~festina lente~

Danas sam, iako postoje stranice na netu na kojima se mogu zbrojiti dani (pona)osobnog ljudskog bivanja na Zemaljskoj kugli, pošla mazohistički ručno izračunavati svoje podatke. Do sume sam jedva došla jer sam se naravno zajebala u računici. Opet sam ispustila jednu godinu svoga života. Jučer u vidu godina danas u vidu dana. Kada sam to shvatila pomislila sam: "Dakle stvarno...Taman se pomiriš sa situacijom, čak i počneš uživati u brojčicama i kada podsvijest napravi nešto s čime ćeš razbijati glavu.". Jučer mi se desila ista stvar inače nebi niti obratila pozornost. Kako mi pozornost nije jača strana, potrebno je da se taj lajtmotiv uzastopno ponavlja kako bih nečega postala svijesna. Ipak, pripisujem to umoru. Bilo bi lijepo kada bi umor bio legitimno opravdanje za opravdan izostanak sa posla, škole ili bilo kakvih drugih dužnosti. Dođeš na posao, popiješ kavu...popiješ drugu kavu(treću, četvrtu, sve u nadi...). Mozak se ne budi al zato si razdražljiv i treseš se. Ne služiš ni sebi ni državi ili već svom nadređenom koji nema tolerancije za to što si umoran. Tenzija raste a, nota bene, kulminiraju i loši odnosi koji se neće popraviti tako lako iz sljedećih razloga - radnik dobiva etiketu usporenog ili pak lijenog, mrzovoljnog ili, nedao Bog, ako se pokušaš nečime opravdati, i lažljivcem odnosno folirantom. Šef postaje neuviđavna gamad i tiranin. Iako će se možda kada umor splasne povući i mrzovolja, "labeli" ostaju. Formirala se slika. Velika šteta. Stoga sam pro kad se radi o spašavanju situacije u pacifističkoj maniri na način da se izdaju doznake/ispričnice kod slučajeva umora, a da ne pričamo o onom kroničnom. Stupanj drugi: ozljede na radu izazvane umorom. Tu ne treba ići u detalje. Pa se vračamo na podsvijest. Podsvijest je strašna stvar. Koliko god u gore navedenim situacijama zna zagorčavati život dobro dođe u pojedinim situacijama. Situacijama, naprimjer kada ti unutarnji glas kaže “ ma neeee, nije ti to tako“. Mi se naravno iz vlastite taštine ni ne obaziremo jer smo nepogrešivi. Šta će nama tamo neka intuicija ili pak stečena iskustva govoriti šta je pravo a šta krivo. Iz moje perspektive mogu reći-dosta puta bi me čak I ona zajebala da ne posjedujem zdrav razum. Uvjetno rečeno, naravno.
Tako me kada sam računala te brojčice sa početka posta, kao I kada sam si nesvjesno (ili podsvjesno?)skinula jednu godinu starosti nešto pecnulo. Malo korištena informacija prebacuje se u stražnji red ormara kao rjeđe nošena roba. Jednako se iznerviram kada je vadim u oba slučaja. Mislim da bi moglo biti po srijedi to da sam prestala imati interes za svoje godine, nije više kao kad si mlad. Onda brojiš svaku I posebno se dičiš svakom.
Kada život preraste u rutinski ciklus broji se više stvari kojima moraš vladati I brojanje godina postaje marginalna aktivnost. Ipak, moraš znati koliko imaš jer je to normalno da se zna. U svijetu ludila I hipohondrije, hereditarnih I zaraznih bolesti jedini problem ispada pitanje: „Dali je to možda znak nečega od toga?“. Prva sumnja-Alzheimer. Naravno, najdrastičnije je naš favorit. Onda ide proces u kojem se izmjenjuju šok zbog saznanja, za one malo hrabrije I bezobraznije inzistiranje na zdravstvenim kontrolama raznih vrsta(kada nalazi pokažu da je sve u redu se smirimo ali prvim novim incidentom sve se vrača na početak), istraživanja I samoedukacija o izabranom problemu. Sve iziskuje veliku količinu fizičkog I emocionalnog napora. U konačnici vidimo da, gledano sa udaljenosti, to ispada vrlo nezdravo za našu malenkost a vjerujem I okoliš. Sram me je upotrijebiti riječ „ludilo“.Napokon…toliko izgubljenog vremena. Kreiramo si bolesti I od silne „želje“ da ih dobijemo na kraju si ih I priskrbimo.
Kao pušaći žalimo se na zagađenost zraka, jedemo hranu koja je nezdrava izbjegavajući GMO breskvu, pratimo zdravstvene studije provođene na najpretilijoj naciji na Zemaljskoj kugli I podređujemo se njihovim dijetama I pomodnostima, nesvjesni života na blagoslovljenom području, sa bajnom klimom I zdravom prehranom. Ali mediji…od reklama do vijesti kuljaju od nemorala prema potrošačima. Ne govorim o nemoralu u stilu golotinje, na to smo se već mogli I naviknuti, ipak je evo nova era. Plasiranje slika pokrivenih tijela ispalih Iz automobila mislim da nikome nisu potrebne. A to je samo jedna stvar koja bi se mogla spomenuti.
U pozadini svega, prema mom, da napomenem neagitatorskom stavu, oni koji zadovoljno trljaju ručice su mediji. Sve za veću gledanost. Makar pod cijenu ljudskog mentalnog I u konačnici fizičkog zdravlja. Jasno je da na svijetu ima svega…ne moramo baš sve znati.
Savjet dana: ne prati sranja I ne obaziri se na nebitne stvari, što god ti podsvijest govorila. I tako I tako živimo samo oko 80 godina, a to proleti…Pozdrav!

