjekiru pa ga ganja šorom dok ovaj konačno ne vikne: Da, da, ženit ću ju! Koliko god mi mislili da smo se razvili na svim mogućim nivoima, i koliko nam god smiješan bio život naših predaka, dobrim dijelom se još očituju odavno usađeni korijeni patrijarhalnog doba. Zatvaramo oči nad tim, ali toga na žalost ima. Bez obzira što žene izgrađuju svoje karijere, što su donekle emancipirane, ipak se da namirisati taj utjecaj patrijarhalnog vremena.

I da se mi sada vratimo na tu ljubav….Da li je ljubav izmišljen pojam? Da li će sva ona maštanja potpaljena romantičnim filmovima pasti u vodu? Jesu li Pepeljuga i Snjeguljica mrtve??????

Mislila sam o autima pisati, to je jedino u što se još razumijem. I opet nekako završim na ljubavi, ah i ta ljubav više. Htjela sam se definitivno «skinuti» s nje. Da se bar na kioscima može kupiti neki DVD – Vježbajmo zajedno – u samo 30 dana «skinut» ćete se s ljubavi. Ona će se istopiti baš kao i suvišni kilogrami i što vam više treba, ostali ste bez dva «zla»…..E kad bi postojalo tako nešto. (a možda sam sada nekom dala i dobru ideju)

Prije nekoliko dana čula sam se s jednim poznanikom koji me je zaintrigirao time što je rekao da misli da je ljubav izmišljeni pojam. Da li ljubav uistinu je izmišljeni pojam? Zamislila sam se nad tim. U posljednje vrijeme, iskreno da vam kažem, na prolaznicima, tj. zaljubljenim parovima se ne vidi neka žar, neka zaljubljenost, nema «ono nešto», ono nešto što je potrebno. Mislim da bi ful zaljubljene ljude drugi prolaznici uočili u gradu, ma vidi se to, nikako se ne može sakriti. Ali kažem vam, ja to više ne vidim na ljudima. Ili su možda rijetki ti primjerci na kojima se vidi. Možemo ih izložiti u muzeju pa im se diviti, i njima i njihovoj zaljubljenosti, da učimo od njih…. Kad još malo bolje upregnem ove svoje vijuge dolazim do zaključka da je većina mojih frendica slobodno (ako nekom treba broj nek se javi na mail). Zašto? Da li mi žene previše tražimo? Ili je zbilja ljubav izmišljen pojam ili danas nitko nema vremena za ljubav? Gdje je ona nestala? Ima tko adresu? Broj telefona? Mail? Bilo što?

Pogledajte ljude u brakovima i na tom području sve lagano nestaje. Institucija braka izumire definitivno. Ovi koji su još u braku, oni pak žele biti slobodni…Žene varaju muževe, muževi žene i tako u krug, a kod kuće se prave da je sve divno i krasno iako potajno znaju što ovaj drugi radi. A ovi koji još uplovljavaju u bračne vode su obično tinejdžeri, koji se napiju na nekom tulumu i gle ti čuda, cura od 17 godina ostane trudna i šta ćeš, moraš ju ženiti. Takav je običaj. Sramota je ako se ne uda, grozna sramota. Ali od buduće mladenke otac prisili budućeg zeta na takav čin, barem je tako kod nas u Slavoniji. Uzme sjekiru pa ga ganja šorom dok ovaj konačno ne vikne: Da, da, ženit ću ju! Koliko god mi mislili da smo se razvili na svim mogućim nivoima, i koliko nam god smiješan bio život naših predaka, dobrim dijelom se još očituju odavno usađeni korijeni patrijarhalnog doba. Zatvaramo oči nad tim, ali toga na žalost ima. Bez obzira što žene izgrađuju svoje karijere, što su donekle emancipirane, ipak se da namirisati taj utjecaj patrijarhalnog vremena.

I da se mi sada vratimo na tu ljubav….Da li je ljubav izmišljen pojam? Da li će sva ona maštanja potpaljena romantičnim filmovima pasti u vodu? Jesu li Pepeljuga i Snjeguljica mrtve??????

