nedjelja, 13.02.2011.
Misaoni šepavi starac
Gradske ulice obasjane mjesecom koji stražari nad nebeskim svodom gledaju to sumorno lice koje korača polaganim korakom bez odredišta. Trak svjetlosti otkriva bore na tom licu... Da, mogao bih pisati o događaju sa starcem u sitnim nocnim satima, da, mogao bih opisati sve te događaje, da, mogao bih vizualizirati sve trentuke, da, mogao bih. Zašto onda pisati o njemu i njegovom otužnom pogledu. Zar je potrebno skrivati osjecaje dok pišem, zar je potrebno koristiti metaforu kroz priču starca? Ne, nije potrebno, ali zar nije lakše izraziti osjecaje gnušanja pri susretu s nekim ljudima? Da, lakše je kroz metaforu.
Odjebeš metaforu, odjebeš starca, odjebeš sve. Naravno, ostaje prazan papir iscrtan raznim linijama samo meni shvatljivim. I to je tekst. Odjebi i linije, ostat ce samo pepeo zadnjeg duvana razmazan po papiru. Tekst će u tom trenutku vrludati neuronima u glavi koji će izazivati ljutnju zbog nedorečenosti priče. Ali priča će nastavjeti živjeti u tim prostranstvima misli, a onog trena kad je odlučim u sitnim nocnim satima staviti na papir, ona umire, bez pozdrava, bez ispračaja, bez sprovoda. Mrtva priča je isprazna, nema tok, nema događaj, a kao takva mi ne treba. Priče moje drage umrijet će te onog trena kad ostanete u jednom hladnom i zabačenom kutku mojih misli, a ja se odlučim trgnuti vas od tamo i napisati na isti onaj papir na kojem se slabo vide izbrisane linije i razmazani pepeo.
A starac s početka ove priče, kojeg sam sasvim slučajno susreo u sumornim nocnim satima još šepa umornim koracima po mislima koje divljaju prostranstvima samo meni shvatljivim.
subota, 12.02.2011.
Priča o usamljenom dnevniku
Sjećaš li se igranja dok smo još bili djeca? Zaigrana djeca koja su trčala uokolo nasmijanih lica i poderenih koljena. Svijet je još uvijek izgledao ružičasto i nije tamnio. Oprosti što sam te čupao za kosu, bila si mi draga, a djeca to neznaju reći.
Sječaš li se osnovne škole? I dalje smo bili djeca, i dalje zaigrani, a mislili smo da smo odrasli. Iza škole smo zapalili prvu cigaretu. Prvi put smo se napili. Prvi put smo pobjegli iz škole. Prvi put smo se posvađali. Prvi put smo se pomirili. Bili smo u glavi djeca koja su sebi bila važna. Bili smo mudraci bez pokrića. I uza sve to, nisam ti tad prvi put rekao da te volim.
Sječeš li se srednje škole? Tad smo bili sigurni da smo odrasli. Danas vidim da smo bili još veća djeca. Nije bilo subotnje večeri koju nismo otpratili niti nedjeljnog jutra koje nismo dočekali teturajući ulicama sa osmijehom na licu. Nije bilo mjesta u gradu gdje mi nismo popili kavu, nekad gorku, nekad slatku. Noć je bila naše vrijeme za šetnje uz more otkrivajući jedno drugom one male slatke i bezbrižne tajne ili za izležavanje uz kokice i loše filmove na koje si uvik plakala.Svijet je već dotad malo potamnio, ali uspješno smo tjerali tamu zaraznim osmijesima. Ali nisam ti tad prvi put rekao da te volim.
Sječaš li se maturalnog plesa? Prekinula si s dečkom mjesec dana prije plesa. Još čujem zvuk tvog kucanja na vratima, i tvog uplakanog lica. Tako uplakana si me pitala. Da, htio sam biti tvoja pratnja. Valcer je trajao vječnost. Zarobljeni u vječnosti plesali smo omamljeni. Večer je bila duga, ali prekratka za ono što je nama trebalo. U tim trenutcima smo lagano otjerali tminu koja se nakupljala oko sve manje ružičastog svijeta. Ali nisam ti tad prvi put rekao da te volim.
Sječaš li se zaručničkog prstena? Svjetlucao je na tvojoj ruci dok smo pili jednu od onih gorkih kava. Bila si sretna, mislio sam da si sretna. Bio je to tvoj dan, dan koji ćeš pamtiti i nitko ti ga nije mogao uništiti.Svijet je poprimo šporko ružičastu boju. Kao tvoj prijatelj bio sam sretan, ali unutar sebe sjetio sam se svih onih trenutaka kad ti nisam prvi put rekao da te volim. Ni tad ti nisam rekao prvi put da te volim.
