ponedjeljak, 06.08.2007.

1991. godina

Kao mala mislila sam da nas neke kamere snimaju, tj. da snimaju svaki naš pokret, što god mi činili ili ne činili, sve se zna. Djetinjstvo, nisam mogla bolje poželjeti. Imala sam sve što sam htjela. To znam iz priča. Ah, kako smo se onda divno znali zabavljati. Bezbrižno uživati u igri cijeli dan. Nitko ni slutio nije da će sve to preko noći nestati, da će plač zamijeniti snažan vrisak koji još uvijek odjekuje Vukovarom.
1991. godina je ta koja je promijenila sudbine mnogih ljudi. Ja, djevojčica od 7 godina nisam imala pojma što se to događa. S prozora sam gledala kako dolaze vojnici autobusima, roditelji su šutjeli o svemu ili jednostavno nisu znali kako bi mi to objasnili ili su pak zatvorili oči da ne vide, da ne znaju. Te iste noći (suze mi upravo kreću na oči dok ovo pišem) iznad moje zgrade, kao i iznad cijelog grada letjeli su avioni, kao i granate. Bojala sam se i dan danas nije mi svejedno kad čujem avion. Ali taj dječji strah, on je toliko nevin, a toliko jak, ureže se zauvijek u srce, u dušu….Kasnije ga je teško iskorijeniti. Mogla sam slutiti i sama da se ne događa ništa dobro….Nisam te noći spavala. S mamom sam bila u kadi (tata je rekao da je taj dio stana najsigurniji), ona je pokušala jastucima mi začepiti uši, tj. smanjiti tu užasnu buku koja je dopirala izvana. Uzalud…..Iduće jutro morala sam se na brzinu spakirati i s bakom sam napustila Vukovar. Roditelji su morali ostati tamo. Baka i ja smo bile u Zagrebu kod strica. Svaki dan sam plakala, svaki dan sam se pitala što je s mojim roditeljima, jer ih nisam mogla ni čuti, a kamoli vidjeti. Život u neizvjesnosti, u iščekivanju, grozota. Mediji su još više pridonijeli tomu, da se osjećam tako jadno, tako bespomoćno, a kao da je djevojčica od 7 godina i mogla nešto promijeniti. Sve do jednog dana….Mama i tata su se uspjeli nekako izvući, kroz neke barikade naći put i doći do Zagreba. Mislim da tada na cijelom svijetu nije bilo sretnije osobe od mene. Kad sam ih ugledala….nemam uopće riječi za taj osjećaj (i opet mi suze kreću).
Dobili smo smještaj u Zagrebu, u barakama, točnije dobili smo sobicu od 12 kvadrata koju smo pokušali pretvoriti i u kuhinju i u dnevnu i spavaću sobu. Bilo nas je 63 ljudi u jednoj baraci. Sanitarni čvor – užasan. Na korištenje smo imali 2 tuš kabine i 3 wc-a, a 63 ljudi, pa vi vidite….Krenula sam u školu i mogu reći da sam bila lijepo prihvaćena. Sagradila sam nova prijateljstva i s nekim ljudima sam i danas u kontaktu. Hm….I seka mi se rodila u Zagrebu. Okrenuli smo se novom životu, pokušavali zaboraviti i Vukovar i Dunav, ali teško je protiv srca, protiv Dunava….
Nakon 7 godina života u Zagrebu došao je dan povratka u Vukovar. Tko bi rekao???? Dolaskom, tj. povratkom u rodni grad upisujem se u 8 razred osnovne škole. I tada je opet uslijedilo jedno grozno razdoblje mog života. Nikoga nisam poznavala, nisam mogla ni mrdnuti van jer Vukovar još nije bio za život siguran grad. Išla sam sa Srbima u istu školu, no nije u meni bilo nikakve mržnje, nisam nacionalno nabrijana. Družila sam se s nekim od njih, jer i oni su bili djeca, nisu oni pucali po meni, a u mom srcu nije mogla vladati mržnja ako sam htjela ovdje normalno živjeti.
I evo me sada, već sam 9 godina ovdje. Ne mogu reći da me nekada ne pogode neke stvari, postupci nekih ljudi, ne mogu ni reći da sam zaboravila 1991. Posebno 18.11. iste te godine. Što sam starija još intenzivnije i emotivnije doživljavam cijeli taj rat. Jer tolika je šteta načinjena, toliko je ljudi izgubilo živote, ni krivi ni dužni, toliko je krvi proliveno ovim gradom, a ja i danas koračam njegovim stazama. Toliko suza, boli, jauka, krikova….To me boli, ta nepravda. I baš mi se neki dan dogodi neki incident na cesti (nije bila moja krivica). Čovjek me počeo vrijeđati, grozne riječi mi je uputio i između ostalog je rekao da sam balavica koja ništa nije proživjela u životu. Tada je nešto puklo u meni i rekla sam mu ovako: Da, ja nisam ništa proživjela, a pucali ste po meni 1991. godine.» Sagnuo je glavu i otišao, posramljen. Nisam se mogla suzdržati da to ne izgovorim.
Još uvijek imam neke rupe iz djetinjstva. Ne sjećam se dosta toga. Događaja, ljudi…Kao da mi je netko to oduzeo i nikada mi neće vratiti, a tako bi htjela spojiti te slike u jedan cjelokupni mozaik.


- 12:36| 38 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (9)
Kolovoz 2007 (16)
Srpanj 2007 (6)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (14)
Ožujak 2007 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us





Image Hosted by ImageShack.us




Free Website Counter
Get a Free Website Counter




Image Hosted by ImageShack.us

Za sve one koji se žele javiti izvan svijeta blogera, evo mail: auris9@net.hr


msn: auris-9@hotmail.com



Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us









Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
pogled unatrag
indigo
sanja
Rose And Butterfly
Grof V.
promatram, razmišljam
PROROK (!)
Lucy013
prilagodba na tijesnu kožu
I.M.
tonko
dr. Zloba Spasoje
Sa okusom soli
Crvena
Enantiodrom
Vitae...
Orator, -oris, m
marsijanka
diana11
Dream_Maker
bijeli koralj
Nemam pojma
| Samo reci istinu
Festina lente
catcherova odjavna špica
Snenost
aplles
Brunx
Little