Auris

Poput boja na slikarevom platnu,
Tako se želim razliti cijelim tvojim bićem,
Naći utjelovljenje s onom drugom
Polovinom,
Koju zvijeri žestoko istrgnuše
Iz mojih ruku.
Zar sama iluzije stvaram
Ili me te lisičine prošlosti
Toliko stisnuše
Da postadoh njihov rob,
ili
Da to znakovlje ignoriram i
Kupim kartu za put „SUTRA“,
Ali kažu da tih karata više nema,
Previše je njih što se uguraše u taj vlak,
A još više onih koji na peronu čekaju.

Gužva, gužva,
Sve vrvi od „pravednika“ koji žele dalje,
A ja,
Poput mrava,
Provlačim se,
Oprezno,
Pazeći da me nečija noga ne pritisne.

Ne uspijeh se ni pribrati,
Kad ugledah tvoje lice
Na prozoru tog vlaka.
Pored tebe, bijaše ona,
Sin tvoj i tvoja kći.
To je zadnje što vidjeh,
„nečija“ teška cipela uspjela me zgaziti i
Razlih se (kao na početku),
Ali ne tvojim bićem,
Nego peronom kolodvora zvanog „SUTRA“.

Često me misli povedu u klupe srednje škole. Do sada, to je razdoblje koje je obilježilo moj život na svim poljima. Toliko sam predivnih trenutaka tamo doživjela, kao i svi, vjerojatno. Tako se i rodilo jedno prekrasno prijateljstvo. Nina i ja smo bile nerazdvojne. Kava prije škole, kava poslije škole, a i za vrijeme škole. Tko nije markirao????? Uz nju mi nikada nije bilo dosadno, a uvijek smo imale o čemu pričati, možda i zbog toga što je ona blizanac po horoskopu, a oni su poznati po brbljavosti. Uvijek je uspjela izmamiti osmijeh na moje lice, puna energije, optimizma, entuzijazma i sve ostale moguće pozitivnosti.
Znala je sve moje tajne, kao i ja njezine, bila je uključena u svaki dio moga života, a da ne pričam o potpori koju mi je pružala, kao i ja njoj kada je imala problema, kada se borila da spasi jedan život. Tada je još više narasla u mojim očima. Koliku je hrabrost imala da se bori sa vjetrenjačama, da prođe onim putem kojim još nitko do sada nije pošao.
Valja spomenuti i to da smo obje preživjele rat i vratile se u naš grad, znači svaka je ostavila jedan dio svog života. Samim time što sam se vratila u svoj rodni grad misleći da sam izgubila toliko toga, toliko prekrasnih ljudi uz koje sam se vezala, upoznala sam nju. I ona je uspijela zamijeniti mjesta svih tih ljudi.

Naši izlasci su trajali do jutra, cijeli svijet je bio naš, mogle smo što smo htjele. A katkad, kad smo mislile da nam je baš kronično dosadno, znale smo kupiti sjemenke suncokreta, sjesti u centar grada na klupu i samo smo promatrale prolaznike. Ne bi otišle od tamo dok ne bi sve te sjemenke popapale, mislim da su ljudovi iz gradske čistoće pizdili na to. No, to je njihov problem.
Znači, cijela srednja škola, cijele 4 godine nezaboravnih uspomena.....Nina i ja. Kao dvije sestre, a tako smo se i osjećale.
E sada, bližio se i kraj tog srednjoškolskog obrazovanja i Nina je odlučila odseliti se iz našeg malog grada. Otići dalje, pronaći svoj novi život, jer znala je da ovdje baš i nema neke budućnosti. I bila je u pravu. Mene je to užasno pogodilo, kao da jedan dio mene odlazi (to joj nikada nisam niti rekla). Bila sam shrvana time, nisam mogla ni zamisliti da gubim osobu koja mi je bila sve, ali podržavala sam je u tom njezinom odlasku. I to bez suze u oku, da ne vidi moju bol, ah, nekad znam biti tako dobra glumica. Svi naši zajednički trenuci prolazili su mi pred očima, sve ono veselje i radost, pa i oni tinejdžerski problemi, na koje bi se sada samo nasmijali.
Autobus za Pulu, 10 sati navečer i ode moja najdraža „stara“ – tako smo se zvale. S njezinom prtljagom ode i jedan dobar dio mene. Sada zna doći jednom ili dva puta godišnje jer joj roditelji žive ovdje, ali teško je u tih nekoliko dana ispričati toliko toga, podijeliti s njom opet sve, jer dosta toga se u međuvremenu i zaboravi.

