Indijanka vegetarijanka

27.02.2015., petak

U Rijeci

Foto zapis od 15. veljače 2015. godine. Eventualna glazbena podloga:



Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Oznake: rijeka


26.02.2015., četvrtak

30 godina vegetarijanstva

Richard Linklater je američki redatelj i scenarist te je već 30 godina vegetarijanac. S obzirom na tu lijepu obljetnicu u svom životu snimio je zanimljiv video:



Neki dijelovi iz videa:

-tko ne jede meso, godišnje spasi oko 100 životinja

-nisam nikad pojeo svinju, kozu, ovcu, kravu…

-uzgoj mesa jedan je od najvećih zagađivača Zemlje

-nikad se nisam osjećao bolje.

-što više učim o mesnoj industriji, to sam sretniji što sam vegetarijanac

-vegetarijanstvo nije zdravije samo za planet već i za mene – pogledajte me, skoro se nisam promijenio!

Oznake: Richard Linklater, vegetarijanstvo


25.02.2015., srijeda

Joža Horvat: Waitapu

Inače lektirna knjiga za šesti razred, bajkovita je priča, alegorija Jože Horvata o prelasku granica, o pronalasku novoga. Priča vrvi mitološkim bićima, prije svega morskim, raznim neobičnim životinjama, ali i ljudima. Wa i Tapu su bile sjajne zvijezde s dva različita neba, neba koji su nekad ratovala, ali i dalje nisu u dobrim odnosima. Ipak, zajljubile su se, ali naravno, ljubav ipak ne pobjeđuje sve pa ih je zla osoba pretvorila u stjenovite otoke koji se dio dana grle i ljube, zajedno su, a dio dana su razdvojeni i liju suze jedno za drugim. Dječak Iteo, ali i svi stanovnici sela otok vide kao crtu, kao nešto nedostižno što je ujedno opasno, ali jako privlačno i zanimljivo. Hoće li uspkros zabranama sela dječak ipak stići do Waitapu i prijeći granicu? Jer život unutar crte je možda dosadan, ali je koliko toliko siguran. Ako se želi prijeći granica, možeš poginuti, ali možeš saznati mnogo toga što inače nikada ne bi.

SAMO JEDAN CITAT:

Nije svakome dano prelaziti crtu, ni otkrivati svjetove, ni ostvarivati lude snove! Što je namijenjeno bogovima, nije smrtnicima! Drugačije odzvanjaju riječi izgovorene na kopnu, drugačije se čuje njihova jeka na moru! Od svih otrova, ljudska je riječ najpogubnija!

Oznake: Joža Horvat, Waitapu


18.02.2015., srijeda

100% vegetarijanske škole

Dvije škole u New Yorku poslužuju 100 posto vegetarijansku hranu svojim školarcima, dakle nema mesa ni ribe, samo povrće i slična hrana. Ravnatelji škola kažu kako su se na ovakav korak odlučili jer je sve više učenika i roditelja tražilo vege menije te zato da djeca jedu više voća i povrća, što često ne čine kod kuće. Budući je ovakav način prehrane ondje prisutan već neko vrijeme, pokazalo se da vege prehrana ima i neke druge blagotvorne učinke na djecu, primjerice dpostižu bolje rezultate na testovima te im je bolja koncentracija. Djeca mogu ponijeti hranu od kuće, međutim 90 posto njih uzima hranu u školi. U školi kažu da djeca na ovaj način jedu neku hranu po prvi puta i jako im se sviđa, primjerice salata od kelja bila je pravi hit. Na ovaj korak su se odlučili i zbog strašno pogubnog utjecaja mesne industrije na ekosistem.

