subota, 19.07.2008.
Objektivna subjektivnost vremena
Kretajući se lagano pješćanom plažom po bosim nogama me zapljuskuju lagani, jedva primjetni, valovi. Pogledajuci prema dolje ugledam obris svog stopala, i potrčim lagano da ostavljam tragove, da napokon netko zapamti moju prisutnost u ovom ništavilu vremena. Zatim se okrenem s osmijehom na licu, jedva čekajuci da vidim moje remek djelo tragova na usamljenoj plaži čija su se zrnca zauvijek htjela izgubiti u morskim dubinama. Valovi me i dalje dodiruju, lagano. Osmijeh mi naglo pobjegne s lica kad ugledam tek ravnu pješćanu podlogu i tek male obrise mog stopala kako polako nestaju, jedan po jedan, gube se. Stojim i gledam i razmišljam; tu sam, ali nisam prisutan, ni duhom ni tijelom.
Vrijeme nas je pregazilo kao što mi svakednevno gazimo mrave po užarenoj asfaltiranoj cesti. Trag na pijesku je pregažen valom. Nije to samo običan trag. Htio sam negdje ostaviti pečat svog vremena, ali sam tek tad vidio surovu realnost koja je nagrizala svaki dio mog tijela. Mi, ljudi ili možda da kažem samoubojice, smo potvrda nihilističkog razdoblja. Uništili smo svaki dio u potrazi za kvazi životom.
Htio bih dalje pisati o vremenu koje nas izjeda jer smo ga mi potakli na to. Rado bih sročio rečenice koje bi možda moji unuci čitali i vidjeli pravu istinu života 21. stoljeća. Neću dalje pisati jer misli koje se upravo pretaču u niz izfrustriranih rečenica nisu vrijedne spomena. Gdje ostaviti pečat svog vremena i postojanja? Ne! Opet sam se zapitao....