Nedostaje mi jako, jer ona je bila moj veliki oslonac i toliko toga joj želim reći, ispričati, želim da zna što je sve propustila dok je nije bilo, a opet s druge strane i kad dođe želim da joj ti dani ovdje budu predivni. Čujemo se telefonom i pišemo si mailove, ali nije to ono pravo. Velika je još praznina u meni ostala s njezinim odlaskom, ali ona zna da joj ja želim svu sreću ovog svijeta i u mislima sam s njom. Pošto živi na moru, ovo ljeto idem kod nje, bit će onda prilike za razgovor, toliko toga moramo nadoknaditi.
Imam i ovdje prijateljica, ali ni jedna nije kao ona. Samo je ona ta koju ću uvijek smatrati pravom prijateljicom gdje god se nalazila, na kojem god kraju svijeta.

Ponekad svrati na moj blog i to mi je neizmjerno drago, stoga, Stara moja, poljubac ti šaljem ovim putem i znaj da te volim i da mi i tvoje prijateljstvo i na daljinu puno znači. U iščekivanju ljeta, pozdravljam te, a onda se pripremi, jer toliko toga moramo pretresti.
p.s. Sjemenke suncokreta donosim sa sobom.

Prije točno 5 godina položila sam vozački ispit. Nikad nisam bila tipično žensko, kao prvo od malih nogu sam obožavala igrati nogomet, a i u srednjoj školi također. A o autima da ne pričam, oni su jednostavno moja strast. To sam valjda od tate naslijedila, nemam pojma, ako je to uopće nasljedno. Ili pošto moj tata ima mene i moju seku, tj. nema sina, netko je morao preuzeti tu ulogu. Priznajem, tata mi je bio uzor, još dok smo živjeli u Zagreb on je svakog vikenda obilazio Jakuševac iliti Hrelić i stalno mijenjao aute. Mama je pizdila, naravno. Jer kad god pogleda kroz prozor vidi novu „kantu“. No, sada se on smirio (ne znam koliko će ga dugo držati), uglavnom kupuje nove aute i onda njih mijenja, ali ne tako često.

Da se vratimo sad na mene, da, položih vozački 2002. godine u prvom mjesecu, a u drugom trebam napuniti 18 godina. Nikad dočekati. U trećem mjesecu, iste te godine dobijem svoj prvi auto – plavog Yuga. Nitko sretniji od mene. „Tko zna voziti Yuga, zna i svaki drugi auto“ – tatine riječi. Zamislite sad tu sliku, mlada, nadobudna curica sjela u Yuga i naravno, ništa drugo osim gasa ju nije zanimalo. Uživala sam u vožnji, baš kao i danas.

