Auris

Sjedim na balkonu i po ne znam koji put ta velika rijeka oduševaljva me. Posebno sada predvečer njezin miris dopire do mojih nosnica. Udišem taj zrak i prepuštam se mislima koje odlaze daleko, u neke druge krajeve, za mene još neotkrivene.

Njihov prvi susret. Sjedila je na nekoj trošnoj klupi kolodvora i divila se pruzi, tim daljinama i tim poveznicama. Došla je ranije, uvijek dođe ranije, takva je jednostavno. Na obližnjoj seoskoj crkvi sat je otkucavao 7 sati. U daljini je vidjela muškarca, ležernog hoda koji korača baš prema njoj. Do sada ga je znala samo s fotografija pa je u stvarnosti bilo malo teže razabrati da li je to uistinu on. Leon, njezin virtualni prijatelj. Približavajući se, sve je više nalikovao liku s fotografija, srce joj je počelo nešto brže kucati, ali ga je uspjela smiriti da ne iskoči iz grudi. Smijao se i ona se nasmijala, nekim novim smješkom, valjda je takav bio prikladan za ovakav tip susreta. Zagrlio ju je . Bio je to baš onako jak zagrljaj, takav je i priželjkivala.

Ispijajući crno vino uz zalazak sunca riječi su letjele iz njih. Nije to bilo zbog vina, nego zbog povezanosti na svim razinama, tako je trenutno ona to doživjela. Sjedili su jedno uz drugo, a kao da su se svake sekunde sve više približavali. Upijala je njegov miris koji se miješao s večernjim srpanjskim zrakom, upijala je i njega, gutala ga je očima. I onda onaj dobro svima znani pogled, tj. „pogled – vrijeme je za poljubac“. Napućila je usne, on se lagano približavao, dodirnuo je usnama njezine i tada je sve stalo. I vrijeme, i misli, i onaj sat na crkvi, sve. Ruke su mu lagano dodirivale njezin vrat, nježnost se preljevala. Obliveni požudom ležali su na travi. Odjednom je on ustao, uzeo ju za ruku i odveo.

Provincijski motel, soba nalik na one iz nekih pradavnih vremena, toliko jednostavna, a toliko lijepa. No nije nju sad ta soba zanimala, nego samo on. Otkopčavao je polako gumb po gumb na njezinoj košulji. Ona se predala kao nikada prije, svaki njegov prelazak prstima preko njenih leđa budio je u njoj pravu lavinu strasti. Istraživali su tijela, iz pogleda se rađao dodir, iz dodira čežnja za novim. Grudi im bijahu spojene, srca snažno kucaju jedna uz drugo. Usne njegove meko su doticale njezine gležnjeve, pa koljena, pa onaj dio na kojem je najosjetljivija, vrhovima prstiju dodirivao joj je bradavice. Trzaji tijela....Rukama se držala za naslon kreveta i svjesna je bila da to nije san. Grickala je jezikom usnicu od te siline pokreta. Primila ga je za leđa, ljubila mu ramena i ruke, stisnula ga uz sebe. Probudio je u njoj odavno uspavane želje. Nije mogla vjerovati kako je opuštena s njim, osjećala se toliko zaštićeno, toliku sigurnost je vidjela u njemu, toliku snagu je dobila. Spojeni su bili tijekom cijele noći, nerastavljenih tijela. Ništa ih u tom trenutku nije moglo razdvojiti. Misli su im bile iste, čak i misli.
Zaspala je u njegovu naručju, noge su joj bile isprepletene s njegovima. Jutro, zašto je ono moralo sada dođi, zašto je zraka sunca uletjela u sobu, zašto????Šta ovo neće još trajati, pomislila je. On je još spavao. Pomaknula je njegove snažne ruke, ustala, obukla se, odškrinula vrata i prije nego je otišla ostavila mu je poruku na jastuku, koja je glasila ovako: (dajte mašti na volju)......
Sjela je u vlak, odmah uz prozor, gledala je oblake i drveće, pomirisala košulju i zaspala s Leonom. Sat na crkvi otkucao je 7 sati.

