utorak, 03.05.2011.
Jednog lijepog kišnog dana
Pokucala je pomalo sramežljivo, ali opet odvažno. Otvorio je vrata ne očekujući da će ugledati upravo nju.
- Donijela sam ti papire za razvod da ih potpišeš - progovorila je odlučno.
- Uđi unutra - prozborio je još uvijek vidno iznenađen.
Nije se puno premišljala. Ušla je u već poznati stan i odmah su joj počela navirati sjećanja. Bila su to izmješana sjećanja sretnih i tužnih trenutaka braka. Sa sjećanjima u njenim mislima se istovremeno dešavao sukob emocija. Nije si mogla objasniti sve te emocije, nije ih mogla definirati.
Sjela je za stol i stavila papire za razvod na sredinu stola i pratila ga pogledom dok je on spremao kavu u kuhinji.Tišina koja je vladala zavukla se u najmanje djelove stana. Napetost je tek uspjela maknuti skuhana kava.
- Evo ti, kava baš onakva kakvu voliš ili ćeš možda nešto žestoko - izgovorio je smireno servirajući kavu ispred nje.
- Ne, nije mi potrebno žestoko - odrješito je dodala.
- Shvačaš da ti neću potpisati papire - započeo je temu koja je visjela u zraku
- Zašto?! - izgovorišvi to nije mogla sakriti svoje iznenađenje
- Neću ti ih potpisati dok mi ne objasniš zašto si otišla! - reako je smireno
- Ali ti dobro znaš sve, ne trebam ti ja ništa objašnjavati! - zvučala je nervozno
- Ne, neznam ništa! Navodno si otišla zbog mog novog posla? Zato što me nije bilo kući vikendima? Zato što naš brak nije bio isti? Zato što nisam imao vremena za tebe? A sama znaš najbolje da je to bilo za naše dobro! Lagala si me tad, lažeš me i sad! - glas mu je drhtao
- Ne, nije to razlog! Ti si se promjenio! Odjednom! Nisam mogla više to trpiti - gledala ga ja u oči i susprezala se da ne zaplače
- Nitko se nije promjenio, željeli smo bolji život, a vidi dokud nas je to dovelo - i dalje mu je glas drhtao
- Što god da se desilo, sad je gotovo - ni sama nije vjerovala što je izgovorila
- Jesli me ikad voljela? - pitao ju je ne želeći znati odgovor
Spustila je pogled tražeći odgovor. Nije znala odgovor na to pitanje i nadala se da nikad neće morati odgovoriti na njega jer što god da kaže bila bi laž. Njene plave oči su pustile suzu ali je ona i dalje šutila.
- Jesli me voljela? - proderao se
Podigla je glavu i pogledala ga suznih očiju, ali odgovora nije bilo.
- Jesi me voljela? - još jednom se proderao
- Ne znam! - izgovorila je drhtavim glasom i zaplakala još više.
- Dobro! - u njegovom glasu se mogla osjetiti tuga
Ponovno je pognula glavu pokušavajući sakriti suze koje su samo navirale.
Uzeo je papire sa stola i krenuo ih je potpisati.
- Ti me nisi zaslužio - dodala je tiho
- Zašto to misliš? - upitao ju je nevoljko
- Nestabilna sam i svaki dan želim nešto drugo i nemogu sama obajsniti svoje ponašanje - u njenom glasu se čulo žaljenje za onim što je napravila
- Sve je to nebitno, volio sam te. Mogli smo sve prebroditi, ali sad je kasno - reako joj i potpisao papire.
Gurnuo joj te papire i digao se sa stola. Polagano i nesigurno je spremila papire u torbu i krenula prema izlazu. Zastala je na izlazu, okrenula se i pogledala ga.
- Pa, pozdrav! - Izgovorila je još uvijek drhtavim glasom
Okrenu je glavu i nije ju pozdravio.