Iste te godine, 6 mjesec, točnije 08.06., utakmica Hrvatska-Italija, Svjetsko prvenstvo u nogometu, to je događaj koji je obilježio jedno razdoblje moga života. Kako se po svim gradovima diljem lijepe naše slavilo, tako je bilo i u mom gradu. Sjela sam s frendicom u auto, na krov smo stavili ogromnu zastavu – Hrvatsku, naravno i krenuli se voziti u koloni. I tako nekoliko sati tekla je ta naša vožnja, uz pjesmu i suze radosnice. Približavali smo se cestom našem tada omiljenom kafiću. Na trenutak sam malo pogled skrenula na stranu da vidim komade koji su stajali ispred i kad sam vratila pogled na cestu, bilo je prekasno……..vidjeh samo kako idem drito u auto, i gotovo, mrak...Pogledam frendicu, njoj krvava glava, užas. Izletile smo van iz auta, ni danas se ne sjećam kako smo prešle cestu i ušli u kafić. Svi su nas odmah zaskočili, jeste dobro?, nije to ništa?.No, ona je imala stakla u čelu, razbila je glavom šajbu. Ja sam se malo izgruvala, par ispucanih kapilara na mom poprsju, modrica na ruci, na koljenima i tako. Stiže Hitna, voze nas u bolnicu. Na mogu vam opisati taj osjećaj šoka, nešto slično pijanstvu, uopće se ne možeš skoncentrirati ni na što. Pita mene doktor da li ima kakvih rana na meni, kažem ja njemu ima rana na Yugu. Malo su nas pregledali, frendici također nije bilo ništa strašno i pustili nas doma.

Došla mi je kasnije doma i murija da pušem, a nisam ništa pila, Dreger je pokazao 0,00, a oni kao da su ostali šokirani, jer sam lupila Fiat Bravu, a Brava je lupila Daewoo Tica i prouzročila sam štetu od ne znam ni ja koliko tisuća kuna. Stari me naravno odmah idući dan poslije sudara natjerao da sjednem u njegov auto i da vozim, to mu je bilo pametno, jer tko zna da li bi uopće kasnije i imala snage sjesti i voziti. Znale su me prati noćne more, kako gazim ljude itd., ali sad je to iza mene. Najgore od svega mi je bilo suočiti se s roditeljima moje prijateljice, no, isti taj dan sam otišla kod nje doma, njena stara me dočekala na ulici, izljubila me i napravila predivnu tortu od jagoda.

Još da ne zaboravim, prije no što ćemo ući u vozilo hitne pomoći, moja draga luda prijateljica je naredila nekom od gledatelja našeg događaja, da nam donese mobitele, jer mi bez njih ne idemo u bolnicu…..

Neki dan sam sastavila popis auta koje sam vozila do sada i na popisu ih je 21, a trenutno očekujem svoju novu Toyotu Auris.

Prije nekoliko dana Andjela je dogovorila izlazak u petak sa svojim prijatljicama. Nisu se dugo vidjele, niti istračale onako kako to žene znaju. Obično je to bivalo tako da se prije kod neke od njih nađu, popiju malo crvenog vina, prepričaju si najnovije događaje, vrate se onim starima, srednjoj školi i uspomene ih toliko povedu u tu prošlost zajedničku, koja je bila i više nego lijepa. Nakon nekoliko sati pijuckanja vina, ne znam ni ja koliko popušenih cigareta i lijepih pričica uputile su se u obližnji kafić, gdje su bile redovite gošće. Uvijek su se najbolje provodile uz zvuke narodne glazbe, jer su tamo bile najopuštenije, mogle su plesati do zore, upoznavati nove ljude, a i sresti staro društvo. Andjelu je baš uveseljavala ta činjenica, sresti staro društvo. Jer je prije nekih mjesec dana tamo upoznala markantnog muškarca s kojim je vodila jako uzbudljiv razgovor, čak su otišli i prošetati tada. Na rastanku, ostao joj je trag njegovih sočnih usana. Nadala se i žarko priželjkivala da će ga sresti. Ušle su, naručile cugu, zabavljale se, pjevale, plesale, uživale. I tada se pojavi on, a Andjela kao da je znala, intuicija joj je bila razvijena i dosta se oslanjala na nju. Njihov razgovor je uvijek mogao ići u beskonačnost, odista. Sve više je osjećala tu kemiju između njih, posebice kad ga je gledala u oči. Obožavala je te njegove prodorne, zelene oči, tako tajanstvene, kao da skrivaju sva blaga ovog svijeta. Njezine frendice su otišle ranije kući, ali ona je po običaju bila, pa skoro zadnja gošća. Već su počele one stare pjesme, stihovi su joj ovi još uvijek u mislima:
"Evo sam ti doš'o, sjedim na Bikavcu.
Slušam Drina huči, novi dan se sprema.
Sve je kao nekad, pjevaju slavuji,
samo tebe draga na Bikavcu nema. "
Tako to biva kad se popije, posebice u ranim jutranjim satima, kad je ekipa opuštena. I on je obožavao tu pjesmu. Odvažio se pitati da ju otprati do zgrade. Priželjkivala je to pitanje, pa se samo nasmijala i pošli su zajedno. Na tom drugom rastanku, poljubac se nizao za poljupcem. Nisu se mogli zaustaviti, ušli su u ulaz zgrade. Strast se rasplamsavala poput vatre i postajala je sve jačom. Tijela im se nisu mogla razdvojiti. Iako stambena zgrada, a tek da ne spominjemo stepenice, nisu idealno mjesto za vođenje ljubavi, njih dvoje se nisu mogli suzdržati, samo su se prepustili, tako okupani strašću i crvenim vinom.
Iduće jutro Andjela se probudila sretna, iako su je leđa užasno boljela. J...m ti stepenice pomisli i nasmiješi se sama sebi i toj avanturici u zgradi. S dotičnim se znala još pokoji put naći, iz zgrade su se preselili u auto, kao nešto malo udobnije. No, jednoga dana on se preselio u drugi grad. Tu i tamo se čuju, rijetko kad se vide. A ona svaki put kad izlazi iz zgrade zastane na tim stepenicama, nasmiješi se, otvori ulazna vrata i krene dalje čuvajući tu uspomenu, tako neobičnu, a opet tako slatku i nezaboravnu.