Mislila sam o autima pisati, to je jedino u što se još razumijem. I opet nekako završim na ljubavi, ah i ta ljubav više. Htjela sam se definitivno «skinuti» s nje. Da se bar na kioscima može kupiti neki DVD – Vježbajmo zajedno – u samo 30 dana «skinut» ćete se s ljubavi. Ona će se istopiti baš kao i suvišni kilogrami i što vam više treba, ostali ste bez dva «zla»…..E kad bi postojalo tako nešto. (a možda sam sada nekom dala i dobru ideju)

Prije nekoliko dana čula sam se s jednim poznanikom koji me je zaintrigirao time što je rekao da misli da je ljubav izmišljeni pojam. Da li ljubav uistinu je izmišljeni pojam? Zamislila sam se nad tim. U posljednje vrijeme, iskreno da vam kažem, na prolaznicima, tj. zaljubljenim parovima se ne vidi neka žar, neka zaljubljenost, nema «ono nešto», ono nešto što je potrebno. Mislim da bi ful zaljubljene ljude drugi prolaznici uočili u gradu, ma vidi se to, nikako se ne može sakriti. Ali kažem vam, ja to više ne vidim na ljudima. Ili su možda rijetki ti primjerci na kojima se vidi. Možemo ih izložiti u muzeju pa im se diviti, i njima i njihovoj zaljubljenosti, da učimo od njih…. Kad još malo bolje upregnem ove svoje vijuge dolazim do zaključka da je većina mojih frendica slobodno (ako nekom treba broj nek se javi na mail). Zašto? Da li mi žene previše tražimo? Ili je zbilja ljubav izmišljen pojam ili danas nitko nema vremena za ljubav? Gdje je ona nestala? Ima tko adresu? Broj telefona? Mail? Bilo što?

Pogledajte ljude u brakovima i na tom području sve lagano nestaje. Institucija braka izumire definitivno. Ovi koji su još u braku, oni pak žele biti slobodni…Žene varaju muževe, muževi žene i tako u krug, a kod kuće se prave da je sve divno i krasno iako potajno znaju što ovaj drugi radi. A ovi koji još uplovljavaju u bračne vode su obično tinejdžeri, koji se napiju na nekom tulumu i gle ti čuda, cura od 17 godina ostane trudna i šta ćeš, moraš ju ženiti. Takav je običaj. Sramota je ako se ne uda, grozna sramota. Ali od buduće mladenke otac prisili budućeg zeta na takav čin, barem je tako kod nas u Slavoniji. Uzme sjekiru pa ga ganja šorom dok ovaj konačno ne vikne: Da, da, ženit ću ju! Koliko god mi mislili da smo se razvili na svim mogućim nivoima, i koliko nam god smiješan bio život naših predaka, dobrim dijelom se još očituju odavno usađeni korijeni patrijarhalnog doba. Zatvaramo oči nad tim, ali toga na žalost ima. Bez obzira što žene izgrađuju svoje karijere, što su donekle emancipirane, ipak se da namirisati taj utjecaj patrijarhalnog vremena.

I da se mi sada vratimo na tu ljubav….Da li je ljubav izmišljen pojam? Da li će sva ona maštanja potpaljena romantičnim filmovima pasti u vodu? Jesu li Pepeljuga i Snjeguljica mrtve??????

Neki mailovi su me potakli da dobro razmislim o napuštanju bloga. I razmislila sam - NEĆETE ME SE BAŠ TAKO LAKO RIJEŠITI.
Ostajem s vama, u ovom našem svijetu.
Samo, možda me inspiracija neće "pucati" ovih dana.


Nedostaje mi jedna osoba.......

Evo vam malo glazbe, obožavam ovu stvar.

Upravo sam sjedila na balkonu (znate, imam prekrasan pogled na Dunav), zapalila cigaretu i razmišljala o tome...Hm..Da ugasim blog. I u tom trenutku kad sam to pomislila ugasila se ulična rasvjeta. Čudno!

Ne idu mi rastanci nikako.

Mogu samo reći da ćete mi svi nedostajati. Ipak neću otići bez podrava, nisam takva. Bilo mi je izuzetno drago upoznati vas u ovom virtualnom svijetu.

Ljubi vas sve vaša
AURIS!