Više na:

http://news.therawfoodworld.com/two-new-york-public-schools-go-100-vegetarian/

Oznake: vegetarijanstvo, škole, new york


16.02.2015., ponedjeljak

Vegetarijanac sudac na Festivalu slanine

Svašta sam čula i čitala – primjerice o veganu čije je zanimanje konstrukcija farmi za životinje (i to navodno radi kako bi barem donekle poboljšao uvjete života životinja) ili vegetarijanki koja uzgaja goveda za klanje (također vjeruje da su do trenutka klanja njezine životinje na farmi živjele sretnim životom, sretnijim nego na drugim farmama). A evo i još jedne neobične priče – o vegetarijancu koji jedan dan u godini nije vegetarijanac i to zato jer je sudac na Festivalu slanine.

Kevin Moreland ima 53 godine i vegetarijanac je od 2010. godine jer je želio bolje rezultate fizičkih vježbi koje je odrađivao. No, jednom godišnje odustaje od svojih prehrambenih navika i i to kada je sudac na Festivalu slanine Blue Ribbon u Des Moinesu u SAD-u.

Eto, pa i toga ima.

http://www.usatoday.com/story/news/nation/2015/01/31/bacon-fest-judge-abandons-vegetarianism-one-day-a-year/22673671/

Oznake: vegetarijanstvo, festival slanine, SAD, Principi


13.02.2015., petak

John Maxwell Coetzee: Sramota (1700. post)

Coetzee je južnoafrički pisac koji je 2003. godine dobio Nobelovu nagradu, a već neko vrijeme živi u Australiji. Piše istančano, predajući se detaljima, prije svega onim bolnima, životnima, a u nekim trenucima toliko šokantnima da vam srce jače zakuca i stvori vam se suza u kutku oka, ako ne i preko cijelog oka. Njegova djela često nose jake društvene poruke i mnogi drže da su usmjerene na raslojavanje društva na osnovi nacionalnosti i boje kože, međutim u svojim rijetkim intervjuima pisac kaže da su njegova djela isključivo fikcija, a nikakva zamaskirana politička poruka. U svakom slučaju, očito je da je čovjek itekako vješt na riječima, s koje god strane pogledali i njegov roman i ovu izjavu.

Odličan roman, vrijedi ga pročitati. Prati dio, etapu u životu 52 godine starog profesora koji se spetlja sa svojom studenticom koja ima svega 20 godina. Isprva dakle pomišljamo kako se 'sramota' iz naslova odnosi na to, međutim ovo je tek početak. Sramota se zapravo odnosi na ono što slijedi, na društvo u kojem živimo. Neću otkrivati detalje, ali posebno mi je zanimljivi odnos glavnog lika prema životinjama. Prvo ih ne doživljava, smatra bićima bez duše, a kasnije se sve više zbližava s njima, ako ništa, počinje ih drugačije gledati te radi sa ženom koja uspavljuje pse lutalice. U toj maniri i završava roman te je sam kraj, po mom mišljenju, zapravo najveća sramota od svega ostalog – ubiti psa koji ti liže lice i ruke, koji te mjesecima slušao dok pišeš svoje novo glazbeno djelo. Ono što vrišti iz romana jest upravo to da je sramota kako se odnosimo prema životinjama, ali i kako se čovjek odnosi prema čovjeku.

CITATI:

Opušta se, kao što se događa svima koji se povlače s polja ljubavi.

… ali želio bih sačuvati tvoje prijateljstvo. Dugi posjeti ne stvaraju dobre prijatelje.

Ne želim se u sljedećem životu vratiti kao pas ili svinja, i morati živjeti kao što psi i svinje žive pod našom vlašću.

Ipak, ne smijemo izgubiti objektivnost . U redu stvaranja razlikujemo se od životinja. Nismo zbog toga neizbježno viši, samo smo drugačiji.

…potpuno jednaki, od rođenja predodređeni za mesarski nož. No, dobro, nije to ništa posebno. Kad je posljednja ovca preminula od starosti? Ovce ne posjeduju sebe, ne posjeduju svoje živote. Postoje da ih se iskorištava, sve do posljednje unce, meso se jede, kosti se melju i daju peradi za hranu.

