|
Svake godina u ovo doba ljudi malo polude. Pod izlikom nekog karnevala pretvaraju se u totalne budale, navlače na sebe svakakve odore, krevelje se i plešu, galame i stupaju u kolonama, nešto totalno neinteresantno i bizarno a što je najgore od svega, ozarena lica tv voditeljki nas redovno o tome izvještavaju, riječju i slikom, kao da je riječ o nekom vrlo važnom događaju, a ne o ljudskoj dokonoj budalaštini gdje čak i oni rijetki sretni muževi čije su družice vjerne, sami sebi ničim izazvani nabijaju rogove na glave. Iz djetinjstva pamtim strahove kad bi u ovo isto doba pred kućom upriličili seoski budalaši glumeći tzv "mačkare" sa kožusima, odurnim maskama na facama, gorespomenutim rogovima, zvonili bi i bučili i meni su izgledali kao da su pobjegli iz samog središta pakla i obično bih se sakrivao u najskriveniji kut kuće dok ne bi pošasti minule ka slijedećem objektu. Starijima je to naravno zanimljivo i smiješno, pa smo tako i mi kad smo malo poodrasli, prošetali jednom pod maskama, pokupili nešto para, hrpu jaja koja smo pobacali, pare trampili za cigare koje smo pušili jednu za drugom dok nam se ne bi zamantalo, a oči pretvarale u vampirski look. I to je bilo samo jednom, u doba kad je dim iz nozdrva i ušiju bivao dokaz odraslosti i muškosti, doba kad iz te perspektive, svijet doista izgleda kao lopta šarena. Ovih dana u doba karnevala, dogodila se na Markovom trgu usred Zagreba - grada svih Hrvata (ako se zajebajemo), neka priredba tako slična tim budalastim defileima koji se održavaju širom svijeta, kako u kojom obimu i kako u kojim oblinama. Ozbiljne i daleko veće zemlje, da ne govorimo o važnosti, obavljaju taj čin skromno i nezamjetno, izvrše primopredaju za tili čas, mirno, bez pompe, dok se ovdje karnevalski cirkus odvija danima i šatro ozbiljno, da bi običan čovjek pomislio, ko zna kakve se tu tajne prenose, a u stvari, kao da imaju jedan drugom šta ostaviti i poručiti osim.." nazvat će te komesar iz Londona, slušaj ga kao što sam ja i neće bit problema" i "tamo ti je broj od britanske ambasade, sve što saznaš odmah javi". Doduše tu na Markovom trgu nije bilo nekih strašnih maski, nije bilo rogova, barem ne vidljivih, nije bilo treskanja guzicama i sisama ogromnih Brazilki, nije bilo spaljivanja Krnje, ali sve ostalo je nepodnošljivo isto. Ista budalaština, ista farsa i isti besmisao. Naime, o čemu se radi. Inauguracija novoizabranog predsjednika republike Hrvatske, ..da da tako se to zove, iako nitko ne bi znao objasniti u čemu se sastoji ta republičnost i ta Hrvatska kad je svaki briselski ili londonski smetlar nadređen tom klaunu karnevalskom i stvarno je greška što se upravljanje tzv hrvatskom državom ne dadne nekom komunalom poduzeću kojeg osrednjeg i poluređenog europskog grada. Ide lik koji se uspinje na kičastu pozornicu da bi dao neka kretenska obećanja, izmamio poneki pljesak sveprisutnih idiota koji su neizbježni u takvim situacijama i vazda već godinama gledamo njihove face kako plaze prema slavljeniku sa onim cerekom i srdačnošću kojom već pripiti seoski svadbadžije prilaze usplahirenom upravo vjenčanom paru sa iskrenim željama i stiskom ruke " sve najbolje" i " čestitam". Posade ih tamo kao kakve biljčetine na stolice na rasklapanje i svi su si veoma i jako važni što prisustvuju tom besmislenom činu. Pa koji je njima kurac, pomisliš, kako im se da, kad i oni znaju da je taj slavljenik nitko i ništa, goljo i niškorist, bezveznjaković kojemu svaki nižerangirani činovnik iz zemlje dembelije zvane kao uljuđena Europa može raspaliti takvu šamarčinu da mu se cijeli zavrti oko krunjene glave, naravno ne javno, dok se drže za rukice i sipaju si šašave komplimente, sa onim namještenim cerekom, nego onda kad se ugase kamere i kad razgovor skrene na "jebem ti mater", jednosmjerno naravno. I opet je bilo. Sjatilo se tu poznato