Auris

Shot at 2007-06-29




Predivno jutro! – pomislila je. Otvorila je širom prozore, dok se vjetrić igrao sa bijelim zavjesama koje su se pružale skroz do poda. Skuhala je kavu i napravila limunadu. Otišla je do vrta, sjela je u svoju omiljenu ljuljačku, prepustila se jutarnjem suncu, osluškivala je pjev ptica i uživala u mirisu ruža. U grmu pored ljuljačke, nešto je zabljesnulo….Da, bila je to srebrna narukvica koje se uvijek htjela riješiti, a ona bi se iznova pojavljivala. Koliko ju je puta bacala i svejedno bi naišla na nju. I tada krenu te misli….
Bila je mladi djevojčurak željan izazova, avantura i svega što joj je bilo strano. Otvorenog i nemirnog duha koračala je kroz život. Te njene zelene oči nisu poznavale granice, zavirile bi u svaki kutak. Znatiželja…Tako mlada, upoznala je i njega. Imao je brata u gradu gdje je ona živjela. Bio je baš markantan, doduše, malo stariji od nje i s više životnog iskustva, ali baš je i trebala tako nekoga. Iznenadno je upao u njezin život, ali tako to i biva. Uživala je slušajući njegove priče, uz njega se osjećala toliko zaštićenom i sigurnom, kao da joj nitko ne može ništa. Gledala ga je istim tim zelenim očima, ostavljao ju je bez daha, upijala je svaki njegov pokret. Kažem, dijete je bila. Ni slutila nije, ili podsvjesno možda i je, da je on običan sitni kriminalac i narkoman. Dobro se prikrivao. Usprkos svemu, bio joj je posebno drag. On joj je poklonio tu srebrnu narukvicu, koju je navodno neka luđakinja koja se bavi voodoo magijom dobro obradila, tj. napravila je nešto tako da se ona njega nikako ne može riješiti, da stalno misli na njega.

Provodili su dosta vremena zajedno, a onda je on morao otići. Čuli su se svakog dana, sve do jednom. Ostavio je poruku na sekretarici, ovakvog sadržaja: Tko sluša ovu poruku po prvi put, neka zna da je to i zadnji, jer moj sudnji dan je došao. Bila je izbezumljena, briznula je u plač. Iznova je zvala i zvala i slušalu tu istu poruku. Nije mogla vjerovati svojim ušima (ili je). Znala je da ga život nije mazio, da je živio sam (otac mu je davno poginuo, a majku nikada nije spomenuo), snalazio se kako je znao i umio, ali da će tako što napraviti, to nije očekivala od njega. Nakon nekoliko dana, javio se. To su sve bile njegove igrice u koje je ona već duboko ušla. Ovog puta pričao je nepovezano i ništa ga nije razumjela. Od tada je i svaki kontakt s njim bio prekinut. Narukvicu je bacila, htjela se riješiti svega što ju podsjeća na njega.

Oporavila se od toga, jest da je trebalo vremena, ali uspjela je, jer je bila jaka ličnost, njega je uzimala kao iskustvo više u životu. Okrenula je novu stranicu debele knjige. Zaljubila se u divnog dečka, koji joj je sve pružio, bio je njezin anđeo. I baš prilikom jednom njihovog izlaska u prepunom kafiću obrati joj se nepoznati muškarac s riječima: Ne sjećaš me se više? – uopće nije znala tko je dok ga nije bolje pogledala. Bio je to on, nakon toliko godina opet je došao, ali ovaj put za stalno. Rekla mu je da ga se ne želi sjećati i na tom je ostalo.

Vrijeme je prolazilo, ona je uživala u svojoj novoj ljubavi, na njega nije niti malo mislila. Onda se dogodila tragedija u njezinom malom gradiću. Netko je preko noći brutalno ubio dvoje ljudi, za ubojicom se traga. Svi su bili u tome, tako i ona. Svaki dan je bio neizvjestan, jer nikako da otkriju počinitelja, još je na slobodi. Ovako što se ovdje nikada nije dogodilo. Puk je bio u panici.
To poslijepodne došla je kod prijateljice na kavu. Uslijed bezbrižnog čavrljanja, mama od njezine prijateljice ulazi u sobu i kaže da su našli ubojicu i kad je rekla ime, kroz nju je prošao čudan val emocija, ne bi to nazvala ni emocijama, nego nešto doista čudno. Da, bio je to on. Njezin markantan muškrac koji joj je nekada poklonio srebrnu narukvicu, a ona mu je htjela pokloniti svoje srce u čemu nije uspjela, bolje za nju.

