Auris

Prije točno 5 godina položila sam vozački ispit. Nikad nisam bila tipično žensko, kao prvo od malih nogu sam obožavala igrati nogomet, a i u srednjoj školi također. A o autima da ne pričam, oni su jednostavno moja strast. To sam valjda od tate naslijedila, nemam pojma, ako je to uopće nasljedno. Ili pošto moj tata ima mene i moju seku, tj. nema sina, netko je morao preuzeti tu ulogu. Priznajem, tata mi je bio uzor, još dok smo živjeli u Zagreb on je svakog vikenda obilazio Jakuševac iliti Hrelić i stalno mijenjao aute. Mama je pizdila, naravno. Jer kad god pogleda kroz prozor vidi novu „kantu“. No, sada se on smirio (ne znam koliko će ga dugo držati), uglavnom kupuje nove aute i onda njih mijenja, ali ne tako često.

Da se vratimo sad na mene, da, položih vozački 2002. godine u prvom mjesecu, a u drugom trebam napuniti 18 godina. Nikad dočekati. U trećem mjesecu, iste te godine dobijem svoj prvi auto – plavog Yuga. Nitko sretniji od mene. „Tko zna voziti Yuga, zna i svaki drugi auto“ – tatine riječi. Zamislite sad tu sliku, mlada, nadobudna curica sjela u Yuga i naravno, ništa drugo osim gasa ju nije zanimalo. Uživala sam u vožnji, baš kao i danas.

Iste te godine, 6 mjesec, točnije 08.06., utakmica Hrvatska-Italija, Svjetsko prvenstvo u nogometu, to je događaj koji je obilježio jedno razdoblje moga života. Kako se po svim gradovima diljem lijepe naše slavilo, tako je bilo i u mom gradu. Sjela sam s frendicom u auto, na krov smo stavili ogromnu zastavu – Hrvatsku, naravno i krenuli se voziti u koloni. I tako nekoliko sati tekla je ta naša vožnja, uz pjesmu i suze radosnice. Približavali smo se cestom našem tada omiljenom kafiću. Na trenutak sam malo pogled skrenula na stranu da vidim komade koji su stajali ispred i kad sam vratila pogled na cestu, bilo je prekasno……..vidjeh samo kako idem drito u auto, i gotovo, mrak...Pogledam frendicu, njoj krvava glava, užas. Izletile smo van iz auta, ni danas se ne sjećam kako smo prešle cestu i ušli u kafić. Svi su nas odmah zaskočili, jeste dobro?, nije to ništa?.No, ona je imala stakla u čelu, razbila je glavom šajbu. Ja sam se malo izgruvala, par ispucanih kapilara na mom poprsju, modrica na ruci, na koljenima i tako. Stiže Hitna, voze nas u bolnicu. Na mogu vam opisati taj osjećaj šoka, nešto slično pijanstvu, uopće se ne možeš skoncentrirati ni na što. Pita mene doktor da li ima kakvih rana na meni, kažem ja njemu ima rana na Yugu. Malo su nas pregledali, frendici također nije bilo ništa strašno i pustili nas doma.

Došla mi je kasnije doma i murija da pušem, a nisam ništa pila, Dreger je pokazao 0,00, a oni kao da su ostali šokirani, jer sam lupila Fiat Bravu, a Brava je lupila Daewoo Tica i prouzročila sam štetu od ne znam ni ja koliko tisuća kuna. Stari me naravno odmah idući dan poslije sudara natjerao da sjednem u njegov auto i da vozim, to mu je bilo pametno, jer tko zna da li bi uopće kasnije i imala snage sjesti i voziti. Znale su me prati noćne more, kako gazim ljude itd., ali sad je to iza mene. Najgore od svega mi je bilo suočiti se s roditeljima moje prijateljice, no, isti taj dan sam otišla kod nje doma, njena stara me dočekala na ulici, izljubila me i napravila predivnu tortu od jagoda.

Još da ne zaboravim, prije no što ćemo ući u vozilo hitne pomoći, moja draga luda prijateljica je naredila nekom od gledatelja našeg događaja, da nam donese mobitele, jer mi bez njih ne idemo u bolnicu…..

Neki dan sam sastavila popis auta koje sam vozila do sada i na popisu ih je 21, a trenutno očekujem svoju novu Toyotu Auris.