Slabost me obuzela kada su mi rođeni roditelji, koji su mi usputbudirečeno uvijek držali stranu, povodom mog posljednjeg drskog prekida sa muškarcem s kojim evidentno nije bilo perspektive rekli da je moj način bio krajnje nemoralan i da, iako oni poštuju moj izbor u bilo kojem pogledu, nemogu suzdržati misao da sam postupila krivo. U tom trenutku je to bilo posljednje što mi je trebalo. Nikad nisam sumnjala u to da sa istim neće trajati i da je to što činim, unatoč ne-fer-pleju upravo ono što želim. Zgrozila sam samu sebe količinom nonšalancije u citavom procesu. Ipak, rekla sam si, vaga je pretegnula i svi argumenti koji su bili na drugoj strani od one koju sam odlučila stvoriti nisu bili dovoljni da bi potukli moja moralna načela. Posumnjala sam čak i u to da čovjek godinama i iskustvima stečenim kroz život čeliča odnosno mrvi sve etičke diktate. Drugim riječima pretvara se u suho govno. A možda mi je samo mozak postao kaša pa lebdim zemljom bez osvrtanja, ne zato jer ne primječujem nego zato jer je kaša dobila signal da se ne gnjavi pizdarijama. Podsvijesna selektivna izolacija nebitnih stvari.
Sebičnost u bilo kojem pogledu isplivala je ovoga puta u punom sjaju i ja sam dobila šta sam htjela. Al nitko nezna da to nije samo ono što sam ja htjela. To je i ono što sam tražila. Nakon čitavoga vijeka uzaludnog traženja, brodoloma i srcoloma razne vrste, nakon svih pokušaja iz kojih sam ja redovito bila ta koja je izvlačila deblji kraj...nakon svega toga netko ima obraza meni govoriti o obrazu. Vjerujem da nisam jedina. Skoro 10 godina godina grižnje savijesti još od onog prvoga koj «nije zaslužio», naslagalo se još par primjeraka koji mi nisu bili po ukusu al nisu prihvačali jebeno ne nego su misli da ima šanse. Doda li se i grižnja zbog toga, gdje se nalazimo? Duboko u minusu. I onda me pita:»Gdje si bila do sada?». –«Eto» reko «naokolo».
I tako...nakon kaljuža, priuštila sam si malo zadovoljstva. I sada dobijem otvorenu zamjerku u najkrivijem trenutku koj može postojati jer sam emotivno nestabilna zbog onoga plamička nesebičnosti koje je ostalo tinjati u meni.
Odluka, ne novogodišnja niti bilo koja druga jubilarna, glasi, i ne samo da glasi nego je velikim slovima ispisana na mome curiculum vitae: Prekid je dio životnog procesa. Izgradio me kako me i slamao dok sam shvačala da je potreban. Ne samo za mene već i za druge. Obični promatrač ne shvača. Vidi šta mu godi. Tu su bakice nagnute na prozoru mačiji kašalj. Kada te kritika javnog mijenja uhvati u žrvanj najebeš ko žuti. I šta činiti? Pusti...Ionako će uskoro doći netko novi i zanimljiviji.
Ti se zakukulji i voli svog muškarca kako zaslužuje.