Još jedan šok, ovo tek nije očekivala od njega da će na takav način ubiti dvoje nedužnih ljudi, samo da dođe do novca, a onda do droge. Zadao im je sveukupno 27 uboda nožem – nevjerojatno. Najgore u svemu što ga mediji proglasiše osobom s vrlo visokim IQ-om, a ovisnot bijaše veća od tog IQ-a. Nije znala kako da se osjeća, jer ga nije takvim smatrala, opet napominjem, dijete je bila, razigrano. Da ga sad mrzi? Njeno srce tu riječ ne poznaje. Bila je i sretna što se riješila takve osobe, ali se dugo vremena nije mogla pomiriti da je dopustila sebi da takva osoba uđe u njezin život. Da jedan ubojica uđe u njezin život.
Vrijeme valjda čini svoje, nekada ga se još sjeti, jer ju dnevne novine podsjete na to. Da, dobio je 40 godina zatvora. Jednom se pitala što bi bilo kad bi ga otišla posjetiti, kako bi se ponijela prema njemu, pokušala je to u glavi predvidjeti, no nije mogla i sada više to ni ne želi.
Srebrnu narukvicu ovog puta bacila je daleko, da ju više nikada ne pronađe.

Pauk u vrtu...Plete mrežu oko ograde. Shvatila je da smo mi ljudi vrlo slični paucima. Cijeli život pletemo svoju mrežu, hvatamo se za njezinu najmanju nit kada zapuše vjetar i živimo u toj mreži. A kada mreža i nestane, opet sve ispočetka treba plesti, sagraditi. Nit po nit.
Otpila je gutljaj kave, na tren zaklopila oči, duboko udahnula i nježno se nasmijala. Ipak je ovo predivan dan, znala je to kad je ustala.
I limunada je bila bolja nego ikada.

(Istiniti događaj)

Shot



Prođoh jučer pokraj našeg starog mjesta,
Gdje smo se upoznali,
Gdje je planula ljubav dvoje djece.
Kutija s uspomenama se sama otvorila,
Navirala su sjećanja poput žestokog vala
I vratila me u to davno vrijeme.
Ah, kako sam se topila u tvom zagrljaju
Iščekujući svaki poljubac.
Ti si bio moj prijatelj,
Moj razlog da ustanem svakog jutra,
Sve si mi bio.
Disali smo skupa,
Ležali ispod istog neba i šuteći
Promatrali bijele oblake....
Nije bila potrebna niti jedna riječ,
Jer znali smo tada da pripadamo
Jedno drugom,
Znali smo da su naša imena urezana
U drvetu.....
Krene suza sama,
Kasno je da ju spriječim,
Da ju zaustavim.
Bio je to samo kratki povratak
U ljubav dvoje djece.

Čini se da stres uzima svoje žrtve. Naime, u zadnje vrijeme dosta je osoba koje poznajem, bez obzira na dob, završilo u bolnici, zbog različitih simptoma, a na kraju je svima dijagnoza bila ista. Doktori bi samo rekli „Sve vam je to od živciranja“, Ne smijete se živcirati“. Pa te upiknu sa injekcijicom apaurina ili kakvog drugog sredstva za smirenje i pošalju te kući i još ti prepišu recept za neki od sedativa. Ljudi su očito rastrgani između posla ili obitelji, svatko ima nekih svojih briga, tako da se neki ne stignu niti odmoriti, a kamoli pomisliti na sebe. To vjerojatno možemo zahvaliti ovakvom životnom standardu. Jer kako netko može opušteno živjeti kad radi za privatnika koji mu plaća 1.800,00 kuna na mjesec, pa ti živi s tim. A kući ima ženu koja zarađuje također neku takvu svoticu i još dvoje djece koji idu u školu. Dok se poplaćaju režije, pokupuje hrana, djeca „opreme“ za školu, što im ostaje? Da uživaju u životu? – ne bih rekla tako.

Mislim da ovaj narod ide u skroz krivom smjeru, ali drugoga niti nemaju. Hrvatska će se podijeliti na 4 dijela: na ovisnike o drogi, ovisnike o alkoholu, ovisnike o sedativima i antidepresivima i u ovu zadnju skupinu bi spadali svi oni koje ove prethodne osuđuju, a ta bi skupina bila isto ovisna o osuđivanju ovih drugih zbog njihovih poroka (mislim da je vrlo malen broj takvih).

No, ne brinimo, sada će nama izbori, sad će nama luda obećanja doći. Mediji će u to vrijeme prikazivati našu zemlju kao idealnom (da vide ovi vani da smo mi dobri, zbog ulaska u EU), a ove face će prvo pokupiti novac od nas (razni porezi), a onda će taj isti novac ulagati u svoju izborničku kampanju. Nekima bi bilo bolje da pogledaju na sat, pa da vide koliko zapravo „vrijede“, a koliko će tek vrijediti kad ostanu sami s tim satom. Bolje da su od tih novaca učinili neko dobro djelo, napravili nešto humano, a ne tu dovodili neke slavne pjevače, dijelili kobasice i zastavice s natpisom njihovih stranaka, jer od toga nema ništa, to već sutra ode u zaborav. A novac koji se tu potroši, mogao bi se spasiti toliko života. Ali nisu oni tu da misle na druge, kad su to i činili.

