Auris

Sjedim na balkonu i po ne znam koji put ta velika rijeka oduševaljva me. Posebno sada predvečer njezin miris dopire do mojih nosnica. Udišem taj zrak i prepuštam se mislima koje odlaze daleko, u neke druge krajeve, za mene još neotkrivene.

Njihov prvi susret. Sjedila je na nekoj trošnoj klupi kolodvora i divila se pruzi, tim daljinama i tim poveznicama. Došla je ranije, uvijek dođe ranije, takva je jednostavno. Na obližnjoj seoskoj crkvi sat je otkucavao 7 sati. U daljini je vidjela muškarca, ležernog hoda koji korača baš prema njoj. Do sada ga je znala samo s fotografija pa je u stvarnosti bilo malo teže razabrati da li je to uistinu on. Leon, njezin virtualni prijatelj. Približavajući se, sve je više nalikovao liku s fotografija, srce joj je počelo nešto brže kucati, ali ga je uspjela smiriti da ne iskoči iz grudi. Smijao se i ona se nasmijala, nekim novim smješkom, valjda je takav bio prikladan za ovakav tip susreta. Zagrlio ju je . Bio je to baš onako jak zagrljaj, takav je i priželjkivala.

Ispijajući crno vino uz zalazak sunca riječi su letjele iz njih. Nije to bilo zbog vina, nego zbog povezanosti na svim razinama, tako je trenutno ona to doživjela. Sjedili su jedno uz drugo, a kao da su se svake sekunde sve više približavali. Upijala je njegov miris koji se miješao s večernjim srpanjskim zrakom, upijala je i njega, gutala ga je očima. I onda onaj dobro svima znani pogled, tj. „pogled – vrijeme je za poljubac“. Napućila je usne, on se lagano približavao, dodirnuo je usnama njezine i tada je sve stalo. I vrijeme, i misli, i onaj sat na crkvi, sve. Ruke su mu lagano dodirivale njezin vrat, nježnost se preljevala. Obliveni požudom ležali su na travi. Odjednom je on ustao, uzeo ju za ruku i odveo.

Provincijski motel, soba nalik na one iz nekih pradavnih vremena, toliko jednostavna, a toliko lijepa. No nije nju sad ta soba zanimala, nego samo on. Otkopčavao je polako gumb po gumb na njezinoj košulji. Ona se predala kao nikada prije, svaki njegov prelazak prstima preko njenih leđa budio je u njoj pravu lavinu strasti. Istraživali su tijela, iz pogleda se rađao dodir, iz dodira čežnja za novim. Grudi im bijahu spojene, srca snažno kucaju jedna uz drugo. Usne njegove meko su doticale njezine gležnjeve, pa koljena, pa onaj dio na kojem je najosjetljivija, vrhovima prstiju dodirivao joj je bradavice. Trzaji tijela....Rukama se držala za naslon kreveta i svjesna je bila da to nije san. Grickala je jezikom usnicu od te siline pokreta. Primila ga je za leđa, ljubila mu ramena i ruke, stisnula ga uz sebe. Probudio je u njoj odavno uspavane želje. Nije mogla vjerovati kako je opuštena s njim, osjećala se toliko zaštićeno, toliku sigurnost je vidjela u njemu, toliku snagu je dobila. Spojeni su bili tijekom cijele noći, nerastavljenih tijela. Ništa ih u tom trenutku nije moglo razdvojiti. Misli su im bile iste, čak i misli.
Zaspala je u njegovu naručju, noge su joj bile isprepletene s njegovima. Jutro, zašto je ono moralo sada dođi, zašto je zraka sunca uletjela u sobu, zašto????Šta ovo neće još trajati, pomislila je. On je još spavao. Pomaknula je njegove snažne ruke, ustala, obukla se, odškrinula vrata i prije nego je otišla ostavila mu je poruku na jastuku, koja je glasila ovako: (dajte mašti na volju)......
Sjela je u vlak, odmah uz prozor, gledala je oblake i drveće, pomirisala košulju i zaspala s Leonom. Sat na crkvi otkucao je 7 sati.