Evo me ljudi. Stigla sam u nedjelju iz ugodne Istre u paklenu Slavoniju. Lijepo sam se provela, no vrijeme je brzo proletjelo, kako to obično biva kad čovjek odluči malo predahnuti. Još mi je u venama more....
Da, našla sam i provodila dane sa svojom najdražom frendicom koja u Puli živi već 3 godine, a zajedno smo išle u srednju. Žalosno je samo to što imam smještaj za cijelo ljeto, a moram raditi.

Eh, na plaži sam promatrala ljude, malo sam ih proučavala. Dolaze neki djed i bakica njegova, sjedaju na klupu i naravno bakica nije zatvarala usta. Cijelo vrijeme je nešto na slovenskom dedici pričala, a on je djelovao skroz nezainteresirano. Divio se čovjek moru, plavetnilu neba, krajoliku, galebovima, a ona gunđa li ga gunđa. No, onda se pokupila i otišla. On je stavio šešir, nabio sunčane cvike i glava mu je samo pala. Čovjek je zaspao. Izmorila ga njegova družica.
I još jedan par mi je bio dosta zanimljiv. Imaju otprilike nekih 40 ili 45 godina.Možda su i mlađi, a izgledaju starije. Tko će znati. Znam samo da su neki purgeri. Razgovor između njih tekao je ovako:
ON: Ćemo ići na pivu i kavu?
ONA: Ma kaj ti je, nemreš pit pivu kad imaš visok tlak.
ONA opet: Si namazao glavu s kremicom (ćelav je)?
ON: Naravno da nisam.
ONA: A daj, kaj se glupiraš, sad ću ti mamu nazvati.

Onda se situacija smirila, on se ošao malo bućnuti u vodu, vratio se, dira nju po kosi i pjeva joj „Ciao bella, ciao bella“, uzima pivu od 1 litre i potegne, ona se nasmije i eto. Tako muški rodu moj, ako vam žene ili cure brane piti pivu samo se poslužite ovim stihovima, pomazite ih malo po kosi i sve će biti u redu.

Još je tu bilo dogodovština na plaži, ali da sve opisujem bilo bi previše dugačko.
I kad sam se vraćala nazad, iza Učke stanemo na Ininoj benzinskoj postaji. Mjehur mi više nije mogao izdržati. Ulazim u wc, a ono katastrofa. Školjka prljava, izmeta po njoj, sve smrdi....Fuuuuuj. I kako da se turisti onda osjećaju kad dolaze u Hrvatsku, a ovi na tv-u pjevaju: Lijepa naša Hrvatska....Da, lijepa je, ali neke stvari su isuviše sramotne.

Sad da se vratim opet na sebe malo. Uživala sam kupajući se, a i carting sam vozila – nevjerojatan osjećaj. Trebala sam se naći s jednim frendom kojeg nisam vidjela bar nekih 5 godina, ali nisam uspjela – svojom krivicom i baš mi je žao zbog toga. Ali smo se dogovorili idući vikend naći u Zagrebu (možda uzmemo sobu u nekom hotelu, he he).
U ponedjeljak sam odmah išla na posao, vani plus 40, u sobi nas zna biti i po petoro i to sa svom informatičkom opremom, ali bez klime. Imamo samo ventilator koji kako mi se čini grije umjesto da hladi. To mi je bio šok za organizam. Trebalo se priviknuti opet na ovu slavonsku klimu.