I eto, onda nam je čudno kad ljudi zbog „živaca“ završe u bolnici. Pa kako i ne bi? Svaki dan kad odlaze na posao u biti se bore za egzistenciju, a državu baš briga. Na poslu nervozan šef, rokovi pritišću, terori na sve strane, računi se gomilaju, privatnici ne isplaćuju plaće po 3 mjeseca, nekada i više…..Pa ti živi i idi na more. Kakve si sreće, nađeš povoljan smještaj na moru, sve rezerviraš, očekuješ odmor tjedan dana i tomu se raduješ cijele godine, dođeš u hotelčić i počne padati kiša i pada cijeli tjedan koliko i traje tvoja rezervacija.
Nemojmo se samo začuditi kad uskoro u trgovinama osvane polica sa antidepresivima. Dobar dan, izvolite, kako vam mogu pomoći?“ – „Dajte mi kutiju Xanaxa i to od 1 mg“ „Ustvari, dajte mi još jednu i za moju ženu.“

Pogled s mog balkona






Mali komadić slavonskog neba







Neki dan je ovako pljuštala kiša (slikano iz auta)





Noću.......




I još jedna ljepota prirode





(Sve fotografije su slikane mobitelom, pa možda neće biti najbolje kvalitete, ali se iskreno nadam da ćete uživati u njima.)

Vjetar je skladatelj,
Simfonija u zraku prožeta mirisom lipe,
Smjelo me vode koraci
Lipanjske noći.
A ti? Gdje si?
Da li će se naše ruke spojiti
Ispod površine Dunava,
Da li će me tvoje usne
Ljubiti onako kako želim,
Neodoljivo i snažno, opojno,
Da li ću kad te ugledam
Zablistati,
Da li ćeš se priviti uz mene i
Nikada me nećeš pustiti?
Lipanjska noć,
Mozaik sna i jave,
Kockice leda i vatre,
Prsti koji se dotiču,
Dodiri poput pečata
Ostavljaju znak.

(za nekog posebnog)

Tijelo u tijelu,
pramen kose preko tvojih leđa
ispisuje nježnost.
Meko jutro,
probijeno zrakom sunca.
Na stolu
dvije čaše crvenog vina,
bude mirisom sva čula
prošle noći.
Ti, još snen,
obgrliš me rukama,
utonusmo zajedno
u beskraj.
Zamijenismo noć jutrom.
Tijelo u tijelu,
razliveni na postelji
jedemo plodove naše ljubavi.
Tijelo u tijelu,
u licu,
u srcu,
u rukama,
u duši,
u danu i noći,
uvijek.
Tijelo u tijelu......

Snovi od prašine zviježđa
okitiše me svojom krunom,
ne vidješe oči moje još takvu ljepotu
i moji prsti ne osjetiše takvu blizinu,
takav osjećaj pripadnosti.
Bal cvijeća uz tračak svjetlosti....
Ogledam odraz svog lica u rijeci,
rijeci kojoj se ne zna dna,
misli se pletu, nižu se, slažu svoju
današnju fotografiju.
Ispunila me čarolijom zvijezda krasotica,
a duša moja upotpunjena je s tijelom, jedno smo.
To je sve zbog družice Samoće, koja me jesenas
posjela u krilo i rekla mi šapatom "Spoznaj sebe,
tada ćeš uvidjeti što je bogatstvo".
I zaista, odzvanjaju mi te riječi još u uhu.
Udahnuh u sebe svježeg zraka,
još jednom pogledah odraz u rijeci,
kad ovaj put, pored svog lica, ugledah i tvoje.
Bojala sam se okrenuti, da nije ovo neka najdivnija priča?
- osjetih ruke na ramenima, usne na vratu.
Smognem snage za taj okret i oči se susretnu s tvojima.
Mahnula sam družici Samoći, primila te čvrsto za ruku
i krenula s tobom onim malim tračkom svjetlosti.

Mjesec bijaše ogroman,
Narandžastom bojom šarajući grad.
Samo taj miris noći,
Ulijevao je u mene onu hrabrost koju
Sam nekad prije imala.
Kao i uvijek – neshvaćena,
No, u tome i jest čar svega,
Bolje da ne saznaju oni veliki
Da postadoh veća od njih.
Noć punog mjeseca,
Izuh cipele,
Želim osjetiti Zemlju,
Želim osjetiti slobodu,
Bacam bisere iz ruku,
Padaju, jedan po jedan
Na tlo.
Mjesec i ja – gledamo se u oči.
Bosa hodam puteljcima i
Proplancima,
Pođoh tražiti svoga voljenoga.