Iako, u većini slučajeva, pas odbija da ga začaraju: to je posljedica njegove nazočnosti, odašilje pogrešan miris, miris stida. Bez obzira, on je taj koji psa drži mirno dok igla pronalazi žilu, otrov prodire u srce, dok noge trzaju, a oči gube sjaj.

Oznake: John Maxwell Coetzee, sramota


12.02.2015., četvrtak

Tužna priča iz Vijetnama

U Vijetnamu je početkom mjeseca zaplijenjen kamion pun mačaka, negdje oko 3 tone mačaka, koje su nelegalno prevezene iz Kine, a bile su namijenjene vijatnamskim restoranima i domaćinstvima u kojima se, usprkos zabrani, konzumacija mačjeg mesa još uvijek smatra pravom delicijom. Posebno je popularan obrok nazvan 'mali tigar', mačje meso koje se gricka i jede uz ispijanje piva. Mnogi vlasnici mačaka u toj državi kažu da uvijek strahuju nad svojim ljubimicama jer ih moraju držati zatvorene u kućama i stanovima,a ako slučajno izađu van, znaju da se neće nikada vratiti, osim ako imaju jako mnogo sreće. Naime, ljudi koji uživaju u 'malim tigrovima' hvataju ih nelegalno i pomoću zamki koje postavljaju, ali i krijumčarenjem iz drugih država. Nažalost, iako su prokrijumčarene mačke detektirane, završile su jednako svirepo i okrutno – vijetnamska policija nije znala što bi s tolikom količinom životinja te su ih žive spalili!

Jedna mačka spravljena u nekom vijetnamskom restoranu doseže cijenu od 50 do 70 dolara, ovisno o načinu na koji je pripremljena. Osim mačaka, Vijetnamci vole i pse, a znalci kažu da je mačje meso cjenjenije jer je slađe i mekše. Obično se mačje meso prema vjerovanju treba jesti za vrijeme mladog Mjeseca, a pseće za vrijeme punog, dakle na kraju lunarnog ciklusa.

Više o nemilom događaju:

http://www.abc.net.au/news/2015-02-04/thousands-of-seized-cats-feared-buried-alive-in-vietnam/6070922

Više o kulturi jedenja mačjeg mesa u Vijetnamu:

http://news.yahoo.com/vietnams-taste-cat-leaves-pets-peril-035946482.html

Iako stravično, ne zaboravimo da se ovakve stvari svakodnevno događaju oko nas. Nisu mačke i psi, iako je također i tisuće njih mučeno na najsvirepije načine, ali itekako se računaju krave, pilići, svinje...

Oznake: Vijetnam, mačke, okrutnost


10.02.2015., utorak

Sassja ft. Remi: Etikete

Evo, taman da se nadovežem na Feldmanovu knjigu i muško – ženske odnose, jučer su Remi iz Elementala i Sassja (bosanska glazbenica) predstavile spot za svoj singl. Sassja je zapravo Sanela Halilović iz Tuzle, gdje i danas živi, a završila je Farmaceutski fakultet te se bavi stvaranjem glazbe i uskoro se može očekivati njezin prvi album 'Taktički praktično'. Rođena je 1988. godine.

Volim rimu na beat bacit, bass u mrvu sabit
Kako repere pobacam, volim predrasude razbit
Savit jufku, savit binu, svi mi poslovi ba idu
Treba mijenjat shvatanje, jer sestra zna znanje
Ništa manje za moj uspjeh, ništa manje ba od njegovog
Svaki dinar svoj zaradim i potrošim ga predobro
Al' premalo me cijeniš, nisam niži rang
To što imam više para nije dupe nego rad
Nije interes već snaga to što on me izdržava
Nije papučar muškarac moj što me podržava
Znaj da nemaš prava tako lijepit etikete
Nemaš pravo dat mi otkaz jer ja čekam dijete
Jer to su stvari svete pa zaboravi profit
I kad rađam i kad ne, dobro poslujem za dobit
Dekolte po mjeri, taman i kukovi moji
To što ti ćeš gledat u njih , nije moje, nisi profi
Ne dam da me slomi i danas ovakvo stanje
Prije nego pružiš ruku mi misliš da znaš me
Svrstavaš u grupu, gledaš manu mi kroz lupu
Zato Remi i Sassja vode protivničku trupu

