|
Srijeda. Navecer. Dan zena.
I sjedimo Fabrizia i ja na klupici u centru i cekamo ekipu deckiju (troje njih) da nam se pridruze jer su nam obecali izvesti nas.
Dogovor je bio da se nadjemo u centru 15 do 22, jer koncert u Nero sul Biancu je pocinjao u 22:00.
The Mojomatics.
(Dobra grupica, bajdavej. Samo su dva decka - jedan na gitari i jedan na bubnjevima, no nevertheless "prase".)
Bilo vec 22:30, jos uvijek nema nikoga.
Bilo nam je dosta i pokupile smo se u obliznji bar na aperitiv. Oke, dva, priznajem. No, dobro, tri...
23:00 i ja vucem Bri za rukav jer sam gotovo sigurna da nas Nicola ceka.
I infatti, bila sam u pravu.
Pred barom (gdje je bio koncert) sretnemo Nicolu, jos uvijek s odijelom s posla - ono, poslovno odijelo, jakna vozaca autobusa i tessera s posla skrivena u dzep..
"Nemoj mi govoriti nista za odijelo, nisam imao vremena..", kaze mi, bas kad ja otvorih usta da pitam kad je zavrsio raditi.
Meni, personally, nije smetalo. Nimalo.
Ja se uvijek fiksiram na njegove oci, jer su, da budem iskrena, prekrasne - zelene, s nekim posebnim sjajem u njima..
No dobro, sidjemo na koncert, i uzivamo.
U odredjenom trenutku me netko iza lupi po glavi.
Onako, lagano.
Okrenem se.
Antonio.
Prijatelj kojeg sam pozvala.
Legenda, mit, car.
I iza njega..nesto nizi decko od njega, Christian. Onak, s ocajlama, smedje-zelenkastim ocima, poblajhanom kosom i crnom jaknom s kojom je unatoc naocalama izgledao kao "ja-sam-roker-koji-se volim-zabavljati" tip.
Cim su se vidjeli, Antonio i Nicola, obojici je pao mrak na oci.
Naime, oni rade zajedno i nisu si pretjerano simpaticni.
Koncert zavrsi i odemo u drugi lokal..
U svoj toj zbrci, buci i neredu ne uspijevam se vise ni sjetiti koliko sam popila i koliko sam cigareta popusila.
Uglavnom...oko 2 smo se zaputili kuci, iako je Fabrizia pijana inzistirala da idemo plesati u Cesenatico.
Nisam bila pijana toliko da bi se onesvijestila, ali sam bila svjesna onoga sto govorim i nagovorila sam ju da idemo kuci.
Antonio je bio izivciran jer "ga je Nicola cijelo vrijeme krivo gledao", a Cristianu je bilo zao sto smo odmah isli doma.
A Nicola...Nicoli smo dali zadatak: da nas obje odveze kuci.
Prije no sto sam usla u auto sam pala na pod, no kratko nakon toga se digla i normalno sjela, okrenula se nadesno i ispovratila dusu Isusa Krista.
I udjemo svi u auto kad zavrsim, i zaputimo se kuci.
Pred mojom zgradom k'o neznam tko pocnem zahvaljivati i u isti cas se ispricavati Nicoli za sve, otvorim vrata, nagnem se da izadjem...i nastavim povracati, zajedno s Fabriziom koja mi se tad pridruzila.
Kad sam zavrsila (recimo), Nicola me otpratio do vrata i pozdravili smo se.
Onda je otpratio i Fabriziu i gotovo.
Dan poslije ja izlazim s Cristianom.
I dan poslije.
I jucer.
Jucer.
Jucer smo izasli Fabrizia, Cristian i ja, i otisli smo u Cesenatico.
Cijelu prokletu vecer sam slusala kako su razgovarali o Nicoli i govorili sve te negativne stvari o njemu..
Sad, poslijepodne, cu ga nazvati i razgovarati cu s njim o tome.
Jer on zaista nije napravio nista lose, i divna je osoba.
Nije fer da mu se tako govori iza ledja, ne zasluzuje to..
|