društvo, lokalni poglavice koji si to važne predstave kao neki susret i kao oni će tu nešto simbolizirati, čak i dogovarati, iako se zna da kao što davno reče jedan beogradski krimos", kakvi poslovi, kakav biznis, sve da ih naopako okreneš, ne možeš pet maraka da im "istreseš iz džepa". U ovom slučaju, dotični imaju možda i milijune maraka, ali njihova politička vrijednost ne vrijedi pet maraka. Oni su ionako samo za šamara. Gore iza njihovih leđa smjestio se lik, koji već dva desetljeća nadzire lokalne poglavice, neki neugledni štreberko iz zemlje akcijskih filmova, uvijek donese neke naredbe u kombinaciji sa šakama i tako on stoji kao redar na maturantskoj zabavi i obično proglasi fajront kad se curice i dečki taman rasplešu i kad hormoni polude, pa ih gura prema izlazu sa kamenom maskom na licu ne osvrćući se na tihe proteste znojnih curica i napaljenih momčića. Gotovo je, previše ste se razularili. Čisti se stanica. Bio je tu i neki naš siromašni rođak, predsjednik Slovačke porijeklom Hrvat, koji izgleda ko seoski trgovac mudrijaš koji je upravo na pazaru uvalio naivnom seljaku staru ragu sjajne dlake očetkanog specijalno za tu priliku crnom ili smeđom kremom za cipele, zavisi već od konjske genetike. Narod mu šljaka za 100 eura, ali će nam dati podršku u našem milenijskom putu prema zemlji dembeliji, lošem vicu koji se već godinama priča i kao u onom filmu "Beskrajan dan", uvijek je sve jebeno isto, ista priča, isti uvjeti, samo se datumi pomjeraju. Naravno tu je neizbježan i slovenski poglavica tursko-crnogorske kombinacije u imenu i prezimenu. Danilo pa Turk. Došao čovjek vidjeti ima li nam se šta maznuti jer mi njima dođemo ko samoposluga. Nakon što su nam maznuli pare, jedno brdo, par sela, pola nuklearake, a cijelo desetljeće nam žele maznuti par škafova mora, red je da se opet prošnjufa po hrvatskom skladištu koje je sve praznije i praznije. Tu pored njega ili negdje u blizini pod pametnom maskom kako i priliči momentu, sjedi "vladarica" Hrvatske , bivša radijska spikerica. Njih par desetaka na kupu, a iz svijeta samo jedan dovoljan za njih sve. I nije to sve. Javnost rvacka je tjednima zdvajala što se neće upoglavičit Srbijanac Boris, demokrata dabome koji je kao ministar obrane bio glavni jatak srpskoj ajdučini i krvoloku Ratku Mladiću koji je zavio u crno pola Hrvatske, a posebno Bosne. Boris vjerovatno i danas jatači Ratku, ali to nikoga ne zanima, a ponajmanje hrvatske štampače topničkih dnevnika. Jeb'lo matere šta se to dogodilo u hrvatskom narodu da tako halapljivo žudi za svojim krvnikom, a tako 'ladno šalje one koji su im sačuvali guzicu, na dugogodišnju robiju. Sa većim ridanjem i većim žalovanjem spaljivaju Krnju. Čudan narod. Novoizabrani se krnjo okružio sa samim ološom, neizbježnim udbaškim podmladkom , pozicijom koja se nasljeđuje, jer se uzde nikad ne ispuštaju iz ruku, pogotovo sad kad su pare, moć i sva sila u njihovim rukama, kad je uspješno pregrmljen raspad Jugoslavije, a oni neokrnjeni, nikad moćniji, nikad silniji i kao krpelji, nametnici samo mijenjaju domaćina kako to jednom netko reče i svaki put su jači, osioniji, silniji, bezobzirniji. Teret lopovluka i zločina su prebacili na druge, na svoje žrtve i sad se baškare u svojim vilama, sa nenormalnim vlasništvima i bankovnim računima, s ultrajebenim demokratskim pedigreom kojeg su sami sebi natovarili, najvećom farsom i prevarom odkad je svijeta, doduše krvavih ruku ali tko mari. Tu se nađu i poluludih likova, onih koji su viđali Hitlera 50-set i neke, histeričnih baba koje su popalile grdne pare dok su se borile protiv lopovluka, nazovi ambasadora koji su zamalo dobili šup kartu iz apsurdnog razloga jer su se ponašali kao da predstavljaju zemlju domaćina, a ne svoju zemlju koja ih je poslala, stvar koja je toliko iritirala i išla na kurac čak i takvim gadovima kao što