Upoznali ste malio dio neobične Andjele, a sada da vas čujem, najluđe mjesto na kojem ste vodili ljubav?????

Koliko vam se puta dogodilo da satima ili danima analizirate neki događaj iz prošlosti, da vas isti toliko okupira, uvuče vam se u podsvijest, a vi ste nemoćni. Razmišljate o tomu što se mogli učiniti drugačije ili što niste trebali napraviti. Isto tako, ako neku grešku napravite sada bojite se kako će se ona odraziti na vašu budućnost, na daljnji tijek vašeg života? Zar ne?
Vjerujem da se svima to događa svakodnevno, jednostavno na neke stvari nismo imuni.
Stoga vam danas proslijeđujem jedan citat koji je meni pomogao u takvim trenucima, a nadam se da će i vama.

„Jer je sasvim ludo odgurnuti od sebe jedan dobar trenutak u sadašnjosti ili ga pokvariti iz obijesti, radi ogorčenja zbog onoga što će doći.
Brizi i samom kajanju, treba posvetiti određeni trenutak, a nakon toga treba o onome što se dogodilo misliti:
ALI TO ĆEMO SADA, MAKAR I OŽALOŠĆENI, SMATRATI DA SE DOGODILO, A DRAGO SRCE U GRUDIMA UKROTIT ĆEMO SILOM, a o onome što će tek doći:
A TO, DOISTA LEŽI U KRILU BOGOVA, a naprotiv o sadašnjosti:
SMATRAJ SVAKI DAN KAO ZASEBAN ŽIVOT, i to jedino realno vrijeme učiniti sebi što je moguće ugodnijim.“
Arthur Schopenhauer

Noć je već pokušavala progutati svaku svjetlost dana. U kolibi nedaleko od obližnjeg mjestašca Pablo je uporno prekopavao po svojim starim spisima. Trudio se sve dobro proučiti, pročitati, napisati nešto, ali bijaše to prava borba, jer jedina svjetlost koja je obasjavala staru kolibu bila je od svijeće, kojoj se baš i nije dalo gorjeti. Taj mladić je bio gladan znanja, nema te stvari koja njega nije zanimala, niti bilo koje grane znanosti ili čega drugog što u njemu nije budila želju za znanjem, za učenjem. Roditelji su mu umrli dok je bio dječak, bio je prepušten sam sebi. Danju je uglavnom obrađivao zemlju trudeći se od prirode izvući ono najbolje, katkad bi posjetio i poneki sajam, a sve to u potrazi za novim izvorima znanja.