Prvi post na blogu, unatoč obečanjima u opisu posta, bit će sasvim druge, stare tematike. Da objasnim svoje porijeklo, pobude i namjere. Čitajući post sa jednog bloga kojeg razumijem jer poznajem autoricu i njezin način razmišljanja o nekim stvarima, odlučila sam se registrirati da bi joj uputila komentar. Kako mogu proširiti temu, komentar će se smjestiti ovdje. Moja slatka dama će se možda osjetiti iznevjereno al evo obečajem da će ovo biti zadnje. Radi se o postu koj se dotiče teme veličine muških spolovila.
*
*
*
Tvrdnja da su suprotni veličini tijela što mi žene zorno dočaravamo palcem i kažiprstom, smijući se zajedno sa niskim muškarcima dok ovi drugi uvrijeđeno glume nezainteresiranost za "glupu temu", da su nedostatni ako su mali ili tanki, da su bolji cijeli ili obrezani ili s bilo kakvim drugim nedostatkom svrstavam u kutiju s natpisom "minucioznost". Daleko od toga da svako od nas ima individualno razrađene potrebe, e al tu ne treba generalizirati stvar.

Iz svoga iskustva tu sam da pružim utjehu svima koji se osječaju fizički uskračeni.

Pa da krenem sa pripovjetkom:
U svom razmjerno kratkom seksualnom vijeku nailazila sam večinom na muškarce koji iz ovog ili onog razloga nisu htjeli pokazivati svoju ekstenziju u erekciji jer su smatrali da ima manu. Prvoga pak nisam vidjela niti jedan jedini put u spuštenom stanju u pune 3 i nešto godine jer je dotični bio obrezan pa se to tada kuži. Iako ja onda pojma nisam imala kakva je kita zapravo i šta originalno ima a šta nema. Prekrasan oblik, to znam oduvjek. U srednjoj sam običavala imati problema s zadacima "slobodnog oblikovanja" u glini jer su mi posvuda (koliko god se trudila raditi suprotno nagonu nakon što su mi ukazali na "falusnost" plastike) ispadali kurci, kitice ili pak stilizirani oblici koji bi se u konačnici interpretirali ponovo na isti jebeni način. Odustala sam i prepustila se svojoj škorpionskoj prirodi.
Drugi čovjek u mom životu me preoteo prvome jer je bio mali i imao mali kurac(za razliku od prosječnog prvoga) al je imao jebenu tehniku...nažalost, jedino sex je bio u bogovski.
Nastavili smo dalje svako svojim putem.
Dalje ih je bilo, manje spomena vrijedno al jednog ću izdvojiti- veliki s veeeelikom stvari. Velika stvar nije ulazila u mene i bolilo me. Najgori sex u mom životu...al draga dam ti njegov broj
Dalje ide jedan s opekotinama od nesmotrenog sunčanja pa ga nisam smjela vidjeti dignutog također i jedan koj je bio kriv.... Jebem ti sriću, tako da ti nešto kvari samopoštovanje. Jebo te i ti koj si to dopuštaš.
EEEE, sada zadnji...
Rekla bih da se isplatilo čekati toliko. Moje su želje uslišane- dimenzije neću komentirati (al se nekome nebi svidio...hmmm, i bolje)....al tehnika ljudi moji...
Nadam se da će ti doći jedan takav, meine liebe, da ti strese svijet i smekša standarde...kiss

savjet svim kurcima...ne dopuštajte gazdama da vas vrijeđaju i da vam govore kakvi ste.ne možete niti očekivati da će vas baš svaka voljeti. ali nekoj će te sigurno biti taman. bye bye