(p.s. ispod ovog posta, imate jedan koji je danas objavljen, pa ako vas zanima – čitajte....)

Koliko god se mjesec čini predivnim onim romantičnim i zaljubljivim dušicama, za one druge, tj. mjesečare predstavlja pravu opasnost. Što se dogodi tim ljudima da ni sami ne znaju što čine u snu kada je pun mjesec????Tko će to znati. Na tv-u je jednom bila emisija baš o mjesečarenju. Kod ljudi koji su imali takvih problema postavili su kamere u kuće da bi im onda idući dan mogli pokazati što su preko noći radili. U sjećanju mi je ostala jedna žena koja se probudila, otvorila hladnjak, uzela svježe meso, umakala ga u sladoled i to jela. Uopće jadna nije bila svjesna toga, kad je vidjela snimku – zgrozila se.

Moja malenkost se srela s tom neobičnom pojavom. Jednom prilikom je moj kum spavao kod mene. Sve se činilo ok, dok se nije u noći ustao, sjeo i počeo kartati, naravno karte je brojao na glas. Meni je bilo smječno, jbg, kome ne bi. Onda je opet legao, vrtio se po krevetu i proizvodio neke čudne zvukove kao da npr. jede. A pred jutro opet ustaje, uzima svoje stvari, slaže ih i budi mene. Prodere se: „Diži se, idemo na pecanje!“ Upitala sam ga kakvo pecanje. Na što mi je odgovorio da se brzo spremim jer ćemo zakasniti. Rekla sam mu da ne idemo nigdje i tada se vratio u krevet i opet zaspao. Pričali su njegovi starci da su ga doma zatekli kako se noću penje na mali stolić i mijenja žarulju. E to već može biti opasno.

Nije ni moja sestra puno bolja. Ona priča nešto cijelu noć. Moguće je da cijeli prethodni dan prepriča preko noći. Nekad se svađa, nekad igra odbojku. A taj njezin govor je totalno nerazumljiv. I ona je nekoliko puta znala ustati iz kreveta pa hoda stanom. Jedino što znam o tome da se mjesečare ne smije buditi jer se tada mogu uplašiti. Meni nekad bude zanimljivo pa razgovaram sa sestrom.
Profesorica iz matematike iz srednje škole je također jednom napomenula da ima problema s mjesečarenjem. Navodno su je kao malu roditelji zatekli na balkonu. Grozno je to. Čovjek se pod utjecajem mjeseca može i ubiti, jer um je totalno u nekoj čudnoj fazi i nije svjestan opasnosti koje mu prijete.

Prikrada mi se neka misao,
Stvara pomutnju u meni,
Ruši barijere
Prilagođenog vremena.
Shvatila sam tada
Da sam bez tebe poput
Putnika koji korača
Nekim pustim tlom,
Poput zvijezde čijem
Se sjaju ne divi nitko.

U mene ulijevaš sreću,
Razbuđuješ moja čula,
Daješ se s dozom obrane,
Prešutno reagiraš,
Ponekad mi se čini
Da si stijena,
A ja val,
Val koji se svakog dana
Razbija o tu stijenu i
Pretvara se u kapljice
I svaka od njih te dotiče,
Pogodi te,
Nježno,
Ni ne slutiš
Da sam tu,
Da sam uz tebe,
I onda kada noću zaspeš sam
I ja zaspem sama,
Daleko od tebe,
Od tvog mirisa i
Daha,
A osjetim te….

Moram još dosta cupkati kroz život do 35 godine, ali na nekim ženama iz svoje okoline primjećujem promjene. Žene u tim godinama upadaju u jedno krizno razdoblje života. Pri tome mislim na one usamljene, bez djece, dečka, muža, čak i bez prijatelja. Pošto sam u uredu sa dvije takve žene ili bolje da ih nazovem curama imala sam vremena baciti se na proučavanje istih.