Zaista, sve ga je zanimalo, ali alkemija je ono što je njega poticalo na ustajanje svakog dana. Cijeli njegov život se vrtio oko toga, oko te misterije. Alkemija....ili u prijevodu „crna znanost“, granica između magije i filozofije. Svakog dana je otkrivao nešto novo, posebice ga je poticala ta činjenica jer je znao da su se alkemijom bavili čarobnjaci i najučeniji ljudi. A tek kamen mudraca, koliko ga je puta sanjao, zamišljao njegov izgled, no, to je bilo toliko daleko od njega, nedostajalo mu je puno toga. Ipak, emocije koje su vladale njime na samu pomisao na kamen mudraca, to se opisati ne može. Kroz žile mu je tekla jedino alkemija.

Prolazili su dani i godine. Nije postigao baš puno u svojim proučavanjima i zbog toga je postao razočaran u sve. Njegovi veliki planovi i veliki ciljevi izgledali su mu tako nedostižni. Samo je u glavi vrtio kamen mudraca, pretvaranje obične kovine u zlato, pa onda eliksir života i vječne mladosti. Glavom su vrvile raznorazne misli, on dođe do ovakvog zaključka: „Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom je sve.“ To bijaše i princip alkemije. Znao je naravno i za simbol alkemije - Urobor, tj. Zmiju koja jede svoj rep. Dalje od toga i od onih svojih spisa i formula nije se pomakao. Izjedalo ga je iznutra, svakim danom sve više.

Odlučio je sve zaboraviti, svoje spise je spremio. Klonuo je duhom, jer izgubio je najveću ljubav u svom životu, jedino za što je živio – alkemiju. Napustio je toga dana i svoju kolibu, uzeo nekoliko stvari i krenuo na put. Ispijen, izmoren, žedan i gladan došao je u jedno malo mjesto s tek nekoliko kuća i jednim, nazovim tako, odmorištem. Ušavši unutra, ne bi li došao barem do kapi vode i mrvice kruha, zastao je... Ovokvo što njegove oči još ne vidješe. Prekrasne li žene, pomisli u sebe. Kamen mudraca ja prestao postojati ovoga trenutka. Samo su se gledali, nisu mogli odvojiti poglede. Nepomično je stajao, no ona ga je pozvala da sjedne za stol. Njihov razgovor tekao je dugo u noć. Nema toga o čemu nisu pričali. Tada ona spomene kako u svom podrumu ima mali laboratorij, da izučava alkemiju i da je zbog toga dobila nadimak „Crna kraljica“....On je naprosto zanijemio. Ispričao je i svoje iskustvo, ali znao je da ona raspolaže većim znanjem. Ugledavši to njezino malo carstvo, nije znao što bi ju prvo pitao, sve je promatrao, bez treptaja oka, a zato je srce bilo i više no zadovoljno.
Poučila ga je ona mnogim stvarima, te tako iz dana u dan i njegovo prijašnje izučavanje dobije svoj smisao, a osim toga, i ljubav između njih dvoje razvijala se kao i alkemija, kao i kamen mudraca. Ona postade njegov eliksir života. Njegova boginja, njegova „Crna kraljica“....

Nije mogao niti sanjati da će mu život podariti ovakvo što, dvije velike ljubavi. Alkemiju i prekrasnu Aureliu. Napredovali su, čak toliko da su mogli sjediti za stolom s najvećim mudracima. Udruživši to veliko znanje došli su do nezamislivih spoznaja, te zahvaljujući njima došlo se do mnogih kemijskih otkirća. I dan danas, nakon toliko godina, ostali su nezaboravljeni. Pablo i Aurelia, te kamen mudraca..... Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom je sve.


(Dobila sam zadatak od blogoprijatelja da obradim Alkemiju kako god želim)

Divna noć.
Spokojna.
Pokoji zvuk,
Podari mi osebujan
Miris prirode.
Stope tvoje nose
Pregršt poljubaca.
Divna noć.
Tiha.
Mirna.
Blažena.
Na rubu stoje sjene
Odavno ispraćene
Iz mog života...
Divna noć.