Ne znam šta dalje, pa lijepim i lijepim
I ne znam se izrazit, pa lijepim i lijepim
Ni u nečem ostvarit ,pa lijepim i lijepim
Pa izgradim po' svijeta od lažnih etiketa

Ej mala, odakle ti sav taj tekst
Ko ti ga je pisao u zamjenu za seks
Ej mala, šapni mi na uho ko te plaća
Ko ti ga uvaljo ko te dir'o preko gaća
Mala, nemreš biti pametna i lijepa
Nemreš biti uporna, nemreš niti repat
Uzmi kratku uzicu, daj zavrti guzicu
Kuhaj, dvori, čisti, zavuci se u rupicu
Mora da si luda, jel ti možda PMS?
Ustaješ za ciljeve, a trebala bi sjest!
Imaš kratku kosu, jel ti voliš žene?
Imaš dugi jezik, izazivaš probleme!
Želiš ženska prava, nisu za te velike riječi
Za tebe je najbolje da vidiš s kim ćeš leći
Skini crven ruž mala, gdje ti je muž,mala
Stigle su te godine, a još nemaš potomke
Ne, ne, nisi ti za školu, ti si, ti si, tu za kuhinju
Pusti feminizam neka, neka drugi umuju
Svako ima ulogu na ovome svijetu
Daj obuci dopičnjak i cipelu na petu


Oznake: Sassja, remi, elemental, Etikete


09.02.2015., ponedjeljak

Sudbina Evinih kćeri, 2. dio

CITATI:

Na europskom kontinentu patrijarhat se razvijao polako, ali na južnom dijelu Balkanskog i na Apeninskom poluotoku mnogo brže. To se dogodilo nakon što su te poluotoke osvojila ratnička indoeuropska plemena s krutim patrijahalnim društvenim sustavom. Njihova pradomovina bila je na području kirgiske stepe, između Aralskog jezera i Hindukuša. Zbog suhog stepskog tla zemljoradnja im je davala oskudne prinose pa su većinu hrane dobivali lovom i uzgojem domaćih životinja. To je bio posao muškaraca i oni su zbog toga uživali mnogo veći ugled nego žene. Kako hrane nije bilo dovoljno, glad, siromaštvo i oskudica natjerali su ih da se sredinom 3. tisućljeća pr. n. e. počnu seliti na sve strane svijeta u potrazi za plodnijom zemljom.

Položaj žena je od 1960-ih postao općenito mnogo bolji nego što je bio prije stotinu godina. Žene su sad 'smjele' same ulaziti u restorane i kavane, hodati polugole na ulici, a u filovima i na televiziji prikazivali su se seksualni odnosi. Većinom su ipak bile gole samo žene, a muškarci su – ako se baš nije radilo o tvrdom pornografskom filmu – bili u hlačama ili najviše u gaćama. Homoseksualni spolni odnosi su redovno bili odnosi žena, a gotovo nikada muškaraca. I ne čini se da je prikaz seksa uvijek bio neophodan za radnju filma, već samo senzacionalistički dodatak za muškarce. Tako je najčešće ostalo sve do danas, iako su sad ponekad i muškarci goli.

Radovi brojnih znanstvenika, istraživača prapovijesti, arheologa, etnologa, paleoantropologa i lingvista dokazuju da je količina biljne hrane koju su skupljale žene bila veća od ulova muškaraca pa je razumljivo da su zbog toga bile uvažavane i ravnopravne, a osim toga i posebno cijenjene zbog sposobnosti rađanja.

Sokrat je običavao govoriti: 'Tri su razloga zbog kojih sam zahvalan sudbini. Prvi je što sam rođen kao čovjek, a ne kao životinja. Drugo, što sam na svijet doaš kao muškarac, a ne žena. I treće, što sam Grk, a ne barbar.'

Aristotel je napisao: 'Jedini rob na kojeg neplemić može imati pravo njegova je žena.'

Od svih životinjskih vrsta najsrodnije su nam čimpanze koje imaju 48 kromosoma, dakle 2 više nego mi, a nasljedne osobine su nam gotovo 99 posto jednake. Postoje dvije vrste čimpanza, obične čimpanze i patuljaste, bonobo čimpanze. Obične čimpanze su agresivnije i u njih dominiraju mužjaci, dok se u bonobo čimpanza ženke organiziraju u neku vrstu sestrinstva, ali su miroljubive unatoč premoći nad mužjacima. Prema fosilnim nalazima izgleda da su bonobo čimpanze vrsta koja je potekla direktno od našeg zajedničkog pretka, a od njih su se onda razvile obične čimpanze i mi. Nije jasno zašto i kada su obične čimpanze razvile agresivno ponašanje.

Oznake: Stanislav Feldman, sudbina


06.02.2015., petak

Dr. Stanislav Feldman: Sudbina Evinih kćeri, ženska povijest patrijarhata

Odlična i opširna knjiga koja gotovo na 300 stranica govori o tome kako su žene, nekad ravnopravna bića s muškarcima došle do toga da su potčinjene, zanemarene i maltretirane. Autor je skupio nevjerojatnu povijesnu građu kojom sve navedeno iscrpno dokazuje, kako iz istraživanja o pravopovijesnim zajednicama, tako i i iz zapisa iz novije povijesti. Zanimljiva je teza koju iznosi, a ta je da su žene bile prvi poznati robovi u povijesti. Također, iz knjige saznajemo gomilu podataka o ženama kroz povijest, ali i u novije doba. Na kraju zaključuje da su na zapadu danas žene po zakonu ravnopravne, ali još uvijek nisu jednake, s čime se apsolutno slažem. Današnji je svijet skrojen po mjerilima i zakonima muškaraca.

Inače, Feldman je bio psihijatar u bolnici Vrapče u Zagrebu te je radio i u Švicarskoj, a u knjizi nudi i primjere iz svoje bogate prakse te otkriva kako njegovu psihološku pomoć uglavnom traže upravo žene.

Evo još nekoliko zanimljivih podataka iz knjiga:

-u staroj Grčkoj koju smatramo primjerom u povijesti, pravo glasa nisu imali robovi i žene, prema ženama su se posebno loše odnosili, uglavnom su živijele zatvorene u stražnjim dijelovima kuće. U starom Rimu na jednak se način mučilo i žene i robove.

-kod muškaraca postoji podsvijesni strah od ženske seksualnosti i zato ih zarobljavaju na sve moguće načine, a najgori su naravno sakaćenja spolnih organa koja postoje i dan danas.

-u nekim dijelovima povijesti žene su se strogo kažnjavale za nevjeru, dok se kod muškarca to smatralo – kavalirskim deliktom.

-Vještičji čekić bila je knjiga u kojoj se sudcima davalo upute kako suditi vješticama, odnosno ženama.

-veliki Leonardo da Vinci smatrao je muškarce premoćnima te je čak govorio da sperma nastaje u mozgu te kičmom dolazi do penisa.

-iako Biblija uči da je žena nastala od muškog rebra, zapravo je tragikomično da smo svi na svom začetku bili žensko jer je embrij do 5. i 6. tjedna ženski, a mozak u embriju je i dulje ženski, čak do 8. tjedna te se tek kasnije pod djelovanjem kromosoma razvija u muški.

-danas muškarci zahvaljujući medijima imaju besplatnu pornografiju, više za nju ne trebaju plaćati.

CITATI:

Mnogi se autori slažu da su u početku mlađeg kamenog doba žene pridonosile prehrani grupe više od muškaraca. One su se zbog brige za djecu zadržavale blizu nastambe i skupljale biljnu hranu, dok su muškarci odlazili u lov. No lov muškaraca nije bio redovit., niti uvijek obilan pa je stalna prehrana ovisila o svakodnevnom prinOsu žena.

Zanemaruje se i činjenica da je sve do mlađeg kamenog doba prinos žena prehrani zajednici bio veći od Prinosa muškaraca: računa se da je oko 70 posto hrane sačinjavala biljna hrana koju su skupljale žene.

Kain je bio ratar, a Abel stočar. Stočarstvo je pokrenulo promjenu matrizma U patrijarhat , ali je onda ratarstvo postalo važnije za daljnji razvoj društva, osobito nastankom obitelji. Ipak, unatoč većoj važnosti Kaina, bog je preferirao Abela, jer mu je on pridonosio životinjske žrtve.

Muškarcima ništa nije pomoglo niti ih je do danas oslobodilo straha i nesigurnosti pred ženama. Najjasnije to dokazuje test koji svaka žena može izvesti. Nepobitna je sociološka činjenica da osoba koja prva dotakne drugu osobu dobiva nesvjesno dojam nadmoći nad njom, a to osjećaju oboje. Ako se neka žena to ipak usudi učiniti još i danas se muškarac potpuno zbuni jer ne zna je li još uvijek premoćan i bolji od nje kako je do tada vjerovao. Jednako tako su mnogi muškarci zbunjeni ako žena preuzme inicijativu u razgovoru ili nekom poslu, što se danas sve češće događa.

NASTAVIT ĆE SE….

Oznake: Stanislac Feldman, Sudbina Evinih kćeri, patrijarhat


04.02.2015., srijeda

Zadnji obrok iz McDonaldsa na Islandu

Ah, Island, moja tiha patnja. Zemlja koju bih tako voljela posjetiti. Zadnje što sam gledala u nekoj turističkoj agenciji je cijena od oko 6,000 kn za jednu osobu i sad se više ne sjećam za koliko dana (tjedan ili deset). Kako bilo, pozornosti vrijedna je vijest iz ove državice. Oni su bili u velikoj krizi, ali su se nekako uspjeli iščupati. Ono što je zanimljivo jest da je pod naletom krize zatvoren i posljednji McDonalds na Islandu i to 2009. godine (mada, vjerujem, glavni razlog nije bila samo kriza…). No, gle ti u Hrvatskoj, kriza već godinama traje, ali uvijek vidim najveću gužvu upravo u McDonaldsu. Uopće mi to nije jasno jer su obroci skupi, maleni, ne znaš šta ti sve umiješaju unutra, a konobari (je li to uopće pravi naziv za njih? Poslužitelji?) su kao roboti. Ali, pustimo to sad. Jedan je muškarac, Hjortur Smarason kupio zadnji meni u McDonaldsu kojeg nije imao namjeru prodati već ga zadržati kao suvenir pa dok traje – traje. I traje, i traje, i traje, i traje… mnogo dulje nego se itko mogao i nadati. Na kraju je McDonaldsov meni završio u islandskom Nacionalnom muzeju, a ovih dana je prebačen u Bus Hostel odakle se snima kamerom i znatiželjnici iz svih dijelova svijeta mogu pogledati kako sporo, jako sporo trune već godinama. Krumpirići i hamburger su bez plijesni od 2009. godine! Kako? Zašto? Baš sam ovih dana pročitala da McDonaldsov pomfri ima 19 sastojaka… pa, eto… dobar tek.


Oznake: Island, McDonalds, meni, hamburger, pomfri, trajnost


02.02.2015., ponedjeljak

Nikola Borić

http://www.glas-slavonije.hr/258059/4/Zivio-je-u-hotelima-sa-sedam-zvjezdica-tvrtku-vrijednu-milijune-dolara-poklonio-prijatelju-i-skrasio-se-u-slamnatoj-kucici




Oznake: Nikola Borić


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se