~festina lente~

Danas sam, iako postoje stranice na netu na kojima se mogu zbrojiti dani (pona)osobnog ljudskog bivanja na Zemaljskoj kugli, pošla mazohistički ručno izračunavati svoje podatke. Do sume sam jedva došla jer sam se naravno zajebala u računici. Opet sam ispustila jednu godinu svoga života. Jučer u vidu godina danas u vidu dana. Kada sam to shvatila pomislila sam: "Dakle stvarno...Taman se pomiriš sa situacijom, čak i počneš uživati u brojčicama i kada podsvijest napravi nešto s čime ćeš razbijati glavu.". Jučer mi se desila ista stvar inače nebi niti obratila pozornost. Kako mi pozornost nije jača strana, potrebno je da se taj lajtmotiv uzastopno ponavlja kako bih nečega postala svijesna. Ipak, pripisujem to umoru. Bilo bi lijepo kada bi umor bio legitimno opravdanje za opravdan izostanak sa posla, škole ili bilo kakvih drugih dužnosti. Dođeš na posao, popiješ kavu...popiješ drugu kavu(treću, četvrtu, sve u nadi...). Mozak se ne budi al zato si razdražljiv i treseš se. Ne služiš ni sebi ni državi ili već svom nadređenom koji nema tolerancije za to što si umoran. Tenzija raste a, nota bene, kulminiraju i loši odnosi koji se neće popraviti tako lako iz sljedećih razloga - radnik dobiva etiketu usporenog ili pak lijenog, mrzovoljnog ili, nedao Bog, ako se pokušaš nečime opravdati, i lažljivcem odnosno folirantom. Šef postaje neuviđavna gamad i tiranin. Iako će se možda kada umor splasne povući i mrzovolja, "labeli" ostaju. Formirala se slika. Velika šteta. Stoga sam pro kad se radi o spašavanju situacije u pacifističkoj maniri na način da se izdaju doznake/ispričnice kod slučajeva umora, a da ne pričamo o onom kroničnom. Stupanj drugi: ozljede na radu izazvane umorom. Tu ne treba ići u detalje. Pa se vračamo na podsvijest. Podsvijest je strašna stvar. Koliko god u gore navedenim situacijama zna zagorčavati život dobro dođe u pojedinim situacijama. Situacijama, naprimjer kada ti unutarnji glas kaže “ ma neeee, nije ti to tako“. Mi se naravno iz vlastite taštine ni ne obaziremo jer smo nepogrešivi. Šta će nama tamo neka intuicija ili pak stečena iskustva govoriti šta je pravo a šta krivo. Iz moje perspektive mogu reći-dosta puta bi me čak I ona zajebala da ne posjedujem zdrav razum. Uvjetno rečeno, naravno.
Tako me kada sam računala te brojčice sa početka posta, kao I kada sam si nesvjesno (ili podsvjesno?)skinula jednu godinu starosti nešto pecnulo. Malo korištena informacija prebacuje se u stražnji red ormara kao rjeđe nošena roba. Jednako se iznerviram kada je vadim u oba slučaja. Mislim da bi moglo biti po srijedi to da sam prestala imati interes za svoje godine, nije više kao kad si mlad. Onda brojiš svaku I posebno se dičiš svakom.
Kada život preraste u rutinski ciklus broji se više stvari kojima moraš vladati I brojanje godina postaje marginalna aktivnost. Ipak, moraš znati koliko imaš jer je to normalno da se zna. U svijetu ludila I hipohondrije, hereditarnih I zaraznih bolesti jedini problem ispada pitanje: „Dali je to možda znak nečega od toga?“. Prva sumnja-Alzheimer. Naravno, najdrastičnije je naš favorit. Onda ide proces u kojem se izmjenjuju šok zbog saznanja, za one malo hrabrije I bezobraznije inzistiranje na zdravstvenim kontrolama raznih vrsta(kada nalazi pokažu da je sve u redu se smirimo ali prvim novim incidentom sve se vrača na početak), istraživanja I samoedukacija o izabranom problemu. Sve iziskuje veliku količinu fizičkog I emocionalnog napora. U konačnici vidimo da, gledano sa udaljenosti, to ispada vrlo nezdravo za našu malenkost a vjerujem I okoliš. Sram me je upotrijebiti riječ „ludilo“.Napokon…toliko izgubljenog vremena. Kreiramo si bolesti I od silne „želje“ da ih dobijemo na kraju si ih I priskrbimo.
Kao pušaći žalimo se na zagađenost zraka, jedemo hranu koja je nezdrava izbjegavajući GMO breskvu, pratimo zdravstvene studije provođene na najpretilijoj naciji na Zemaljskoj kugli I podređujemo se njihovim dijetama I pomodnostima, nesvjesni života na blagoslovljenom području, sa bajnom klimom I zdravom prehranom. Ali mediji…od reklama do vijesti kuljaju od nemorala prema potrošačima. Ne govorim o nemoralu u stilu golotinje, na to smo se već mogli I naviknuti, ipak je evo nova era. Plasiranje slika pokrivenih tijela ispalih Iz automobila mislim da nikome nisu potrebne. A to je samo jedna stvar koja bi se mogla spomenuti.
U pozadini svega, prema mom, da napomenem neagitatorskom stavu, oni koji zadovoljno trljaju ručice su mediji. Sve za veću gledanost. Makar pod cijenu ljudskog mentalnog I u konačnici fizičkog zdravlja. Jasno je da na svijetu ima svega…ne moramo baš sve znati.
Savjet dana: ne prati sranja I ne obaziri se na nebitne stvari, što god ti podsvijest govorila. I tako I tako živimo samo oko 80 godina, a to proleti…Pozdrav!