Hrabrost moje majke, a i činjenica da je sutra majčin dan potaknula me ja na ovaj post. Naime, ona je medicinska sestra. Odabrala je zanimanje koje je vrlo teško i zahtijeva mnogo truda i ljubavi prema ljudima. A kakvih se tek gadosti nagleda, za mene bi to i u snu bila noćna mora, jer krv ne mogu niti vidjeti. Jednom prilikom dok sam se porezala, pala sam u nesvjest, zbog krvi koju sam vidjela, naravno. Sva sreća pa je ona bila uz mene. I moje obje tetke su također medicinske sestre. Pošto je moja mama najstarija, valjda su se i one ugledale na nju, te krenule njezinim stopama.
Divim se takvim ljudima, iz dana u dan. Što sve njihove oči ugledaju u jednom danu....Toliko borbe za život i to iz minute i minutu. S obziorm i na to da moja mama radi u jedinici intenzivnog liječenja, gdje leže baš najteži slučajevi, koji sami ne mogu disati, te oni koji su na buđenju poslije operacije, time je njezin posao još teži. Iz njezinih priča, a sve su dosta potresne, a uz to i meni gadljive, saznala sam i naučila puno toga. Ali zaista, nikada ne bi mogla raditi takav posao. Da svakog dana moram prati ljude koji nuždu obavljaju u krevet, da gledam kako krvare i još mnogo toga. To bi za mene i za moj želudac bilo previše.
Nedavno su imali pacijenticu koja je kod njih ležala 3 godine, znači njezin život su bili aparati, a ona je bila biljka i prije otprilike mjesec dana je umrla. Moja mama je otišla na njezin sprovod, jer se navikla da je ona tamo, ipak 3 godine nije malo.
Uz toliko stresan i naporan posao, ona ima u sebi toliko ljubavi koju je uvijek spremna podijeliti s drugima, iako radi jedan cijeli dan znači od 7 do 19, idući dan od 19 do 7 i onda ima dva dana slobodno. A taj prvi dan kao da niti nije slobodan kad izađe iz noćne. No, naviknula se ona na to, čak niti ne spava prije noćne, a niti kad dođe. Preko 20 godina radnog iskusta u takvoj struci, zaista čovjek se navikne na sve.
Uglavnom, presretna sam što imam mamu koja svakodnevno pomaže ljudima, koja gleda smrti u oči, koja ima toliko snage i toliko je jaka žena.
Svim majkama želim sretan MAJČIN DAN.

Danas vam poklanjam jednu kavicu....Dok ju lagano ispijate, pročitajte i ovu predivnu misao i razmislite na trenutak o njoj.








„Kada bi ustanovili da nam je preostalo još samo pet minuta za reći sve što trebamo,
svaki telefon bi bio zauzet ljudima koji zovu druge ljude da bi im rekli da ih vole.“
(Christopher Morley)

Večer je bacila veo
Skrivenosti,
U meni nedoumica
Pred novu kišu,
Hodam kroz maglu,
Očekujem susret s tobom…

Kap po kap,
Pretočih nadu
U svoje žile,
Kao ponizni sluga
Pokoravam se i
Pred onima koji dostojni
Nisu kiše ove,
Samo da te ugledam.

I od potrage silne,
A želje još veće,
I ljubav ova što sa
Svakim zvukom kiše,
Raste,
Izdižući se,
O, toliko me je izdala ta
Ljubav, a toliko velika bijaše
Da uspije u svemu tomu i
Bogovima čelo dodirnuti.

Razgrnuh tada sve
Što mi je pogled
Zaklanjao,
Od davnina,
Razgrnuh i uvidjeh
Da strah je moj,
Opravdano tinjao u meni,
Da stvoriše se iglice
Koje su pronašle moje srce,
Jer u večeri ovoj,
Ti mjesto našao si pored nje,
A meni osta kiša,
Da opere čemer,
I magla da proguta moju ljubav,
Ljubav prema tebi.
A toliko ona velika bijaše
Da uspije u svemu tomu i
Bogovima čelo dodirnuti.

