Već sam zaboravila pisati blog. Nije da baš ništa nije događalo od zadnjeg puta, ali takva sam ja.. shvatila sam ovaj blog k'o igračku, a ja se svake igračke brzo zasitim. No, dobro, po prirodi sam i lijena:)

Dragi je promjenio auto, ja sam promjenila auto.
Ja sam promjenila i posao, dragog nešto slično čeka (ako bude sreće).
Malo smo se ovo ljeto svađali, malo smo se mirili, malo smo se durili, malo se ljubili i tako.. prođe ljeto.

Apropo auta, veli dragi da ga moramo krstiti.
Pa smo razmatrali odlaske na neke naše stare fukodrome.
No, zaključili smo da smo mi ipak ljudi u godinama (ustvari konfomisti:)
Nije da nije bilo slatko "hvatat" se po autu, ali sad si nekako to ne mogu zamisliti.
Onda nam je bilo dovoljno imati auto i u njemu:
kliješta,
rolu wc papira,
jamničku i čokoladu.

Možda vam je sve jasno osim onog s kliještima? Jok, nisu bile u pitanju nikakve sadističke
perverzne igrice, već su kliješta služila kao alat za spuštanje sica pošto se onaj kotačić potrgao.
Eto, to nam je prije par godina bilo dovoljno za "sreću".

A danas nam trebaju slijedeći uvjeti (da ne velim visinske pripreme):
mir i tišina,
odgledani svi filmovi na teveju,
dakle oko pola 2 u noći,
temeljito pranje (takoreći sterilni uvjeti),
krevet s dobrim madracem,
kupaona s toplom vodom u bojleru,
ručnici mali i veliki,
čisti veš prije i poslije,
spuštene rolete + navučene zavjese (za svaki slučaj),
wc pod obavezno,
plahte, deke, poploni itd itd.
Nakon toga pražnjenje frižidera i još malo teveja prije spavanja.
Eto, čovjeku s godinama (ili u godinama) treba puno više za "sreću":)

Doduše, često istu razinu "sreće" postižemo tako da preskočimo sve do "pražnjenje frižidera i još malo teveja prije spavanja":)

E da, bili smo i na jednoj svadbi.
Katastrofa je preblaga riječ.
Nisam ljubitelj narodnjaka, ali jebeš svadbu na kojoj se svira jazz, Oliver, i tako u krug.
Na Olivera sam jednostavno alergična.
Što se mene tiče, tom starom prdonji i kenjkavcu bih zabranila da otvori usta.
Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala.
Jedva smo dočekali ponoć da predamo omotnicu i zbrišemo.
Odmah sam rekla dragom da na našoj svadbi nema šanse za takva preseravanja s muzikom.
Bogme bi se prašili i Bešlić i Kuliš i Tozovac i štatijaznam, uglavnom stari dobri narodnjaci,
ove nove niti znam a niti ih podnosim. Pošto on prezire narodnjake, može lijepo otić doma spavat,
nije bed. Glavno da potpiše, poslije je slobodan.
No to je samo hipotetički, pošto od naše svadbe još ni S.
To mu je valjda u idućoj petoljetki, ipak je to zahtjeva gruntanje i razmatranje još nekoliko godinica.
A najvjerojatnije ćemo ipak prvo pričekat njegovu penziju, jel.
Eto, morat ću se oženit za penionera, eh.. što je ljubav.
A još studiram!