Jedna od njih pretjerano pokazuje svoje nezadovoljstvo koje manifestira na načine da ljude oko sebe počne zadirkivati, omalovažavati ih i time doprinosi da se i oni barem na kratko osjećaju kao i ona. U početku mi je bilo dosta naporno raditi s takvom osobom. Ipak sam tu 8 sati, a ona bi na svaku moju riječ udarila kontru, što me je više puta znalo pošteno iživcirati i onda si mislim, pa to ona baš i želi. Nekoliko puta smo i upadale u razno razne žučne rasprave. Svatko je iznosio svoje argumente, a obično je završilo tako da po nekoliko dana nismo uopće komunicirale. I što se dogodi kad mi ne komuniciramo??? Ona počne izigravati divnu osobu, anđela, čak misli da joj se vidi aureola pa svaki čas trči na wc da ju ulašti. Kao što rekoh, kad je s nekim u svađi, prema drugima se u to vrijeme ponaša zaista prijateljski, raspoložena je, priča sa svima, ne dodaje one svoje grozne upadice niti išta slično. Koja je to glumica, to je nevjerojatno. Trenutno je na godišnjem odmoru, tako da i ja sada imam godišnji kad nje nema. Valjda je pretjerano frustrirana svojom životnom situacijom i samom činjenicom što živi s roditeljima. Mislim da se previše i ne trudi popraviti to sve, učiniti nešto za sebe. Kao da ljudi u tim godinama ne izlaze van i ne zabavljaju se. Ona se prepustila svojoj bolnoj kralježnici i odmor je odlučila provesti u toplicama, tj. radit će razno razne vježbe. Drugo ništa ne znam o njezinom životu, jer nikada nije otkrila neki sočni detaljčić. Ljubav i seks to su za nju tabu teme.

Sad da napišem nešto i o ovoj drugoj. Također sama, bez dečka, muža, djece i također živi sa roditeljima. Ona svoje nezadovoljstvo postojećom situacijom pokazuje na druge načine od ove prethodne. Jednostavno bude nezadovoljna, a ne vrši pritisak na druge ljude niti ih napada. Prepušta se uredskim tračevima, sve prva na vrijeme sazna, a to «na vrijeme», znači prije svih. U ugodnim kavicama čavrlja s ostalim zaposlenicama gdje ogovaraju onu koje nema ili je ima ali je otišla po doručak baš u to vrijeme. Moglo bi se reći da je ona naš veliki špijun, oči i uši naše firme. Inače, ako zažmirimo na sve ovo, dobra je osoba koja je uvijek spremna pomoći u i poslu, a i privatno.

Moje mišljenje je da nikada nije kasno ljubav….Ona dolazi i kad joj se najmanje nadamo, ne očekujemo ju, ali oko nas je, treba ju samo prepoznati. Imam i primjer za to. Frendica od moje stare koja ima nekih 45 godina trenutno proživljava najljepše godine svoga života. Naime, nije bila u braku, nema djecu, a nije prije imala niti vezu. Prije godinu dana upoznala je lika i živi s njim. Nedavno sam ih srela u gradu i baš se vidi da su ful zaljubljeni.
A moje radne kolegice bi se barem trebale osamostaliti na način da ostave starce, uzmu si neki stan i počnu svoj život. Trebale bi se više izvan radnog vremena družiti s ljudima, posvetiti pažnju i izgledu. Toliko ima samaca, jer muškarcima je lakše u 35-oj naći nekog nego ženi, pa će valjda i ove moje nešto naći….Ali opet se bojim da su se opustile i prepustile sudbini i tko ispašta????? Ja, naravno. Treba raditi s njima…..

Na dan vjenčanja oboje su blistali, i Maria i njezin odabranik Leon. Baš se danas prisjetila tog dana jer se u posljednje vrijeme neka monotonija uvukla u njihove živote. Djeca, posao, kuća...Sve se vrtilo oko toga. Leona je slabo i viđala, iako su dijelili postelju. On je baš prešao u jednu marketinšku firmu i bacio se punom parom na neki projekt, a sve u cilju da zadivi nadređene. Ona je pak osjećala sve više tu udaljenost između njih. Nedostajao joj je u svakom smislu i na svaki mogući način. No, šutjela je. Nije ga trenutno željela time opterećivati jer je znala koliko mu je posao važan, posebice sada kad je promijenio firmu i morao se dokazati.