U zadnje vrijeme sam u vrtlogu nekih čudnih zbivanja da jednostavno ni sama ne mogu dokučiti koji bi bio razlog tomu? No, ljudi kao ljudi, tražimo neka logična objašnjenja. Uglavnom, izašla sam u prošli petak, frendica me upoznala s nekim frajerom, koji je odmah rekao da sam lijepa i bla bla. Ali, naravno, oženjen je. Čak mi se na prvu i svidio, tamnoput, zgođušan, zabavan, ali oženjen. Vrlo je mlad, za život čudo nema djece. To mi malo nije bilo jasno, jer svi se žene kad je djete već na putu ili je već ugledalo svjetlost dana (tako je barem danas). Uvjerih se da ima i izuzetaka. Dobro, zaboravih to. Idem dalje, jer mi je već tih oženjenih preko glave. Kupila bi neki sprej koji bi bio posebno napravljen za te svrhe, kreneš van, našpricaš se i oženjeni ti ne prilaze.
Sad idemo na drugog oženjenog. Moj šef, otac troje djece, starija kći mojih godina. A on stari napaljenko šalje sms-ove svakojakog sadržaja. Skroz mi je bilo neugodno. Skamenila sam se. Nisam ni mislila da ću to tako čuvati u sebi, jer obično nisam tip koji šuti, skrešem sve u lice i boli me. Sviđalo se to mom sugovorniku ili ne. Ali ovaj me izveo iz takta, kao da sam samu sebe uvjeravala da nije tako grozan, da se to meni ne može događati itd. I uz pomoć jedne osobe, rekla sam mu da mi ne šalje poruke i jedno vrijeme ni nije. I onda je opet počeo, ali otpilila sam ga, naravno i prestao je.
Spremni za dalje? Vežite se....Sad smo već kog trećeg, zar ne? Bogati, oženjeni (naravno) Hercegovac, s ne znam ni ja koliko djece bi mene vodio na večeru. Ja se izmotavam, više ću se izgubiti u tim svojim lažima i muljanjima, a sve u cilju da se riješim takvih. I ajd, Bože pomozi, odustao je nekako.
Hm..Ima još. Moj susjed (troje djece) nije toliko star za razliku od šefa i bogatog Hercegovca počinje naravno s porukama, laganim, usputnim, ništa napasno, perverzno ili što slično. Onda je napisao da mu se sviđam već duže vrijeme, da mu se sviđa moj karakter, posebno moj bunt i tako dalje. Morala sam ga pitati što je to s vama oženjenima danas, što se događa? – Odgovor, takav kakav je: „Tako ti je to kad čovjek počne stariti.“
A svima njima isti film u glavi, idemo povaliti nešto mlado, neku piletinu. I kako da mi slobodne cure nađemo dečka svojih godina, gdje je divota onog nevinog zavođenja nestala? Što je s današnjim oženjenim muškarcima? Morat ću ih bolje izanalizirati. Očito je da u brakovima nakon određenog vremena dosada preuzima ulogu, nema čari u ničemu, pa niti u seksu ili se on odraditi samo eto tako, da se malo ljudi preznoje, da ne moraju ići u teretanu. Što bi plaćali znojenje na spravama kad doma imaju ženu koju mogu jednom mjesečno...A dosadi i ta žena i taj isti miris znoja, treba nešto novo, novi znoj. Sad sorry muški spol, ako sam nekog uvrijedila, ima i žena svakakvih koje isto čine, traže mlade muškiće koji su tek rekli zbogom pubertetu.

Modro nebo iznad nas,
Priča svoju današnju priču,
Obukla sam ljubavnu haljinu
Zlatnim ključem otključala
Svoje srce meko poput satena
I pustila te da uđeš u njega, a tada
Dobih odraz do plavetnih visina.