su britanski. Ekipa zvana Pravda, s koca i konopca, od zla oca od gore matere, banda i ološ, slugani i ljigavci, bolesnici i kleptomani s jedne i druge strane stoje u špaliru dok se dva Krnja pozdravljaju sa " ja tebi serdaru, a ti meni vojvodo, a svatko kući ionako zna kakva smo govna". Tamo na karnevalskom rastočju su visjele i neke zastave. Hrvatske nekad bješe. Ali samo naizgled to su iste oznake i bio bi budala svatko onaj tko bi pomislio da je to isto..zastava iznad karnevala na Markovu trgu i zastava u ruci hrvatskog vojnika koji sa zoljom iskače pred tenk. I čovjek poželi što ne može kao kad gleda neki film, pritisnuti gumb, napraviti pauzu, otići na WC a ovdje skinuti zastave i dok su zaleđene one kretenske face koje plješću, zamotati ih i odnijeti..eto, jebite si mater pa sad karnevalite. |
|
Kad je sultan Mehmed el Fatih osvajao Bosnu, posjekavši zadnjeg bosanskog kralja, izišao je pred silnu otomansku ordiju u mjestu Milodražu sitan fratar i usudio se zahtijevati od moćnog padišaha pravo za svoj narod da ispovjeda vjeru; zahtjev sulud i hrabar, moglo bi se reći i očajnički jer ruku na srce šta je drugo preostalo nego moliti, pa šta bude bude. Gore ionako nije moglo a možda se moćni padišah i smiluje barem na čas jer teško da je i fra Anđeo vjerovao da će se Turci držati pa makar i obećanja. Sila teško poznaje milost a pravdu nikako, pogotovo turska ordija koja je razgovarala samo ognjem i mačem i nije zauzimanje novih zemalja smatrala samo pukim vojničkim osvajanjem, nego i još više širenjem svoje vjere koja nije poznavala pojam ekumenizam, kao što ruku na srce nije to osjećala ni kršćanska vjera u to vrijeme. Sultan osvajač, da li zbog svoje dobrohotnosti da li zbog opijenosti pobjedom u koje treba ugraditi i zrno himbenog milosrđa, da bi pobjeda dobila i plemenitu patinu, napisa čuvenu ahd'namu kojom se fra Anđelu i njegovom puku garantira pravo na ispovjedanje svoje vjere. Naravno da je to ponajčešće bilo mrtvo slovo na papiru jer u zemlji, ne iz vica nazvanoj "tamni vilajet", kojom su vladale kabadahije, bašibozuk i fukara najgore vrste, a najokrutnija je bila ona fukara koja se odlučila iz fratrovog stada i koja je postala veći Turčin od Turčina i malo je tko od njih davao pozornosti listu papira, a kad bi se koji nevoljni fratar obraćao domaćem bašibozuku govoreći kako će se žaliti u Portu i pozivati na davno dato pravo, novopečeni Turčin koji je jedva znao zamotati turban, posprdno bi ga savjetovao: "kad budeš ćafire pisao žalbu presvijetlom sultanu, piši slova ukrug a u sredini ostavi prazno, kako ti se ne bi oštetila slova, kad padišah nabije tvoju molbu na onu svoju obrezanu stvar" Od ahd'name je bilo slabo koristi, crkve su podžamijane il porušene, nove se nisu smjele graditi, zvona nisu smjela zvoniti, vjera se nije smjela ispovjedati osim daleko od turskih očiju a poglavito ušiju i kad bi fratar došao u posjetu pastvi, mučeničkom narodu kojemu je njegov dolazak bio jedino svjetlo u, do krvave mrkline, tamnom vilajetu, djecu su naučili, da u ponoć, u podne, ako ih Turčin upita, tko im je to došao u goste , znaju odgovoriti ko iz topa..."ujak". I tako nastade omiljeni naziv za bosanske fratre i oni u narodu do današnjih dana dobiše taj topli, zaštitnički nazivnik "ujaci" i oni su to stvarno i bili. Skrbitelji vjere, doma obitelji i naroda. Tisuće knjiga ne bi mogle napisati kroza sve su prolazili ti mučenici naroda i vjere, ustrajno trpeći nasilje od odmetnutih "domaćih sinova" koji su se utrkivali u nasilju i zlobi poglavito prema njima koje su s pravom smatrali najvećom preprekom u totalnoj islamizaciji i turčenju. Bili su toliko uporni i nesalomljivi, ne obazirući se na nasilje i pogibelju, tvrdoglavo su branili narod i pravo, bivali su ubijani i proganjani, mučeni i ponižavani ali njihovu vjeru i osjećaj dužnosti ništa