Sječaš li se vjenčanja? Ušla si s njim u crkvu veličanstveno. Bila si iznad princeza iz bajki. Pogledala si me preko vela i nasmjehnula se. Bio je to tvoj najčudniji, ali istovremeno najlijepši osmijeh. Bila si kraljica večeri, bila si jedinstvena. Nije mi bilo žao što si sretna, bilo mi je žao što sam ostao dijete. Djeca neznaju kako reći volim te. Tad sam shvatio da nisam odrastao. Ali nisam ti ni tad prvi put rekao da te volim.
Sječaš li se bolesti? Tog popodneva na mojim se vratima začulo karakteristično kucanje, malo nervoznije nego inače. Mislio sam da si došla na kavu i još jednu rundu priča iz djetinjstva kojima smo se smijali. Ušla si uplakana. Jedva si govorila od jecaja. Jedino što sam razumio je da imaš neizlječivu bolest. U tim trenutcima morao sam ostati jak i pružiti podršku, ali sam htio pobjeći negdje daleko, ne od tebe, već od sebe. Svijet je bio samo u tragovima ružičast. Mislio sam ti tad reći da te volim, ali nisam ti ni tad rekao prvi put da te volim.
Sječaš li se sprovoda? Ne sječaš. Davno nije svanuo ljepši proljetni dan. Lagani povjetarac je njihao čemprese koji su te dostojanstveno ispračali. Bio sam u zadnjim redovima povorke jer te nisam htio još ispratiti. Nikad jače nisam odbijao istinu, nikad jače nisam odbijao ono što mi se odvija pred očima. Oprosti što sam u pola sprovoda otišao, ali morao sam biti sam sa mislima koje su upale u prazan tok. Vratio sam se. Sjeo sam među cvijeće koje je pokrivalo tvoj grob. Pored svih šarenih cvjetova svijet je bio u potpunosti mračan. Tad sam prvi put rekao da te volim. Tek tad.
Deset dana nakon sprovoda dobio sam pismo. Piše mi javni bilježnik da mi je ostavila nešto u nasljedstvo prije same smrti. Prvotni šok vrlo brzo zamjenila je znatiželja. Ostavila mi je svoj dnevnik. Otvorio sam dnevnik pažljivo sa velikom dozom straha. Strah koji se temeljio na nejasnim razlogom zašto mi je ostavila dnevnik.
"Danas sam provela cijeli dan s njim. Zapalili smo prvu cigaretu i napili se. Važno je jedino da sam s njim bez obzira što na mene gleda samo kao na prijateljicu i zbog toga mu nemogu reći da ga volim."
"Naši izlasci su uvijek završavali sa pijanim smijehom u sjenama noćnih ulica. Bili smo mladi i glupi. Bili smo djeca. Možda mu zbog toga nisam rekla da ga volim."
"Prekinula sam s dečkom, morala sam. Nisam mogla dopustiti da ne ide sa mnom na maturalni ples. Glumila sam plač i tugu jer sam znala da će kao pravi prijatelj pristati ići samnom na ples. Nisam mogla poželjeti boljeg prijatelja. Žao mi je što sam neiskrena prema njemu i što mu nemogu reći da ga volim."
"Kad me dečko zaručio teško je bilo reći da, a pritom misliti na njega. Morala sam prihvatiti činjenicu da smo samo prijatelji. Ne sjećam se kad sam pila tako gorku kavu s njim, ali morala sam mu reći nakon par dana skrivanja. Nažalost, bilo je kasno da mu kažem da ga volim."
"Krenula sam laganim korakom prema oltaru i pogledom tražila njega u crkvi. Osmjehnula sam se u nadi da će iz mog osmijeha sve pročitati. Htjela sam da pročita da želim da smo zajedno, želim da odemo negdje daleko od ovog svijeta koji je prebrzo tamnio."
"Razbolila sam se. Imam par mjeseci života. Morala sam njemu prvom reći. On je jedini koji je bio cijeli moj život uz mene. Znala sam da će mi i tad biti najveća potpora. Nisam ga htjela napustiti u tom svijetu koji je bio već potpuno taman. Htjela sam mu tad reći da ga volim, ali nisam htjela izgubiti prijatelja u posljednim danima života"
"Ljubavi, otišla sam. Ostavila sam ti ovaj dnevnik da imaš vječnu uspomenu na mene. Nisam imala snage reći da te volim. Jedini si koji je znao sve tajne, osim te da te volim. Sad kad sam otišla želim ti samo reći da te volim. Gledam te od gore i čuvam te. Tvoj anđeo."
Tad mi je prvi put rekla da me voli.