Obično uvijek kad otputujem moj rodni grad mi se barem malo pojavi u mislima, ali ovaj put nije bilo tako. Čak kad sam vidjela tablu s natpisom „Vukovar“, ništa nisam osjećala. Radije bi se u Istru vratila, apsolutno ništa me nije vuklo ovdje, niti je srce jače zakucalo za Vukovarom. To me iznenadilo. Kao da ne pripadam tu. Čak mi se ovih dana vrzmaju neke idejice da se odselim u Istru, u bilo koji grad, totalno nebitno. Samo bi mi sa srednjom školom plaća bila mala, pa dok bi poplaćala režije i stanarinu ne bi mi ništa ostalo. Morala bi jesti maneštru cijeli mjesec....Ili da nađem nekog Talijana???????

Dragi moji, odoh ja na more.....Yupi! Pripremila sam svašta za vas, kuhala sam cijelu noć.
Jedite, pijte, kupajte se.
Sve vas puno pozdravljam i šaljem vam pusu.

Shot at 2007-07-07



Otkrit ću ti
da sam nekad
ležala na travi
i brojala zvijezde,
čekajući te.
Da sam gledala
svijet naopako,
čekajući te.
Da sam plakala
sama s ožiljcima
i ranama,
čekajući te.
Da sam se
povjeravala rijeci
i vjetrovima,
čekajući te.
Da su mi munje
i gromovi bili blagoslov,
da sam na kiši stajala
sama,
čekajući te.
Da sam se silom
smijala,
da sam jela jagode
iz otrovnog vrta
čekajući te.

U subotu sam imala priliku upoznati dragog mi virtualnog prijatelja ljubav sve pobjeđuje. Našli smo se u Đakovu, gdje on studira i proveli smo cijeli dan zajedno. Ugodno me iznenadio pojavivši se s crvenom ružom u rukama, pravi kavalir, nema šta. Moram priznati da sam se pomalo čudno osjećala prije tog susreta, iako smo bili u kontaktu (sms, mail), jer nisam do sada nikog upoznala tako preko neta. No, bila nam je predivno. Imali smo tema za razgovor, šetali smo, uživali. Kad smo kod šetanja, ja se inače premalo krećem (uglavnom sam u autu), tako da su me noge otkidale jer sam dosta hodala taj dan. Navečer, iste te subote on je došao kod mene, jer se u Vukovaru održavao neki hip-hop festival, pa sam i navečer šetala i upoznala ga sa ljepotama svoga grada. Bilo je to lijepo druženje izvan virtualnog svijeta koje ćemo naravno ponoviti.
Uskoro ću na more gdje ću upoznati također jednu blogericu pod nickom Crvena. I to se super pogodilo da ljetujem u Puli, gdje ona živi. Radujem se i tom susretu.
To ne bi bilo sve...Želim ovog ljeta zaviriti u jednu ordinaciju, tj. upoznati najboljeg virtualnog prijatelja pod nickom dr. Zloba Spasoje. S njim također kontaktiram preko maila i sms-a, ali nije to to. Nadam se da će mi se i ta želja ispuniti.
Najrađe bi upoznala sve vas koji redovito posjećujete moj blog, rodilo bi se tu divnih prijateljstava, znam to.
Odlučila sam se također na jednu malu (ili veliku) prekretnicu u životu. Želim upisati pravni fakultet, jer kad neke stvari vidim, posebice na poslu, dođe mi da lupam glavom o zid. Hm... već sam mogla diplomirati, ali nije mi kasno. Potrudit ću se da ostvarim svoj cilj. Na prijemni bi trebala 09.07. - ove godine naravno, tako da bi ovih dana trebala kao nešto i učiti....

O svim daljnjim upoznavanjima navedenih blogera, bit ćete naravno obaviješteni.

Jučer sam bila na otvorenju najvećeg Toyota salona u Hrvatskoj, koji je eto igrom slučaja u mom gradu - Vukovaru.
I ulovila sam neke poznate face....




Shot with u-miniD,Stylus V at 2007-07-03


Prepoznajete gospodu??????





Shot with u-miniD,Stylus V at 2007-07-03




Onda su baloni poletjeli u zrak......



Shot with u-miniD,Stylus V at 2007-07-03