nije moglo pokolebati, ustrajni i vjerni do te mjere da je nejedan bosanski vezir, koji je često morao odgovarati i smirivati, čas riječima, čas gajtanom i sabljom, domaću krvožednu novoislamiziranu rulju od otvorenog linča, zavapio "kad cijeli svijet propadne i nestane, ostat će samo ovi fratri da plivaju kao ulje po vodi". Puk bosanski i puk hercegovački, narod naš katolički, zahvaljujući najviše njima opstao je na ovoj tvrdoj zemlji, usred tolikih pogibelji i nedaća, posred biblijskih "sedam mršavih krava, sedam godina nesreće i gladi". Zašto sve ovo pišem, svaki imalo upućeni katolički puk zna za fra Anđela Zvizdovića, zna za ahd'namu, zna za ujake, zna za otomanski zulum. Pišem ovo jer se pojavio novi soj, doduše malobrojan, na prste jedne ruke da ih pobrojiš, ali obrnuto proporacionalno njihovom broju je "ugled", pažnja koju im bašibozuk daje, programiranje života nas katolika Bosne ponosne i Hercegovine posne, soj kojemu je narod dao posprdno ime "daidže" kao turska varijanta pojma "ujaci". Te daidže u koje spada neki mlađahni i nadobudni Petar Jeleč a tu su još i Marko Oršolić, Luka Markešić i Petar Anđelović, daidže koje se više brinu o interesima zaostalog otomanskog bašibozuka, koji ih mezi i duvani, turajući im uporno divan i hartije u ruke, koji prijetvorne i prozirne štoseve begovskih sećijaša žele uvaliti svom nevoljnom narodu kao jedini ispravni put i koji očajnički već dva desetljeća traže svoga sultana Fatiha koji bi im velikodušno dao ahd'namu, a daidže bi mu se poklonile i poljubile prsten pečatnjaka sve idući unazad i klanjajući se do poda. Ovime ne želim ismijati čin blagog i hrabrog fratra iz Uskoplja, koji je učinio jedino što je mogao u ono vrijeme, moliti padišaha za milost. Ali šta tjera naše ovovjeke daidže i ahdnamovce da moljakaju za milost isti onaj bašibozuk koji je ponekad i počesto morao u kakav-takav red utjerivati i vezir, poslan najčešće po kazni iz Stambola, da svilenim gajtanom privede redu, osiljene i surove domaće "balije". Šta njih tjera u ovo vrijeme da traže milost od nemilostivih, da preziru svoj narod, da ga dovode fukari kao ovna za kurban, nadajući se milosti od onih koji su za milost rijetko znali i koji milost smatraju slabošću, prezira vrijednom činu i čija su lažljiva obećanja samo intervali, trenuci predaha do konačnog očišćenja od ćafirskog nakota, od svih upornih, tvrdoglavih i dosadnih ujaka a na kraju kad i kad to ulje bude nestalo sa vode, i od njih pokornih i više nepotrebnih "daidža". I zašto cijeli svoj narod drže taocima njihove opsesije, neljudske i nekršćanske da vječno traže milost, kad nas naša vjera uči da se nikome ne klanjamo do Bogu jedinome. Zamataju to u brigu za sveokupni narod, jer bi se tobože taj "opasni i štetni" hrvatski nacionalizam i narodno pravo na slobodu, odrekao onih sunarodnjaka koji bi ostali van narodne teritorijalne jedinice. I svu krivnju svaljuju na kako oni kažu "hercegovačke ektremiste i samožive sebičnjake" kao da je njihovu pastvu protjerao i ubijao vjernik iz hercegovačkog sela a ne ruka koju oni ljube a koja nosi isti onaj bič koji je šibao i sve one naše ujake iz prohujalih bosanskih vjekova. Čovjeka samo začudi jedna stvar, jedan propust koji smjerni i duhom bogati, mudri ujaci iz naših sjećanja nikad ne bi napravili. Zašto daidže sami sebe demantiraju, sami sebe ismijavaju i makar pokušavaju uništiti i poništiti svu onu mudrost i duh naših dobrih ujaka? Ako su njihovi merhametlije toliko dobri, zar im neće biti bolje ako ostanu s njima. U čemu je problem gospodo daidže? Zar se vi plašite da je bašibozuk uvijek i samo ostao bašibozuk i da vam nikakva ovovjeka ahd'nama ne pomaže kao što nije pomagala ni ona koju od silnog padišaha - osvajača, dobi sitni fratar iz bosanskog Milodraža? |
| < | veljača, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv