~festina lente~

Slabost me obuzela kada su mi rođeni roditelji, koji su mi usputbudirečeno uvijek držali stranu, povodom mog posljednjeg drskog prekida sa muškarcem s kojim evidentno nije bilo perspektive rekli da je moj način bio krajnje nemoralan i da, iako oni poštuju moj izbor u bilo kojem pogledu, nemogu suzdržati misao da sam postupila krivo. U tom trenutku je to bilo posljednje što mi je trebalo. Nikad nisam sumnjala u to da sa istim neće trajati i da je to što činim, unatoč ne-fer-pleju upravo ono što želim. Zgrozila sam samu sebe količinom nonšalancije u citavom procesu. Ipak, rekla sam si, vaga je pretegnula i svi argumenti koji su bili na drugoj strani od one koju sam odlučila stvoriti nisu bili dovoljni da bi potukli moja moralna načela. Posumnjala sam čak i u to da čovjek godinama i iskustvima stečenim kroz život čeliča odnosno mrvi sve etičke diktate. Drugim riječima pretvara se u suho govno. A možda mi je samo mozak postao kaša pa lebdim zemljom bez osvrtanja, ne zato jer ne primječujem nego zato jer je kaša dobila signal da se ne gnjavi pizdarijama. Podsvijesna selektivna izolacija nebitnih stvari.
Sebičnost u bilo kojem pogledu isplivala je ovoga puta u punom sjaju i ja sam dobila šta sam htjela. Al nitko nezna da to nije samo ono što sam ja htjela. To je i ono što sam tražila. Nakon čitavoga vijeka uzaludnog traženja, brodoloma i srcoloma razne vrste, nakon svih pokušaja iz kojih sam ja redovito bila ta koja je izvlačila deblji kraj...nakon svega toga netko ima obraza meni govoriti o obrazu. Vjerujem da nisam jedina. Skoro 10 godina godina grižnje savijesti još od onog prvoga koj «nije zaslužio», naslagalo se još par primjeraka koji mi nisu bili po ukusu al nisu prihvačali jebeno ne nego su misli da ima šanse. Doda li se i grižnja zbog toga, gdje se nalazimo? Duboko u minusu. I onda me pita:»Gdje si bila do sada?». –«Eto» reko «naokolo».
I tako...nakon kaljuža, priuštila sam si malo zadovoljstva. I sada dobijem otvorenu zamjerku u najkrivijem trenutku koj može postojati jer sam emotivno nestabilna zbog onoga plamička nesebičnosti koje je ostalo tinjati u meni.
Odluka, ne novogodišnja niti bilo koja druga jubilarna, glasi, i ne samo da glasi nego je velikim slovima ispisana na mome curiculum vitae: Prekid je dio životnog procesa. Izgradio me kako me i slamao dok sam shvačala da je potreban. Ne samo za mene već i za druge. Obični promatrač ne shvača. Vidi šta mu godi. Tu su bakice nagnute na prozoru mačiji kašalj. Kada te kritika javnog mijenja uhvati u žrvanj najebeš ko žuti. I šta činiti? Pusti...Ionako će uskoro doći netko novi i zanimljiviji.
Ti se zakukulji i voli svog muškarca kako zaslužuje.