Te subote sjela je u automobil i odvezla djecu k svojoj mami, a kada se vratila posvetila se pospremanju kuće. Prekinuo ju je zvuk mobitela. Da, dobila je sms od Leona ovakvog sadržaja: „Najdraža, čekam te za 30 minuta na onom našem proplanku....“ Odjednom je osjetila neko uzbuđenje, iako nije znala o čemu se radi i što to on sprema. Obukla je bijelu haljinu koja je bila prikladna za šetnju prirodom. Došavši do dogovorenog mjesta, ugledala je Leona kako sjedi na deci. Približila mu se, on ju je strastveno poljubio rekavši da zna kako je u posljednje vrijeme često odsutan i da ga mjesecima prati taj osjećaj da ju zanemaruje. Ali sada će tomu doći kraj jer je uspješno odradio jedan projekt i imat će više vremena za djecu i Mariu.

Najdraža, silno si mi nedostajala – izustio je.
Potom je otvorio košaru i izvadio šampanjac. Razgovarali su i ponovno se pojavio onaj sjaj u njihovim očima. Pobrinuo se i za glazbu. U uredu je spržio najljepše Balaševićeve pjesme. Prepustili su se zanosu koji ih je pratio. Leon ju je hranio jagodama, ljubio ju po vratu, grickao joj uho.....Mmmmm....Znao je njezine slabe točke. Tada ju je čvrsto privukao uz sebe nastavljajući dalje s poljupcima i dodirima. Osjećali su još veću bliskost nego ikada prije.
Nekoliko dana poslije, sjedila je svom uredu i na ekranu mobitela pojavi se malo pisamce. Sms od Leona: „Najdraža, danas ću te opet uzeti u svoje naručje, nećemo reći ni riječi, samo ću te ljubiti, a ti ćeš imati sve što poželiš.“

