Indijanka vegetarijanka
20.01.2015., utorak
Božidar Prosenjak: Divlji konj
|
Ovo je knjiga koja je već preko 25 godina (prvi put je objavljena 1989.) prisutna na hrvatskom književnom nebu i ne blijedi. Prevedena je na nekoliko svjetskih jezika , ovo je roman za djecu kojeg jako rado čitaju i odrasli jer radi se o alegoriji, o svima nama koje predstavlja glavni junak ovoga romana. Knjiga koju bih preporučila baš svima, za oživljavanje djeteta u sebi ili, još bolje, čovjeka u sebi. Jedina malena, zapravo 'sitnička' zamjerka je što je na mjestima poprilično plitko opisano proživljavanje divljeg konja, prije svega kada se bori sa svoja četiri glavna neprijatelja – strahom, krivnjom, mržnjom i osjećajem manje vrijednosti. Ipak, s obzirom da je knjiga alegorija i prvenstveno namjenjena djeci zapravo joj i ne možemo ovo jako zamjeriti. CITATI: Uporno sam i marljivo težio savršenstvu, ali nisam postao savršen nego prazan… Polako samo postao svjestan da cilj života nije u nečemu postati najbolji, nego naći svoje pravo mjesto pod suncem. Manje je, naime, učinio onaj tko je razvio do savršenstva samo jednu svoju sposobnost, od onoga tko je doveo u sklad sve svoje osobine, ma kako one skromne bile. Probudio sam se svjestan da je pretjerano brinuti isto što i umirati. Neprihvaćanje vlastitog položaja nevolja je iz koje proizlaze sve ostale neprilike u životu jednog konja. Neprihvaćanje i opiranje dva su smjera našeg djelovanja. Zapravo jurimo na neka druga mjesta za udobnostima i vjerujemo da je ondje sreća. Ne pada nam na pamet da je sreća baš tu gdje stojimo i da uzalud lupa na naše srce. Mi to svoje srce stišćemo i stežemo, tvrdo nam je kao kamen, a sreća je poput sjemenke koja traži razmekšano, vlažno od suza i toplo srce puno osjećaja. Izvana možeš činiti što te volja , tko zna kako velika djela, a ipak nećeš biti sretan, ostat ćeš jadan. Po sreću moraš u svoju dubinu. Ona je uvijek s tobom, ali su ti um, oči i srce zauzeti travom. Stalno vučeš tu svoju glavu po tlu i ne odvajaš je od zemlje. Pa kako bi onda ugledao svoju sreću? Uzalud ona obigrava oko tebe, privlači tvoju pažnju. Ti zuriš samo u zeleno busenje i halapljivo ga proždireš. To je tvoja sudbina, konjiću. I onda kad si sit i pune mješine, e, tada bi ti išao za srećom. A sreća je laka i lepršava, brzo ti izmiče jer si trom, lijen i ne voliš napuštati toplinu vlastite stelje. Samo tvoj duh može uloviti sreću, a on je utamničen u tebi. Stoga se tvoja sreća i ti cijeloga života i ne sretnete. Oznake: Divlji konj, Božidar Prosenjak |
