ponedjeljak, 12.05.2008.
Naslovi ništa ne znaće
Naslov, ma kakav god bio i gdje god stajao nema smisao, opisuje tek jedan atom u nekom novom sustavu. Zbog tog mrzim naslove. Prezirem njegovu ispraznost koja zasjeni sve rečenice koje tvore tok misli novog, napisanog, sustava. Čemu uopče raspravljati o naslovu? U tom trenu sam glasno viknuo: Ne...
Odejknulo je prostorijom i vračalo se kao neprestana jeka s poukom. Pouku koju sam hvatao i nikad uhvatio. Rekao sam si da ovaj put, barem ovaj, neću postavljati pitanja i baš se onda zapitam. Pitanja su me odvela nepoznatim putem na kojem se nemogu snaći, osjećam se strano. Zanemarimo sad put, pitanja, naslov, pouku, urlik i sve ostalo što bi pokvarilo savršeni tok misli koje su tren poskakivale kao potok po glatkim kamenjima, a drugi tren tekle mirno poput kakve velike, graciozne i nezaustavljive rijeke bez ušća, rijeke bez kraja. Misao. Misao. Mislim...
Upravo te misli kopale se po ljudima kao po rudniku zlata, tražeći bogatsvto u njima i pronalzilo zlato u pojedincima, svakodnevno u istim pojedincima. Mislima je to bila vječna hrana koja je izazivala osmijeh na mom licu i potrebu za jednim iskrenim zagrljajem baš s tim pojedincima. Štitim svoje zlato, ne dozvoljavam da se uprlja blatom ili pak gnjevom pojedinaca s praznim rudnikom, ali zlato ima vlastitu dušu, misao, razum koji bivaju napadnuti sa svih strana blatom i gnjevom. Ostanu uprljani. Uzimam svoj alat i pokušavam, svim silama, očistiti tu prljavštinu. Potreba za izgovorenom riječi mog zlata je sve veća, ali riječ gubi na snazi u prljavštini koja se nakuplja iz dana u dan. Ne predajem se i obećajem samom sebi da ću se boriti.
Misli se se zavukle u rukavac rijeke samo da ne bih postavljala pitanja zlatu koje ionako nemože odgovoriti jer se prljavština nakupila. La Fontaine je davno rekao: "Ništa nije tako opasno kao prijatelj neznalica; više bi vrijedio pametan neprijatelj." On sigurno nije znao kakav je to pametan prijatelj. Da bar nije mrtav, upoznao bih ga s mojim Zlatom da sazna što je to pametan prijatelj.
Naslovi zbilja ništa ne znače. Moje Zlato zna što vrijedi, ma koliko bilo prljavo. Nisam si postavio pitanje od onog glasnog urlika. Imao sam jedno pitanje, ali me više ne zanima. Pitao sam se koliko ja imam prljavštine. Ne zanima me to više jer znam da imam nekog tko će to čistiti.
četvrtak, 08.05.2008.
Metafora o ljudima
Sjedajuci na suho lišće pored potoka koji se elegantno provlaći kroz kamenja razmišljao sam. Pustio sam misli da idu tokom gracioznog potoka. Tako nošene misli su pjevale proljetnu pjesmu punu veselih boja. Poskakivale su na potoku ogledavajuci se u veličanstvenom zelenilu tek prolistale šume...
Potok je bivao brži. Misli su protjecale kroz starei tajnovite mlinove i dalje pjevajuci proljetne pjesme...
Potok postade rijeka. Mirna i staložena rijeka je nadahnjivala svojojm blagotvornošću...
Odjednom grad... i.....i.....i... ta prokleta bića. Mislim da ih zovu ljudi.
Misli su izgubile volju za svakim životnim pokretom. Postao sam slijep i gluh. Misli su pjevale morbidne pjesme. Ljudi su sve pokvarili