Kao mala mislila sam da nas neke kamere snimaju, tj. da snimaju svaki naš pokret, što god mi činili ili ne činili, sve se zna. Djetinjstvo, nisam mogla bolje poželjeti. Imala sam sve što sam htjela. To znam iz priča. Ah, kako smo se onda divno znali zabavljati. Bezbrižno uživati u igri cijeli dan. Nitko ni slutio nije da će sve to preko noći nestati, da će plač zamijeniti snažan vrisak koji još uvijek odjekuje Vukovarom.
1991. godina je ta koja je promijenila sudbine mnogih ljudi. Ja, djevojčica od 7 godina nisam imala pojma što se to događa. S prozora sam gledala kako dolaze vojnici autobusima, roditelji su šutjeli o svemu ili jednostavno nisu znali kako bi mi to objasnili ili su pak zatvorili oči da ne vide, da ne znaju. Te iste noći (suze mi upravo kreću na oči dok ovo pišem) iznad moje zgrade, kao i iznad cijelog grada letjeli su avioni, kao i granate. Bojala sam se i dan danas nije mi svejedno kad čujem avion. Ali taj dječji strah, on je toliko nevin, a toliko jak, ureže se zauvijek u srce, u dušu….Kasnije ga je teško iskorijeniti. Mogla sam slutiti i sama da se ne događa ništa dobro….Nisam te noći spavala. S mamom sam bila u kadi (tata je rekao da je taj dio stana najsigurniji), ona je pokušala jastucima mi začepiti uši, tj. smanjiti tu užasnu buku koja je dopirala izvana. Uzalud…..Iduće jutro morala sam se na brzinu spakirati i s bakom sam napustila Vukovar. Roditelji su morali ostati tamo. Baka i ja smo bile u Zagrebu kod strica. Svaki dan sam plakala, svaki dan sam se pitala što je s mojim roditeljima, jer ih nisam mogla ni čuti, a kamoli vidjeti. Život u neizvjesnosti, u iščekivanju, grozota. Mediji su još više pridonijeli tomu, da se osjećam tako jadno, tako bespomoćno, a kao da je djevojčica od 7 godina i mogla nešto promijeniti. Sve do jednog dana….Mama i tata su se uspjeli nekako izvući, kroz neke barikade naći put i doći do Zagreba. Mislim da tada na cijelom svijetu nije bilo sretnije osobe od mene. Kad sam ih ugledala….nemam uopće riječi za taj osjećaj (i opet mi suze kreću).
Dobili smo smještaj u Zagrebu, u barakama, točnije dobili smo sobicu od 12 kvadrata koju smo pokušali pretvoriti i u kuhinju i u dnevnu i spavaću sobu. Bilo nas je 63 ljudi u jednoj baraci. Sanitarni čvor – užasan. Na korištenje smo imali 2 tuš kabine i 3 wc-a, a 63 ljudi, pa vi vidite….Krenula sam u školu i mogu reći da sam bila lijepo prihvaćena. Sagradila sam nova prijateljstva i s nekim ljudima sam i danas u kontaktu. Hm….I seka mi se rodila u Zagrebu. Okrenuli smo se novom životu, pokušavali zaboraviti i Vukovar i Dunav, ali teško je protiv srca, protiv Dunava….
Nakon 7 godina života u Zagrebu došao je dan povratka u Vukovar. Tko bi rekao???? Dolaskom, tj. povratkom u rodni grad upisujem se u 8 razred osnovne škole. I tada je opet uslijedilo jedno grozno razdoblje mog života. Nikoga nisam poznavala, nisam mogla ni mrdnuti van jer Vukovar još nije bio za život siguran grad. Išla sam sa Srbima u istu školu, no nije u meni bilo nikakve mržnje, nisam nacionalno nabrijana. Družila sam se s nekim od njih, jer i oni su bili djeca, nisu oni pucali po meni, a u mom srcu nije mogla vladati mržnja ako sam htjela ovdje normalno živjeti.
I evo me sada, već sam 9 godina ovdje. Ne mogu reći da me nekada ne pogode neke stvari, postupci nekih ljudi, ne mogu ni reći da sam zaboravila 1991. Posebno 18.11. iste te godine. Što sam starija još intenzivnije i emotivnije doživljavam cijeli taj rat. Jer tolika je šteta načinjena, toliko je ljudi izgubilo živote, ni krivi ni dužni, toliko je krvi proliveno ovim gradom, a ja i danas koračam njegovim stazama. Toliko suza, boli, jauka, krikova….To me boli, ta nepravda. I baš mi se neki dan dogodi neki incident na cesti (nije bila moja krivica). Čovjek me počeo vrijeđati, grozne riječi mi je uputio i između ostalog je rekao da sam balavica koja ništa nije proživjela u životu. Tada je nešto puklo u meni i rekla sam mu ovako: Da, ja nisam ništa proživjela, a pucali ste po meni 1991. godine.» Sagnuo je glavu i otišao, posramljen. Nisam se mogla suzdržati da to ne izgovorim.
Još uvijek imam neke rupe iz djetinjstva. Ne sjećam se dosta toga. Događaja, ljudi…Kao da mi je netko to oduzeo i nikada mi neće vratiti, a tako bi htjela spojiti te slike u jedan cjelokupni mozaik.

Daljina je nekada najveća blizina,
Probuđena nada,
Zagrljaj koji budi sva čula,
Usne koje čeznutljivo
Očekuju poljubac,
Mašta koja se koprca
U hodnicima požude…
Samo utroba raspoznaje
Emocije,
Jer ona ih sama rađa.
I sve postaje jedno,
I lica
I obrisi,
Spoj energija
Na pragu
Staklenih vrata.
A nekada nestaješ iz mene
Poput kocke leda
Koja se topi na mom vrelom tijelu.

Situacija 1
Trebala sam se naći na moru s frendom kojeg nisam vidjela nekih 5 godina.
Pošaljem mu sms i pitam ga kako će me prepoznati?

Odgovor je bio ovakav: «Najzgodnija vukovarka. To si ti. Samo me zanima da li još imaš kratku kosu?»

Ja naravno sva happy….
I pošto je nešto iskrsnulo nismo se ipak vidjeli. No dražesni mladić je preuzeo inicijativu, šalje ovakav sms: «Pa hajde da se dogovorimo da se nađemo drugi vikend u Zagrebu, to nam je na pola puta.»
Napisala sam da nije problem, da čak imam gdje i biti, jer mi tetka tamo živi, pa nije bed.
Njegova poruka: «Imam i ja gdje biti…A i možemo uzeti negdje sobu?»
Pitam što ćemo raditi u sobi (he, malo se pravim glupa)…
Odgovor: «Ja bi radio sve što ti voliš, a valjda bi se malo ljubili pa bi prešli na nešto konkretnije, ako se slažeš naravno.»

