Auris

Imala je dugu smeđu kosu, boje nekog najljepšeg kestena, uvojci su joj padali preko ramena, a njezinim zelenim očima malo tko je mogao odoljeti. U to vrijeme, sve je bilo nekako bajkovito. Pošto je bila iz imućne obitelji, uvijek je imala najljepše haljine, koje su samo još više naglašavale njezinu ljepotu. Uz to, iako vrlo mlada i bez nekog velikog životnog iskustva, bila je osoba koja je imala razumijevanja za sve. Nedaleko od dvora u kojem je živjela, protezao se jedan vijugavi puteljčić koji je vodio do malog jezerca. Tamo je odlazila skoro svakog dana i to uvijek s nekom knjigom u ruci. Kako to biješe u ono vrijeme, blistavo bijeli ten morala je dobro čuvati, posebice od sunca, tako da bez svog bež kišobrančića nije mogla nigdje krenuti. Kišobran joj i nije predstavljao toliko problem, koliko nije voljela grozne steznike. Svakoga jutra su joj predstavljali muku dok joj ih je majka vješto i brzopleto vezala da stane u novu haljinu od ružičaste svile. Ah, da ne zaboravim, zvala se Amalia... Zaista je voljela čitati poeziju, tako ju je ispunjavala na jedan samo njoj znan način. Sate i sate je provodila u prirodi pored jezera, okružena predivnim livadama okupanim cvijećem. Katkada je znala izuti svoje cipele i trčati tim prostranstvima. Zaista, imala je sve, ali je čeznula za ljubavlju. Iako njezina ljepota ne prolazi nigdje nezapaženo, kad god bi prošla pored nekog mladića, svaki bi zastao na trenutak, kao opijen, skinuo svoj šešir i ljubazno je pozdravio, ona je željela samo jednog, baš njega – Anthonya. Čula je prije par dana da se ponovno vratio u grad sa školovanja, ali ga još nije uspjela vidjeti.
Jednog dana uputila se istim puteljkom prema jezeru, veselo je pjevušila neku pjesmicu. Približavajući se svom omiljenom mjestu ugledala je nekog muškarca, koji je sjedio na velikom kamenu porez jezera. Iz daljine nije mogla razaznati tko je, ali kad se približila shvatila je da je to Anthony. Pošto se znaju od malih nogu, pozdravili su se i satima i satima su pričali o svemu. O svim željama, snovima, ljubavima….Toliko ga je sramežljivo gledala, ali svjesna je da mu ne može odoljeti, također niti on nije bio ravnodušan. Vrijeme je prolazilo, već je i mjesec zamijenio sunce. Zvijezde su se ogledale u jezercu, ptičice su veselo cvrkutale. Anthony joj se skroz približio i poljubio je. Nježno, neodoljivo, o kako je htjela da taj poljubac nikada ne prestane. Otpratio ju je kući i dogovorili su se da će se sutra naći na istom mjestu. Prolazili su tako mjeseci i godine. Ljubav je postaja sve snažnije, prava prva ljubav, ona nevina, razigrana, ona za koju svatko od nas smatra da se ni ne smije završiti.
No, jednom prilikom nije se pojavio na njihovom mjestu, nije ga bilo nekoliko dana. Amalia nije znala što da radi, dolazila je svaki dan na jezero, voljela je sjediti ispod drveta gdje ju je prvi put poljubio. Neprestano je o njemu razmišljala, prisjećajući se svega što su zajedno proživjeli. Što je samo jedan dodir njegov znao njenom srcu napraviti, takvu lavinu strasti, emocija, jedva se suzdržavala. Nikada nije vodila ljubav s njim, jer smatrala je da su još djeca i da bi to možda samo pokvarilo ovo što su imali. Proplakala je tako cijeli dan, suza je suzu stizala, osjećala je da nešto nije u redu.

Nakon nekog vremena čula je da njihovim mjestašcem kruže priče da se on ženi za Saniu, da je ona ostala trudna. Navodno, Sania je bila ludo zaljubljena u njega i jednom prilikom dok je Anthony sa svojim prijateljima bio na nekom slavlju, tamo je bila i ona. Vrebala ga je cijelu večer, previše je i popio, pa se upustio s njom u neki razgovor, misleći neobavezan. Ali ona je to davno u svojoj glavi isplanirala. Uspjela ga je nagovoriti da odu negdje zajedno, kao svaki muškarac, nije mogao, a da ne iskoristi priliku i ne spava s njom.
Kad je to čula, Amalia nije mogla vjerovati, cijeli svijet joj se srušio, a ni Anthony nije bio ravnodušan prema svemu. No, morao je svoju dužnost izvršiti, htio je da njegovo dijete ima i oca i majku. Ali je i dalje u njegovom srcu carevala Amalia i svaka pomisao na nju, vraćala ga je u tu divnu ljubavnu priču.
Znali su se nekoliko puta sresti, popričati o svemu, iako su se morali skrivati jer je on bio oženjen. Uvijek su se vraćali na ono jezero. Jedne večeri sjedili su jedno pored drugog, on ju je upitao: „Da li me voliš?“, ona odgovori: „Naravno da te volim i uvijek ću te voljeti, ti si moja prva ljubav i što god napravio mislim da ne može biti toliko ružno da bi izbrisalo sve ono dobro što nam se dogodilo?“ on reče „I ja tebe volim“ i čvrsto ju je zagrlio, kao da je ne želi pustiti. Poljubio ju je baš kao i prvi puta s toliko žari i osjećaja, čak i na istom mjestu, samo što ovaj put nije bilo mjeseca, zvijezda, kiša je padala, kao da je i nebo plakalo nad sudbinama njihovim.
Njemu se rodio sin, bio je presretan, ona je još uvijek sama…….