Skriveni od svjetla grada,
Od namrštenih duša i
Onih koji ne spoznahu ljubav.
Mjesec se povukao i to
Mudro,
Ostadosmo,
Ti i ja,
I prelijepa kiša
I neodoljiva želja za tobom,
I neopisiva sigurnost tvoga zagrljaja.

Najdivnija mi je ova melodija
Koju pjeva svaka kap kiše,
Najdivnija je odista,
Jer tebe pronađoh,
Počinak je ljepši na tvom ramenu,
I nestaje, hlapeći, sada
Svaki onaj trn koji je nekad probijao
Moja stopala.

Imam tu (ne) sreću što živim u malom gradu i što sam na poslu okružena svakakvim ljudima. Kada sam se nakon rata vratila u svoj grad, nisam nikog poznavala. Sve skroz novo, ali s vremenom dogode se poznanstva, prijateljstva, neprijateljstva i ostale ludosti. Intrigantno je to što sam uvijek ljudima bila glavna tema za ogovaranje, ne znam ni sama točno zbog čega, ali kao da je to i bitno. I tako sam i kao klinka bila izložena raznoraznim pričicama o sebi, a istine u tom svemu, apsolutno nigdje. Ali ne bi ja bila ja, da ne idem provjeravati od koga je sve krenulo, tko to priča o meni itd. Uvijek me je to pogađalo na neki način. Ne mislim sad na neko drastično pogađanje, nego čisto na to da mi nije bilo jasno kako se ljudi toliko mogu petljati u tuđi život i živjeti ga više nego svoj. To sam uvijek smatrala nepravednim činom i takvima bi najrađe pljunula u lice. Radije bi da mi u kažu otvoreno, da se suoče samnom, nego na takav aspurdan i primitivan način, užas.

Eh, sad da se vratim u moju radnu sredinu, ako se takvom uopće može nazvati. Više bi to svrstala ili dočarala poput nekog sajma, šarenilo i kič, oči uprte svugdje, samo ne tamo gdje je potrebno, nosići u svakom kutku zgrade, a jezici, oh, oni režu gore od mača. A u sredini toga svega jedan ogroman vrtuljak i svakog dana je netko drugi na vrhu toga i ostali ga vrte, vrte i vrte. Neki dan sam im ja bila na vrhu, mislili su se poigrati malo samnom. Opet tračevi u pitanju, čula sam ovo vamo, ovo tamo, jel to istina? Ma daj ženo, došlo mi je da joj kažem, odj... od mene (ali na većem je položaju što se tiče hijerarhije), ali sam se suzdržavala i na sva ta njena pitanja samo sam se nasmijala. I opet taj mali moj mozak znatiželjno upita: „A tko je to rekao?“, kao da ću dobiti odgovor. He he. Ili sam to čisto pitala da upotpunim prazninu ili čisto da završi s tim sranjima. Čula sam i ja jednom prilikom dok sam bila na manikuri svašta o toj ženi koja je mene rešetala pitanjima, ali nikad nisam došla do nje i počela je isptivati o tome, iako je zaista pikantno.

Pošto moji crvi u guzici uvijek rade 100 na sat, tako mi ni taj novonastali trač nije dao mira, pa sam ja neku malu svoju istragu napravila. Znam i sama da se ne treba baviti time, ali volim znati tko je to rekao, otkud priča kreće i onda ako mi se pruži prilika toj osobi reći da vodi svoj život, da moje ime ne uzima u usta. Da sam flegma, bilo bi super, ne bi me to niti malo uzbuđivalo, ali ovako, pretvaram se u Ksenu-princezu ratnicu i spremna sam preokrenuti cijeli svijet dok se dođem do istine i dok ne saznam kome je tako kronično dosadno u životu da tako obožava moj život. I još mi je mana i kada saznam tko je ta osoba, što ne mogu pred njom glumiti da je sve ok, nego napadam odmah. Možda bi se jednostavno trebalo drugačije postaviti i na to sve što su čuli o meni, dodati još hrpu toga i reći, da da, sve je to istina, baš sve. Pa im time dati još više povoda za priču.

Svi vi koji radite na takvim mjestima, tj. u uredima ili bilo gdje drugdje gdje ima ljudskih jezičina, čuvajte se, a vjerujem da ste se i opekli već mali milijun puta. Ljudi, posebno vi koji volite tračati, dajte si pročitajte neku knjigu ili zavirite u vaše male živote ili vas je strah tamo ispružiti vrat, jer ono što biste vidjeli ne bi bilo tako bajno, pa vam je bolje baviti se tuđim životima, kao da nema dosta sapunica na tv-u. Mislim, fora vam je malo jača. Još one babe mogu i shvatiti koje cijeli dan provedu naslonjene na prozor i „divane“ o trećoj babi, one su svoje proživjele, ali za ostale nema nikakvog opravdanja.