Situacija 2
Još jedan moj frend, iako smo nekad bili nešto malo više od prijatelja…Čujemo se tu i tamo jer živi i radi u Zagrebu, a nekad doleti do Slavonije.

Jučerašnja njegova poruka: «Halo mlada damo, pa gdje si ti, jesi na godišnjem ili se radi….»

Odgovorim već kako to ide, da sam došla s mora i tako. Pitam ga kako je on i te forice.

Druga poruka: «Radim još uvijek, za dva tjedna ću na godišnji pa ću do vas malo, planiram na more ali nešto mi se bas i ne da, ako ne odem onda ću ostati u gradu cijeli godišnji. Kakva je situacija kod tebe na ljubavnim planovima? Ja sam se opet sjebao, opet kriva….»

- vidite nekakve skrivene namjere koje ja «ne vidim»?????Što li će biti kad dođe na godišnji? Vjerojatno isto što i prošli put, ipak je to Anđelin prijatelj sa stubišta???? Sjećate se Anđele valjda?


Situacija 3

Oh, ovo baš ne znam kako da vam dočaram tako da shvatite. Uglavnom, recimo da se radi o jednom dragom mi virtualnom prijatelju kojeg još nisam upoznala, napominjem: KOJEG JOŠ NISAM UPOZNALA. Dogovaramo sastanak, a valjda će i to uskoro doći, taj dugo očekivani trenutak.

Pitao me da mu mailom pošaljem neke fotke s mora. Rekla sam da ću poslati, ali on je rekao da bi bila baš fora kad bi me on mogao slikati. Onda sam sva znatiželjna upitala što bi radio s tom slikom.

Odgovor: «Čuvao bih je za uspomenu za sva vremena. Ni ti ni ja ne znamo kako će se naše poznanstvo manifestirati dalje kroz vrijeme pa mi je svaka tvoja slika izuzetno vrijedna.»

Bingoooo!

U daljnjem nastavku dopisivanja spomenem da me glava baš boli i da me dođe izmasirati ili ima neki drugi lijek?

Odgovor: «Pa možda čak i imam lijek za tebe! Zove se KVnD – Kap vode na dlanu! Tako bih te pazio dok ne zaspiš. Možda bi ti pomoglo. Šta misliš?»

Nevjerojatno, ali napisao je baš ono što sam htjela da napiše i to sam mu i rekla. Njegovo tumačenje toga je bilo da je najbolje imati zahvalnu ženu, pružiš joj sve, ona ti vrati stostruko. Čak je rekao da je i sebični ga zbog toga. No, ja se ne bi složila. Pa sam mu napisala da većina muškaraca tako razmišlja, ali da to ne govore, jer nisu iskreni.

Odgovor: «A što mi vrijedi lagati? Nema smisla! Laganje samo pokvari stvari. Ja volim sve reći kako je pa makar ne bilo lijepo. Iskreno, tebe bih baš sada volio imati do sebe pod plahtama. Da te mazim, šuškam, masiram.»

Jučer sam se čula sa dečkom iz situacije 1, ali kasnije sam htjela koju poruku poslati. Vidim on ne piše, ajd idem ja prva. Pošaljem sms sadržaja «Spavaš?» - kratko i jasno….On odgovara da je u gradu s frendom.
Sad ja upotrijebim onu glupu, staru, ofucanu, fuj foru i otipkam nešto ovako: «Ups! Malo sam fulala, nisam tebi htjela poslati poruku. Nešto mi se previše motaš po glavi.»

Odgovor: «Sad sam malo ljubomoran na tog što si mu htjela poslati poruku.»


Otprilike sad znate što se događa kod mene, mislim, ne događa se, ali naslućuju se neke potencijalne akcije…..
Koji sms vam je onako najbolji?????

I oprostite mi zbog previše riječi «pitao, pitala, pisao, pisala» itd.

Nešto me Magazin puca ovih dana. Tražila sam onu stvar "Bilo bi super" jer me posebno dotakne, ali potraga je bila bezuspješna. Poslužit će svrsi i ova. Uživajte.....